Mirna Rul piše o razvoju sindikalne scene u Hrvatskim željeznicama tokom 1990-ih analizirajući uvjete uspona i pada željezničarskih radničkih organizacija koje u ratnom periodu čine najorganiziraniji i najborbeniji dio radničkog pokreta u Hrvatskoj.

 

Uvod

Kraj 1980-ih i početak 1990-ih godina možemo nazvati tranzicijskim razdobljem sindikalne scene u Republici Hrvatskoj. U to se vrijeme unutar sindikatā javlja nezadovoljstvo načinom funkcioniranja tadašnje centrale Saveza sindikata Hrvatske (SSH), sastavljene od velikih granskih javnih i industrijskih sindikata, ali se javljaju i progresivne ideje koje rezultiraju osnivanjem prvih nezavisnih sindikata.

U ovom tekstu bavit ću se razvojem sindikalne scene u HŽ-u u vremenu tranzicije sindikalnog pokreta u Hrvatskoj, kao i u razdoblju koje je neposredno uslijedilo, kada su pojedini sindikati HŽ-a pokazivali izuzetnu borbenost i organiziranost, posebno, uzme li se u obzir povijesni kontekst njihovog djelovanja. Naime, pod izlikom ratnih zbivanja i izvanrednog stanja u državi, na sindikaliste su tijekom 1990-ih vršeni konstantni pritisci od strane rukovodstva, ali i državnih vlasti; sindikalne aktivnosti proglašavane su antidržavnima, dok je politički vrh prozivao sindikaliste da "potiču kaos i anarhiju" (N. Valentić)[1] te "kao termiti razjedaju mukom složen budžet i time atakiraju na Vladu" (N. Valentić)[2]. Riječ je o razdoblju u kojem nije bilo bezopasno sindikalno djelovati - mnogi su sindikalisti fizički napadani, a predsjednik Sindikata strojnog osoblja Hrvatske, Milan Krivokuća, brutalno je ubijen na kućnome pragu. Usprkos pritiscima i opasnostima koje je sa sobom nosilo sindikalno djelovanje u ratnim godinama, upravo se u to vrijeme u Hrvatskim željeznicama rađala jedna izuzetno jaka sindikalna scena, vjerojatno najjača sindikalna scena u tadašnjoj RH, a karakterizirala ju je borbenost kakva se kasnije rijetko javljala.

Pokušat ću, također, ukazati na uzroke slabljenja ove izuzetno jake sindikalne scene u HŽ-u, u godinama koje su uslijedile (od druge polovice '90-ih naovamo), kao i na čimbenike koji su utjecali na nedovoljnu borbenost, organiziranost i jedinstvenost stavova sindikatā prilikom restrukturiranja Hrvatskih željeznica.

Štrajk strojovođa 1989. i osnivanje prvih samostalnih sindikata u Hrvatskim željeznicama

Krajem 1980-ih godina u sindikalnom pokretu dolazi do urušavanja stare strukture Saveza sindikata Hrvatske, koja se sastojala od velikih granskih javnih i industrijskih sindikata. Ti stari sindikati, u koje se učlanjivalo automatski potpisom ugovora o radu, nisu se odviše bavili zaštitom i promicanjem radničkih prava[3], već se njihovo djelovanje često svodilo na socijalni servis za nabavu hrane po povoljnijim cijenama, organizaciju radničkih igara ili, vezano uz HŽ, na korištenje odmarališta kojih su željezničari imali velik broj. Zbog nezadovoljstva takvim načinom funkcioniranja sindikata, ali prvenstveno zbog nezadovoljstva samim uvjetima rada, kod radništva se javlja otpor sustavu u kojem su "ljudi tjerani da rade dugo vremena bez da primaju plaće, gdje su izmišljali efektivno i neefektivno radno vrijeme, a uvjeti su rada, od zaštite na radu, pa nadalje, bili na nuli"[4], dok podršku ili bilo kakav angažman od strane postojećeg sindikata nisu mogli očekivati. U takvom ozračju, pritisnuti teškim radnim uvjetima, strojovođe se organiziraju i krajem kolovoza 1989. godine kreću u štrajk. Riječ je o prvom "pravom" štrajku u HŽ-u, koji kod uprave izaziva šok.

