Nedavno stavljanje mandata na raspolaganje vodećih lica dvaju hrvatskih sindikata te neopoziva ostavka trećeg sindikalista na dnevni red postavljaju pitanja povezanosti unutarnjeg demokratskog deficita sindikalnih organizacija sa kreiranjem programa ali i savezništava koji mogu dovesti do promjena u korist radnika. U Hrvatskoj smo početkom listopada imali priliku svjedočiti dosad nikad viđenoj seriji “ostavki” iz krugova sindikalnog vodstva, koje dobro ocrtavaju tendencije razumijevanja demokracije među ovdašnjim sindikatima.

Nakon neuspjelog štrajka u školstvu, organiziranog sa zahtjevom povećanja plaća za četiri posto, svoj mandat na raspolaganje prvo je stavio Željko Stipić, predsjednik školskog sindikata Preporod, izjavivši kako je to “prvi štrajk zbog čijeg je neuspjeha odgovorna osoba podnijela ostavku”. Odmah nakon njega to je učinio i Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u sedmom mandatu, a obje ponuđene ostavke na kraju su odbačene – Stipiću su povjerenje izglasali članovi, a Ribiću Veliko vijeće NSZVO-a.

Istog dana kad su svoje mandate na raspolaganje stavili sindikalni vođe dvaju sindikata iz obrazovanja, u medijima se pojavila i neopoziva ostavka sindikalca Predraga Sekulića na funkciju predsjednika radničkog vijeća INA-e. Sekulić, u javnosti poznat po borbenosti organiziranja radnika protiv dugogodišnjeg uništavanja INA-e na ovaj se potez odlučio suočen s odlukom o izdvajanju benzinskih pumpi iz sustava INA Grupe u novosnovanu tvrtku kćer, čime bi oko 2.500 radnika u maloprodaji bilo primorano potpisati nove ugovore o radu s primanjima smanjenjima za 25%.

Ustvrdivši da ne može stavljati svoj potpis na takve dokumente, Sekulić je u priopćenju za medije, između ostaloga, dao kratku ocjenu stanja sindikalnog pokreta: “Smatram da danas u Ini nema prave sindikalne borbe, nego nam sindikati služe isključivo za kolektivno pregovaranje, a to ne smije biti jedina uloga sindikata. Radničko vijeće u ovakvim zakonskim okvirima nema gotovo nikakvu snagu. Sramotno je to što se događa s našom Inom već godinama, a mi to šutke promatramo. Nedemokratičnost sindikata te gotovo autokratsko vođenje sindikalnih vođa onemogućuje da se čuje glas radnika”. Ubrzo nakon toga Predrag Sekulić je na sjednici Glavnog povjereništva svog sindikata INAŠ smijenjen s funkcije profesionalnog sindikalnog povjerenika u INA-i, a njegov kolega Merlino Koren, glavni povjerenik u Rafineriji Sisak, isključen je iz članstva.

Premda šturo, Sekulićevo priopćenje otvara sva bitna pitanja vezana uz unutarnji demokratski deficit zbog kojeg utjecaj sindikata na stvaranje programa i savezništava koji mogu dovesti do stvarnih promjena u korist radnika i isključenih grupa nije moguć. Taj demokratski deficit očituje se zatvorenošću sindikalnih struktura, sastavljenih uglavnom od profesionalnih kadrova, prema uključenju članova i drugih volontera – mladih, nezaposlenih, studenata, umirovljenika – u svakodnevni rad sindikata, a rezultira nedefiniranom sindikalnom strategijom i potpunim nedostatkom promišljanja uloge koju bi sindikati u društvu trebali imati.

Primjer iz Velike Britanije

Okoštalost i nepropusnost sindikalnih struktura tako se često pravda općom apatijom u društvu i navodnim nedostatkom interesa članova za bilo kakav tip volonterskog rada, no primjeri nekoliko velikih i što je još važnije, rastućih europskih sindikata ispravnost ovakvih tumačenja stavljaju pod znak pitanja. Primjer najvećeg britanskog sindikata Unite, koji trenutno okuplja 1,4 milijuna članova u svim djelatnostima, svjedoči o tome kako visoka razina demokracije unutar sindikata ne samo da direktno može obraniti potrebe ljudi koje zastupa, nego je u stanju i sustavno i koncentrirano raditi na proizvodnji novih i osnaživanju postojećih kadrova, odnosno jačanju aktivističke baze sindikata.

