1. dio + FOTOGALERIJA

 

Najveći štrajk u povijesti hrvatskih medija, koji je rezultirao neizlaženjem Slobodne Dalmacije četiri dana u ožujku 1993., bio je početak kraja nezavisnosti ovog dnevnog lista, ali i njegove nacionalne važnosti.  O događajima koji su doveli do štrajka, atmosferi koja je tada vladala u društvu, utjecaju “Slobodne Dalmacije” i samom štrajku za STav i Lupigu danas se prisjećaju ondašnji protagonisti, novinari Zvonimir Krstulović, Mladen Krnić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, sociolog Dražen Lalić, novinarke Vesna Roller, Sanja Modrić…

U arhivskim svescima Slobodne Dalmacije iz Nacionalne sveučilišne knjižnice, institucije koja čuva sve izdane novine u državi, u uvezanom primjerku iz ožujka 1993. nema četiri broja. U nekoliko dana, od 9. do 12. ožujka ovaj danas lokalni, a nekad ugledni nacionalni dnevni list, drugi u državi po tiraži, nije izašao jer su zaposleni radnici pokrenuli štrajk.

Taj događaj koji je danas prisutan još tek u pojedinačnim i rubnim kolektivnim memorijama, rijetkim novinskim člancima iz tog vremena i ponekim zapisima iz neraspletive priče o “privatizaciji svih privatizacija” u režiji Miroslava Kutle, jedinstven je primjer naše recentne povijesti kad je riječ o pokušaju sprečavanja medijskih sloboda, ali i radničkih borbi, premda sama “pobuna” nije imala socijalnu komponentu kao glavni razlog. Jedan od zahtjeva jest, doduše, bio isplata zaostalih honorara, ali to nije bio glavni razlog štrajka.

Nadomjestak za parlament


foto: Ladislav Tomičić

“Bio je to štrajk za nezavisnost lista”, reći će danas Viktor Ivančić koji je tih godina radio u Slobodnoj Dalmaciji, čija je tiraža prelazila danas nezamislivih 100 000 tiskanih primjeraka. “Za Slobodnu se u to vrijeme govorilo da je nadomjestak za parlament jer je uređivačka politika Joška Kulušića, glavnog urednika, bila takva da su u njoj objavljivali i autori poput Ivana Aralice s jedne strane te Jelene Lovrić s druge”, prisjeća se Predrag Lucić.

Bio je to jedini list nacionalne važnosti koji je omogućavao pluralizam mišljenja, davao prostora autorima, koji su se usuđivali kritizirati vladajuće strukture poput podlista Feral Tribune, ali i objavljivati neke neugodne činjenice o hrvatskoj vojsci i politikama u napadnutoj zemlji, kao što je tekst “Slučaj građanina Đ.K.” Zvonimira Krstulovića iz ljeta 1992. o civilu pretučenom u splitskom logoru Lora. “Tekst je stajao u ladici nekoliko dana i nisam bio siguran da će biti objavljen. Nakon što je tiskan, Slobodnu su preplavili pozivi, a bilo je i direktnih prijetnji uredniku na kućni telefon”, kaže Zvonimir Krstulović.

Slobodna je bila u to vrijeme trn u oku, posebice lokalnim HDZ-ovcima koji su je željeli pošto-poto disciplinirati. Još u kolovozu 1990. Goran Pavlov, tadašnji predsjednik splitske vlade (Izvršnog Vijeća Skupštine općine) obećao je na HDZ-ovom skupu u Splitu da će srediti “komunjare u Slobodnoj Dalmaciji”. Jedan od radnika, koji je u to vrijeme bio u sindikatu, a koji danas pristaje govoriti samo anonimno, prisjeća se kako su se pokušavali organizirati i prosvjedi škverana ’90. godine (nešto slično poput čuvenog juriša na Banovinu godinu kasnije) s ciljem da se “upadne” u prostorije redakcije. “Pozvan sam na jedan sastanak koji se odvijao u kasnim večernjim satima negdje na Blatinama. Vojnik je došao po mene i doveo me u stan gdje su bili sindikalni predstavnici i HDZ-ovi čelnici. Tražili su da ih sutradan pustim u prostorije redakcije kada dođu. Odbio sam. Jedan kasnije visoki državni dužnosnik mi je rekao da se za to glava gubi”, prisjeća se.

U ožujku 1991. organizirane su demonstracije ispred zgrade Slobodne Dalmacije iza kojih je stajao Hrvatski mirotvorni pokret i HDS (Hrvatska demokratska stranka). Mjesec dana kasnije autobusima su “spontano” pred zgradu lista dovedeni radnici Dalme i Prerade.U razdoblju od lipnja do kraja 1991. u redakciju su nekoliko puta stizale dojave o postavljenoj bombi. Iste godine HDZ-ovi članovi su dobili naputak da ne kupuju list.