"Sjećam se da su poslodavci tražili skupove radnika kojima je zadatak bio osuditi štrajk strojovođa jer su se oni, prema njihovim riječima, borili samo za sebe. Na tim skupovima radnici su se mahom oduprli želji poslodavca da osude svoje kolege, tako da poslodavci nisu uspjeli dobiti službeni dokument o tome kako su ostali radnici protiv štrajkaša, koji bi onda vjerojatno protiv njih i upotrijebili. I baš iza toga krenule su inicijative za osnivanjem Sindikata strojovođa"[5], prisjeća se Katarina Mindum, današnja dopredsjednica Sindikata željezničara Hrvatske. Sindikat strojnog osoblja, s Milanom Krivokućom kao ondašnjim predsjednikom, bio je prvi samostalni sindikat u Republici Hrvatskoj, a uslijedilo je i osnivanje drugih samostalnih sindikata na željeznici – nakon Sindikata strojnog osoblja Hrvatske osnovan je Samostalni sindikat prometnika vlakova Hrvatske, zatim Sindikat transportno komercijalnih radnika, iza čega je krenulo osnivanje niza samostalnih, strukovno organiziranih sindikata, kojih je ubrzo na željeznici bilo dvadeset i četiri. Naime, kad je shvatila koliki utjecaj imaju sindikati poput Sindikata strojovođa, Sindikata prometnika i još nekoliko većih sindikata, uprava inicira osnivanje niza manjih sindikata koji su, prema riječima Katarine Mindum[6], postojali samo kako bi im "čuvali leđa". U takvim okolnostima događalo bi se da se, kada bi neki veći i uistinu nezavisan sindikat imao neki prijedlog, javljalo i po desetak takvih manjih sindikata koji su bili protiv tog prijedloga, isključivo zato što je uprava bila protiv. Formula "jedna branša – jedan sindikat" vrlo je brzo pokazala svoje nedostatke jer su sindikati shvatili da su rascjepkani i razjedinjeni podložni manipulacijama poslodavca te je uslijedila inicijativa za spajanjem sindikata, a u tom "međuprostoru", dok se još nije krenulo u spajanje, sindikati su funkcionirali kao Koordinacija sindikata HŽ-a koja se sastojala od svih dvadeset i četiri sindikata, čiji bi se predstavnici   jednom mjesečno sastajali s rukovodstvom firme.[7]

"U početku se činilo dobrim da dobivamo informacije, da možemo nešto sugerirati i nešto reći, ali smo vrlo brzo uvidjeli da nemamo nikakav stvaran utjecaj na donošenje odluka. Sindikat strojovođa je tada izašao iz te Koordinacije te je počeo samostalno nastupati prema firmi. Iza toga je i Sindikat prometnika napustio Koordinaciju"[8],  prisjeća se Mindum, koja je u to vrijeme bila zaposlena u Sindikatu transportno komercijalnih radnika. Nakon toga se mnogi sindikati, pa tako i Sindikat transportno komercijalnih radnika, pridružuju Samostalnom sindikatu prometnika vlakova Hrvatske te se u rujnu 1992. osniva Samostalni sindikat prometno-transportnih radnika Hrvatske. Predsjednik sindikata postaje Zlatko Pavletić, dotadašnji predsjednik Sindikata prometnika, Zoran Đurić postaje glavni tajnik, a Katarina Mindum dopredsjednica novonastalog sindikata. Kasnije se ovom sindikatu pridružuju i telegrafisti, vlakopratnja i administracija, a u prosincu 1995., zbog raznolikosti strukture te uključenosti gotovo svih profesija u HŽ-u, sindikat ponovno mijenja ime koje je zadržao do danas – Sindikat željezničara Hrvatske.[9] Riječ je o jednom od najbrojnijih sindikata u HŽ-u, čije je tadašnje vodstvo organiziralo niz radničkih borbi, koje su kao rezultat imale znatno unaprjeđenje radničkih prava željezničara, ali i velik utjecaj na politiku HŽ-a.

