ZIVT - regeneracija ili zaborav? naziv je izložbe održane u Green Room galeriji u Zaboku. Naziv izložbe dvosmisleno priziva tvornicu Regeneracija, u sklopu koje je ZIVT skončao, ali i samu prenamjenu, koja vodi ka zaboravu svega onog što je ZIVT za zabočki kraj značio.

 

Uvod

Kad je Micika Deak, predsjednica sindikalne organizacije ZIVT-a, u proglasu radnicima 1950. godine, povodom prvih izbora za Radnički savjet, pisala: „Parola „Tvornice radnicima“ ostvaruje se po prvi put u historiji međunarodnog radničkog pokreta u našoj socijalističkoj domovini“[1],  nije ni slutila da će za nešto više od pola stoljeća tvornica koju je, kao i drugi ZIVT-ovci, doživljavala svojom, postati shopping centar. Danas, pogone ovog nekadašnjeg tekstilnog giganta nastanjuju zapadnoeuropski trgovački lanci poput Lidla, Bipe ili KiK-a, tvornički je dimnjak, simbol radničke tradicije zabočkog kraja, „urešen“ brojnim repetitorima teleoperatera i reklamama za iste trgovačke lance, dok sam naziv preuređenog kompleksa (City Park) kao da želi izbrisati sjećanje na radničku prošlost i afirmirati neke sasvim drugačije vrijednosti.

Gradnja tvornice te predratne i ratne godine

Povijest ZIVT-a seže u 1935. godinu, kad zagrebački industrijalac Milan Prpić šalje dopis Općinskom odboru općine Zabok s namjerom gradnje „jednog većeg tekstilnog poduzeća[2]. Već 1936. godine počinje gradnja pogona, da bi krajem iste godine počela s radom tvornica pod nazivom Tekstilna industrija Milan Prpić d.d. u Zaboku. Molba krčmarice Cilike Patanović upućena općinskim vlastima prilikom gradnje tvornice najbolje ilustrira značaj otvaranja novih pogona za ondašnje Zabočane: „Imam krčmu, a prema propisima je mogu držati otvorenu samo do 9 sati naveče. Danas se u Zaboku gradi tvornica, te imam na hrani više strukovnjaka i činovnika, koji po više puta se zadržavaju u mome lokalu i preko 9 sati. Da me ne bi Općinska uprava ili Žandarmerijska stanica prijavila radi prekršaja što držim lokal otvoren preko vremena, molim da mi se redarstveni sat produlji i dozvoli da mi može lokal biti otvoren do 2 sata ujutro.[3]. Iako je tvornica u vremenima velike nezaposlenosti osiguravala mogućnost zapošljavanja i razvitka siromašnog zabočkog kraja, prve godine poslovanja obilježila je relativna nestabilnost -  nekoliko stečajeva te više radničkih akcija i obustava rada. Već u ožujku 1937. godine dolazi do prve obustave rada zbog spora oko kolektivnog ugovora i davanja otkaza noćnom čuvaru. U štrajku je 205 radnika, a sporazum je postignut već istoga dana. Početkom 1938. godine dolazi do još nekoliko obustava rada od kojih je potrebno izdvojiti radnički protest radi otpuštanja elektromontera iz Oroslavja zbog reorganizacije posla i pobunu zbog nepridržavanja odredbi o visini naknada za nadnice iz Kolektivnog ugovora. Kako se radništvo nije slagalo s ovakvim odlukama, tvrdeći da je otkaz elektromonteru bezrazložan te navodeći da svim Zabočanima zaposlenima u tekstilnoj tvornici u Oroslavju, kojih ondje ima 80-ak, prijeti otkaz ne vrati li se elektromonter iz Oroslavja na posao u Zabok, dolazi do obustave rada svih 430 radnika. Do novog spora između Prpića i radništva dolazi već naredne godine, kada, zbog teškoća u poslovanju tvornice i nemogućnosti nabave sirovina, jedan dio radnika dobiva otkaz. Ovaj potez radnici tumače kao kršenje Kolektivnog ugovora koji utvrđuje kako se, u slučaju otežanog poslovanja tvornice, neće dijeliti otkazi, već će, gdje je to moguće, posao biti organiziran u periodičnim smjenama. Spor je riješen tako što je od 90 tkalaca njih 20 do 25 radilo na tjednoj bazi, dok su ostali radili periodično. Zbog slabog imovinskog stanja većine tkalaca odlučeno je i da će se onim tkalcima koji budu radili tjedno odbiti od zarade 10 dinara (predratnih godina cijena kilograma brašna iznosi 5,50 dinara, kukuruzne krupice 10 dinara, kave 110 dinara, svinjske masti 32 din., 1 kilogram sapuna 24 din.)[4] i taj iznos predati u ruke onih nezaposlenih. S početkom rata dolazi do još veće neimaštine: „radništvo je Zaboka tako izgladnilo da ih danas ima kod liječnika 20 posto na hranarini kao i bolesnih, a u stvari su to izgladnjeli i uslijed toga slabi i za rad nesposobni radnici i radnice, dok se stanje dnevno pogoršava.“[5] Ipak, valja ovdje napomenuti da su gotovo svi zaposlenici Prpićeve tvornice (njih 420) dočekali kraj rata u radnom odnosu zahvaljujući periodičnom radu - tjedno su pojedinačno radili svaki samo 24 sata te na taj način sačuvali radna mjesta. Urednici monografije tvornice ZIVT iz 1976., nazivaju tvornicu i  „pribježištem u ratna vremena“[6] zbog Prpićeve odluke o zapošljavanju i spašavanju židovskih radnika.

