Ministar zdravlja Siniša Varga prošlog je tjedna izjavio da je nacrt novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) i nacrt novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) poslan na uvid svim sudionicima u zdravstvenom sustavu i da od 24. travnja počinje javna rasprava koja će trajati samo mjesec dana. Dok predlagatelj zakona traži hitnu saborsku proceduru i očekuje da će oba biti usvojena prije ljetne stanke u radu Sabora, reakcije već počinju stizati i uglavnom se svode na zaključak da je prijedlozima zakona otvoren put za privatizaciju zdravstvenog sustava. Takva procjena je, po mom sudu, preblaga, a čini se da je problem u tome što su analitičarima promakle najvažnije nove odredbe obaju zakona.

Mario Drlje iz Udruge hrvatskih pacijenata piše: „Strah nas je da je ovo možda još jedna u nizu reforma u posljednjih 10-tak godina koja je išla u smanjenju prava na liječenje (je li možda iuništenje solidarnog javnog zdravstvenog sustava?) u trenutku potrebe na osnovu osnovnog i dopunskog osiguranja, a po odluci savjesnih, stručnih, odgovornih i humanih zdravstvenih djelatnika koji su svaki dan na prvoj crti života i smrti - sa svojim umirućim pacijentima svih dobi. Predsjednica samostalnog sindikata u zdravstvu i socijalnoj skrbi Spomenka Avberšek ovako zaključuje svoj odgovor na Zakon o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ): „Ali na kraju postavljamo pitanje: Što je cilj ovih promjena? Deklarativno ustrajanje na javnom sustavu ili praktično jačanje privatizacije?“ Autor nekoliko knjiga o zdravstvenom sustavu dr. Dražen Gorjanski u svojim javnim nastupima kaže da su zakoni početak privatizacije zdravstva, pa u otvorenom pismu ministru poručuje: „Pišem Vam jer vjerujem u Vas. Vjerujem da ćete još jednom promisliti i ipak donijeti ispravnu odluku. Odluku koja će ići u smjeru jačanja javnog zdravstva, njegovog ozdravljenja i oporavka.“ 

Dakle, u javnosti se uglavnom barata s „nagovještajem privatizacije“ i strahom od daljnjeg upropaštavanja javnog sektora. Kada se, međutim, pažljivo pročitaju oba temeljna zdravstvena zakona koje Varga predlaže i pritom traži hitnu saborsku proceduru, jasno je da tu nema nikakve dvojbe ni potrebe za projekcijom bliže ili dalje budućnosti: Varga je definitivno prvi ministar zdravlja u Hrvatskoj koji formalizira privatizaciju hrvatskog zdravstva, a SDP je prva Vlada u EU koja će (prođe li ovakav prijedlog) iz zakona izbaciti čak i obavezu države da podmiruje gubitke zdravstvenih ustanova i time će zdravstvo de facto prestati tretirati kao javni sektor. To će se dogoditi čim se zakoni usvoje, a ne u budućnosti i eventualno. Ovo nije postepena reforma javnog sektora, nego mega-zaokret. Ovo tvrdim uz jednu jedinu ogradu: budući da su nove zakonske odredbe pune kontradikcija, a pojašnjenja unutar nacrta zapravo samo otežavaju jednoznačno tumačenje, moguće je da predlagatelj zakona nije doradio koncepte i da su neki zaključci posljedica te konfuzije, a ne stvarne namjere Ministarstva zdravlja i Vlade. Bilo bi dobro da je tako. 

Brisanje dugova zdravstva iz proračunskog deficita

Stoga bi stručna i opća javnost od Vlade RH trebala tražiti hitno objašnjenje najspornijih izmjena zakona i odmah zaustaviti njihovo donošenje, jer oni ovakvi ne smiju biti usvojeni ni implementirani. U prvom redu, radi se o članku 5. dokumenta koji se zove Nacrt Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji kaže „U članku 8. stavak 1. mijenja se i glasi...“ i u nastavku potpuno izbacuje dio sadašnjeg članak 8. ZZZ-a u kojemu stoji: „Republika Hrvatska osigurava sredstva za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje zdravstvenih ustanova – prostora, medicinske i nemedicinske opreme i prijevoznih sredstava te informatizaciju zdravstvene djelatnosti, sukladno planu i programu mjera zdravstvene zaštite u mreži javne zdravstvene službe za zdravstvene ustanove čiji je osnivač kao i za pokriće gubitaka zdravstvenih ustanova čiji je osnivač.