Vesna Roller
U toj ratnoj atmosferi, nabijenoj emocijama, Slobodna je rasla, a 1992. godine otvoreno je i dopisništvo u Zagrebu u kojem je zaposleno nekih dvadesetak ljudi. “Dala sam otkaz na Hrvatskom radiju i došla raditi u Slobodnu jer je to bio jedini neokupirani prostor. To je vrijeme kad su novinari javno izjavljivali da kad grunu topovi ne da profesionalno novinarstvo šuti, već da je normalno lagati u interesu države. Postojali su drugi koji su smatrali da je za dobrobit naroda potrebno da ono ima kompletne informacije. To je bio sukob dva tipa patriotizma ili nacionalnog interesa, a mi smo pripadali ovoj drugoj struji koja se zalagala za vjerodostojno informiranje”, prisjeća se Vesna Roller tadašnjih dana u zagrebačkoj redakciji koja je u to vrijeme “punila” sve dijelove lista, uključujući i gradsku rubriku za Zagreb. S mišljenjem Vesne Roller se slaže i njena kolegica Sanja Modrić koja se također pridružila tada osnovanoj redakciji pod uredničkim vodstvom Zorana Ercega.

Zaustaviti Slobodnu

Paralelno s rastom profesionalnih standarda i širenjem prostora utjecaja, počinjala se odvijati bitka nad vlasništvom, odnosno političkim zauzdavanjem slobode govora. U svojoj povijesti list je privatiziran tri puta. Prvi put 1990. godine po tadašnjem “Markovićevom modelu”, slično kao kasnije Novi list ili Tvornica duhana Rovinj. Po odredbama Zakona o poduzećima i Zakona o društvenom kapitalu iz SFRJ osnovano je dioničko društvo Slobodna Dalmacija – Novine kojem je prenesena imovina potrebna za proizvodnju, distribuciju i prodaju novine. Uz ovo poduzeće, osnovana su još Slobodna Dalmacija – Informativna djelatnost te Novinsko poduzeće Slobodna Dalmacija (kasnije Grafičko poduzeće Slobodna Dalmacija). Zaposlenici su dobili u vlasništvo 64 posto dionica koje su počeli otplaćivati. No za razliku od posljednja dva primjera, privatizacija u Slobodnoj je poništena.

Signali iz vladajućih struktura nagoviještali su kako Slobodna, a posebice Feral, prelazi prešutno postavljene granice. Drago Krpina posebno se obrušio na uređivačku politiku u svibnju 1992. nakon što su u Feralu objavljene slike Hitlera, Staljina i Tuđmana iz školskih klupa pod naslovom “Jedna škola, jedan razred, jedan đak”. “Tim jugounitaristima koji nikako ne mogu prežaliti svoju ‘jugoslavensku’ državu, sigurno je kriv i predsjednik slobodne Hrvatske”, prenio je tad Krpinine riječi Večernji list te najavio ono što će se dalje događati: “Zaustavili smo njihovu nakanu da po jugoslavenskim propisima obave pretvorbu i dovest ćemo tamo upravni odbor”.

A onda 15. lipnja 1992. godine Agencija za razvoj i restrukturiranje donijela je rješenje o uvođenju novog upravnog odbora u dva poduzeća u sustavu Slobodne Dalmacije: Slobodna Dalmacija – Informativne djelatnosti i Novinsko poduzeće Slobodna Dalmacija, čiji su članovi postali odvjetnik Boško Šiljeg, neuropsihijatar Goran Dodig, HSLS-ovac među HDZ-ovcima, inžinjer Metod Jurišić, glumac Rade Perković. Isti ljudi imenovani su i na čelo Slobodne Dalmacije Novine d.d. tri mjeseca kasnije, 30. rujna 1992.

Naime, predsjednik tadašnje Agencije za razvoj i restrukturiranje Zlatko Mateša poništio je pretvorbu, a hrvatska vlast je tražila da se ona provede po novim hrvatskim zakonima. Slobodna Dalmacija – Novine d.d. procijenjena je na 10 400 000 tadašnjih DEM. Radnici su trebali i po ovom modelu dobiti 50 posto vlasništva no Mateša je, kako će kasnije objašnjavati Udruga polagatelja prava na dionice Slobodne Dalmacije, nagovorio Splitsku, Privrednu i Dubrovačku banku da aktiviraju zaboravljena potraživanja iz bivše države vrijedna tadašnjih 4 600 000 DEM. Riječ je o obveznicama koja su sva poduzeća dobivala na temelju plaćanja doprinosa za Kosovo kao nerazvijeni dio države. Više poduzeća je te obveznice ustupilo Slobodnoj, a ona ih je uz diskontnu cijenu monetizirala u tri navedene banke kako bi smogla sredstva za nabavu tiskare. Zbog tog “zaboravljenog” i nevažećeg duga bankama je pripalo 42 posto dionica, a radnicima 25. Sindikat novinara i grafičara je na takvo rješenje kasnije u veljači 1993. pokrenuo upravni spor.