Povijesni kontekst i napadi na sindikaliste

Krajem 1980-ih godina Hrvatsku je, kao i ostale jugoslavenske republike, zahvatio val štrajkova. Takozvani "stabilizacijski programi", koje je provodila federalna vlada uslijed velike zaduženosti i pritisaka međunarodnih financijskih institucija, značili su vrlo često i pad plaća radnika, dok su istovremeno cijene rasle. Trend štrajkova nastavlja se i s osamostaljenjem Hrvatske, sve dok nije nasilno prekinut izbijanjem rata te u rujnu 1991. godine sindikalne središnjice s Vladom RH potpisuju "Sporazum o suradnji i djelovanju za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva RH".[10] Taj je sporazum Vladi trebao osigurati socijalni mir tijekom rata, dok je sindikatima trebao omogućiti utjecaj na socijalna i ekonomska pitanja. Riječ je o prvom takvom sporazumu u novom političkom sustavu, kojemu je cilj bio uspostaviti partnerski odnos između sindikata i vlasti. Ovdje treba napomenuti kako privatni poslodavci u to vrijeme još uvijek ne predstavljaju značajnije aktere, jer masovna privatizacija još nije bila provedena. Kako se, prema procjeni sindikata, Vlada nije držala odredbi ovog sporazuma, u ožujku 1992. godine SSSH prijeti napuštanjem sporazuma, da bi krajem ožujka sve tri središnjice koje su potpisale "ratni sporazum" donijele odluku o njegovom napuštanju.[11] Krajem 1992. godine, dio progresivnih sindikalista počinje reagirati na malverzacije i krađe državne imovine koje su tada već uzele maha, a između ostalih i Zoran Đurić, tadašnji predsjednik Sindikata prometnika te Milan Krivokuća, predsjednik Sindikata strojnog osoblja. Napadi na progresivne sindikaliste postaju učestaliji, postavljaju se eksplozivne naprave i bacaju molotovljevi kokteli na njihove automobile. Zorana Đurića su krajem 1992. godine dvojica muškaraca pretukla na kućnom pragu pred ženom i djetetom, o čemu Zlatko Pavletić, nekadašnji predsjednik Sindikata željezničara, kaže:

"Zorana su premlatili jer su mislili da je on strateg, pa su ga tako pokušali zaplašiti. Meni je rečeno od najbližih da ne ulazim u to, da će me mrak pojesti. Bilo je velikih prijetnji, medijski, svega, pljuje te na sve moguće načine, ali to je bila normala. Ozbiljnije prijetnje su stizale posredno."[12]

Dvadesetak dana poslije, nepoznati muškarac je Milanu Krivokući, pozvonivši mu na vrata, zabio nož u srce. Vezano uz ovo ubojstvo, nekadašnji je suradnik SZUP-a Stjepan Kralj, koji je u javnosti doživljavan kao "Manolićev čovjek"[13], tijekom 1993. dao nekoliko iskaza u kojima je čelnike HŽ-a proglasio nalogodavcima ubojstva, a za prikrivanje događaja oko ubojstva optužio Vladimira Šeksa.[14]Kralj je kasnije uhapšen i proglašen neuračunljivim. Nedugo nakon ubojstva Milana Krivokuće, Darku Pavičeviću, predsjedniku Sindikata infrastrukture HŽ-a, na automobil je bačen molotovljev koktel, a pod prozorom mu je ostavljena vrećica s dinamitom. Nijedan od ovih slučajeva nikada nije rasvijetljen.

Uspjesi sindikalnih borbi u 1990-ima

Usprkos konstantnim prijetnjama te pritiscima od strane državnih vlasti i uprave, u 1990-ima sindikati HŽ-a bilježe niz velikih uspjeha. U proljeće 1993. godine, zbog znatnog smanjenja plaća željezničara u odnosu na druge plaće u prometnom sektoru[15], kao i zbog velikih kašnjenja u njihovim isplatama, Sindikat prometno-transportnih radnika organizira štrajk koji nastoji prikazati kao spontan, odnosno nevezan uz sindikat. Tadašnje zakonske odredbe bile su takve da se štrajk trebao najaviti deset dana unaprijed, nakon čega je slijedilo mirenje te je do štrajka moglo doći tek za tridesetak dana. Zbog takvih zakonskih odredbi, a kako bi izbjegao cijelu proceduru, sindikat se odlučuje na "spontani štrajk", kojeg tobože organiziraju sami radnici, a da Sindikat stoji iza njega, prema riječima sindikalista[16], nisu znali čak niti njegovi članovi. Poslije je, prisjeća se Đurić, postala praksa da radnici samoinicijativno, bez sindikata, zaustavljaju vlakove čim bi plaća kasnila – "to je postala praksa, nema novaca, oni staju". Nakon ovog štrajka smijenjeno je i rukovodstvo HŽ-a, zbog lošeg stanja na željeznicama koje je okarakterizirano kao "posljedica rata, ali i subjektivnih slabosti u tom poduzeću".[17]

