Stope siromaštva u Europskoj uniji već duži niz godina ostaju približno iste i zahvaćaju čak 16,9% populacije što podrazumijeva okvirno 85 milijuna ljudi u relativnom dohodovnom riziku od siromaštva te još 124,2 milijuna ljudi ili 24,8% populacije koje je u riziku od socijalne isključenosti[1]. Metode borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti na razini EU su usmjerene na kreiranje ekonomskog rasta i zapošljavanje[2], a mjere socijalne zaštite, premda smanjuju dohodovno siromaštvo za 20 do 50 % nisu dovoljne za njegovo suzbijanje.

S obzirom na spori, ekonomski rast i pretpostavke OECD-a o njegovom razvoju do 2060. godine[3], koje se tiču smanjenja porasta stope zaposlenosti, starenja stanovništva, automatizacije koja stvara višak radnika, sve se više propituje uspješnost spomenutih metoda suzbijanja siromaštva[4]. Dodajući tome sve veću društvenu nejednakost u prihodima, širenje prekarnog rada kojeg karakterizira kontinuirana radna nesigurnost te česti izlasci s tržišta rada uz slabu dostupnost socijalne zaštite i lošu radnu zaštitu, postaje očito da trenutno uređenje socijalne zaštite nije adekvatno za rješavanje tih problema[5]. Upravo iz tih razloga u javnu su se raspravu počele vraćati neke stare ideje. Jedna od njih je, ideja univerzalnog temeljnog dohotka (u daljnjem tekstu UTD).

Prva istraživanja

Vjerujući da će donijeti revoluciju u sustavu poreza i dohodaka, u Sjevernoj se Americi u 20. stoljeću provode prvi eksperimenti implementacije UTD-a. I dok se u SAD-u naglasak stavljao na jednu varijantu takvog dohotka, odnosno negativni porez na dohodak kojeg su ostvarivali samo građani bez prihoda za život, u kanadskom su eksperimentu dohodak dobili svi izabrani građani pokrajine Manitobe, neovisno da li su ostvarivali dodatni prihod zaposlenjem. Smatralo se da će novi programi biti efikasniji i jeftiniji u rješavanju problema siromaštva zbog smanjenja ovisnosti o socijalnim naknadama i povećanja radne inicijative. Eksperiment je pokazao neznačajno smanjenje motivacije za radom, dok se višak slobodnih sati posvećivao skrbi i odgoju male djece, odnosno dužim rodiljnim dopustima ili pak nastavku obrazovanja u slučaju mlađih osoba. UTD je pozitivno utjecao i na školovanje djece. U jednom su od eksperimenata djeca u osnovnim školama pokazala značajno bolje rezultate nakon uvođenja nekog oblika UTD-a, dok se u drugom značajno smanjilo ispadanje iz sustava obrazovanja. Osim ublažavanja siromaštva i ispadanja djece iz sustava obrazovanja, UTD je pozitivno djelovao i na poboljšanje zdravlja pojedinaca te posljedično smanjivanje troškova zdravstvenog sustava[6]. Iako možemo razlikovati dva različita oblika UTD-a: negativni porez na dohodak čijom bi se implementacijom ukinuli drugi programi socijalne države te UTD kao nadopunu postojećim programima socijalne države, usmjerit ću se na model UTD-a čijom implementacijom programi socijalne države ne bi bili ukinuti4.

Šire implikacije univerzalnog temeljnog dohotka

Usprkos tome što je UTD još uvijek ideja koja ima različita tumačenja, postoji suglasnost u bazičnom definiranju koncepta. UTD stoga definiramo kao dohodak plaćen od strane političke zajednice svim njezinim članovima na individualnoj osnovi, bez provjere imovinskog cenzusa ili nužnosti rada5. Pošto se bazira na premisi da ljudi posjeduju univerzalna prava stečena rođenjem koja ne smiju biti uskraćena, poput hrane, vode, zraka i krova nad glavom, on mora biti toliko visok da može podmiriti potrebe za njima. Uz univerzalni temeljni dohodak osoba bi slobodno primala i druge prihode poput plaće ili pak drugih socijalnih davanja. Kako bi birokratsku dimenziju socijalne države učinilo još jednostavnijom, moguće je u UTD pribrojiti i druge socijalne naknade ovisno o specifičnim potrebama osoba[7].

