FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi


Prateći dodjele domaćinstava najvećih globalnih sportskih (a onda i marketinških) manifestacija koje su često zalazile u “sive zone”, ne može ostati neprimjetna “zanimljiva” raspodjela organizacija spomenutih natjecanja koja svoju geopolitičku ekvivalenciju dobiva u klubu najbrže rastućih ekonomija svijeta BRICS-u koje u datim ekonomskim okolnostima jedine mogu podnijeti taj organizacijski teret od zapadnih medija često popraćen eksplikacijom neiščezlog kolonijalnog kompleksa d/pokazivanja (nekadašnjem?) centru. Olimpijske igre i svjetska prvenstva u nogometu, kao dva najskuplja i infrastrukturno najzahtjevnija događaja, posljednjih nekoliko godina redovno se održavaju u spomenutim državama uz iznimku ovogodišnje Olimpijade u Londonu i to redom: Peking 2008, Južna Afrika 2010, Soči 2014, Brazil 2014, Rio 2016 te Rusija 2018 što ostavlja asocijacije koje stoje iza spomenutih natjecanja financijski neokrznute turbulencijama na tržištima zemalja centra od kojih su dosada ovisile i iz kojih su, u konačnici, i nastale. Na mikroevropskom planu – dodjeljivanje aktualnog prvenstva Poljskoj i Ukrajini funkcionira po sličnoj matrici “nagrađivanja” razvijajuće poluperiferije s obzirom na to da se Poljska često (bez dubljeg uvida) voli uzeti kao uspješna priča eurointegracija i prevladavanja ekonomske krize te je i našem političkom i ekonomskom establišmentu brže-bolje postala novi uzor – što se moglo primijetiti tijekom kampanje za EU referendum – čim se shvatilo da Irska ne funkcionira više kao dobar argument u priči o uspješnim “bratskim narodima” čije utabane razvojne puteve valja slijediti. Ukrajina je u trenutku dobivanja domaćinstva upravo izašla iz narančaste “revolucije” obdarena novim proevropskim predsjednikom, no zamišljena tranzicijska bajka s europskog Istoka se u međuvremenu izjalovila u frakcionaštvu, korupcionaštvu te nastavku tobožnjeg sukoba šarenih, ali jednako reakcionarnih snaga koji je svoj zadnji čin dobio u pravno-zatvorskoj sapunici s Julijom Timošenko u glavnoj ulozi. Danas se gotovo i ne sjećamo naše “tragične” priče i zajedničke kandidature s Mađarskom za EURO 2012. Bez prevelikog napora u rekapitulaciji njihove vladavine, možemo reći da je ta neostvarena fantazma bila najbolje odrađeni posao ekipe iz Rusanove u njihovom dvocifrenom mandatu jer pored javno-privatnih nedovršenih i zatvorenih dvorana po gradskim periferijama, još su nam samo nedostajali isti stadioni da priča o “drugoj tranziciji” dobije još jedan motiv koji nedostaje u apokaliptičnim razglednicama uništenog građevinskog sektora, ali puno gore – okupiranog i devastiranog (javnog) prostora.