Iste godine, u rujnu, strojovođe kreću u štrajk zbog "nerješavanja ključnih problema željeznice, između ostalog, i zbog stalnog kašnjenja plaća, neisplaćenog regresa za godišnji odmor, lošeg stanja vučnih vozila, a u prvom redu nepoštivanja dogovora postignutog nakon posljednjeg štrajka u HŽ-u između sindikata, Upravnog odbora i Vlade."[18] Povodom ovog štrajka Nenad Mrgan, predsjednik Sindikata strojovođa, iznio je nekoliko zahtjeva s kojima kreću u pregovore: sindikat, zbog nedostatka informacija, želi saznati što više o programu reorganizacije, traže hitno ulaganje u održavanje lokomotiva, zahtijevaju poštivanje odredbi iz Općeg kolektivnog ugovora, u kojem su točno utvrđeni rokovi isplate plaća i drugih materijalnih naknada te traže isplatu plaće u jednom dijelu, kao i uvođenje devizne klauzule za plaće.[19] Uslijedile su verbalne kritike na račun štrajkaša, "kojima je osobno premijer Valentić negirao zakonsko i moralno pravo na štrajk"[20] te represivne mjere – podjele otkaza strojovođama u štrajku i upućivanje poziva na radnu obvezu, a neodazivanje na istu rezultiralo bi oštrim sankcijama sukladno Zakonu o obrani. Nakon ovih pritisaka štrajk je prekinut. "Odluku o prekidu štrajka donijeli smo tek nakon dobivanja pismenih garancija da se prema našem članstvu neće primijeniti bilo koji oblik represije te nakon obećanja ministra Mudrinića da će se svi naši zahtjevi hitno razmotriti", izjavio je Mrgan nakon štrajka u intervjuu za Novi list.[21]

Zbog nepoštivanja obećanja, ali i zbog katastrofalnog stanja na željeznici, pet najvećih sindikata u HŽ-u najavljuju novi štrajk u studenom iste godine. Kao neposredan povod ovom štrajku sindikati navode "nebrigu Vlade i maćehinski odnos" prema HŽ-u te traže da se Vlada jasno odredi o "svojim potrebama i statusu koji želi dati željeznici".[22] Ovaj je štrajk, i prije no što je počeo, osuđen od strane Tuđmanova savjetodavnog tijela, Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti te prokazan kao "izravno suprotstavljanje provedbi programa ozdravljenja hrvatskog gospodarstva"[23], a uoči štrajka premijer Valentić najavio je kako Vlada neće odstupiti ni milimetar jer "radnici Hrvatskih željeznica nemaju ni moralnog ni formalnog prava na štrajk u okolnostima u kojima se nalazi Hrvatska".[24] Štrajk je, u konačnici, otkazan nakon potpisivanja sporazuma, prema kojem bi komisija, u roku od sedam dana morala analizirati plaće željezničara, dok bi dinamika isplate plaća trebala biti takva da se prvi dio plaće isplaćuje do 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, a ostatak bi zaposlenici trebali dobiti do 25-og ili, najkasnije, do kraja tekućeg mjeseca.

Krajem 1994. godine, zbog još uvijek loše situacije u HŽ-u, niskih plaća i pogibeljnih situacija kojima su željezničari bili izloženi u ratnim okolnostima, ali prvenstveno s ciljem da se država konačno izjasni o tome kakvi su joj strateški planovi za željeznicu, Sindikat prometno-transportnih radnika kreće u novi štrajk koji traje dvadesetak dana.

