Uzgoj popularnog voća, koje primjerice u Velikoj Britaniji predstavlja proizvod na kojem vlasnici trgovačkih lanaca najviše zarađuju, uz pamuk troši više agrokemikalija od bilo koje druge kulture. Osim zatrovanog i monokulturnim uzgojem osiromašenog okoliša, bananizacija Ekvadora, Hondurasa, Kostarike ili afričkih zemalja često donosi i kršenje radničkih prava.


Na stolovima u kafićima i restoranima gradića Macará na jugu Ekvadora nalaze se velike zdjele pune banana, kao što se kod nas nalaze paketići šećera za kavu. Banane se ne naplaćuju i možete ih jesti koliko hoćete. Macará se, naime, nalazi na granici s Peruom, u zemlji koja je jedan od najvećih svjetskih izvoznika tog popularnog voća. Ovdje su banane toliko jeftine da ih se ne isplati prodavati, a i lokalnim je stanovnicima vjerojatno banana dosta za nekoliko života. Kada se vozite autobusom od peruanske granice prema glavnom gradu Quitu većinu vremena gledate nepregledne nizove stabala banana. Očito je, banana je ovdje preuzela sve drugo, poput svojevrsne invazivne vrste, iako su invaziju izvršile korporacije, a ne sama biljka, naravno. Banana je nakon nafte, najveći izvor prihoda za ovu južnoameričku državu, i zapošljava 220 tisuća ljudi na plantažama koje zauzimaju više od 162 tisuće hektara. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, iz ove regije dolazi najveći broj svježih banana koje pojedemo u Hrvatskoj, u 2015. je od uvezenih nešto manje od 56.000 tona čak 53.500 tona stiglo iz Ekvadora.

No, bananizacija Ekvadora, ali i zemalja poput Hondurasa, Kostarike, karipskih ili afričkih zemalja, ima svoju cijenu. Uzgoj voća, koje primjerice u Velikoj Britaniji predstavlja proizvod na kojem vlasnici trgovačkih lanaca najviše zarađuju, za lokalne stanovnike donosi brojne štete koje nisu uvijek manje od koristi.

Iako na svijetu postoji više od 1000 različitih sorti banana, većina banana koje su dostupne na europskom tržištu banane su jedne jedine sorte – Cavendish. Ogromne plantaže banana te sorte tipičan su primjer toga što monokulturna proizvodnja na veliko donosi ekosustavu, eroziju tla, povećane rizike od poplave, deforestaciju i uništenje staništa, te veliku potrošnju agrokemikalija, pri čemu banane prednjače.

Naime, "industrija proizvodnje banana troši više agrokemikalija nego bilo koja druga industrija u svijetu, osim proizvodnje pamuka", ističe Jacqui Mackay iz organizacije Banana Link iz Velike Britanije, koja se bavi podizanjem svijesti o lošim uvjetima rada i života radnika i malih uzgajivača banana i ananasa u Latinskoj Americi, Africi i na Karibima.

"Kako se nametnici i bolesti adaptiraju, moraju se koristiti sve jači i štetniji pesticidi. U nekoliko zemalja vlasnici plantaža troše više novca na pesticide nego na radnike. Gnojiva i pesticidi onda zagađuju vodene tokove što ubija ribe i ostali život u vodi, uključujući koraljne grebene. Kemikalije koje se odlažu bez dovoljno opreza, prodiru u tlo zagađujući ga, a velika upotreba kemikalija dugoročno smanjuje plodnost tla", napominju u Banana Linku.

Zagađenu vodu lokalni stanovnici koriste za piće, kuhanje i pranje. Kako standardi zaštite na radu uglavnom nisu ni blizu europskima, pesticidi se nanose rukama i špricaju zrakom. Prema podacima Banana Linka, čak 85% kemikalija koje se špricaju iz aviona ne završi na plantažama već po radnicima, njihovim kućama i hrani.

"Zdravstvene posljedice za radnike i lokalce su brojne, od depresije do respiratornih problema i raka, pobačaja i djece rođene s raznim oštećenjima. Primjerice, deseci tisuća radnika u Nikaragvi i Kostarici ostali su sterilni zbog upotrebe nematicida DBCP i još uvijek traže pravdu na sudovima u SAD-u".

Brojne su vijesti koje govore kako je upotreba pesticida u proizvodnji banana gorući problem. U Laosu je primjerice početkom ove godine zatvoreno 18 plantaža kineskih vlasnika zbog korištenja otrovnih kemikalija. Krajem prosinca, američka je podružnica Aldija objavila kako neće više kupovati banane tretirane s bilo kojim od osam insekticida, među njima i za pčele vrlo opasnim neonikotinoidom imidaklopridom. U Oxfamovom pak izvještaju Sweet fruit, bitter truth iz 2016. navodi se kako se na plantažama u Ekvadoru koristi vrlo toksični pesticid paraquat koji je u EU zabranjen još 2007.