A upravo je, među ostalim, takve slike ostavilo prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu organizirano na afričkom kontinentu u Južnoafričkoj Republici 2010. godine koja je nakon prvog neuspjelog pokušaja, zapamćenog po neviđenim korupcionaškim aferama iza glasačke kutije, u drugom srazu s Marokom i Egiptom uspjela dobiti organizaciju prvenstva na vrhuncu vladavine Thaboa Mbekija i promoviranog (i nešto slabije realiziranog) gospodarskog rasta sa svim pratećim mjerama u domeni monetarne i fiskalne politike te dokinutim državnim regulacionizmom koji je dijelom opstajao u prvoj vladi Afričkog nacionalnog kogresa (ANC) tj. Trojne alijanse ANC-a, Komunističke partije (SACP) i najjačeg sindikata (COSATU). Slavljeno kao vrhunac demokratske tranzicije započete 1994. ukidanjem apartheida i prvim izborima s općim pravom glasa, Svjetsko prvenstvo je umjesto blještavila novog poretka sačinjenog od političkih i ekonomskih elita svih rasa – ukazalo na kontradikcije postaparthejdskog južnoafričkog društva, kao i na gotovo imperijalnu ulogu svjetske nogometne organizacije u njegovoj organizaciji i realizaciji. SP 2010 je, stoga, funkcioniralo kao simbolički čin artikulacije konzistentne politike proizašle iz “društvenog ugovora” starih korporativnih struktura bijele manjine te razvijajuće (crne) nacionalne buržoazije, ali i uz pristanak (do tada) progresivnih snaga: sindikata i SACP-a koje su ostale tek povremeni kritičari (ili pasivni sudionici) skretanja na neoliberalne staze prosperiteta samo odabranih u državi s jednim od najvećih koeficijenta nejednakosti (63.1 prema zadnje dostupnim podacima Svjetske banke iz 2009.[1]).Kao što je apartheid (ekonomski) odgovarao i domaćem i stranom kapitalu [2] tako i trenutni odnosi snaga te politika kompromisa crne buržoazije stvaraju povoljne "poslovne okvire". Sam Mhlongo u tekstu o klasnoj analizi Južne Afrike iz sedamdesetih godina upozorio je na ovaj mogući momenat “opadanja revolucionarne snage i oduševljenja sitne buržoazije” čim “postane vidljivo da se unutar opozicije odvaja frakcija crnog proletarijata i stvara nezavisan pokret” te će “u kritičnom trenutku revolucionarne borbe postati kontrarevolucionarna” [3]. Naravno, slučaj “mirne tranzicije” se ne može izjednačiti s revolucionarnim modelom kojeg je Mhlongo imao na umu potaknut događanjima naroda u okruženju te dekolonizatorskim socijalističkim revolucijama u portugalskim kolonijama afričkog Juga. No, ono što se desilo u Južnoj Africi uspostavljanjem dijaloga između ANC-a i Nacionalne stranke (NP) čak se ne bi moglo nazvati tranzicijom (osim u domeni juridičkih promjena i davanja političkih i kulturnih prava svim stanovnicima bez obzira na rasu) nego kontinuitetom u ekonomskoj i socijalnoj politici iz osamdesetih. Tranzicijom (i to retrogradnom) bi se, pak, moglo nazvati skretanje u desno progresivnih političkih snaga okupljenih oko ANC-a koji je svoj emancipatorni kapital izvodio iz Povelje slobode (iz 1955.) koja je bez obzira na nominalne reference s konstituirajućim dokumentima klasičnog liberalizma – bila prije svega socijalistička agenda nastala konsenzusom političkih organizacija potlačenih rasnih skupina, sindikata te europske komunističke imigracije. Spomenuta povelja nastala po principu “participativne demokracije” udjelom tisuća pisanih zahtjeva obespravljenih bila je osnova jedinog pravog i historijski relevantnog pokreta otpora apartheidu iz kojeg su se onda rađale i prve radničke pobune u jeku industrijalizacije sedamdesetih i promjene u strukturi proizvodnje praćene naglom deruralizacijom. Prva serija štrajkova desila se 1973. u rudniku Carletonville [4] gdje je reakcijom represivnog aparata ubijeno 11 rudara što je predstavljalo početak pobuna koje će dodatno eskalirati osamdesetih u otvorenom sukobu ANC-a i režima. 


Tih godina, režim je prolazio kroz krizu vlastitog autoriteta dodatno potaknutu (ili izazvanu) ekonomskom stagnacijom što je predstavljalo okvir za uvođenje šok terapija naglom liberalizacijom tržišta (posebice građevinskog sektora) te djelomičnim otvaranjem tržišta (van bantustana[5]) i crnim obrtnicima. Politički reformizam koji je onda nastupio krajem osamdesetih nije bio izraz naglog političkog sazrijevanja režima Nacionalne stranke (NP) i afrikanerske elite, već je riječ o prostoj računici “ekonokrata” (koji su tijekom osamdesetih preuzeli dominaciju u NP-u) prema kojoj demokracija i opće pravo glasa su nužno zlo za povlačenje sankcija, ali i nastavak ekonomskog puta u zacrtanom pravcu strukturnih reformi. Prema južnoafričkom ekonomistu Patricku Bondu, “makroekonomski menadžment u periodu od 1989. do 1993. postao je kasnije model za postaparthejdsku politiku”[6] što je postalo jasno i kasnijim implementacijama ekonomskih mjera Mandeline pa onda i ostalih administracija. Deklarativno lijevi politički pokret, ANC je ovu diskrepanciju između proklamirane politike i ispregovaranih i preuzetih mjera pokušao riješiti nemogućom kombinacijom države blagostanja i neoliberalne doktrine kroz program gospodarskog rasta (Gear) te program razvoja (RPD). Kao povijesni kuriozitet i ironija ostaje priča o Mandelinom zatvorskom apelu da se ni pod koju cijenu ne smije iz spomenute Povelje slobode izbaciti klauzule koje se tiču nacionalizacije rudnika i banaka. Kasniji postupci njegove vlade samo su potvrdili posprdnu krilaticu među marksisoidnim kritičarima novog režima koja je primjenjiva i danas: “Talk left, act right.” I dok se politika fiskalnog konzervativizma i liberalizacije tržišta dosljedno provodila (posebice u mandatu smijenjenog Thaboa Mbekija u prvoj polovici dvijetisućitih), paralelni infrastrukturni i socijalni projekti s ciljem smanjenja siromaštva i ogromne nejednakosti kao i osiguranja minimalnih životnih uvjeta – nisu uspjeli, a organizacija Svjetskog prvenstva samo je dodatno intenzivirala nelogičnosti u stambenoj i razvojnoj politici te alokaciji javnih sredstava namijenjenih za taj sektor. 