"Po ovom štrajku je naš sindikat poznat u svijetu. Mi smo jedini sindikat koji je štrajkao u zemlji u ratu", kaže Đurić te nastavlja, "mi smo tada, praktički, preuzeli kompletnu kontrolu nad željeznicom i ona je funkcionirala kako god smo mi htjeli. Imali smo dva stožera. Jedan je bio tehničko-operativni koji je vodio brigu o odnosima s javnošću, tehničkim problemima itd. To sam vodio ja. Drugi je bio operativni stožer za vođenje štrajka koji je bio na glavnom kolodvoru, kojeg je vodio gospodin Branko Kreš. Tada se vršio ogroman pritisak na ljude u štrajku: obilazile su im se obitelji dok oni štrajkaju, prijetilo im se otkazima, a uvedena je i radna obveza. Država je uvela radnu obvezu jer je rat, ali radnici su je odbili potpisati."[25] U taj štrajk ulaze i drugi sindikati, pa tako i strojovođe, i to je bio zajednički štrajk većine sindikata na željeznici, a sindikati su povodom ovog štrajka dobili i međunarodnu podršku: "Imali smo međunarodnu pomoć jer smo se odmah nakon strojovođa uključili u Međunarodnu federaciju radnika u transportu. Čak nam je iz Japana stizala novčana pomoć, zbog čega smo štrajk mogli održati toliko dugo. I nakon ta dva štrajka smo (1994. i 1996., op. a.), u vrijeme kada su plaće svugdje kasnile, uspjeli postići da u HŽ-u više nije bilo kašnjenja plaća, dolazile su, sve do ovih zadnjih dana, kad je u nekim od društava bilo kašnjenja, na vrijeme. U Željeznici, dok je još bila pod Holdingom, nije bilo kašnjenja. Čak smo u Kolektivni ugovor "ugradili" zatezne kamate. Isto tako, Kolektivni ugovor koji smo mi potpisali bio je daleko iznad onoga što je zakon kao minimum propisivao. S ponosom mogu istaknuti da su zaista bili dobri ti Kolektivni ugovori".[26]

Do novog konflikta dolazi 1996. godine, kada Vlada donosi Uredbu o zamrzavanju plaća u javnom sektoru, u situaciji gdje plaće željezničara zaostaju za ostalim plaćama u javnom sektoru za oko 27%. Prema riječima Zorana Đurića, oko 1. svibnja željezničari kreću u štrajk, čiji je rezultat bilo povećanje plaća svih djelatnika HŽ-a u apsolutnom iznosu od 380 kn zbog teških uvjeta rada. "Znači direktor je dobio 380 kuna, ali i čistačica je dobila 380 kuna. Ako uzmete u obzir da je razina  plaća 1996. godine u proljeće bila negdje oko 200–250 maraka, onda je tih 380 kuna bilo skoro 100 maraka, što je bilo odlično! Ljudi su odahnuli!"[27]

Do jeseni 1996. godine pogoršava se situacija na željeznici zbog nemogućnosti kolektivnog pregovaranja te Sindikat željezničara kreće u novi, najveći štrajk na željeznicama do tada, koji traje gotovo mjesec dana. Četiri ključna zahtjeva su: konačno zaključiti kolektivni ugovor, poštivati prava zaposlenika utvrđena Pravilnikom o radu HŽ-a, riješiti stambene probleme željezničara te na razini Vlade cjelovito i dugoročno riješiti stanje u HŽ-u.[28] Vlada RH, zbog navodnih propusta u organizaciji štrajka traži od Vrhovnog suda preispitivanje štrajka i Vrhovni sud donosi njegovu zabranu. Cijela priča završava i na Ustavnom sudu koji ne donosi presudu te Sindikat podnosi tužbu sudu Međunarodne organizacije rada i oni u kratkom roku pokreću proces te sud donosi mjeru u kojoj se nalaže izmjena Zakona o željeznici koji sindikat stavlja u znatno povoljniji položaj. "Nakon toga su shvatili (Uprava, op. a.) kako ne samo da smo snažni i možemo nešto organizirati u zemlji, nego i da imamo i međunarodnu potporu. Tada su pojačali napore da nas razdvoje, bilo je raznih pokušaja koji su rezultirali osnivanjem cijele lepeze strukovnih sindikata kojima su mogli manipulirati", prisjeća se Katarina Mindum.

Razbijanje sindikata i put ka restrukturiranju

Ono što je uslijedilo nagovijestio je već tijekom štrajka 1996. godine, u intervjuu u Novom listu, Darko Peričić, predsjednik podružnice Sindikata željezničara u Rijeci: "Razbijanje štrajka, razbijanje ovog sindikata zapravo bi razbilo čitav sindikalni pokret na željeznici za sljedećih nekoliko godina. To bi dalo prostora da se riješe neke druge stvari koje bi se trebale riješiti u dogledno vrijeme, a to je privatizacija svega onoga što vrijedi na željeznici. U igri su vrlo važne stvari, u igri su vjerojatno i veliki osobni interesi."[29]

