Znanost i profesija ovisne su o vremenu i realnosti u kojima nastaju te se s obzirom na njih  mijenjaju i nadopunjavaju u skladu s filozofskim i ideološkim postavkama toga vremena. Socijalni rad kroz svoju je povijest pratio brojne promjene u društvu koje su izravno utjecale na njegovo djelovanje.

Od pozitivizma pa sve do postmodernizma socijalni rad mijenjao je svoje metode i načine djelovanja kako bi unaprijedio položaj korisnika i dobrobit društva u kojemu djeluje. Unutar profesije socijalnog rada dominiraju dvije struje misli, ona koja zagovara promjene na individualnoj razini te koja je pokretana kroz sažaljenje prema osobama u potrebi i ona koja zagovara promjene na široj razini, a koju pokreće antagonizam prema nepravdi. Ovisno o društvenim okolnostima pojedinog doba jača jedna ili druga struja misli koja oblikuje suvremena shvaćanja i načine rada s korisnicima.

Početak socijalnog rada

Povijest socijalnog rada možemo pratiti još od 18. stoljeća u Njemačkoj i pojave prve karitativne organizacije za pomoć siromašnima dostupne svim osobama u potrebi. 150 godina kasnije djelatnost te organizacije naišla je na plodno tlo u Sjedinjenim Američkim Državama, točnije u gradu Buffalu, a kojeg je u tim godinama snašla gospodarska kriza. Kako bi se utjecalo na negativne posljedice sloma industrije na ljude, Edward T. Devine osniva New York School of Philanthropy, kasnije nazvanu Columbia School of Social Work koja ujedno postaje i prvim fakultetom socijalnog rada u svijetu. Socijalni rad tako nastaje u vrijeme snažnog interesa za proučavanje društva te želje za rješavanjem određenih društvenih problema, no tek s pojavom pozitivizma u 19. stoljeću razvija se svijest o potrebi istraživanja socijalnih problema. Comteovim idejama započinje znanstveni interes za društvo te se ono više ne sagledava iz čisto filozofijske pozicije, već se među društvenim konstruktima počinju primjećivati zakonitosti te koristiti empirijske analize kako bi se društvo razumjelo te kako bi se na njega uspješno djelovalo. Pozitivizam, uz kreiranje istraživačke metodologije, utjecao je na socijalni rad i kroz svoju uzrečicu “pozitivizam kao pozitivno znanje o mijenjanju društva”, a koji je kroz takvu ideju omogućio razvoj legitimiteta socijalnom radu kao profesiji. Zauzvrat je socijalni rad u svojim prvim razdobljima polazio od pozitivističkih načela kao što su otkrivanje kauzalnosti i primjenjivanje uzročno-posljedičnih veza na druge istorodne društvene pojave te korištenje potpune objektivnosti istraživača u odnosu na objekt istraživanja. U tom smislu socijalni je radnik pristupao korisniku s distancom nekoristeći empatiju u radu za razumijevanje ili mijenjanje njegove trenutačne situacije. Cilj takvog pristupa bilo je dobivanje novih empirijski provjerenih znanja o socijalnim problemima koja su služila za postavljanje prvih teorija unutar profesije socijalnog rada. Najpoznatije djelovanje vezano uz takvo, pozitivističko, shvaćanje socijalnog rada bilo je svakako povezano uz pokret Scientific Philantropy.

Djelovanje Scientific Philantropy pokreta

Prva struja misli razvija se paralelno s pojavom pozitivizma te je povezana uz djelovanje pokreta Scientific Philantropy. U skladu s vrijednostima liberalnog kapitalizma tog vremena, društvo je percipiralo siromaštvo kao rezultat moralnog pada osobe te je u skladu s time reagiralo pokušavajući kroz “prijateljske posjete” bogatijih građana utjecati na moralno stanje osoba u siromaštvu. Kako bi se pronašao izlaz iz “lošeg” moralnog stanja, osobe u potrebi bilo je potrebno znanstveno istražiti, analizirati te primijeniti postupke potvrđene činjenicama kako bi se izmijenila njihova situacija. Korisnicima je dodijeljen osobni karton sa svim prikupljenim podacima o njima te se on dopunjavao s vremenom i bio glavni orijentir za djelovanje filantropskih organizacija. Iako su djelatnici prikupljali podatke o osobama u potrebi, neposredni susreti s korisnicima bili su rijetkost. Rijetkost je bila i materijalna pomoć koja se s obzirom na protestantsku usmjerenost tadašnjih filantropskih društava te dominantnih individualističkih vrijednosti davala samo onima koji su ocijenjeni vrijednima pomoći. Ipak, čak i oni koji su prepoznati kao vrijedni pomoći i dalje su dobivali vrlo ograničena materijalna sredstva. Ograničenja vezana za materijalnu pomoć slijedila su i iz pretpostavke o potrebi moralnog napretka koji bi se trebao postići kako bi osobe izašle iz trenutačne situacije.

