Dvije godine nakon propasti Cjelovite kurikularne reforme, njen svojevrsni hibrid, poznat i kao Škola za život, ovu jesen konačno bi trebao ići u široku primjenu. Sumnjive i netransparentne izmjene kurikuluma povijesti koji se i dalje izbjegava suočiti s kontroverznim temama, ponovno su postale predmet spora. Nastava povijesti tako nastavlja biti sredstvo utvrđivanja nacionalnog identiteta koje se i dalje podučava isključivo iz perspektive vladajuće klase.


TEHNOLOGIJA A NE IDEOLOGIJA?

Od velikog prosvjeda Hrvatska može bolje 2017.  godine i zahtjeva za nužnim promjenama u obrazovanju, destrukcija reforme poprimila je epske razmjere i forma u kojoj se danas primjenjuje u najmanju je ruku upitna. Nastavnici nisu adekvatno pripremljeni za primjenu novog programa u praksi, ne postoje evaluacije eksperimentalne primjene, postojeća infrastruktura u školama je neujednačena, odabir autora priručnika za nastavnike izveden je netransparentno, a kurikulum povijesti ponovno je postao predmet spora. 

Iako je nova “reforma”, vođena krilaticom „tehnologija, ne ideologija”, preuzela kurikulume pojedinih predmeta iz originalnog predloška Cjelovite kurikularne reforme, sam kurikulum povijesti pisan je nanovo i potpuno je izmijenjen. Po njegovoj objavi, GOOD inicijativa, Documenta i Inicijativa mladih za ljudska prava izdali su zajedničko priopćenje u kojem su upozorili da to nije isti prijedlog koji je krajem 2018. godine na javnoj raspravi  dobio pozitivne recenzije, da promiče nacionalistički diskurs, povijesni revizionizam i zastarjele didaktičke koncepte, te su zatražili njegovo povlačenje iz procedure. Kurikulum, vidljivo „sklepan“ u dvadesetak dana, bio je pun nelogičnosti, a autorima su se potkrale čak i činjenične greške.

Zbog pritiska stručne javnosti imenovana je nova radna skupina koja je preradila spornu verziju kurikuluma, no izmjene su, prema novom priopćenju Documente i ostalih organizacija, minimalne i uglavnom kozmetičke. Iako objektivniji, i ovaj se kurikulum izbjegava suočiti s kontroverznim temama, a režime, zločine i počinitelje se relativizira. Primjerice, Holokaust i ostali zločini koje je počinila NDH, skrivaju se pod nazivom “politika terora nad građanima”. U priopćenju se također ističe da „kurikulum povijesti koji zaobilazi određenje prema povijesnim događajima, ne doprinosi razvoju demokratskih kompetencija, ostavlja prostor za relativizaciju i revizionizam i ne potiče multiperspektivnost“.

Uz uobičajene probleme i zastarjele metode podučavanja u hrvatskom obrazovnom sustavu, nastava povijesti ima svoje specifične probleme. U odnosu na satnicu, opseg gradiva je prevelik i kurikulum zahtijeva usvajanje velike količine činjenica kojima se daje prednost nad drugim važnim aspektima ovog predmeta. Znanje i baratanje činjenicama prvi je korak k razumijevanju povijesnih događaja i procesa, no kad je nastava usmjerena isključivo usvajanju činjenica, nastavnici imaju vrlo malo ili nimalo mogućnosti da oblikuju nastavu s očekivanim odgojno-obrazovnim postignućima i potrebama učenika, a učenici nemaju vremena ni prilike za samostalan rad, istraživanje i iskustveno učenje kojim bi razvijali vlastite kompetencije. Umjesto toga, učenici su primorani na memoriranje velike količine sadržaja (kolokvijalno poznate i kao „bubanje“), a sam nastavni proces ne daje rezultate koje bismo željeli. Mimo toga, jedinstvena pozicija nastave povijesti u Hrvatskoj je što ju se često doživljava kao sredstvo indoktrinacije i širenja političke propagande. Revidirani prijedlog kurikuluma primjerice, bez srama, kao glavnu svrhu učenja povijesti navodi to da „ona prije svega pridonosi izgradnji osobnog, kulturnog i nacionalnog  identiteta pojedinca“.

