U kolumni za Financial Times, prvoj nakon vijesti o referendumu 5. srpnja, Wolfgang Münchau prikladno je opisao program kojoj je Grčkoj ponudio MMF i međunarodni vjerovnici kao ekonomsku inačicu Danteova pakla. Riječ je o svakako dobrodošlom uplivu zdravog razuma i vjerodostojne ekonomske analize u mahom zatrovano medijsko polje.

Svjedočenje Panagiotisa Roumeliotisa, bivšeg ministra u vladi PASOK-a i predstavnika MMF-a za Grčku, djelomično objašnjava nerazmjernu prisutnost pogrešaka u logičkom zaključivanju, zloupotrebe statističkih podataka i negativnih stereotipa u medijskom praćenju krize u Grčkoj. Govoreći u ime posebnog parlamentarnog odbora u Ateni, Roumeliotis je iznio informacije o seminarima koje je MMF organizirao u Washingtonu za grčke novinare s ciljem stvaranja pozitivnog dojma o reformama i mjerama štednje koje Fond predlaže grčkoj vladi. Nažalost, pogrešne predodžbe o uzrocima i mogućim rješenjima tekuće krize u Grčkoj ne tiču se isključivo novinara i televizijskih izvjestitelja. Upravo se zato potrebno još jednom podsjetiti ključnih činjenica.

Ponajprije, početak krize eurozone nije počeo u domeni javnih financija, niti je vezan isključivo uz Grčku. Korijeni krize leže u samoj konstrukciji jedinstvenog monetarnog režima, odnosno u jazu konkurentnosti između zemalja centra i periferije. Konkurentnost zemalja centra, osobito Njemačke, rezultat je pritiska na plaće i nadnice u razdoblju nakon uvođenja eura. Kako naglašava Heiner Flassbeck, realne su nadnice u Njemačkoj praktički stagnirale gotovo cijelo desetljeće. Njemačka je cijelo desetljeće živjela ispod svojih mogućnosti, što je u kontekstu monetarne unije jednako opasno kao i život iznad vlastitih mogućnosti.
Nestabilnost koju je proizvela Njemačka veoma se brzo transformirala u silu divergencije, koja je, umjesto ujedinjenja, proizvela duboku podjelu na europskom kontinentu. Gubitak konkurentnosti očitovao se u sistemskim deficitima na tekućem računu platne bilance perifernih članica EMU-a, poput Grčke, Portugala ili Španjolske. Neravnoteža unutar jedinstvenog monetarnog režima potakla je, zbog postupnog ujednačenja kamatnih stopa, akumulaciju privatnog i, u manjoj mjeri, javnog duga na periferiji. Povijest eura prožeta je trendom rasta zaduženosti nefinancijskih poduzeća i kućanstava te rastom zaduženosti države osobito nakon 2008. godine. Ključna točka, međutim, tiče se izloženosti najznačajnijih banaka zemalja centra perifernom dugu.

Globalna ekonomska kriza razotkrila je problematičnu povezanost država i banaka u mjeri u kojoj je solventnost bankarskih sustava pojedinih zemalja ovisila o stabilizaciji državnih financija. Drugačije rečeno, na samom početku krize 2010. godine bankrot bilo koje od zemalja na periferiji imao bi neposredne posljedice po stabilnost bankarskog sustava u zemljama centra. Budući da pitanje spašavanja insolventnih banaka nije bilo riješeno, europske su se institucije, ponajprije ECB, od 2010. upustile u implementaciju različitih ad hoc programa i nekonvencionalnih mjera. U konačnici takvo se manevriranje isplatilo utoliko što je do 2015. godine najveći dio perifernog duga prebačen na bilance javnih, odnosno međunarodnih institucija poput ECB-a, MMF-a, EFSF-a itd. To je svakako uspjeh za privatne investitore koji su uspjeli izbjeći posljedice svojih rizičnih plasmana, no istodobno to je točka u kojoj problemi javnog duga za Grčku i druge periferne zemlje počinju.