„ZIVT je Zabok, a Zabok je ZIVT!“[7]

S krajem rata dolazi do nacionalizacije, tvornica postaje državno poduzeće te nosi ime Milana Prpića do siječnja 1946. kad se fuzionira s tekstilnim poduzećima iz Krapine i Oroslavja. Novo poduzeće dobiva naziv Zagorska industrija vunenih tkanina (ZIVT), koji će zadržati sve do stečaja 1994., odnosno konačnog gašenja u sklopu Regeneracije 2003. godine. Krapinsko poduzeće se ubrzo odvaja, no dolazi do novog spajanja s oroslavskom Preslicom. U ZIVT-u je 1950. godine zaposleno 1460 radnika, no već za tri godine ZIVT zapada u poteškoće te se broj radnika prepolovljuje.

Od početka do sredine 1960-ih dolazi do oporavka industrije; grade se novi pogoni (predionica i tkaonica), a prisutne su i značajnije investicije vezane uz nabavu novih strojeva. Javlja se i potreba za školovanim kadrom. „Došli su ljudi iz većih gradova, iz Varaždina i Vukovara, a time je došlo i do velike promjene stanovništva. Puno je tih ljudi sa strane došlo, bilo da su tekstilci ili komercijalisti. I to je dalo neki novi duh Zaboku. Provjetrilo se s tim. Kao da je Zabok postao drugačiji. Vjerojatno zbog tih novih iskustava. Puno je ljudi došlo koji su se angažirali ne samo u tvornici, nego i u kulturnom životu i društvu općenito. Došlo je i dosta prosvjetnih radnika.[8], prisjeća se jedan stanovnik vremena razvoja tvornice i širenja Zaboka. Do potrebe za prosvjetnim radnicima došlo je kad ZIVT, Oroteks i KTI (Krapinska tekstilna industrija) osnivaju Srednju tehničku tekstilnu školu u kojoj osposobljavaju tehničare za rad u ZIVT-u,  ali i  drugim tekstilnim tvornicama na području bivše Jugoslavije. „Prvi tehničari su se ovdje osposobljavali. A ´64. su već izlazili. Tu u školu su dolazili čak iz Makedonije“[9]. S razvojem industrije i širenjem Zaboka počinju se „otvarati“ pitanja položaja žena te problema i zadataka koji predstoje pred ženskim organizacijama ovoga kraja: „ Žena na selu u ovom kraju malo ili uopće ne sudjeluje u javnom životu, što je uvjetovano nizom još starih nazora. Iako je žena u proizvodnji u nešto boljem položaju i tu ima nekih slabosti jer se malo vodi računa o podizanju njene stručne kvalifikacije... Ženske organizacije će trebati odmah prići sređivanju tih problema, povezujući se sa sindikatima. Boljom organizacijom smjena u tvornici, pohađanjem tečajeva higijensko-tehničkog obrazovanja, otvaranjem dječjih vrtića, borbom za bolje higijenske uređaje u pogonima i još nekim poboljšicama, mnogo bi se pomoglo ženama.“[10] Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih 85% zaposlenih žena u Zaboku osim na poslu radi i na polju. O napornom smjenskom radu žena koje su radile u kamgarn predioni, ali i solidarnosti među radnicima, progovara bivša „ZIVT-ovka“: „Postojala je solidarnost i između uprave i majstora, između majstora i ljudi, to je sve bilo tako povezano, baš kao obitelj. Ako je pet ljudi radilo na nekom projektu, četiri ga je moglo napraviti. I mi smo uvijek tako gledali, da tog jednog oslobodimo ako je imao neku nepriliku ili ako je morao nešto obaviti. Ako je koja žena imala, ne daj bože, dijete bolesno ili što, pa je morala ići u Zagreb, ostala je neka duga žena koja je radila ujutro, dok se ova nije vratila. Bilo je bitno da je posao obavljen. I drugo se nije pitalo. Radili smo 12 sati. Od 6 ujutro do 6 popodne je bila jedna smjena, pa od 6 popodne do 6 ujutro je bila druga smjena. Ja nisam znala koje je doba dana, koji je dan. Došla bi u 6 sati ujutro s posla, u zimi se u tri sata popodne već mračilo i kad sam se probudila, već je bio mrak. Nisam znala koliko je sati. A moraš ići na posao.“[11] 