Novi Upravni odbor u Slobodnu je doslovno upao 2. listopada 1992. godine dok je glavni urednik Joško Kulušić bio na poslovnom putu u Dubrovniku, zajedno s direktorom Martinom Maračom i zamjenikom urednika Ilijom Maršićem, koji je u autu doznao da je, također, u ime radnika imenovan u novo upravljačko tijelo, funkciju na koju nije pristao.”Takvo što s gađenjem odbacujem. Ne samo zbog svoje ljudske i profesionalne svijesti i savjesti nego, tvrdim to bez pretjerivanja, zbog interesa moje demokratske Hrvatske. U kolu kakvo je vaše, ja ne plešem”, napisao je Maršić Mateši. Za novog v.d.direktora izabran je Ivica Bočina, kojeg je uskoro zamijenio anonimni HDZ-ovac komercijalist iz Jugoplastike Ante Bušić.

Crni flor i štrajk upozorenja

Nova uprava deklarativno je obećala kako se neće miješati u uređivačku politiku no Metod Jurišić odmah je predložio da novina izlazi s plavim umjesto s crvenim zaglavljem. Urednički kolegij reagirao je na način da je 4. listopada Slobodna izašla s crnim zaglavljem, a sljedećih sedam dana s crnim florom uz kojeg je pisalo: “Državna uprava nad glavama novinara, crni flor u zaglavlju novina”. Nakon toga flor je skinut, a novina je svaki dan na naslovnici izlazila uz poruku: “Skinuli smo flor, tražimo skidanje upravnog odbora”.

Simboličkim otporom pokušala se animirati i međunarodna javnost. Reporteri bez granica poslali su predsjedniku Tuđmanu u listopadu 1992. prosvjedno pismo, ali bez uspjeha.

Novina je tako postala bojno polje na kojem su se izmjenjivali tekstovi članova Uprave, novinara i sindikata, slično kao i na oglasnoj ploči u redakciji tih dana.

Uoči štrajka novinari su se pismenim glasanjem izjasnili za ovu akciju. Na sastanke koji su se redovito održavali, dolazio je naoružani čovjek, sjeća se Lucić, koji je zapisivao o čemu su novinari pričali.

Pred kraj 1992., 28. prosinca u novini je izašla obavijest o jednodnevnom štrajku. Slobodne Dalmacije idućeg dana nije bilo na kioscima. Bio je to štrajk upozorenja. U prvim mjesecima 1993. atmosfera se zahuktavala, a štrajk pripremao.

Politička scena, uz iznimku Dalmatinske akcije, koja je pokrenula peticiju za poništenje nove pretvorbe, nije se pretrgla od spašavanja slobode govora. “SDP se nije pretjerano čuo, a ni tadašnji HSLS”, prisjeća se Sanja Modrić. A baš je Vlado Gotovac uoči štrajka izjavio pa kasnije povukao kako se sloboda jedne države ne mjeri slobodom jednog lista.

Štrajk “Država je loš novinar – odlučimo sami o sudbini svoje Slobodne”

8. ožujka započeo je petodnevni štrajk u organizaciji Samostalnog sindikata radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti i Sindikata novinara. Slobodna od tadašnjeg dana objavila je na naslovnici svoju odluku te na dva lista objašnjenje zbog čega su se odlučili na ovaj potez. Kao glavni zahtjevi navodili su se “zaustavljanje svih radnji pretvorbe i privatizacije poduzeća u poslovnom sustavu Slobodne Dalmacije, razrješenje dotadašnjeg Upravnog odbora te revizija poslovanja”. Kako će se pokazati, to će u narednih nekoliko dana biti jedina sustavna informacija objavljena u domaćim medijima, uz iznimku Novog lista, koja pojašnjava razloge i motive ove pobune.

Imenovan je štrajkaški odbor, a kao predsjednik štrajka postavljen je Ilija Maršić, zamjenik glavnog urednika. Upravni odbor pripremio je letak u kojem su novinari pozvani da ne sudjeluju. “…da se distancirate od onih koji ne poštuju institucije pravnog sustava hrvatske države i koji se pozivajući Vas u nelegalan štrajk ponašaju poput kninskih balvanaša”, grmjelo je s letka pritom koristeći tad uvriježene omražene usporedbe s onima na drugoj strani u funkciji diskreditacije.