Takva demokracija u prvom redu podrazumijeva konstantan rad na uključivanju i osposobljavanju sindikalnih povjerenika, dakle volontera iz baze, kako bi uopće mogli svjesno i savjesno participirati u zadacima koje zahtjev za poštivanjem i unapređenjem načela demokracije pred njih postavlja. Stoga ne čudi da je podružnica, a ne centrala, osnovna organizacijska jedinica iz koje kreće inicijativa, kao ni to da nijedan sindikalni povjerenik-volonter nije imenovan s vrha, već ih sve – bez iznimke – biraju i smjenjuju članovi u podružnici, regiji ili na drugoj razini na kojoj ih ti predstavnici zastupaju.

Nema demokracije bez obrazovanja

Znajući da samostalno rješavanje konkretnih problema na radnom mjestu podrazumijeva više slojeva kompetencija kao i određeno iskustvo, Unite velike napore ulaže u sustavno obrazovanje povjerenika iz baze. Svi povjerenici moraju proći četiri bazična modula sindikalne edukacije koja ukupno traju 20 dana, uz mogućnost dodatnog usavršavanja i specijalizacije u određenim područjima kao što su zaštita na radu, borba za jednakost i solidarnost (rasnu, rodnu, seksualnu, generacijsku itd.), provedba sindikalne edukacije ili zastupanje na sektorskoj i regionalnoj razini. Kad to usporedimo s hrvatskim prilikama, gdje se kolektivnim ugovorima za prisustvovanje povjerenika sindikalnom obrazovanju obično ugovara do nekoliko plaćenih slobodnih dana, jasno je u kojoj je mjeri taj aspekt sindikalnog rada u britanskom sindikatu prepoznat kao ključni reproduktivni moment sindikalne organizacije.

U Uniteu sindikalno obrazovanje povjerenicima omogućuje da autonomno donose odluke na svom radnom mjestu i sve više participiraju u donošenju odluka na najvišim razinama sindikalnog djelovanja koje diktiraju smjer razvoja organizacije. Povratno, od povjerenika se očekuje organiziranje redovitih dvomjesečnih sastanaka podružnice, briga o vođenju i distribuciji zapisnika među članovima te rješavanje radnih problema članova podružnice, koji se šalju na višu razinu (sindikalne profesionalce, a zatim i pravnu službu) tek u iznimnim slučajevima.

Ovakav tip izgradnje organizacijske širine ima jasnu pretpostavku i izravnu posljedicu: ukoliko se sindikalnim povjerenicima pruže uvjeti za rad u vidu sindikalnog obrazovanja, podrške i – što je osobito važno – ukoliko im se prepuste određena autonomija i odgovornost za stabilnost i razvoj podružnice kako bi se iskustveno i organizacijski razvijali, dogodit će se to da se funkcija povjerenika neće svesti tek na osobu zaduženu za komunikaciju s vodstvom od kojeg se tada očekuje da odozgo intervenira u svaki problem. Posljedično, ispunjenjem ovih pretpostavki organizacija će imati realno polazište za organski, stabilan rast budući da u tom slučaju neće ovisiti samo o vremenskim i kadrovskim kapacitetima vodstva ili centrale sačinjene od profesionalaca.

Važnost volonterskog rada

Važnost uključenja baze u sve aspekte sindikalnog rada dovodi nas do pitanja do koje je mjere s unutarnjom demokratičnošću nužno povezana napetost između sindikalnih profesionalaca i volontera. Primjerice, članovi izvršnog odbora Unitea ne smiju biti zaposleni ni u tom ni u bilo kojem drugom sindikatu, dok glavnog tajnika, što je plaćena funkcija odgovorna izvršnom odboru, bira isključivo cjelokupno članstvo tajnim glasanjem. Sukladno tome, sindikalne profesionalce za rad na organizatorskim funkcijama na razgovorima za posao izabiru povjerenici-volonteri iz pojedinog sektora ili pripadajuće regije, a ne vodstvo.

Redovite skupštine na kojima se raspravlja o sindikalnoj strategiji, revidiraju politike i donose svi važni dokumenti sačinjene su od predstavnika-volontera koje su članovi izabrali i delegirali prema regijama, industrijskim sektorima i sekcijama (mladi, umirovljenici, nezaposleni, žene, LGBT, invalidi, rasne i etničke manjine). Na tim skupštinama članovi izvršnog odbora imaju pravo sudjelovanja, ali ne i glasa, a zapisnik i audiosnimka svih sjednica izvršnog odbora za članove su dostupni na internetu, kao i iznosi plaća svih sindikalnih profesionalaca.