Socijalna komponenta ZIVT-ova poslovanja očitovala se kroz poslovnu politiku koja je osigurala zapošljavanje oko 20% posto više radne snage no što je to za proizvodnju u tom trenutku bilo potrebno, kako bi uvijek postojale određene „rezerve“ i kako bi radnici bez straha od gubitka posla mogli otići na bolovanje ili porodiljni dopust. Osjećaj dužnosti prema lokalnoj zajednici vidljiv je iz ZIVT-ova ulaganja u nova poduzeća i zapošljavanja više od tisuću radnika na drugim lokacijama u trenucima pada broja zaposlenih u ZIVT-u do kojeg je došlo uslijed procesa modernizacije i nabave najsuvremenijih strojeva (sulzera), a koji su omogućili ZIVT-u da izraste u jedno od najrespektabilnijih vunarskih poduzeća u bivšoj državi i osigurali proizvodnju veće količine tekstila namijenjenog izvozu na strano tržište.

„Imali smo određene razvojne programe. Za svaki takav program trebalo je znati koje tehnologije treba uzeti i uvijek se gledalo da to bude špica svjetske tehnologije. Što je npr. Mercedes bio u auto industriji, takve smo mi morali strojeve imati u tekstilnoj, da bismo mogli opstati, jer je sedamdesete i osamdesete godine preko 50 % proizvodnje bilo za svjetsko tržište. Možete vidjeti, na slučaju ZIVT-a, da ona tvrdnja iz novijeg doba Hrvatske, da je takav sistem bio komunistički, a to bi značilo sovjetskog tipa, ne stoji. Jer se na primjeru ZIVT-a vidi da se tu radilo velikim dijelom o tržišnoj privredi. Morali smo se boriti i na domaćem tržištu, a konkurencija je bila velika i na svjetskom.“[12], o najplodnijim godina ZIVT-ova poslovanja pripovijeda nekadašnji radnik ZIVT-a. U razdoblju prosperiteta, tvornica, zajedno s pogonima koje je osnovala i koji su prerasli u značajna samostalna poduzeća – Zivtexom, Regeneracijom i Dekorom, čini samu okosnicu zabočke, ali i zagorske privede. Ova poduzeća u zenitu svoga poslovanja izvoze u SSSR, SAD, Irak, Egipat, Kuvajt, Njemačku, Japan, Kinu, Kubu, Italiju i Austriju. Kuriozitet je izrada najveće tapiserije na svijetu, veličine 1242 četvorna metra, za naručitelja iz Bagdada, kojom je Zivtex ušao u Guinnessovu knjigu rekorda.