Glavne kritike UTD-a uglavnom su vezane uz trošak njegove implementacije koji bi se prema izračunu Svjetske banke kretao između 9,1% BDP-a za siromašnije zemlje, 5,1% za srednje bogate zemlje te 3,5% za bogate zemlje ukoliko bi razina davanja bila postavljena na prosječnu razinu postojećih socijalnih davanja za odrasle osobe[8]. No, implementacijom univerzalnog temeljnog dohotka mogle bi se ostvariti značajne uštede uslijed povećanja efikasnosti sustava zbog smanjenja troškova administracije, informiranja, nadziranja i sankcioniranja koji više ne bi bili potrebni za ostvarivanje ovog prava. No, moguće je i potpuno samofinanciranje sustava kroz nove načine oporezivanja. Osobe koje ostvaruju veće ukupne prihode plaćale bi više poreze u odnosu na one koje ostvaruju manje ukupne prihode, proporcionalno izračunu koji je potreban za pokrivanje troškova implementacije programa5.

Druga kritika koja prožima javne rasprave veže se uz pad motivacije za radom. Iako postoje podvojena razmišljanja oko ove kritike prema kojima neki tvrde da bi se to dogodilo, istraživanja, poput onog provedenog u Manitobi ipak govore o neznačajnom padu6 spomenute motivacije.  No, čak i u slučajevima značajnog pada motivacije za radom, mogle bi se generirati pozitivne promjene prema razvoju tehnologije, posebno u niskoplaćenim sektorima te bi se moglo potaknuti poduzetništvo i ulaganje kapitala, kao i razvoj inovacija na tržištu kako bi se podmirila nastala potražnja4. Osim toga, UTD bi potencijalno proizveo veću ravnotežu između rada i kapitala pogodujući slabo plaćenim radnicima i pritišćući poslodavce na kompromise prema sindikatu u pogledu boljih plaća, smanjenja radnog vremena i poboljšanja radnih uvjeta[9]. Univerzalnost zaštite mogla bi ukinuti podjelu na one koji ostvaruju prava te one koji ta prava isplaćuju što bi predstavljalo, ne samo važan pomak za dostojanstvo osoba u potrebi, već i važan iskorak prema iskorjenjivanju siromaštva. Univerzalnost ove mjere može pogodovati široj razini prihvaćenosti i potpore.

Važnost univerzalnog temeljnog dohotka nije samo u oslobađanju ljudi od materijalne deprivacije, već i u nuđenju izlaska iz zamke socijalnih naknada. Korisnici socijalnih naknada često racionalnom odlukom žele izbjeći bezobzirne poslodavce, neželjene, nesigurne i/ili slabo plaćene poslove koji su im jedino dostupni. Zbog toga češće biraju sigurnost socijalnih naknada umjesto opetovanog prolaska administrativnih procedura i provjera za ostvarivanjem istih. UTD bi za razliku od toga mogao omogućiti sigurnost prilikom pronalaska ili kreiranja vlastitog posla bez straha za vlastitu egzistenciju i bez smanjivanja ili ukidanja drugih prava zbog zaposlenja. Tako bi se povećala motivacija nezaposlenih za radom, a poslodavaca za zapošljavanjem. Od mjere ne bi profitirale samo nezaposlene i siromašne skupine, već i studenti, samozaposlene osobe, osobe koje su odlučile skrbiti o svojoj obitelji ili osobe koje su odlučile promijeniti ili čak odustati od posla. Dajući im sigurnost, UTD bi mogao pružiti šansu osobama za daljnju edukaciju, doškolovanje, dokvalifikaciju, prekvalifikaciju ili pak osposobljavanje što bi zauzvrat  omogućilo višu razinu prihoda pojedinca, obitelji i djece te sretniji i ispunjeniji život. Ovaj bi program zbog toga mogao pozitivno utjecati i na zdravlje i obrazovne ishode djece7. S druge strane, implementacija UTD-a može dovesti i do atraktivnijih poslova pružajući veću razinu korisnog učenja, zadovoljavajućih ugovora i mogućnosti promocije, neovisno o razini plaćenosti posla te povećanje plaća na prosječnoj razini. Povećanje platežne moći najsiromašnijih skupina uz pravedno kreiran porezni sustav moglo bi predstavljati rješenje za problem društvenih nejednakosti5 za koje se pretpostavlja da će u budućnosti još više rasti3.