Cijena brisanja zdravstva iz ukupnog duga - komercijalizacija (FOTO: Pixabay)

Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, Republika Hrvatska osigurava sredstva za investicijsko ulaganje u bolnice i investicijsko ulaganje u sve zdravstvene ustanove čiji su osnivači županije, odnosno gradovi, a nalaze se na područjima posebne državne skrbi. Republika Hrvatska osigurava i sredstva za investicijsko ulaganje u zdravstvene ustanove čiji su osnivači županije, odnosno gradovi, u slučaju potrebe saniranja posljedica prouzrokovanih elementarnom nepogodom, odnosno drugom katastrofom.“ Ako se ovaj dio briše iz ZZZ-a, a čini se da je tako, to znači da će Hrvatska postati jedina zemlja na svijetu koja će dugove zdravstva brisati  iz ukupnog proračunskog deficita i zdravstvo prepustiti komercijalnom konceptu. Ako si u gabaritima, posluješ,  ako nisi,  bankrotiraš.  Članak 124. novog ZZZ-a doslovno kaže da su „zdravstvene ustanove obvezne uskladiti svoje poslovanje s odredbama članka 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovoga Zakona“. 

HZZO postaje firma na čelu s direktorom, ne ravnateljem

Da bi to mogla biti osnovna ideja predlagatelja zakona, govore i mnoge druge odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) i ZZZ-a, među kojima bih izdvojila to da se prijedlogom ZOZO-a predlaže „uređenje imovine Zavoda (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, HZZO) na način da se predviđa mogućnost od strane Zavoda osnivanje trgovačkih društava, društava za upravljanje fondovima, odnosno investicijskih društava, kreditnih i financijskih institucija i ustanova. Novčana sredstva (dobit) ostvarena poslovanjem navedenih pravnih osoba koristila bi unapređivanju sustava zdravstvenog osiguranja i prava osiguranih osoba Zavoda“, ali i činjenicu da zakoni uvode institut direktora umjesto ravnatelja na čelu HZZO-a i bolničkih ustanova u Nacionalnom registru pružatelja zdravstvene zaštite. Naime, Zakon o ustanovama (HZZO i bolnice su javne ustanove) ne poznaje institut direktora, nego ravnatelja, pa iz ovoga proizlazi da ministarstvo već u osnovnim odredbama i pojmovima privatizira zdravstveni sustav: HZZO dijelom postaje trgovačko društvo (neka Vlada hitno objasni kako će on dijelom biti trgovačko društvo, a dijelom javna ustanova), a na njegovom čelu više nije ravnatelj nego direktor. HZZO i bolnice po novim zakonima ostvaruju profit, odnosno dobit, a ne prihode. Nadalje, budući da novi ZOZO daje ovlasti HZZO-u da sklapa ugovore sa zdravstvenim ustanovama i privatnim trgovačkim društvima na slobodnom tržištu, odnosno da Zavod ne bi kao sada, u skladu s važećim ZOZO-om i ZZZ-om, bio u obvezi sklopiti ugovor sa svim provoditeljima zdravstvene zaštite koji su uključeni u mrežu javno zdravstvene službe (eksplicitno: Zavod može raskinuti ugovore s postojećim lokalnim i državnim bolnicama), Vlada mora jasno reći na koji će se način unutar istog sistema (u javnoj mreži će biti i trgovačka društva i državne i lokalne bolničke ustanove) jedne plaćati komercijalno (ugovorenim privatnim provoditeljima zdravstvene zaštite plaćat će se izvršena usluga, novi ZOZO, op.a.), a drugima i dalje isplaćivati povijesni limit i rad zaposlenika ugovarati sukladno kolektivnim ugovorima, a da ovi drugi promptno ne propadnu. Također, s obzirom na značajni deficit zdravstvenog sustava, Vlada treba jasno kazati koje ćebolnice gasiti da bi HZZO sklapao ugovore s privatnicima, jer sustav nema prostora za dodatne troškove bez ukidanja postojećih troškova i kapaciteta.  