U štrajku je sudjelovala većina novinara. Prema pisanju Novog lista, koji je jedini otvoreno podupirao kolege i izašao s naslovnicom na kojoj je pisalo “Podrška Slobodnoj Dalmaciji”, štrajkalo je 88 posto novinara, 100 posto redakcijskih namještenika, 70 posto grafičara… „Štrajk je bio zadnji krik institucije, posljednji instrument da se poruči javnosti kako više neće čuti glas nezavisnosti“, kaže danas Zvonimir Krstulović.

Organizirana je štrajkaška straža, a “zdrave snage” štrajkbrehera okupljale su se u direktorskim prostorijama. “Bilo je tužno i smiješno u isti mah vidjeti da neki ljudi s kojima si radio i pregrmio dosta toga se priključuju tim ‘zdravim snagama’. I sad oni idu u direktorske prostorije i moraju proći kraj svih redakcijskih soba, a mi koji smo u štrajku izlazimo na hodnik i gledamo kako marširaju. Neki se ne javljaju, neki se prave da im je neugodno, ali idu”, opisuje Lucić kako je tih dana izgledala situacija u zgradi lista. Njegov kolega Ivančić dodat će da je  štrajk je bio potpuno nenasilan s njihove strane.

Pred zgradom su stajala policijska kola, a navodno su neki od novinara “zdravih snaga” bili i naoružani. “Bilo je to vrijeme kad se u autobuse i banke ulazilo s kalašnjikovom tako da to nije ništa iznenađujuće”, kaže Lucić.  Njegova tadašnja redakcijska kolegica Sanja Modrić ispričat će nam još jedan čudan detalj koji ne čudi. “U dopisništvu Borbe u kojem sam radila prije Slobodne, jedan dan su nas vlastiti kolege dočekali s kalašnjikovom tako da me to ne iznenađuje”, govori nam Modrić.

Prema riječima jednog sindikalista, zaštitu im je nudio i HOS, no odbili su je ne želeći se vezati uz nikakve političke opcije.

Tijekom štrajka policija je stalno dolazila, a predsjednik štrajka Ilija Maršić bio je svaki dan u policijskoj stanici. Kako priča radnik sindikalist, jednom je tamo proveo šest sati.


Već drugi dan, u utorak, održana je konferencija za novinare koju su organizirali v.d. direktora Ante Bušić zajedno s novinarima Dinom Mikulandrom, budućim urednikom, Robertom Žajom i Davorom Marićem. “Unatoč u javnosti prisutnom mišljenju o navodnom generalnom štrajku, istina je da više od 90 posto zaposlenih u poduzeću Slobodna Dalmacija – radi. Priprema se i redovito će u tisak prodaju tjednik Nedjeljna Dalmacija… Ne radi se jedino u dnevnom listu. Dio redakcije štrajka, a dio koji bi želio raditi nije to u mogućnosti zbog samozvanih štrajkačkih straža”, prenio je nekritički s konferencije sutradan za Vjesnik Miroslav Ivić, kojem će se ta uloga u informacijskom ratu kasnije itekako isplatiti.

Dražen Lalić

“Bila je to nabrijana atmosfera, dolazili smo svaki dan i boravili u redakciji, čuvali je”, prisjeća se Dražen Lalić koji je tada radio u Slobodnoj Dalmaciji kao sociolog u okviru istraživačke sekcije. Za sebe kaže da je bio aktivist štrajka, a tijekom tih dana upao je i u oštri verbalni sukob s Antom Bušićem koji je opisao u svojoj knjizi Split kontra Splita. Bušić mu je rekao: “Pun mi tek kurac”, na što je Lalić odgovorio: “Nisam znao da ga imaš”. “S Bušićem je bio i šef osiguranja koji mi je zaprijetio odlaskom na frontu. “Pobjegao sam kroz rotaciju i četiri dana se skrivao od Vojne policije u prijateljevom stanu”, kaže Lalić, koji je, osim gubitka radnog mjesta, jer mu nakon pada Slobodne nije produžen ugovor, ostao i bez vjenčanog kuma. “Pucala su prijateljstva, kumstva, redakcija se podijelila”, nastavlja Lalić. A podijelila se i novinska kuća.

Tjednik Nedjeljna Dalmacija, na čijem je čelu tada bio danas glavni urednik Slobodne, Krunoslav Kljaković doista je izašla te srijede. U kratkom intervjuu za Novi list o problemima prilikom tiskanja gotovo autistično, ali i dobro promišljeno Kljaković je odgovorio: “Ne mogu tvrditi, s obzirom da je i prije znalo biti problema prilikom samog tiskanja lista…” “Nedjeljna je odmah prešla na njihovu stranu i nije sudjelovala u štrajku”, sjeća se Ivančić. Tiskana je u rotaciji Slobodne Dalmacije čije ključeve su čuvali novinari u štrajku dok im ih jedan kolega nije na prevaru uzeo.