U medijima je često ponavljan slučaj stadiona Green Point u Cape Townu koji je nanovo izgrađeno zdanje u elitnoj četvrti iako je u istom gradu postojao stadion koji zbog svog manje “uglednog” okoliša etnički raznolikije radničke četvrti Athlone koju krase montažne nastambe, nije odgovarao ekonomskim računicama FIFA-inih eksperata koji su bez velikog susprezanja izvalili šovinističku bljuvotinu: “Milijarde televizijskih gledatelja ne želi gledati daščare i siromaštvo na toj razini”[7]. Dodatne probleme ambicioznim FIFA-inim planovima za dodatnom maksimizacijom profita stvarali su radnici – potplaćeni građevinski proletarijat na izradi infrastrukture za SP koji je godinu dana prije otvaranja prvenstva stupio u štrajk – njih 70 tisuća što u zemlji gospodarskog rasta koju zadnjih godina redovno pogađaju generalni štrajkovi (najveći je onaj iz 2007. kad je cijeli javni sektor tražio veće plaće, te još jedan po završetku prvenstva u rujnu 2010.) nije bilo nešto novo Mbekijeva politika kojom je osigurao članstvo u društvu jednako “nejednakog” Brazila(Ginijev koeficijent oko 55) te Kine, Rusije i Indije, rezultirala je sve učestalijim javnim reakcijama civilnog sektora i sindikata aktualizirajući nakon ukidanja apartheida gotovo zaboravljen mehanizam otpora prema važećoj društvenoj raspodjeli. Organizacija Svjetskog prvenstva u takvim okolnostima učestalog društvenog bunta iziskivala je i pojačano djelovanje represivnog aparata. FIFA-in kolonijalistički stav svojim zahtjevima stvorio je uvjete u kojima je gotovo ukinut suverenitet Republike, a prvi put nakon demokratskih promjena – zabranjivana su javna okupljanja po gradovima.[8] Drugim riječima – FIFA-ina politika i zahtjevi prema državnoj i lokalnoj vlasti te njihovi slijepi ustupci - doslovno su doveli do reinstalacije mehanizama apartheida na mjesec dana. Da je svaka odluka čelništva asocijacije bila podređena profitu ukazuje i suspenzija regulacije devizne kontrole, neplaćanje poreza te rigorozna “zaštita” autorskih prava komercijalnih partnera. Dečkima iz Züricha, kao svojevremeno i dečkima iz Chicaga, očito odgovaraju kolonijalni, podanički mentalitet, zaštita (samo) privatnog vlasništva te mehanizmi autoritarne države kao najbolji uvjeti za stjecanje profita. Gotovo paradoksalno – događaj zamišljen kao kruna napora u demokratizaciji i stvaranju multikulturalnog društva ukinuo je demokraciju na mjesec dana, ali i potpuno razgolio odnose koji se kriju iza univerzalističkih parola ukazavši na politiku FIFA-e kao još jedne poslovne jedinice centra i države periferije kao nemoćne sluge kapitala.



Marikana: klasni rat, a ne incident


Zanimanje za političko i socijalno stanje u Južnoj Africi naglo je poraslo u zapadnim medijima nakon objave snimaka koji pokazuju masakr, prema zadnje dostupnim podacima - 45 rudara u štrajku u rudniku tvrtke Lonmin u Marikani na sjeverozapadu zemlje. Nakon 1994. i proslave Mandeline pobjede na prvim slobodnim izborima, ovo je prvi put da se upire prstom u postaparthejdsku vlast i stanje u zemlji koja je često kovana u zvijezde zbog svog gospodarskog rasta i (tobože) jedine uspješne afričke (ekonomske) priče. No, izvještaji većinom bazirani na agencijskim vijestima ili mrežno dostupnim raportima južnoafričkih medija - od javne televizije (SABC) do najtiražnijih tjednih novina Mail&Guardiana, prešućuju prave razloge pobune rudara i odmazde interventne policije navodeći rivalstvo dvaju rudarskih sindikata kao iskru sukoba i stravičnih posljedica višednevnog štrajka koji je od svih aktera - menadžmenta rudnika u vlasništvu britanskog Lonmina, državnih vlasti te režimskog sindikata NUM-a - nazivan ilegalnim. 