Financiranje zdravstvenog turizma!?

U tom kontekstu, nevjerojatno je i da se u sektor koji je u financijskom kolapsu ubacujeneodređena vrsta potpore zdravstvenom turizmu, odnosno da se ministar odlučuje rješavati deficit dijelom i tako da će novce alocirati u masaže za bogate turiste, dopuštajući da bolnice koriste svoje resurse za wellness programe i slično.  U ZZZ-u stoji da je ovim „zakonskim prijedlogom uređena mogućnost da zdravstvene ustanove mogu pružati turističke i srodne uslužne djelatnosti u posebnim organizacijskim oblicima u skladu s posebnim propisima i uz suglasnost nadležnog ministarstva. Takvo povezivanje zdravstvenih sa nezdravstvenim djelatnostima motivirano je činjenicom boljeg iskorištavanja prostornih resursa pojedinih lječilišta i specijalnih bolnica te međusobnog obogaćivanja i zdravstvene i turističke ponude kao i jednostavnijim i jeftinijim načinom upravljanja.“


Hoće li ova Vlada pokopati javno zdravstvo? (FOTO: Vlada.hr)

Smisao članka 6. ZZZ-a koji glasi „Jedinica područne (regionalne) samouprave i jedinica lokalne samouprave može osigurati sredstva za zdravstvenu zaštitu stanovnika na svom području iznad utvrđenog standarda prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja“ također bi trebalo razjasniti u kontekstu načela pružanja zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, u prvom redu načela jednakosti. Članak 12. Varginog nacrta ZOZO-a kaže da svaka osoba preuzima osobnu odgovornost za posljedice po svoje zdravlje kada se ne pridržava uputa liječnika, što je također nejasno. Budući da s jedne strane imamo Zakon o zaštiti prava pacijenata koji jamči pravo na autonomiju i suodlučivanje u postupcima liječenja, a ovdje izričito naglašavanje osobne odgovornosti individue za svoje zdravlje, netko treba rastumačiti želi li predlagatelj ozakoniti moralnu ili financijsku odgovornost osiguranika, ili se apostrofira značaj Zakona o obveznim odnosima koji je u komercijalnim sustavima važan zbog pitanja odštetne odgovornosti ili nešto četvrto. Budući da je ministar Varga ranije najavio neki oblik penalizacije, odnosno ekskluzije osoba koje nezdravo žive iz univerzalnog zdravstvenog osiguranja, nije isključeno da se radi o nekoj „aluziji“ takve naravi koju tek treba formulirati.

"Zakon o tržišnom zdravstvenom osiguranju"

Time bi uređenje zdravstvenog sustava, kako ga vidi Milanovićeva Vlada, dobilo zadnji touchodustajanja od socijalnog ili univerzalnog mandatornog osiguranja i egalitarizma, i konačno postalo blisko libertarijanskim konceptima kakve u zdravstvu, izvan kruga SAD-a, jedva da poznaje civilizirani svijet. U svakom slučaju, radi se o potpunoj, radikalnoj izmjeni paradigme u zdravstvenom sustavu u razmjerima koje, mislim, nitko nije mogao predvidjeti.  Kada je HDZ-ov ministar Andrija Hebrang, nazvan grobarom javnog zdravstva, 90-ih privatizirao primarnu zdravstvenu zaštitu, zapravo se radilo o pseudoprivatizaciji, jer su Domovi zdravlja postali frankenštajn privatnici koji posluju samo državom. SDP-ovi zdravstveni zakoni bi se zapravo trebali ići pod jedinstvenim imenom - Zakon o tržišnom zdravstvenom osiguranju. Ako se formalna negacija javnog zdravstva koja je u njima zapisana ne zaustavi, pozdravimo se s jednim od pozitivnih ljudskih prava koje međunarodne deklaracije priznaju više od 50 godina, a to je pravo svih građana na najveći mogući standard zdravstvene zaštite pružene pod jednakim uvjetima.  

Lupiga.Com