 S navedenim se slaže i profesorica povijesti u srednjoj strukovnoj školi, Ida Ljubić koja kaže da nastavni plan i program strukovnih škola – u četverogodišnjim, a pogotovo trogodišnjim smjerovima -  naglasak stavlja upravo na pitanja izgradnje nacionalnog identiteta. Istaknuti su odnosi moći među državama, društvima i pojedincima kroz povijest, ali po postojećem nastavnom planu i programu može se iščitati narativ „žrtve“ vlastite nacionalne države u odnosu na okolne države ili državne zajednice u kojima se Hrvatska nalazila.  U trogodišnjem programu je to izrazitije i svjetski kontekst povijesnih zbivanja i odnosa moći u udžbenicima je vrlo površno objašnjen. „Na nastavnicima je veliki izazov objasniti svjetske odnose moći i zbivanja koja su utjecala i na nacionalnu povijest, između ostalog i zbog ograničenosti vremenom i prenatrpanošću sadržaja nacionalne povijesti“ , naglasila je Ljubić.

Istovremeno, u trenutnim političkim okolnostima u javnosti se sve više inzistira na stavljanju naglaska na suvremenu povijest koja prema kurikulumu dolazi na kraju gradiva, a počeo se propitivati i način na koji se obrađuje primjerice antifašistička borba ili komunistička vlast u Jugoslaviji. S obzirom na to da neprestano moramo „držati na oku“ što se događa i kako će se oblikovati nastava o bazičnim temama kao što su fašizam i antifašizam, nitko se ne stigne baviti pitanjem radničkih prava ili ekonomskih sustava unutar nastave povijesti.

Zanimljivost Cjelovite kurikularne reforme bila je upravo u tome što je trebala izokrenuti cijeli sustav obrađivanja i podučavanja povijesti. Umjesto kronologije, predviđala je obrađivanje tema i dana je veća sloboda nastavnicima pri njihovom odabiru i načinu na koji će im pristupiti. Naglasak je stavljen na interaktivnost, umjesto na frontalnu nastavu i ideja je bila da tijekom nastave i samostalnog rada učenici sami dolaze do određenih spoznaja, umjesto da im sve bude servirano. Pošto je ideja mladih koji sami razmišljaju vjerojatno najgori od svih scenarija za vlastodršce, prava kurikularna reforma neslavno je propala, jednako kao i Građanski odgoj i obrazovanje, koji se umjesto kao zasebni predmet, sada provodi međupredmetno, znači – nikako.

A GDJE SU TU RADNIČKA PRAVA?

Dok se borimo s „prihvatljivom“ količinom nacionalizma u kurikulumu, ispod radara sustavno promiče činjenica da je nastava povijesti prvenstveno povijest vladajuće klase. Kao što je vidljivo na besramnom primjeru revidiranog kurikuluma, umjesto kao sredstvu emancipacije i učenja o povijesnim događajima i ličnostima koje su nam omogućile građanska, radnička i socijalna prava koja danas imamo (ili smo ih u međuvremenu izgubili), povijesti se pristupa kao sredstvu oblikovanja nacionalnog identiteta i konstruiranja nacionalne mitologije.  

„Nastavni plan i program prema kojem sam dužna predavati povijest u četverogodišnjim smjerovima nalaže obradu nastavnog sadržaja pod nazivom 'položaj radništva, radničke udruge i sindikati' u drugoj polovici 19. st. svjetske povijesti. Isto tako, istaknut je i nastavni sadržaj o stajalištu Katoličke crkve o položaju radništva, s najvećim naglaskom na encikliku pape Lava XIII. 'De Rerum Novarum', ali ne koncentrira se posebno na teme radničkog organiziranja, borbi i postignuća radničkog pokreta“, kaže profesorica Ljubić. Povijest u četverogodišnjim strukovnim školama najčešće traje dvije godine i podrazumijeva 60 posto nacionalne i 40 posto svjetske povijesti, a u trogodišnjim smjerovima traje jednu godinu i obuhvaća isključivo nacionalnu povijest. „Nastavni plan i program za trogodišnje smjerove isto tako nalaže obradu sadržaja kao što su 'položaj radništva, ili katolički pokret i pokušaj uključivanja u rješavanje gorućih socijalnih problema', ali isključivo iz nacionalne, a ne i svjetske perspektive. Na koji način će se ovi sadržaji obraditi ovise isključivo o nastavnicama i nastavnicima“, dodaje Ljubić.