"Posebno su zabrinjavajući efekti koje upotreba agrokemikalija u ovom opsegu ima na zdravlje trudnica i majki koje doje. Mi pozivamo kompanije da rade s nezavisnim sindikatima i osiguraju edukaciju radnika o opasnostima agrokemikalija te da im se osigura zaštitna odjeća, iako je očito smanjenje upotrebe ključni prioritet", ističe Mackay.

Čak i ako kupujemo banane s oznakom organsko i "pravedna trgovina" (Fair Trade), cijena njihovog uzgoja po okoliš i dalje može biti velika, upravo zbog monokulturnog načina proizvodnje.

"Da, oznake bio-banane i Fair Trade banane ne obraća se problematici uzgojne metode – monokulturnom uzgoju. Zato naša organizacija, Banana Link, radi i na tome da aktivno promovira banane koje uzgajaju mali proizvođači. No, organska proizvodnja ipak sprečava upotrebu određenih kemikalija i zamjenjuje ih alternativnim praksama poput plijevljenju korova ručno, što donosi mjerljive dobrobiti i radnicima i okolišu", objašnjava Mackay.

Osim šteta po okoliš, Banana Link je dokumentirao i brojne slučajeve kršenja radničkih prava u industriji proizvodnje banana. Tako su u podružnicama velikog europskog uvoznika banana Fyffesa u Hondurasu i Kostarici u niz slučajeva tvrtke isplaćivale plaće manje od minimalnih, nisu plaćale doprinose za radnike, kršili su prava na udruživanje u sindikate i nisu osiguravale uvjete zaštite na radu.

"Nisu nikad uplaćivali u mirovinski fond i ja ne mogu ići u mirovinu nakon toliko godina provedenih na plantažama", ispričala je tako istraživačima Banana Linka 65-godišnja Maria Gomez, koja je trideset godina radila na plantažama u Hondurasu.

U lancu proizvodnje i prodaje najmanji dio kolača izvuku radnici na plantažama, a najviše zarađuju "oni koji imaju najveću moć: korporativni akteri, najčešće trgovci", kaže Mackay. Ali ni potrošači u Europi nisu bespomoćni.

"Možemo lobirati kod onih koji imaju moć – vlada i korporativnih aktera da promijene svoje politike i prihvate odgovornost za prava radnika i malih poljoprivrednika kroz svoje lance opskrbe. Potrošači moraju shvatiti da oni imaju ogromnu moć utjecati na korporativno ponašanje i da imaju priliku ponašati se solidarno prema radnicima i malim proizvođačima kupnjom proizvoda koji su proizvedeni pod pravednim uvjetima, a to su proizvodi s oznakom Fair Trade proizvodnje. Time šaljemo poruku da je potrošačima stalo kako je voće koje jedu proizvedeno", ističe Mackay.

Kupnjom certificiranih Fair Trade banana potrošači osiguravaju da radnici i mali poljoprivrednici imaju koristi od ove industrije, da se za proizvod garantira minimalna cijena koja osigurava da su pokriveni troškovi proizvodnje, kao i dodatak koji može biti investiran u lokalnu zajednicu da se poboljšaju društveni i okolišni uvjeti.

No, potrošač u Hrvatskoj neće tako lako pronaći Fair Trade banane. Poslali smo upit svim većim trgovačkim lancima i jedini iz kojeg smo dobili potvrdu da u svojoj redovnoj ponudi drže Fair Trade banane je Spar. Riječ je o certificiranim bananama iz Ekvadora. No, kod njih je cijena ovih banana trenutno dvostruko viša od "nepravednih" banana, što u zapadnim zemljama nije nužno slučaj.

"Obzirom da se radi o bio-banani koja je u startu do 50% skuplja od klasične banane, teško je reći koliko je tu cijena veća zbog samog Fair Trade loga", kažu iz Spara.

Od ostalih trgovačkih lanaca na naša su pitanja odgovorili i iz Lidla i Kauflanda. Iako ne nude Fair Trade voće, napominju da imaju u svojoj ponudi neke proizvode s oznakom Fair Trade, najčešće čokolade i kavu, te kako će asortiman proširivati. Hoće li uistinu "proširiti asortiman" ili je to tek nešto što dobro zvuči u izjavi za medije, ostaje za vidjeti.

Na to ih, međutim, ima namjeru pozvati udruga Zelena akcija, koja u suradnji s Banana Linkom i drugim organizacijama provodi međunarodni projekt Make Fruit Fair! (Učinimo voće pravednim!). Osim osvješćivanja potrošača, cilj je utjecati na trgovačke lance ne samo da uvrste Fair Trade voće u svoju ponudu već i da ne napuhuju cijenu takvih proizvoda.

"Iako se dijelu građana u Hrvatskoj može činiti da je briga o etičnoj potrošnji zabava za bogate, a ne za nas, iz perspektive radnika na plantaži banana u Africi ili Južnoj Americi ovo je i dalje bogatiji dio svijeta. Unatoč kriznoj situaciji, vjerojatno još uvijek dio građana može razmisliti da plati nešto višu cijenu za proizvod koji nam nije neophodan, te tako pokaže solidarnost s ljudima koji su tu bananu uzgojili i s okolišem u kojem je ona rasla", zaključuje Eugen Vuković iz Zelene akcije.