Sljedeći dan, u četvrtak organizirana je osnivačka skupština dioničara na kojoj je potvrđen novi upravni odbor. “Mogu lajati još do 11. ožujka. Onda će na lanac”,  prisjeća se Mladen Krnić riječi kojima ih je ‘podržao’ lokalni Radio Split. To tijelo odmah je izabralo Dina Mikulandru za novog urednika, a Bušića potvrdilo kao direktora. Telegramom je obavijestio sve novinare da sutra dođu na posao.

Mladen Krnić
U petak novi urednik i direktor, ruku pod ruku, ušli su u redakciju i išli od stola do stola pitajući novinare što mogu napraviti za sljedeći broj koji se pripremao, ali nikako da izađe. “Mi smo cijelo vrijeme imali tu zajebantsku priču da fali vida 16 na rotaciji pa da štrajkbrejkerska novina neće biti odštampana”, sjeća se Lucić. Njegov kolega, Mladen Krnić koji je tada bio urednik unutrašnjopolitičke rubrike te situacije opisuje nimalo plastično. “Bušić je dolazio do nas, a mi koji smo štrajkali rekli bi samo: ‘Aj prođi’”, kaže Krnić. ”

Taj dan održan je posljednji sastanak novinara na kojem su se pojavili i Bušić i Mikulandra. Na sastanku, kako je pisao tada Novi list, novinari su pristali prekinuti štrajk uz uvjet da Slobodna izađe u nedjelju, a ne subotu, kako bi mogli kvalitetno pripremiti broj kojeg je dotad pripremalo dvadesetak novinara. Uvjet im nije prihvaćen, a novinari su otišli kući misleći da sutra nastavljaju sa štrajkom.

 

Mašenjka Bačić

 

Kao reakcija na prijedlog Upravnog odbora da ubuduće izlazi u plavoj boji, 4. listopada SD je izašla s crnom naslovnicom uz poruku: Voljeli bismo da nas netko (uskoro) uvjeri kako crno nije boja hrvatske demokracije i propisanog odnosa prema slobodi javne riječi u Lijepoj našoj.

Nakon „crne“ naslovnice, SD izlazi sa crnim florom.

Najava jednodnevnog štrajka.

Bedž koji su nosili članovi štrajkačke straže.

Na jednom od sastanaka. Slika iz privatnog albuma Zvonimira Krstulovića.

Na jednom od sastanaka. Tehnička redakcija i novinari Predrag Lucić, Mladen Krnić i Zvonimir Krstulović. Iz privatnog albuma Zvonimira Krstulovića.

Na jednom od sastanaka. Slika iz privatnog albuma Zvonimira Krstulovića.

Dio novinara pred osnivačku skupštinu. Fotografija iz Slobodne Dalmacije.

Ante Bušić. Fotografija iz Slobodne Dalmacije.

 




Ovaj tekst dio je serije “Pad radničke klase i rađanje nove alternative”, koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com. i www.stav.cenzura.hr. Stavovi izraženi u ovom tekstu pripadaju autorici i ne odražavaju nužno stavove Ministarstva kulture.

 
Kako je pala Slobodna - 2. dio

(link)

U drugom dijelu teksta donosimo priču o kraju štrajka, razočarenju koje je uslijedilo, “novini koju su pojeli skakavci”, današnjim pogledima i ocjenama tog razdoblja, posljedicama i današnjem stanju Slobodne Dalmacije.

Kad je ujutro, 13. ožujka 1993. godine, došao u zgradu Slobodne Dalmacije, novinar unutrašnjopolitičke rubrike Zvonimir Krstulović poprilično se iznenadio. Na vratima ga je dočekao natpis da je štrajk gotov, a na ulazu knjiga u koju se morao upisati. A postojala je i lista onih kojima je ulaz bio zabranjen. Osjećao se ljut, izigran. I nije bio jedini.

“Zdrave snage” preuzele su Slobodnu

“Svi koji su željeli ući u zgradu morali su se legitimirati. Rečeno nam je da je to odluka nove uprave, da je stanje stvari sad tako”, prisjeća se Predrag Lucić i nastavlja objašnjavati kako su on i “feralovci” odmah nazvali urednika Joška Kulušića da ga pitaju što im je raditi. “Potom su otišli u restoran Stefanel, gdje se onda i rodila ideja o samostalnom Feralu, koja će se realizirati tri mjeseca kasnije.