Utjecaj pozitivističke paradigme u različitim perspektivama i metodama djelovanja u socijalnom radu vidljiv je i danas. Prijateljski posjetitelji začeli su metodu posjeta korisnicima, a njihovi sastanci za razmjenu informacija o slučajevima omogućili su razvoj interdisciplinarnosti te kreiranje sveobuhvatnog plana za djelovanje prema korisniku.

Settlement pokret

Unutar Sjedinjenih Američkih Država razvija se i drugi pokret koji je jednako kao i pokret Scientific Philantropy predstavljao kamen temeljac za socijalni rad, ali ovoga puta onaj okarakteriziran proaktivnim djelovanjem. Settlement pokret bio je povezan s Hull Houseom, multifunkcionalnim centrom unutar lokalne zajednice u Chicagu koji je pružao različite aktivnosti i usluge za ljude u susjedstvu kako bi unaprijedio životne uvjete u siromašnoj gradskoj četvrti. Unutar kompleksa postojale su jaslice, dječji vrtić, muzička škola, umjetnička galerija, javna knjižnica, javno igralište, sportska dvorana, kao i posebna ustanova za obrazovanje i prekvalifikaciju žena, dok su aktivistice, a kasnije i muški aktivisti, unutar Hull Housea i živjele.

Vrlo važna karakteristika njihove djelatnosti svakako je bila veza sa Čikaškom sociološkom školom te povezanost znanosti i praktičnog djelovanja. Predstavnice Settlement pokreta, od kojih je najznačajnija svakako bila Jane Addams, smatrale su da se socijalni problemi ne mogu riješiti isključivo kroz tretmansko djelovanje karitativnih udruženja, već je potrebno reagirati na aktualne probleme sa svrhom poboljšanja uvjeta u kojima žive osobe u potrebi. Socijalni rad se tako percipirao kao sredstvo za rješavanje društvenih problema, a kroz aktivno sudjelovanje na lokalnoj razini doveo je i do znatnih unaprijeđenja životnih uvjeta u Chicagu.

Upravo zahvaljujući Settlement pokretu socijalni rad je prerastao karitativno djelovanje te dobio mogućnost postati snažni pokretač društvene promjene usmjeravajući se tako na osobe u potrebi kao cjelinu, ne dijeleći ih prema rasi, podrijetlu, dobi, spolu ili drugim specifičnostima. Na ovaj se način socijalni rad odredio kao profesija otvorena različitostima i osjetljiva na diskriminatorne prakse u društvu. Kroz suradnju sa Čikaškom školom  pokret je doprinio spajanju znanstvene razine s osobnim djelovanjem, a kreirali su i novu metodu djelovanja - grupni rad. Osim toga, prepoznali su značaj i važnost obrazovanja za društvenu mobilnost i poboljšavanje situacije za pojedinca. Predstavnici pokreta smatrali su da su informiranost i obrazovanje preduvjeti za razrješavanje problema represije koja se javlja nad korisnicima, a začeli su i ideju cjeloživotnog učenja koja tek u moderno vrijeme postaje aktualna tema.

Proaktivni pristup kakav se zagovarao unutar Settlement pokreta nije bio dugog vijeka. Daljnji razvoj profesije socijalnog rada obilježava prekid s tradicijom aktivističkog djelovanja. Taj se proces dogodio pod utjecajem nove paradigme našeg doba - neoliberalnog kapitalizma.

Socijalni rad u vrijeme neoliberalnog kapitalizma i što možemo naučiti iz povijesti?