Inzistiranje na prožetosti sindikalne strukture volonterizmom, osobito na izvršnim pozicijama, izrazito je bitan moment koji omogućuje pozitivnu selekciju te osigurava sustavno jačanje organizacijske strukture, a time i dugoročno sprječavanje urušavanja kakvo prijeti organizacijama koje se baziraju na istaknutom vodstvu. Na taj način, naime, ne samo da vodstvo postaje krajnje zamjenjivo budući da sindikalni povjerenici u bazi i na srednjoj razini znaju i mogu kompetentno sudjelovati u svakodnevnom radu i strateškim promišljanjima, nego se postavlja i snažan okvir za stalnu odgovornost sindikalnih profesionalaca bazi koja ih postavlja, a oni povjerenici ili profesionalci koji ne obavljaju svoje dužnosti u skladu s očekivanjima i potrebama članstva u nekom će trenutku naprosto izgubiti njihovo povjerenje i biti zamijenjeni.

Demokracija za šire društvene promjene

Napokon, demokracija u sindikatu koja podupire razvoj kompetencija i predanosti svojih volontera može dovesti do prijeko potrebnog širenja sindikata s uske teme radnog mjesta na sudjelovanje u razvoju potreba cjelokupne zajednice. Naime, upravo zbog svoje organizacijske strukture koja dovodi do organskog rasta, a time i povećanih financija i većih kadrovskih kapaciteta, Unite u svoj rad uspijeva uključiti i rad s nezaposlenima, promicanje stambenih politika, dostupnosti obrazovanja i druge teme iz spektra socijalnih prava, obnavljajući tako širu društvenu funkciju sindikata na razini zajednice koja je u Britaniji izgubljena sredinom 1980-ih nakon velikog rudarskog štrajka i konačnog zatvaranja rudnika.

Osobitu važnost u tom procesu Unite je prepoznao u radu s nezaposlenima, koje organizira na razini zajednica, a ne unutar tradicionalnih sindikalnih okvira poput regije, sektora ili podružnice. Projekt organiziranja nezaposlenih pokrenut je 2012. godine kao prvi i dosad jedini takav sindikalni projekt u Britaniji, a njegov početni rast bio je polagan i organski – prve grupe su uz pomoć četiri organizatora oformljene u nekoliko zajednica koje su pokazale interes, da bi nakon tri godine rada broj nezaposlenih članova sindikata narastao na 9000 i angažirao 13 organizatora.

Naš sugovornik, sindikalist zaposlen u Uniteu upravo na organizaciji nezaposlenih, naglašava da je bitno razumjeti kako si ne može svaka organizacija priuštiti trošak kakav predstavlja ovakav projekt koji ne umnaža sindikalne financije kroz članarine, ali da bez takve vrste rada neće biti bitnih pomaka u društvu – bez široke podrške zajednica i nezaposlenih ne može se krenuti u borbu protiv nesigurnih oblika rada kakav u Britaniji predstavljaju tzv. zero hour contracts, jer se radnici zaposleni u takvim aranžmanima, a u Britaniji su to često najugroženije skupine poput migranata, teško odlučuju na borbu za svoja prava.

Nužnost demokratizacije

Strukturne pomake u društvu – kvalitetna radna mjesta, dostupnost stanovanja, obrazovanja i zdravstvene zaštite – moguće je postići samo udruženim radom širokih društvenih slojeva, pri čemu sindikati mogu i moraju odigrati bitnu ulogu.
Unatoč svim njihovim trenutnim deficitima, relativno visoka zakonska razina autonomije sindikata, njihova financijska neovisnost i, iznad svega, ciljevi koji uključuju poboljšanje egzistencijalnih uvjeta najugroženijih slojeva stanovništva još uvijek čine sindikalne organizacije jakim uporištem za rad na mogućnosti stvaranja direktnog putokaza prema uspostavi otvorenijeg i pravednijeg društva.

Međutim, da bi se ta uloga sindikata mogla ostvariti, odlučujući faktor bit će demokratizacija procesa upravljanja i donošenja odluka u sindikatima, dakle uspostava takve demokracije koja neće uključivati tek izborne procese slične parlamentarnim formalnostima i glasanje o najvažnijim odlukama poput stupanja u štrajk, već koja će na agendi imati konstantno uključivanje novih članova, njihovo sustavno obrazovanje te pružanje mogućnosti da daju doprinos i razviju svoj glas unutar sindikalnog kolektiva. Poticaj za takvo što vjerojatno će biti nužan sa svih razina sindikalne strukture: i odozgo, i iz srednjeg ešalona, a ponajviše iz baze, no bez prethodne uspostave pravednijih odnosa unutar vlastitih organizacijskih struktura borba za uspostavu pravednijih odnosa u društvu ne čini se realnom.