Organizatori štrajka, preminuli urednik Joško Kulušić i Ilija Maršić, koji danas nerado priča o tim danima, reći će kako su pritisci za prekidom štrajka bili preveliki.

“U to doba bio sam ljut jer je štrajk prekinut, ali danas mi je jasno da je to bilo opasno. Moglo je završiti s oružanim upadom kao što se nekoliko godina prije dogodilo Glasu Slavonije kojeg je Branimir Glavaš zauzeo oružjem”, govori danas Viktor Ivančić.

Zvonimir Krstulović

S druge strane, Zvonimir Krstulović ne misli da su prijetnje oružjem bile ozbiljne. Kaže da je njemu i ostalima, koji su u to vrijeme svoje terene “odrađivali” na ratištima, ta priča izgledala više kao zastrašivanje negoli realna opcija. “Bilo je govora da su dolazili gardisti, ali to su samo instrumenti pritiska. Nas koji smo bili na ratištima, dok su oko nas padale granate, nije mogla  fascinirati priča kako će sad doći dole neki s pištoljima. Osim toga, oružani upad ne bi dozvolio ni najmilitantniji dio HDZ-a, ne bi se tako blamirali”, smatra i danas Krstulović, koji je nekoliko dana nakon prekida štrajka u Novom listu objavio veliki tekst pod naslovom Tko je ubio Slobodnu Dalmaciju?. U članku je, između ostalog,  napisao: “Dok sjedim u ovoj mrklini, obasjan voštanicom, u državi u kojoj, eto, ponestaje i električne energije, obuzet osjećajem poniženosti zbog načina na koji su se novi vladari Slobodne ustoličili i osjećajem prevarenosti zbog brzine kojom su se stari vladari Slobodne predali, sve nešto razmišljam da su štrajkovi, zapravo, kao i brodovi: kapetani posljednji napuštaju brod koji tone…Bio sam običan mornar…Ja, Zvonimir Krstulović, običan mornar, još uvijek sam s obje noge na palubi Slobodne Dalmacije. One koja je doživjela brodolom. O Kapetane, moj kapetane!”. I danas Krstulović tvrdi da štrajk nije trebalo prekinuti, da ga je trebalo makar produžiti do konačne i ogoljene predaje kakvu je predložio u citiranom članku. “Tad sam napisao kako je trebalo fizički leći pred redakcijom, pustiti Bušića, Mikulandru i ekipu da pređu preko naših tijela, da nas doslovce pregaze kako bi tiskali svoj bilten”, dodaje Krstulović, koji je i onda upozoravao na slabosti štrajka: lošu organiziranost i slabu informiranost kako prema unutra, tako i prema vani. “Sve se odlučivalo autokratski, urednik je imao glavnu riječ. Shvaćam brigu za ljude, ali to su bila vremena u kojima se ide hrabro naprijed pa ‘ko živ, ‘ko mrtav”, kaže Krstulović.

Predrag Lucić

Na organizacijske propuste danas upozorava i Lucić. Smatra kako je štrajk trebao biti javniji jer se dogodila određena vrsta blokade. Tijekom i uoči samog štrajka postojala je ideja da se tiska bilten ili novina koja bi pratila događanja sa štrajkom, ali ta ideja nije realizirana. “Na HTV nismo mogli doći, ostali mediji nas nisu pratili. Bili smo na milosti kolega iz Novog lista. To je vrijeme bez interneta, nema puno televizijskih postaja. Rijetki hvataju CNN, a na njemu nema ništa”, kaže Lucić dodajući da je trebalo više animirati strane novinare. “No nije postojala smišljena strategija štrajka i informiranja javnosti o njegovom smislu”, zaključuje. Kulušiću i organizatorima štrajka danas ništa ne zamjera jer  smatra da su bili najizloženiji pritiscima koji su se manifestirali već u prvom broju nakon štrajka, “mršavom biltenu”, kako ga se s prezirom danas svi sjećaju.

Taj “bilten” od 13. ožujka izašao je s impresumom u kojem je naveden novi urednik i glavne funkcije unutar novina, ali bez dotadašnjeg dodatka, koji se nalazio uz imena urednika od njegovog početka.  U tih par simboličkih rečenica kojima se svakodnevno podsjećalo na ponos lista stajalo je: “Prvi broj Slobodne Dalmacije antifašističkog glasila naroda Dalmacije tiskan je 17. lipnja 1943. godine u pojati na Mosoru. Kao glasnik istine s hrvatske obale o borbi naroda za slobodu Slobodna Dalmacija tiskala se i u Brštanovu, Splitu, Livnu, Hvaru i Visu, a od 26. listopada 1944. stalno u Splitu.”