S Ljubić se slaže i dvoje kolega koji predaju (ili su predavali) povijest u osnovnim školama u Rijeci i u Malom Lošinju.  Prema njihovom iskustvu, povijest radničkog organiziranja obrađuje se djelomično kao dio industrijskih revolucija, a u globalu se temi posveti sat do dva godišnje u 7. i u 8. razredu i to ne kao zasebnoj cjelini već kao djelu lekcija društveni odnosi i društvo 19. stoljeća. I dok je borba za prava radnika - unutar lekcija u kojima se spominje - uglavnom dobro obrađena, govora o sindikatima praktički nema. Ta činjenica doprinosi tome da se danas ne razumije njihova uloga te se na njih gleda kao mjesto za uhljebljivanje, bez stvarne funkcije, objasnili su profesori. 

Slična je situacija i po pitanju ekonomskih sustava kroz povijest. Iako se obrađuju različiti ekonomski sustavi i društvo, njihova međusobna povezanost je nedorečena i nedovoljno naglašena te se ne podučava njihov utjecaj na način života ljudi. Također, glavni sudionici i ličnosti koje su vodile određene borbe koje se eventualno spominju su često izostavljeni. "Jedini pripadnici radničkog pokreta koji se spominju su Ned Ludd - prikazan skoro kao poludjeli terorist, iako o njegovim idejama i danas raspravljamo - i Marx i Engels jer su važni za povijesno razdoblje u kojem su djelovali i za ruske revolucije, a ne toliko zbog borbe za prava radnika", ističe jedan od profesora. Na kraju, političko-ekonomske teorije kojim su se inspirirali brojni radnički pokreti kao što su socijalizam, anarhizam i komunizam najčešće se obrađuju samo u odnosu na liberalizam i kapitalizam i predstavljaju tek kao dvije suprotstavljene društvene frakcije.

U osnovi, gradivo povijesti u osnovnoj školi je suviše opširno da se ulazi dublje u različite političke/ideološke ideje. Obrađuju se osnovne stvari i često se pod anarhizam, socijalizam i komunizam stavlja znak jednakosti jer jednostavno nema dovoljno vremena za podrobniju razradu. Iako su ove teorije objašnjene, dobra je volja nastavnika koliko će ih povezati s modernim političkim sustavom ili primjerice djeci objasniti da klase nisu izumrle kad su svrgnute monarhije i pojavila se demokracija. I dok neki nastavnici vole uspoređivati povijesne teme s današnjim stanjem, netko tko se strogo drži programa to neće raditi jer su svi pojmovi objašnjeni onakvima kakvi su bili u trenutku nastanka.

Ljubić također objašnjava kako nastavni plan i program srednjih strukovnih škola samo za četverogodišnje smjerove podrazumijeva obradu sadržaja o socijalizmu i komunizmu (u sklopu položaja radništva u 2. polovici 19. stoljeća), dok se anarhizam uopće ne spominje. Udžbenici (ali ne i nastavni plan i program) spominju pojmove Prve Internacionale, te osobe poput Saint-Simona, Roberta Owena, Marxa i Engelsa, no Ljubić dodaje kako „smatra velikom prazninom to što se ovi pojmovi, pokreti i filozofi ne spominju uopće ni u planu i programu, ni u udžbenicima za trogodišnje smjerove, jer ti učenici već za vrijeme svog obrazovanja kroz školsku praksu sudjeluju u procesu rada, a i većina njih će neposredno nakon svog trogodišnjeg obrazovanja biti uključeni na tržište rada“. Sadržaji u udžbenicima objašnjavaju temeljne pojmove „sindikat“, „štrajk“, „radništvo“, ali ne objašnjavaju detaljnije koja su radnička prava danas  i koje su pozitivne posljedice za radnice i radnike imali brojni svjetski i nacionalni radnički pokreti.

Također, većina učenika zbog naglaska na obradi činjeničnih sadržaja nema mogućnost povezati povijesne procese sa suvremenim društvenim pojavama, smatra Ljubić. Isti se problem odnosi i na osnovnoškolski kurikulum koji razrađuje povijesne procese važne za suvremene društvene pojave u teoriji, no pripremanje učenika za život u demokratskom društvu ovisi isključivo o učitelju koji će im dati primjere i objašnjenja za pojedine pojmove, jer ih nastava ne daje. Drugim riječima, učenik može proći cijelu nastavu povijesti u osnovnoškolskom obrazovanju, a da nije primijenio neki povijesni proces na analizu suvremenog društva.