Razvoj nove paradigme označio je i prekid s politikom intervencionizma u kojoj je država znatno proširila svoje djelovanje kroz različite sustave za zaštitu stanovništva od postojećih rizika. Za razliku od toga vremena, neoliberalni kapitalizam snažno se zalaže za privatizaciju i smanjenje socijalne države snažno napadajući stečena socijalna prava kako bi se reduciralo “nepotrebne” troškove. Na taj način izravno šteti socijalnom radu kao dijelu socijalne države, ali i samim korisnicima socijalne skrbi, a kojih je, zbog jačanja upravo neoliberalne paradigme koja uzrokuje širenje siromaštva i socijalne nejednakosti, sve više. Internalizacijom menadžerskih vrijednosti poput efikasnosti, poduzetnosti i drugih u domenu socijalnog rada te umanjivanjem važnosti izvornih socijalnih vrijednosti profesije, socijalni radnici često moraju opravdavati svrhu svog djelovanja kroz nepotrebnu papirologiju koja dovodi do manjka vremena za korisnike. Na ovakav način niječe se i uloga same profesije socijalnog rada kao profesije kojoj je cilj postizanje individualne i kolektivne dobrobiti. Socijalni su radnici unutar sustava socijalne skrbi zbog toga često primorani biti usredotočeni na pojedinca, bez mogućnosti reagiranja na širi društveni kontekst ili zajednicu koja ujedno i generira takve probleme. To dovodi do depolitizacije te udaljavanja socijalnog rada od proaktivne i aktivističke profesije, odnosno udaljavanja profesije od Settlement pokreta kao jednog od začetnih pravaca socijalnog rada.

U  slučaju u kojem postoji jedino mogućnost da se utječe na pojedinca, bez mogućnosti da se sagleda i reagira na šire probleme koji proizvode nepodmirene potrebe korisnika, dolazi do opasnosti da se korisnika okarakterizira “devijantnim”, “bolesnim” ili “asocijalnim”, odnosno krivim za taj isti problem u kojemu se  nalazi. Prebacivanje odgovornosti za probleme na pojedinca sukladno je neokonzervativističkim vrijednostima koje postaju dominantne u današnjem društvu. Te se vrijednosti zagovaraju od strane moćnijih i imućnijih klasa, zbog čega se lakše šire nego vrijednosti skupina u nepovoljnom položaju. Korisniku se u tom slučaju postavlja dijagnoza koju se prati i mjeri kako bi se samo odstupanje od nekih standarda odstranilo, zanemarujući osnaživanje i preuzimanje odgovornosti za svoje djelovanje. Kako krivica za problem pada isključivo na korisnika, a ne na društvo i državu, razvija se percepcija kako neke osobe više zaslužuju pomoć nego što to zaslužuju druge pri čemu se ignoriraju nejednake startne pozicije osoba u potrebi.

Reakcija na podjele osoba u potrebi u kojemu je neka vrijednija od druge, marginalizacija je onih koji nisu “vrijedni” pomoći što ujedno dovodi i do javljanja stigmatizacije te osjećaja krivnje i srama zbog situacije u kojoj se same osobe nalaze. Takvi osjećaji internaliziraju se u čovjekovu sliku o samom sebi, posljedično određujući identitet osobe te percepciju mogućnosti za promjenom trenutačne situacije. Internalizacija osjećaja neuspjeha u društvu u kombinaciji s internaliziranim vrijednostima onih moćnijih skupina, odnosno dominantnih vrijednosti u društvu, pojedinca često dovodi do rezigniranosti i nepostojanja želje za preuzimanjem odgovornosti za vlastiti život. U tom smislu javljaju se i psihički poremećaji kao što su depresija i anksioznost, a koji dalje tvore začarani krug nepreuzimanja odgovornosti za vlastiti život.