Kao i mnoge druge nelagodne povijesne pojave i činjenice i ovu je trebalo izbrisati, te okrenuti novu stranicu najavljenu u uvodniku kojim se čitateljima poručilo: “Evo nas opet na kioscima nakon jednog žalosnog i nepotrebnog štrajka dijela Redakcije, štrajka koji je radnicima i poduzeću nanio golemu materijalnu štetu. No taj je vremenski diskontinuitet možda bio potreban da bi se označio diskontinuitet uređivačke politike… Smijat ćemo se bahatostima, nesposobnostima, megalomanijama, uzurpacijama i privilegijama, pojedinačnim i kolektivnim, ali nećemo vrijeđati ljudsko dostojanstvo, ni nacionalne i vjerske osjećaje građana bilo koje vjere i nacionalnosti.”

“Novine su pojeli skakavci”

Upravo suprotno, kako će pokazati idućih mjeseci, Slobodna Dalmacija će pogaziti sve navedeno u svom pamfletu nove uređivačke politike. “Smjer kojim je otišla Slobodna Dalmacija nakon štrajka bio je izrazito huškački, pogotovo kad se uzme u obzir stav prema ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini koji je tad buknuo. Puno žešće i manipulativnije se izvještavalo negoli je to činio Večernji list ili Vjesnik. Dovoljno je sjetiti se naslova ‘Pobunile se dimije’ o nezadovoljstvu bosanskih izbjeglica u jednom kampu”, prisjeća se Lucić te dodaje kako je upravo štamparija Slobodne dobro poslužila za tiskanje svih hercegovačkih izdanja u to vrijeme.

Nemoguće je danas tvrditi da je to bio razlog brutalnog uništavanja Slobodne, ali je njen pad zasigurno dobro poslužio u ratno-propagandne svrhe.  O samom zauzimanju Krstulović ima posve drugačiju tezu. “Nije bio problem što je Slobodna bila nezavisni medij pa je pisala o ratu na način da je izvještavala s ratišta, ali i donosila priče o ratnim zločinima s naše strane, što je bilo politički diskutabilno u to vrijeme. Slobodna Dalmacija je predstavljala veliku opasnost jer je imala nezavisnost i ugled, a to je bilo vrijeme kad se ulazi u  privatizacijsku pljačku stoljeća, čijih razmjera tada nismo bili svjesni. No jedan nezavisni list mogao je uništiti njenu realizaciju i ideju i zbog toga ga je trebalo preuzeti”, smatra Krstulović.

S druge strane, sindikalni radnik s kojim smo razgovarali o ovoj temi, a koji je želio da ga ne imenujemo i koji je sudjelovao u organizaciji štrajka, smatra kako je za uništenje Slobodne zaslužna najvećim dijelom lokalna HDZ-ova vlast koja je pošto-poto željela preuzeti list.  Za razliku od, primjerice, Novog lista, koji je uživao podršku lokalnih SDP-ovih političara na čelu gradske vlasti.


S ovim mišljenjem se slažu i Vesna Roller i Sanja Modrić koje su nekoliko dana nakon štrajka napustile Slobodnu te otišle raditi u Novi list. “Otišlo je nas desetak jer smo odmah shvatili da su se stvari bitno izmijenile. Na čelo zagrebačkog dopisništva došla je Olga Ramljak koja je odmah počela križati tekstove. No ne zbog eventualnih pogreški nego zbog političkih razloga”, prisjeća se Modrić. Kada smo je pitali za komentar o samom štrajku i njenoj uredničkoj poziciji, Olga Ramljak je samo rekla da neće razgovarati jer je to skandalozno. Što je točno skandalozno, njena uloga u štrajku ili pisanje o njemu danas, nismo  uspjeli saznati jer je poklopila slušalicu.

Iz Slobodne su tad otišli i “feralovci” te 55 novinara, koji su, prema podacima Dražena Lalića, dobili otkaz. “Meni nije produžen ugovor na određeno, a i ne bih ga potpisao. Zajedno s kolegama osnovali smo agenciju Puls, a ‘feralovci’ su pokrenuli svoj list tako da je iz svega proizašlo nešto dobro”, kaže Dražen Lalić. Mjesec dana po okončanju štrajka u Slobodnoj je izašao i telegram upućen direktoru Bušiću u kojem Ivančić, Lucić i Dežulović daju svoje ostavke. Mnogi koji su ostali, bili su degradirani poput Mladena Krnića, dotadašnjeg urednika unutrašnjopolitičke rubrike, kojem je namijenjeno mjesto pomoćnog dopisnika iz Sinja. “Novine su počeli jesti skakavci”, reći će Krnić o vremenima koji su uslijedili.