Na krilima tranzicije

Dolaze 1990-e, rat, pretvorba i nove ekonomsko-političke strategije vođene parolom kako „ne treba ništa proizvoditi jer se ionako sve već negdje u svijetu proizvodi“. ZIVT u ratno doba najvećim dijelom proizvodi za Hrvatsku vojsku - predivo za veste, čarape, rukavice, te maskirne tkanine. Taj posao mu ne biva plaćen te se uslijed dugova u koje zapada, ali i  maćehinskog odnosa države prema samoj tvornici, već 1991. godine nalazi na koljenima. „Država nije plaćala, mi smo molili: dajte nam prebite račune za isporučene tkanine, za potrebe obrane (radili smo za vojsku tkanine), s tim državnim firmama – sa Elektrom, plin, struja, voda… dajte nam prebite – da se napravi kompenzacija, ali nisu…“[13] prisjeća se bivši ZIVT-ovac početka kraja ove tvornice te nastavlja: „To je bila i takva klima. To je sve skupa bilo pripremljeno politički. Mi smo se odupirali, bili smo zadnja firma iz vunarskog sektora koja je otišla u stečaj. Prije nas je otišla Zora Zagreb, prije nas je otišla Vunateks Karlovac, prije nas je otišao Krateks, tako da smo se mi dugo odupirali na račun možda i ne najboljih plaća, ali smo se odupirali. Ali niste mogli izdržati. Jer 90-ih je došlo do takvih uvjeta da vi niste mogli ekonomski opstati.“[14] Temeljem odluke Radničkog savjeta, 2.2.1991. godine, ZIVT podnosi Okružnom privrednom sudu u Zagrebu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka koji je okončan 1994. godine prodajom ZIVT-a Regeneraciji, poduzeću kojeg je, kao svoj pogon, ZIVT osnovao 1950-ih godina.

ZIVT je uništen da bi se spasila Regeneracija

Regeneracija, nekadašnji ZIVT-ov pogon iz kojeg se 1961. godine razvilo samostalno poduzeće, a koje je, kroz povijest, zbog poslovnih poteškoća više puta, kako bi opstalo, spajano sa ZIVT-om, pod direktorom, bivšim ZIVT-ovim kadrom, Petrom Jakopecom (direktorom Regeneracije od 1981.), doživljava procvat. Ovoga je puta, ovako osnažena tvornica, kupnjom ZIVT-a 1994. godine trebala pomoći svojoj matičnoj tvornici, što kratkoročno i uspijeva, no sredinom 1990-ih godina i sama Regeneracija dolazi u poteškoće. Direktor Jakopec žestoko se obrušava na uvozni lobi, neumoljivo kritizirajući nekontroliran i neselektivan uvoz kojeg Vlada potiče, a koji uništava domaću proizvodnju. „Hrvatska deklarativno potiče domaću proizvodnju, a istodobno dopušta uvoz robe sumnjive kvalitete. Kad bismo mi uvozili takvu robu, u kratkom bismo vremenu otpustili polovicu radnika i ne bismo više bili proizvodno nego trgovačko poduzeće!“[15] i „Domaći hotelijeri ne žele kupovati tepihe od nas. Naš geotekstil prodali smo za gradnju ceste u Indoneziji, ali ne možemo za cestu u Međimurju.“[16], samo su neke od ogorčenih Jakopčevih izjava upućenih prvenstveno ministarstvu gospodarstva i Vladi. 

Razvoj događaja nakon Jakopčeve izjave kako niti jedan radnik Regeneracije neće ostati bez posla dok je on živ danas možemo promatrati gotovo kao realizaciju metafore, a izjavu Franje Gregurića, upućenu sindikalistima, da je Jakopec „onaj socijalistički direktor i da će ga taj socijalistički način vođenja tvornice odvesti u propast“[17], gotovo proročanskom. Naime, u kolovozu 1998. godine Petar Jakopec izvršava samoubojstvo. Prema nekim izvorima, večer prije samoubojstva, Jakopec se sastao s Franjom Gregurićem i Franjom Kajfežom koji su mu „prišapnuli“ kako će Vlada odbaciti program sanacije Regeneracije te kako će morati otpustiti velik broj radnika.[18] Druga je, pak, priča kako je sam Jakopec bio u velikim dugovima jer je vlastiti novac ulagao kako bi spasio Regeneraciju.[19] Nakon saznanja da država, koja je ujedno bila i najveći Regeneracijin dužnik, neće platiti dug, Jakopec se, navodno, odlučuje na očajnički čin. Njegova udovica, prilikom sahrane, osniva zakladu za nezaposlene na području Zagorja koja nosi suprugovo ime, te putem brojnih oglasa moli sve prijatelje i znance da umjesto vijenaca, novac uplate za pomoć nezaposlenima. „Oglas je odjeknuo poput optužnice. Jakopec, koji je nastavio voditi tvornicu i nakon promjena 1990. godine, rješenje za teškoće u kojima se našla tekstilna industrija nije vidio u otpuštanjima i rasprodaji. Njegov plan sanacije, uz redovitu isplatu plaća i doprinosa, sadržavao je i ustupanje strojeva radnicima za rad kod kuće. Bankama se to nije svidjelo. Političari su ga napustili, tvornica je tonula, Jakopec nije izdržao pritiske.“, piše o Jakopčevu slučaju novinarka Ines Šaškor.[20]