OČUVANJE STATUSA QUO

Kurikulum i nastavni plan i program naglasak stavljaju na vladare i odluke koje se donose na vrhu, dok je život ljudi stjeran u zadnju lekciju unutar poglavlja, koja se obično samo preleti. Čak i kad se spominju ideje radničkog pokreta koje su nam bitne, to je vrlo poopćeno, neinspirativno i obično ih se tretira tek kao fusnotu povijesti, bez predstavljanja njihovog stvarnog utjecaja i značajnih pozitivnih posljedica koje su sa sobom donijele. Sve ideje društvenog organiziranja od dolje prikazuju se samo kao odgovor na političke prilike, ili reakcija na političko ili ekonomsko nasilje, dok se poteze koji su imali realan utjecaj na povijesna kretanja prikazuje kao da ih je vukao netko drugi, s vrha. U najboljem slučaju, nastava povijesti je tu da bi održala status quo.

Istovremeno, nastavnici ograničeni vremenom i preopširnim gradivom koje trebaju obraditi naprosto se ne stignu baviti fakultativnim temama i primjerima. „Problem čak nije ni u temama izvan programa, nego to što niti unutar predviđenog plana i programa nema dovoljno vremena za obradu određenih tema“, ističe Ljubić. Kao primjer navodi Holokaust, „temu“ koja uopće nije uvrštena u nastavni plan i program za trogodišnje smjerove, a učenici za nju pokazuju enormno zanimanje. Za učenje o Holokaustu Ljubić organizira radionice preko zimskih praznika, jer smatra da jedan ili dva sata nisu, ne mogu i ne smiju biti dovoljna za njegovu obradu. Dodaje kako ju je na prvim ovakvim radionicama pozitivno iznenadio velik odaziv učenika.

Uz sve spomenuto nadovezuje se i problem izvođenja nastave u strukovnim školama koja je orijentirana na strukovne predmete i praksu, dok su općeobrazovni predmeti u drugom planu. To samo po sebi ne bi bilo problematično kad bi unutar njih dobili znanje koje im je zaista potrebno. Učenici strukovnih škola prije svega će, već po izlasku iz škole – biti radnici. No umjesto da se njihov kurikulum povijesti koncentrira na povijest, specifičnosti i borbe radničke klase, u godinu dana pokušava im se servirati što više činjenica o povijesti isključivo jedne države ili naroda. Ljubić navodi kako učenice i učenici iskazuju interes za teme radničkih pokreta i radničkih prava. O njima slušaju sa zanimanjem i svjesni su da će vrlo brzo i oni sami biti uključeni na tržište rada. Osim toga, imaju iskustva s poslodavcima u sklopu odrađivanja praktične nastave i upoznati su s procesima rada i unutar svojih obitelji. „Smatram da bi se nastavnicima povijesti trebalo omogućiti više vremena za problematsko obrađivanje navedenih tema, jer se jedino na takav način učenicima može omogućiti detaljno poznavanje bilo radničkih pokreta kroz povijest, bilo problematike radničkih prava danas. Također, u škole je potrebno uvesti građanski odgoj kao zasebni predmet. Za sada se on provodi međupredmetno, ali nisam sigurna koliko je takav pristup kvalitetan“, zaključuje Ljubić.

Uvođenje eksperimentalnog programa „dualno obrazovanje“ u pojedine trogodišnje strukovne škole, a koji podrazumijeva nepostojanje povijesti kao predmeta u kurikulumu i smanjivanje satnice ostalih općeobrazovnih predmeta, samo je nastavak dobro utabanih politika prema učenicima strukovnih škola. Ljubić kaže kako učenici iz osnovnih škola često dolaze s manjkavim znanjem o osnovnim pojmovima demokratskog uređenja (primjerice, što je sabor, vlada, sud, referendum, što su ljudska prava, što je demokracija, koja je uloga predsjednika u demokratskim državama), pa i svladavanje ovih pojmova ulazi u zadaće nastavnika povijesti u srednjim školama. Ukine li se nastava povijesti, ove pojmove – ključne za život u suvremenom društvu - formalno neće imati prilike nikad naučiti.

Prevelikim natrpavanjem irelevantnog gradiva, postepeno je tijekom godina učenicima (i njihovim roditeljima) stvorena svijest da je nastava povijesti nešto nezanimljivo i njima nepotrebno, pa je samim time i njeno potencijalno uklanjanje iz obrazovnog programa do sada proteklo relativno nezapaženo. No, ukidanjem povijesti učenici više neće imati priliku naučiti čak ni uobičajeni dio o formiranju nacionalnog identiteta koji su, pod vodstvom vještih nastavnika, ipak mogli do neke mjere problematizirati. Bez formalnog obrazovanja ostat će prepušteni televiziji i popularnoj kulturi, reklamama za pivo i popratnim sadržajima nogometnih prvenstava.

Autorica teksta: Martina Domladovac
Izvor naslovne fotografije - na poveznici