Treća privatizacija – ništa dobrog

I tako je okončan jedan slavni period lista koji  dvadeset godina poslije više nema ni publike ni relevantnosti koju je uživao. U narednim godinama politika će krojiti sudbinu Slobodne pa će tako s promjenom vlasti 2000. godine doći do nekih pomaka, ali u suštini list više neće biti nikad nezavisan.

Miroslav Kutle će izvesti kontroverzno preuzimanje Slobodne Dalmacije u svibnju 1993. No istragu oko te malverzacije u kojoj je oštećena i Splitska banka, devet godina kasnije (u studenom 2002.)  zaustavit će Vrhovni sud koji će prodaju Slobodne Kutli, odnosno Globus Holdingu, okarakterizirati kao zaštitu državnog vlasništva.

Još manje nezavisan list će postati s  trećom  privatizacijom u kojoj je Slobodnu 2005. godine preuzeo EPH (Europa Press Holding) da bi je konačno dokrajčio. Pavić i njegovi suradnici su od države kupili 34,63 posto dionica za 24,5 milijuna kuna i dokapitalizacijom od 83,46 milijuna kuna postali 70 postotni vlasnici Slobodne.

Odmah u početku, nakon potpisa ugovora čule su se žestoke kritike o monopolizaciji medijske scene od strane EPH te o dobrim odnosima Ninoslava Pavića i Ive Sanadera koje će postati jasnije godinama kasnije. Do danas ostalo je neodgovoreno niz pitanja vezano uz predaju Slobodne Dalmacije Pavićevom medijskom koncernu.

Još uvijek je aktivna i kaznena prijava koju je 2009. godine podigao sindikalist Ozren Matijašević, u vrijeme sporne prodaje član Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. DORH do danas nije odbacio njegovu prijavu protiv EPH, kojom je od glavnog državnog odvjetnika zatraženo da ispita poštuje li se ugovor o kupovini lista. Prijava se odnosila na sumnjivu kupnju i dokapitalizaciju Slobodne Dalmacije preko tvrtke Adriatica.net. Naime, istražni organi i dalje utvrđuju je li Pavić ispunio ugovorne obveze za Slobodnu Dalmaciju i je li bilo pogodovanja.

Od Državnog odvjetništva je zatraženo da ispita poštuje li EPH ugovor o kupovini Slobodne Dalmacije s obzirom da je EPH prodao tvrtki Slobodna Dalmacija 25 posto udjela Adriatice.net predstavljajući ih kao dokapitalizaciju, koja je bila obvezna prema Ugovoru o preuzimanju iz 2005. godine. No, isto tako Državnom odvjetništvu poznato je kako je EPH neposredno prije došao do udjela u toj tvrtki Adriatica.net. Postoji ugovor o kupovini 50 posto vlasništva Adriatice.net od strane EPH i to za oko 30 milijuna kuna. Nakon te kupovine EPH prodaje tvrtki Slobodna Dalmacija 25 posto udjela Adriatice, ali za 73 milijuna kuna.

Matijašević je tada izjavljivao kako je nemoguće da pola od onoga što je vrijedilo 30 milijuna kuna, devet mjeseci kasnije vrijedi 73 milijuna kuna. Priča oko Adriatice.net postala je još više sumnjiva jer se koncem 2009. godine ta tvrtka spašavala od propadanja pod okriljem države, odnosno Ministarstva turizma kojeg je vodio Damir Bajs i to preko Agrokora, Croatia osiguranja i nekoliko velikih državnih kompanija.

 Uz to, tvrtka Slobodna Dalmacija Trgovina d.o.o., osnovana 1997. godine, koja je obavljala distribuciju i prodaju putem mreže kioska, pripojena  je 2012. godine Todorićevom Tisku. “Na taj način je novinu, koja je neovisno od EPH-ovog kapitala i svojoj nakladi, uspješno poslovala jer se bavila prodajom cigareta i ostale robe, lišio dnevnog prihoda i stalne održivosti. U nekoj paralelno ispisanoj povijesti ona je mogla i u današnjim vremenima konstantnog pada naklade funkcionirati kao nezavisan, profitabilan i ozbiljan list, e samo da je bilo volje.

Mašenjka Bačić


Ovaj tekst dio je serije “Pad radničke klase i rađanje nove alternative”, koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com. i www.stav.cenzura.hr. Stavovi izraženi u ovom tekstu pripadaju autorici i ne odražavaju nužno stavove Ministarstva kulture.

 

Ostali tekstovi iz projekta Pad radničke klase i rađanje nove alternative:

Kako je pala Slobodna – 1. dio + FOTOGALERIJA

Kako su uništavana poduzeća u Hrvatskoj: Primjer Česma

Luksuz trudnoće

Državni službenici izloženi su hajkama i verbalnom linču!

Kratka povijest izmjena Zakona o radu