Vraćajući se na slučaj Grčke, tri su institucije (MMF, ECB i Europska komisija) kroz pet godina bezobzirno nametale svoju sadržajno trivijalnu i politički posve pogrešnu strategiju koja se sastoji od tri temeljne komponente: 1) posuđivanje sredstava Grčkoj u svrhu servisiranja potraživanja međunarodnih vjerovnika (poglavito MMF-a) uz 2) obvezatne mjere štednje, odnosno stvaranje primarnog fiskalnog suficita i 3) implementaciju strukturnih reformi u cilju poboljšavanja potencijala za ekonomski rast. Jaz između retorike i stvarnosti programa koje je Grčkoj nametnula Trojka teško da može biti veći. Od 2007. do 2013. grčki se BDP smanjio za više od 26 posto, tisuće radnih mjesta je izgubljeno, nezaposlenost mladih je među najvišim u Europi, siromaštvo se može vidjeti golim okom na ulicama Atene. Usprkos kumulativnog poboljšanja fiskalnog salda, BDP se nakon prvog Memoranduma u svibnju 2010. smanjio za 17 posto do 2012., daleko iznad MMF-ove projekcije od 5,5 posto. Predviđanja smanjenja omjera duga i BDP-a od strane MMF-a također se nisu ostvarila.

Umjesto razine od 155 posto koju je Grčka trebala doseći do 2013., omjer se povećao na 170 posto do kraja iste godine. Neuspjeh programa Trojke nipošto nije tajna i pojavljuje se prominentno u evaluacijskom papiru MMF-a iz svibnja 2013. Štoviše, ekonomski analitičari MMF-a upozoravali su na mogući negativni utjecaj rigidne fiskalne konsolidacije na output i omjer duga i BDP-a (npr. Eyraud and Weber 2013.[1]). Naime, primjena mjera štednje prije stabilizacije potražnje može povući zemlju u poročni krug dužničke deflacije, odnosno u ciklus pada cijena i nadnica uz posljedično otežavanje uvjeta otplate duga (De Grauwe 2014). To je upravo situacija kakvu smo mogli vidjeti u Grčkoj tokom proteklih pet godina. U pogledu takozvanih strukturnih reformi, naglasak Trojke opet je bio na pogrešnom mjestu. Umjesto smanjivanja birokracije i širenja porezne baze zahtjevi Komisije i MMF-a uglavnom su se ticali smanjivanja radničkih prava i ukidanja mehanizama kolektivnog pregovaranja. Paradoksalno, Siriza nakon preuzimanja vlasti početkom 2015. nije trenutno odbacila bjelodano štetne programe prilagodbe, nego se upustila u višemjesečne pregovore na nekoliko razina, nadajući se da može ispuniti svoj mandat koji ju istovremeno obvezuje da zadržavajući euro postepeno redefinira ili ukloni mjere štednje i strukturne reforme nametnute u posljednjih pet godina. Drugim riječima, oklada Sirize od početka 2015. bila je da se putem promjena politike prema Grčkoj može učiniti nešto za promjenu konzervativnih politika koje dominiraju Europskom unijom. "Meka pozicija" grčke vlade može se pratiti do posljednje liste reformskih prijedloga upućenih institucijama Trojke. Posljednji "skromni prijedlog" sadrži ciljane fiskalne suficite od jedan do dva posto, povećanje poreza na dodanu vrijednost za proizvode široke potrošnje, nove poreze za dobrostojeće kompanije i bogata kućanstva te smanjenje mirovina.