Uloga socijalnih radnika

Upravo je dužnost socijalnih radnika propitati takvu sliku osoba u siromaštvu te raditi na osnaživanju onih koji zbog različitih okolnosti trenutačno nemaju sposobnost utjecati na vlastiti život. Kroz promicanje socijalne pravde i humanosti u radu s onima kojima je najteže te razumijevanje dinamike opresije potrebno je pronaći prave načine reagiranja na istu, a sve u cilju osnaživanja korisnika. Pristup bi trebao ići i dalje od klasične podjele prema godinama, spolu, rasi ili seksualnoj orijentaciji i zagovarati jedinstven, ravnopravan i osnažujući pristup prema svima osobama s iskustvom opresije (no shvaćajući i prihvaćajući različitosti među njima), baš kao što je to činio Settlement pokret okrećući novu stranicu u povijesti socijalnog rada. Na taj način se ostvaruje svrha socijalnog rada kao profesije - poboljšanje dobrobiti pojedinaca i skupina s posebnim naglaskom na one slabije, ugrožene i/ili siromašne usmjeravajući se na individualnu i kolektivnu dimenziju dobrobiti istih. Takva svrha postiže se jedino  ukidanjem diskriminacije, siromaštva i drugih opresivnih interakcija i to kroz zagovaranje i borbu za socijalnu pravdu i socijalne promjene.

Negativne posljedice sustava prisutne su još od samih početaka socijalnog rada kada su socijalni radnici korisnicima pristupali paternalistički, određujući one koji zaslužuju pomoć od onih koji tu pomoć ne zaslužuju. Unatoč pozitivnim promjenama u znanju i teoriji, sposobnostima i vještinama u socijalnom radu, današnji sustav često još uvijek traži upravo takvo djelovanje kroz generiranje pravila i vrijednosti koja su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima socijalnog rada. Na ovaj način odgovornost ostaje na socijalnom radniku-pojedincu i dodatno otežava djelovanje u korist osobe u potrebi.

Iako teško i ponekad gotovo nemoguće, djelovanje u korist pojedinca, ali i okruženja u kojem živi neizbježno je za ispunjavanje svrhe socijalnog rada. Aktivno sudjelovanje u društvenim procesima koje je prepoznato kroz djelovanje Hull Housea nije samo jedna od mogućih razina na kojima socijalni radnici danas mogu djelovati, ono predstavlja dužnost i potrebu u svakoj pojedinoj praksi. Biti osviješten o odnosima moći i opresije u društvu te kako ona kreira svakodnevnu razinu interakcija važan je segment socijalnog rada.

Socijalni rad mijenjao se kroz vrijeme u skladu sa suvremenim paradigmama. Ponovno javljanje nekih sličnih paradigma proizvelo je javljanje i nekih sličnih načina postupanja unutar društva, a što je posljedično dovelo do javljanja takvog pristupa i unutar sustava socijalne skrbi. Današnji sustav često očekuje pomno bilježenje i administriranje prakse, a mogućnosti djelovanja ograničena su na sankcioniranje  devijantnog ponašanja korisnika, uz nedostatak vremena da se tom istom pojedincu posvete i omoguće razvoj sposobnosti i kapaciteta za suočavanje s problemom. Unatoč razvoju teorije i prakse socijalnog rada, takav pristup korisnicima srodan je pozitivističkom. Usmjerenost samo na negativne aspekte korisnika, zanemarujući njihove kapacitete i mogućnosti, dovodi do opasnosti da se korisnika okarakterizira krivim za problem koji ima, baš kao što je to bio slučaj u Scientific Philantropy pokretu. Socijalni radnici koji su ujedno i prepoznati od strane društva kao odgovorni za ranjive skupine odgovorni su dati kritiku o neadekvatnosti socijalnih odnosa unutar društva koji idu na štetu samim korisnicima te djelovati u suradnji s njima kako bi se ti odnosi promijenili i kako bi se stvorio temelj za stvaranje ravnopravnog i socijalno pravednog društva. Bez takvih akcija, socijalni radnici ne djeluju u korist svojih korisnika, a niti u korist legitimiteta koji su dobili od strane društva, već postaju dio problema koji su bili traženi da riješe.

 

Literatura:

Dominelli, L. (2002). Anti Oppressive Social Work Theory and Practise. New York: Palgrave Macmillan.

Knežević, M., Miljenović, A. & Branica, V. (2013). Teorija socijalnog rada. Zagreb: Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada, Zavod za socijalni rad.

 Izvor naslovne fotografije: http://hesed.info/blog/advocate-work.abp