Zbog konstantnih pritisaka na Sindikat željezničara, 1998. godine dolazi do njegovog unutrašnjeg raskola. "Te 1998. dolazi do unutrašnjeg razdora u sindikatu. Mi smo se na neki način raspali: gospodin Pavletić podnosi ostavku na mjesto predsjednika, dolaze novi dečki koji nama, koji smo sve to vodili, izglasavaju nepovjerenje. Imamo nekih informacija tko ih je postavio. Uprave osnivaju neke nove sindikate. Recimo, sadašnjem Sindikatu prometnika vlakova je Uprava platila sve, dala im dnevnice da obiđu teren i pravna služba HŽ-a im je radila sve dokumente za registraciju"[30], tako o događanjima unutar ovog nekad najsnažnijeg sindikata u HŽ-u i manipulacijama Uprave pripovijeda Zoran Đurić.

U Hrvatskim željeznicama 1990. godine bilo je zaposleno 38.815 radnika, dok je prema podacima za 1998. godinu taj broj smanjen na 21.726, a sukladno Vladinoj odluci o restrukturiranju i privatizaciji HŽ-a, plan za naredne četiri godine bio je smanjiti taj broj na 16.000 radnika.[31] "Proces restrukturiranja Hrvatskih željeznica, koji je trebao krenuti u nekoliko pravaca, kako bi smanjili nerentabilnost i neracionalno poslovanje, čini se, zasad funkcionira samo u jednom segmentu – u smanjenju broja uposlenika", komentira novinar Novog lista D. Jozić 21. siječnja 1998. [32]

Umjesto zaključka

Zbog slabljenja utjecajnih sindikata te ponovne pojave mnoštva novih strukovnih sindikata, došlo je do razjedinjenosti sindikalne scene u HŽ-u i tako je izostalo jedinstveno djelovanje i snažniji otpor prilikom restrukturiranja Hrvatskih željeznica. Naime, prema riječima Katarine Mindum, prvi i drugi pokušaj restrukturiranja HŽ-a u 1990-ima nije uspio upravo zbog prejake sindikalne scene. U tim projektima predviđalo se masovno otpuštanje radnika i značajne mjere štednje, što je u ono vrijeme, zbog snage sindikata, bilo nemoguće provesti te je Uprava HŽ-a odustala od tih prvih pokušaja restrukturiranja, ali i, prema mišljenju Mindum, shvatila kako je potrebno razbiti sindikalnu scenu u HŽ-u, kako bi ga u konačnici ipak uspjela provesti.[33] Kad je konačno došlo do restrukturiranja, sindikati su već bili znatno oslabljeni, bez jasne zajedničke strategije i jedinstvenih stavova, nemoćni da pruže bilo kakav značajniji otpor. A na pitanje kakva je danas situacija na sindikalnoj sceni HŽ-a, u intervjuu za Radnička prava, Zlatko Pavletić odgovara: "Sindikalna scena u Hrvata danas je tuga, bijeda i jad."[34]

 


[1]Boris Buden u tekstu "Djelatnici vs. Najamni radnici" (u zbirci eseja Barikade, Arkzin, Zagreb 1996.) citira tadašnjeg predsjednika Vlade Nikicu Valentića, koji, vezano uz štrajkove srednjoškolskih nastavnika, govori kako "pojedini predstavnici sindikata ne žele postići rješenje, već potiču kaos i anarhiju".

[2]Feral Tribune br. 483., 19. prosinca 1994. (autor Marinko Čulić u tekstu "Kome će Vlada slomiti kičmu?" prenosi riječi Nikice Valentića)

[3]Položaj sindikata u Jugoslaviji bio je specifičan utoliko što su Radnički savjeti bili nominalno vrhovna tijela poduzeća, koja su istovremeno imala i svoje partijske ćelije. To je sindikat često stavljalo u položaj da bira stranu između Radničkog savjeta, Partije, Uprave i samih radnika.

[4]Zoran Đurić, jedan od osnivača i, u vrijeme gorespomenutih štrajkova, glavni tajnik  Sindikata željezničara Hrvatske.

[5]Katarina Mindum, Željeznicu guta već daljina, Neznanje i arogancija kumovali su rastakanju HŽ-a , Radnička prava, http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/katarina-mindum-zeljeznicu-guta-vec-daljina-neznanje-i-arogancija-kumovali-su-rastakanju-hz-a

[6]Ibid.

[7]Ibid.

[8]Ibid.

[9]Ibid.