Nakon smrti Petra Jakopca, na čelo Regeneracije dolazi novo vodstvo koje optužuje ZIVT za lošu situaciju u Regeneraciji, odnosno ustvrđuje kako je upravo ZIVT „povukao Regeneraciju na dno[21]. U ožujku 2003. godine, nakon što pet mjeseci nisu dobili plaću, radnici ZIVT-a odlučuju se na kaznenu prijavu protiv čelnih ljudi ZIVT-a i Regeneracije zbog nezakonitog poslovanja. Optužili su tada Regeneraciju, na čelu s direktorom Anđelkom Švaljekom, za uzimanje robe od ZIVT-a po cijeni sedam do osam puta nižoj od realne.[22] Da bi opravdao ovakve štetne ugovore, Švaljek je, navodno, ZIVT-ove proizvode nazvao tkaninama za potkivanje konja. „ZIVT je svjesno uništavan kako bi Regeneracija mogla opstati“, tvrdili su tada radnici, istovremeno se pitajući „Kako je moguće da Regeneracija prošlu godinu završi sa 1.900.000 kn dobiti, a istodobno mi  ZIVTovci pet mjeseci ne dobijemo plaću?“[23] Iste godine ZIVT prestaje s proizvodnjom i odlazi u stečaj. Regeneracija je privatizirana 2005. godine, pri čemu Hrvatski fond za privatizaciju donosi kontroverznu odluku o prodaji tvornice menadžmentu na čelu s HDZ-ovcem Švaljekom i njegovim partnerima, iako je njihova ponuda bila tri milijuna niža od konkurentske. Gradonačelnik Ivan Hanžek optužio je, tom prilikom, Mirjanu Sanader za intervenciju u korist Švaljeka, koji ju je, navodno, opskrbljivao sa cestotexom, materijalom kojeg je koristila prilikom arheoloških iskapanja.[24] Cijeli je slučaj istraživao i DORH. U intervjuu za Globus 2015. godine Švaljek, hvaleći recentne uspjehe tvornice Regeneracija, gotovo ponosno izjavljuje: „Danas nas je 200, a imamo isti promet kao što je bio sa 1200 zaposlenika[25], a na pitanje kakvi su danas uvjeti rada u Regeneraciji, nekadašnja radnica ZIVT-a i Regeneracije kaže: „Ne znam je li ovo kapitalizam, ali meni se čini više kao feudalizam. Jer vidim žene koje sad rade u Regeneraciji, to su strašno teški poslovi za žene. To je daleko teže nego u ZIVT-u jer je strašna prašina, velika količina robe, one trebaju strašno puno napraviti onih prašnih krpa s kojima se služi u automobilskoj industriji, s kojima se brišu dijelovi; filcevi kad se kreči ili za gradilišta. One strašno puno moraju raditi da bi zaradile 3000 kn. Rade u tri smjene. I još ih se omalovažava. Nemaju se kome žaliti.“[26] 