Upravo su rudnici u Južnoj Africi već godinama poprište jedinog artikuliranog otpora ne samo krupnom kapitalu (većinom anglo-američko-australskom) nego i režimu Afričkog nacionalnog kongresa, tj. Trojne alijanse ANC-a, krovnog sindikata COSATU-a i Komunističke partije (SACP) koji uspješno održavaju socijalni mir i visok rejting na izborima s obzirom na to da jedina (parlamentarna) opozicija - liberalna Demokratska alijanska nekadašnje gradonačelnice Cape Towna, Helen Zille - predstavlja još gori scenarij za društvo s jednim od najvećih indeksa nejednakosti na svijetu.

Predsjednik Zuma u jučerašnjem obraćanju naciji, masakr rudara nazvao je "incidentom", dok je policijski komesar odgovoran za raspodjelu snaga u Marikani zamolio novinare da prestanu koristiti riječ "masakr" prilikom postavljanja pitanja na pressici nakon ovog pokolja. Komunistička partija je pak u svojoj rekaciji svjesno propustila prepoznati klasnu borbu pred svojim nosom tražeći od nadležnih da uhite vođe štrajka iz “suparničkog” sindikata AMCU-a koji je upravo nastao nezadovoljstvom rada režimskog sindikata čiji su povjerenici i članovi Partije. Diskurs predsjedničkog obraćanja kao i ostatka medija masakr predstavlja kao incident u kojem "sve nije jasno", a o jasnoći jasnog ubijanja više od 40 rudara naoružanih tek mačetama i drvenim kolcima odlučit će posebna komisija koju je imenovao predsjednik Zuma. Kao da snimke masakra iz više uglova ne pokazuju dovoljno uvjerljivo i jasno aktere samog pokolja, ali i socijalne odnose u Južnoj Africi.

Više je nego jasno i bez predsjedničke komisije, a i bez nekog posebno naoštrenog analitičkog aparata da se u Marikani odvija (klasni) rat, kao što je primijetio novinar Greg Marinović koji je za Daily Maverick pratio višednevnu pobunu u ovom rudniku. Jasno je, ali prešućeno da Svjetska banka ima direktan interes u rudnicima Lonmin potpisanim aranžmanom između Lonmina i IFC-a tako da je redovna otplata kredita ovoj agenciji Svjetske banke i realiziranje projekta moguće upravo zbog tako niskih plaća (3000 randa što je oko 400 eura mjesečno) dok je cijena platine (koja se vadi u spomenutim rudnicima) zadnjih 10 godina porasla za 300%. Također je prešućeno, ali isto tako jasno, da najteže i najniže poslove u raspodjeli rada firme Lonmin (a i u ostalim južnoafričkim rudnicima) većinom obavljaju imigranti iz Lesota (neovisna država - enklava u samoj Južnoj Africi koju čini većinom ruralno osiromašeno stanovništvo) lišeni svih socijalni prava po standardnom scenariju eksploatacije imigrantske radne snage. Jasno je i da glavninu pobunjene radne snage čine ”najniži” u spomenutoj raspodjeli: kopači u rudnicima izloženi velikom naporu i niskoj zaštiti na radu koji i dalje plaćaju članarinu režimskom sindikatu NUM, ali ovaj put ne žele zaustaviti štrajk na zahtjev svojih sindikalnih čelnika. Kristalno je jasno, stoga da jedino rivalstvo koje se krije iza brutalnog gušenja štrajka u Marikani je rivalstvo između potlačene crne radničke klase s jedne, te alijanse krupnog zapadnog kapitala i režima ANC/COSATU/SACP s druge strane. 

[1] http://data.worldbank.org/indicator/SI.POV.GINI [30.5.2012.]
[2] usp. Parry, Benita. Postcolonial Studies: A Materialist Critique. London: Routledge, 2004. str. x
[3] Mhlongo, Sam. “Za klasnu analizu Južne Afrike”, u Marksizam u svetu, br. 6 (oktobar 1978), str. 295
[4] Odnos plaća bijelih i crnih rudara u tom momentu je bio 20.6:1 (ibid. 287) 
[5] Enklave, tj. crnačka geta u seoskim područjima kojim je država pokušala spriječiti nasljavanje gradova crnim stanovništvom.
[6] Bond, Patrick. The Elite Transition – From Apartheid to Neoliberalism. London: Pluto Press/University of Natal Press, 1999. str. 17.
[7] http://www.opednews.com/articles/World-Cup-Soccer-2010-Sha-by-Susan-Galleymore-100608-993.html (30. 5. 2012.)
[8] http://www.zcommunications.org/six-red-cards-for-fifa-by-patrick-bond (29.5.2012.)