[10]Dragan Bagić, "Neproduktivna ravnoteža moći: Zašto nema kompromisa "socijalnih partnera" u Hrvatskoj i zašto je malo vjerojatno da će ga uskoro biti", zbornik radova Uloga sindikata u suvremenom društvu, EFZG, 2012.

[11] Ibid.

[12] Zlatko Pavletić, Štrajkali smo za željeznicu, Radnička prava, http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/zlatko-pavletic-strajkali-smo-za-zeljeznicu

[13]"Slučaj Milana Krivokuće van iz ladice", Novosti br. 532, 27. veljače 2010.

[14]Ibid.

[15]"Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječne plaće u Hrvatskoj iznosile su 1993. godine 526.355 HRD ili 0,5% manje nego prethodne godine. U prometu i vezama prosječna plaća iznosila je 556.801 HRD ili 4,8% manje. Pri tome plaće željezničara nalaze se na dnu. Oni su u tom razdoblju, naime, primili prosječno 480.599 HRD ili 20% manje. To je najveće smanjenje plaće, osim u brodogradnji, gdje je plaća bila manja realno za 21%, za koliko je smanjena i u cjevovodnom transportu" (Časopis HŽ-a Željezničar, travanj 1994.)

[16]Zoran Đurić, Jedini smo sindikat koji je štrajkao za vrijeme rata, Radnička prava, http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/zoran-duric-jedini-smo-sindikat-koji-je-strajkao-za-vrijeme-rata

[17]"Vlakovi krenuli u podne",  Novi list, 12. svibnja 1993., riječi predsjednika Vlade Mate Granića.

[18]"Sindikat najavio neprekidni štrajk", Novi list, 11. kolovoza 1993.

[19]Ibid.

[20]"Na posao pod prijetnjom vojnim sudom", Novi list, 8. rujna 1993.

[21]Ibid.

[22]"Promet staje 3. studenog", Novi list, 26. listopada 1993.

[23]"Predsjednik spušta rampu štrajkašima", Novi list, 28. listopada 1993.

[24]"Prema željezničarima nema odstupanja ni milimetar", Novi list, 29. listopada 1993.

[25]Zoran Đurić, Jedini smo sindikat koji je štrajkao za vrijeme rata, Radnička prava,  http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/zoran-duric-jedini-smo-sindikat-koji-je-strajkao-za-vrijeme-rata

[26]Katarina Mindum, Željeznicu guta već daljina, Neznanje i arogancija kumovali su rastakanju HŽ-a , Radnička prava,  http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/katarina-mindum-zeljeznicu-guta-vec-daljina-neznanje-i-arogancija-kumovali-su-rastakanju-hz-a

[27]Zoran Đurić, Jedini smo sindikat koji je štrajkao za vrijeme rata, Radnička prava,  http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/zoran-duric-jedini-smo-sindikat-koji-je-strajkao-za-vrijeme-rata

[28]"Štrajk do ispunjenja zahtjeva", Novi list, 26. studenog 1996.

[29]"Razbijači ovog štrajka imaju velike interese u privatizaciji  svega vrijednog na željeznici", Novi list, 10. prosinca 1996.

[30]Zoran Đurić, Jedini smo sindikat koji je štrajkao za vrijeme rata, Radnička prava,  http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/zoran-duric-jedini-smo-sindikat-koji-je-strajkao-za-vrijeme-rata

[31]"Skretničari ostaju bez posla, a direktor HŽ-a ima 46 savjetnika", Novi list, 17. siječnja 1998.

[32]"U HŽ-u će se računati samo na "zdravo i živo" meso", Novi list, 21. siječnja 1998.

[33]Katarina Mindum: Željeznicu guta već daljina, Neznanje i arogancija kumovali su rastakanju HŽ-a, Radnička prava, http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/katarina-mindum-zeljeznicu-guta-vec-daljina-neznanje-i-arogancija-kumovali-su-rastakanju-hz-a

[34]Zlatko Pavletić, Štrajkali smo za željeznicu, Radnička prava, http://radnickaprava.org/tekstovi/intervjui/zlatko-pavletic-strajkali-smo-za-zeljeznicu

 

 

Tekst je nastao u sklopu zajedničkog projekta Mirovnih studija CMS-a i BRID-a Rad i rat: Istraživanje štrajkova u Hrvatskoj 1988. - 1996. (Studija slučaja: Hrvatske željeznice) uz financijsku podršku RLS SEE.