Budući da je cilj Sirize u domeni unutrašnje politike obračun s vladajućom oligarhijom koju čine privilegirani segment brodograditeljske industrije, medijskih kuća i državne birokracije nastale na temelju stranačkog pogodovanja u razdoblju prije krize, posljednji prijedlog predstavlja maksimalno rastezanje političke legitimacije nakon kojeg se ljevica na vlasti izlaže opasnosti gubitka vjerodostojnosti. Nema sumnje da se Siriza u toku pregovora značajno odmakla od načela formuliranih u Solunskom programu, do točke da njezini službeni prijedlozi u pregovaračkom procesu ne prelaze granice tradicionalne socijaldemokratske suzdržanosti. To je ujedno dobar aršin za mjerenje zlonamjernosti i ideološke zaslijepljenosti Europske komisije i drugih institucija uključenih u pregovore. Oznaka "političke radikalnosti" koja se u javnom diskursu počesto uzima za sinonim neumjerenosti, neodgovornosti i agresivnosti u ovom slučaju može biti vezana samo uz praksu Europske komisije, MMF-a i ECB-a. Pritom je važno još jednom napomenuti kako je „moralna osuda“ neplaćanja dugova koja u funkciji ideološkog oslonca stoji u pozadini dosadašnjih pregovaračkih prijedloga spomenutih institucija posve bespredmetna.

Grčka je zaduženost samo simptom neuređenih i asimetričnih odnosa unutar Europske Unije, znak institucionalne nedomišljenosti i nedovršenosti projekta europskih integracija. Bolji među ekonomistima su to znali od samog početka. Godine 1992. britanski ekonomist Wynne Godley zapisao je sljedeće: "Iako podržavam poteze prema političkoj integraciji Europe, mislim da su prijedlozi iz Maastrichta ozbiljno manjkavi, te da je javna rasprava o njima značajno osiromašena… Ako zemlja ili regija nema moć devalvirati valutu, i ako nije korisnik sustava fiskalnog izravnanja, onda ne postoji ništa što bi ju moglo sačuvati od procesa kumulativnog i konačnog pada koji vodi, na kraju, iseljavanju kao jedinoj alternativi siromaštvu ili gladi." Nakon njega mnogi su analitičari neopterećeni ortodoksnim dogmama zaključili da će prva recesija razotkriti sve institucionalne slabosti eura. Ustvari, globalna recesija učinila je mnogo više od toga: pokazala je da u distribucijskom sukobu između međunarodnih investitora i stanovništva europske institucije nisu sklone uzeti u obzir temeljne pretpostavke demokratskog poretka i obveze koje iz njega proizlaze.

Umjesto toga, članice Trojke su kako ispravno naglašava Charles Wyplosz, instruirale grčku administraciju u provođenju distribucijskih politika na štetu većine grčkog stanovništva bez demokratskog mandata na temelju kojeg je jedino moguće legitimirati takvo djelovanje. Siriza je otvoreno odbacila takvu praksu provođenja ekonomske politike pod plaštem tehnokratskog odlučivanja gdje institucije bez demokratskog mandata odlučuju o osjetljivim ekonomskim i socijalnim pitanjima s dalekosežnim posljedicama. To je bitna točka razlikovanja Sirize i drugih grčkih vlada od 2009. naovamo i jedan od uzroka sukoba između sadašnje grčke vlade i Trojke. U ovom trenutku Grčkoj je potreban značajan otpis dugova uz duže dospijeće, niže kamate i nova regulacija bankarskog sustava. Nadalje, uz fiskalne suficite iznad gornje granice od 0.5 posto Siriza ne može ni početi ozbiljenje ključnih aspekata Solunskog programa: (a) ponovno pokretanje privrede i promicanje porezne pravde, (b) rast zaposlenosti i (c) transformacija političkog sustava u cilju produbljivanja demokracije. Nakon šestomjesečnih pregovora unutar kojih je konzervativizam europske elite samo još malo okoštao, sve je izglednije da će Siriza, nažalost, morati tražiti put ostvarenja Solunskog programa izvan eurozone. Neizvjesnost i opasnosti koje prožimaju takav potez neizostavno traže obnavljanje demokratske legitimacije i u tom svjetlu, svim nezgrapnostima usprkos, treba čitati predstojeći referendum. Parafrazirajući Waltera Benjamina, europske su se elite odlučile za tehnokratizaciju ekonomije. A ljevica odgovara radikalizacijom demokracije.