Novi zaključci

Iako ne jedini, najpoznatiji pilot projekt UTD-a proveden na razini EU bio je onaj u Finskoj. Eksperiment je započeo 2017. godine te je uključivao 2000 osoba koje su imale između 25 i 58 godina života, a dobivale su 560 eura mjesečno. Mnoge su kritike bile usmjerene na eksperiment obuhvaćajući i kritiku premalog broja ispitanika, usmjerenosti samo na nezaposlene osobe, kritiku prema nepromijenjenosti sustava oporezivanja, ograničenost vremena i prostora, odnosno skupine. Unatoč kritikama, eksperimentom su potvrđene ranije teze da siromašne osobe neće postati lijene te se prepustiti siromaštvu. Unutar godine dana od početka eksperimenta primatelji UTD-a imali su pola dana duže rada od osoba koje nisu primale UTD. Istovremeno se pokazalo kako su primatelji imali niže razine stresa, manje teškoća s koncentracijom, manje zdravstvenih problema i problema s depresijom, veću razinu vjere u pozitivniju budućnost i pronalazak posla, nego kontrolna skupina. Nije stoga čudno što su primatelji mjere tijekom provedbe istraživanja iskazivali sve pozitivnije stavove prema implementaciji UTD-a[10]. A u prilog njegovog uvođenja govori i istraživanje javnog mijenja objavljeno 2016. godine prema kojemu bi većina građana EU podržavala implementaciju UTD-a[11].

Na program UTD-a se može gledati kao oblik investicije koji rješava mnogobrojne izazove socijalne države: od pitanja ekstremnog siromaštva, sve manjeg broja poslova uslijed automatizacije, pitanja skrbi za starije osobe, povećanja društvenih nejednakosti, problema nesigurnih i nisko plaćenih poslova, problema nedostupnosti socijalne zaštite pa sve do pitanja zdravlja, previše ili premalo zaposlenih pojedinaca i usklađivanja radnog i obiteljskog života. Za razliku od drugih programa socijalnog ulaganja ovaj program mogao bi omogućiti odmak od paradigme ekonomskog rasta kao generatora novih poslova te ponuditi alternativni izlaz pružajući zaštitu od siromaštva i društvene nejednakosti za sve skupine stanovništva. No, ti efekti mogli bi se postići samo ako je program univerzalan, neuvjetovan, a iznos davanja toliko visok da može podmiriti osnovne životne potrebe pojedinca te nadopuniti druge programe socijalne države. U suprotnom, njegovi su benefiti, u najmanju ruku ograničeni.


Autorica teksta: Mirela Matković
Autor naslovne fotografije: Mike Ramsey
---------------------------------------------------------

[1] Hrvatska mreža protiv siromaštva (2016). Siromaštvo i nejednakost u EU. Zagreb: Hrvatska mreža protiv siromaštva

[2] SEC(2010) 1564

[3] OECD (2014). Policy challenges for the next 50 years. Posjećeno na mrežnoj stranici OECD: https://www.oecd.org/economy/Policy-challenges-for-the-next-fifty-years.pdf

[4] McGahey, R. (2016). Universal Basic Income and the Welfare State. Working Paper.

[5] Van Parijs, P. & Vanderborght, Y. (2017). Basic Income. A Radical Proposal for a Free Society and a Sane Economy. Cambridge: Harvard University Press.

[6] Forget, E., L. (2011). The Town with No Poverty:  The Health Effects of a Canadian Guaranteed Annual Income Field Experimen. Canadian Public Policy – Analyse de politiques. 38 (3), 283 – 306.

[7] Blaschke, R. (2016). Unconditional Basic Income. Posjećeno na mrežnoj stranici: https://www.ronald-blaschke.de/wp-content/uploads/2016/06/Blaschke_Ronald_manuscript_introduction-basic-income_20May2016.pdf

[8] World Bank. 2019. World Development Report 2019: The Changing Nature of Work. Washington. DC: World Bank.

[9] Wright, E., O. (2002). Basic Income, Stakeholder Grants, and Class Analysis. Paper for the Real Utopias conference on “Rethinking Redistribution.”.

[10] Kela & Ministry of Social Affairs and Heald (2019). Preliminary results of the basic income experiment: self-perceived wellbeing improved, during the first year no effects on employment. Posjećeno na mrežnim stranicama: https://www.kela.fi/web/en/news-archive/-/asset_publisher/lN08GY2nIrZo/content/preliminary-results-of-the-basic-income-experiment-self-perceived-wellbeing-improved-during-the-first-year-no-effects-on-employment

[11] European Social Survey (2016). Edition 2.1 [datoteka s podacima]. Dostupno na stranici European Social Survey: http://www.europeansocialsurvey.org/data/download.html?r=8