ZIVT nakon propasti ZIVT-a

Nekoliko godina nakon zatvaranja ZIVT-a, velik dio propale tvornice kupuje tvrtka Poduzetništvo Tomek i ovaj se nekadašnji tekstilni gigant pretvara u City Park, dominantno trgovački centar, s pretenzijom da postane novo središte Zaboka[27] – centar grada u privatnom vlasništvu jednog poduzetnika. I dok konzervatorska struka hvali prenamjenu tvornice, priželjkujući  da slučaj ZIVT-a postane hrvatskom paradigmom[28], nekadašnji su radnici ZIVT-a nezadovoljni. „Nisam zadovoljna. Mi smo toliko svi radili... Ljudi su govorili:  „ napravit ćemo tako da naša djeca, naša unučad imaju nešto od toga." Međutim, sve se uništilo, ne znam je li se prodalo. Onda bi radnici dobili neko obeštećenje za to. Ima ljudi koji su u ZIVT-u radili i koji nisu dobili zadnje plaće. Nisu ih dobili i gotovo. Ja mislim da od ljudi koji su u ZIVT-u radili, da bilo koga pitate, nitko nije sretan. Nitko. Tkalački stroj je stajao tu između dimnjaka i Regeneracije. Tu je bio i park. Imali su prekrasnu vrtlaricu u ZIVT-u koja je cvijeće posadila, perunike su okolo bile, kosila se travica, breze, magnolije… I taj tkalački stan je tamo stajao. I to im je smetalo, i to su maknuli. To su maknuli, stvarno ne znam što da kažem. Ja sam pitala što misle s tim dimnjakom, s kojim nije nitko zadovoljan, kad gore pogleda. Ja mislim da je to smrt za sva naša pokoljenja, ti svi repetitori. Ali tu netko jako puno zarađuje[29], priča s gorčinom umirovljena radnica ZIVT-a o nekadašnjoj tvornici čije su hale i pogone radnici nekoć sami gradili u dobrovoljnim radnim akcijama, ali koje Zabočani već godinama ne doživljavaju svojima. Jer City Park nije Zabok, niti Zabok može biti City Park.

 

[1] ZIVT  1936.-1976., monografija, Zabok, 1976.

[2] Ibid.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Ibid.

[6] Ibid.

[7]Parola s jednog radničkog skupa,  ZIVT  1936.-1976., monografija, Zabok, 1976.

[8] Intervju realiziran u sklopu istraživanja ZIVT- regeneracija ili zaborav?

[9] Ibid

[10] Problemi zaposlenih žena,  10. srpnja 1956. (Arhiva knjižnice Ksaver Šandor Gjalski, Zabok)

[11] Intervju realiziran u sklopu istraživanja ZIVT- regeneracija ili zaborav?

[12] Ibid.

[13]Intervju realiziran u sklopu istraživanja ZIVT- regeneracija ili zaborav?.

[14] Ibid.

[15] Bio je zabrinut za poduzeće i ljude, Večernji list, 22. kolovoza 1998.

[16]Ibid.

[17] Gregurić i Kajfež večer prije samoubojstva najavili Jakopecu stečaj Regeneracije?, Jutarnji list, 24. kolovoza 1998.

[18] Istina je otišla u grob, Večernji list, 25. kolovoza 1998.

[19] Gregurić i Kajfež večer prije samoubojstva najavili Jakopecu stečaj Regeneracije?, Jutarnji list, 24. kolovoz 1998.

[20] Ljetna rasprodaja, I. Šaškor, Radio slobodna Evropa, 13. kolovoza 2013.

http://www.slobodnaevropa.org/a/saskor-ljetna-rasprodaja/25074264.html

[21] Sigurne i pravovremene plaće najvažniji dio programa!, Večernji list, 18. svibnja 2000.

[22] ZIVTOVCI podnose prijave kaznene prijave odvjetništvu, Večernji list, 22. ožujka 2003.

[23] Ibid.

[24] Mirjana Sanader je odlučila tko će biti vlasnik Regeneracije, Jutarnji list, 16.listopada 2011.

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/%E2%80%98mirjana-sanader-je-odlucila-tko-ce-biti-vlasnik-regeneracije%E2%80%99/3104141/

[25] Danas nas je 200, a imamo isti promet kao što je bio sa 1200 zaposlenika, Globus,2. prosinca 2015.

http://www.jutarnji.hr/globus/andelko-svaljek-quotdanas-nas-je-200-a-imamo-isti-promet-kao-sto-je-bio-sa-1200-zaposlenikaquot/192433/

[26] Intervju realiziran u sklopu istraživanja ZIVT- regeneracija ili zaborav?

[27] Centar Zaboka se seli preko pruge, Zagorje.com, 14. veljače 2007.

http://www.zagorje.com/clanak/vijesti/centar-zaboka-se-seli-preko-prugec

[28] Biserka Bilušić Dumbović: Primjer ZIVT-a može postati hrvatska paradigma, Zagorje.com, 4. siječnja 2010.

http://www.zagorje.com/clanak/vijesti/biserka-bilusic-dumbovic-primjer-zivt-a-moze-postati-hrvatska-paradigma

[29] Intervju realiziran u sklopu istraživanja ZIVT- regeneracija ili zaborav?