Dana 01. 07. 2020. čuvena tvornica Specijalnih alatnih strojeva SAS – Zadar (odnosno SAS Strojogradnja d.o.o.) praktično je prestala postojati. Od 82 zaposlenika ostalo je raditi njih osmero. Ostali su svi proglašeni tehnološkim viškom s maksimalno šest plaća otpremnine. Nekolicina zaposlenika je ostala odraditi otkazni rok. Kako je došlo do ovakve situacije, mnogi se pitaju?

Odgovor na ovo dao je jednom prilikom profesor ekonomije u Zagrebu, Vladimir Čavrak, rekavši kako je “temelj svih naših nevolja nepoštena privatizacija i sustav koji je štiti”. Čavrak je rekao i sljedeće: “Transformacija vlasništva u Hrvatskoj loše je izvedena, poduzetnici nisu imali motiv povećati kapital poduzeća. Njihov cilj nije bio dobitak, nego su stvarali gubitke, a politički sustav bio je prilagođen da sve to održava.” Da bismo točno znali kao je ugašen čuveni SAS, moramo se vratiti na njegov novi početak, odnosno na godinu 1999. - 2000. Te godine je slovenska firma RIKO kupila SAS Strojogradnju. Ali, prije toga, nekoliko riječi o “starom” SAS-u. Sama tvornica SAS 1960-ih je počela ovako:

U to doba inženjer Stanislav Antić je bio rukovodioc u zadarskoj tvornici šivaćih strojeva Bagat. Bio je pao u nemilost poslovodstva. Čak je jedno vrijeme udaljen s posla. Da ga ne bi skroz škartirali, rukovodstvo mu je dalo da bude direktor jednog malog OOUR-a Bagata. To je bila jedna alatnica koja je popravljala Bagatove strojeve, radila alate i pokoji specijalni alatni stroj. Antić je prionuo na posao i počeo raditi ozbiljnije specijalne alatne strojeve. Uz dobre veze u Beogradu, Antić je osigurao plasman specijalnih alatnih strojeva na tržište SSSR-a. Snašao se kao riba u vodi. SAS je masovno ugovarao i radio specijalke, dinari su masovno pristizali, a tvornica se enormno širila. Uz to su radnici imali jako dobre plaće, dobivali stanove, a i grad Zadar je dobio, primjerice, dječji odjel u bolnici. Zbog problema s devizama, odlučeno je da se djelatnost firme proširi i na turizam te je nabavljeno nešto brodova za čarter. Ali se nije stalo na tome. Antić je dao graditi najveću marinu na ovome dijelu Jadrana. Osim marine, napravljena je i tvornica plastičnih jahti za čarter.

Pred rat je tvornica SAS bila jaka, velika i respektabilna firma. Imala je najsuvremeniji strojni park kupljen na Zapadu te marinu s par tisuća vezova i velikom čarter flotom. Kad je počeo rat, sve se to počelo rastakati. Tom procesu je dodatno pridonijelo to što je propalo rusko tržište. SSSR se raspao, SFRJ se raspala i raspao se i kliring. Antić je razmišljao unaprijed pa je pred rat počeo ugovarati strojeve za Njemačku. Nijemci nisu imali zamjerki na te strojeve. Ali je cijena bila daleko niža od one kada se trgovalo s Rusima.

U tom periodu je novopečena država Hrvatska odlučila sve firme privatizirati. Tako je i veliki SAS došao na red. Procijenjen je na nešto manje od 100 milijuna maraka. Uslijedile su velike političke igre oko privatizacije. Naime, Antić je bio zainteresiran da on, skupa s malim dioničarima, kupi firmu. Ali mu politika nije izašla u susret. Tako da je na kraju prve balade privatizacije SAS-a, tvornica sa marinom i par ostalih pogona pripala malim dioničarima - tek oko četvrtine, a ostatak je i dalje imala država u svom privatizacijskom fondu. Ova četvrtina koju su dobili mali dioničari je bila s velikim popustom, najčešće plaćena starom deviznom štednjom.

Nekoliko godina kasnije država Hrvatska podijelila je ostale dionice zaslužnim hrvatskim građanima (npr. prvoborcima Domovinskog rata), te nekim državnim fondovima (npr. mirovinski). Ovi su novokomponirani mali dioničari imali obvezu da svoje dionice daju na upravljanje nekome od novoosnovanih privatnih fondova. Tako da su ti fondovi upravljali firmom, a ostali mali dioničari su imali svoga predstavnika, koji je bio u manjini. Sami radnici SAS-a su bili jedni od tih malih dioničara, ali premalo utjecajni zbog male količine dionica koju su oni imali.


Podijeli pa uništi


I tako je firma SAS izašla iz rata privatizirana, ali su tek nakon 1995. počele prave zakulisne igre. Najprije su „vlasnici“ smijenili direktora Sesartića, koji je vodio SAS tijekom rata. A u ratu je teško uspješno voditi firmu. Srećom da je SAS uspio prodati današnjoj OTP banci svoju veliku upravnu zgradu, tako da su radnici imali za plaće, a firma nije završila u stečaju. Završetkom rata se poslovna klima naglo promijenila na bolje, pogotovo što se tiče marine s čarter flotom. Niti mjesec dana nakon Oluje, smijenjen je direktor Sesartić, a na njegovo je mjesto ustoličen Robert Škifić. Iz svega što se kasnije dogodilo, vidljivo je da je Škifić odmah počeo rovariti kako da se firma privatizira u dijelovima (jer je te godine SAS bio u vlasništvu državnog privatizacijskog fonda, oko tri četvrtine).

Foto - Ivana Perić


Škifić je uspio, preko političke podrške, odvojiti čarter od cjeline, te ga privatizirati. Stvar je bila javna i svatko je mogao na kredit kupiti ovu flotu. Bilo je malo zainteresiranih jer je način kupnje nije bio naročito povoljan. Međutim, čitava stvar jest bila povoljna za Roberta Škifića i ljude koje bi mogli nazvati njegovim satelitima.
Natječaj je zapravo podešen da voda ide na njihov mlin. Jedna od tih voda je bilo što su napravili veliki remont jahti koje kupuju s resursima same firme. A najveća voda na mlin je bila kupnja čarter brodova s dionicama same firme SAS. Naime, mnogima nije bilo jasno što to znači plaćanje čarter plovila sa dionicama SAS-a. Ali je to bilo vrlo jasno Škifiću.

Naime, mali dioničari su imali svoje udjele koji im nisu ništa značili. Dobili su ih za bagatelu, ali za njih nikad nisu dobili ni kune dividende, niti su ih mogli prodati jer nije bilo zainteresiranih kupaca. Odjednom su se pojavili neki čudni kupci tih dionica, koji su nudili nekih 20 do 25 posto gotovine po upisanoj dionici. Normalno, mnogi su mali dioničari prodali svoje dionice po sistemu - bolje išta nego ništa. A ti čudni kupci su bili Škifić i njegova svita koja je te dionice „kanalizirala“ u kupnju čarter plovila SAS-a. Tako da njih ta kupovina nije koštala puno. Naravno, to nije moglo biti učinjeno bez političke podrške.

Osim flote, na isti način je privatizirana tvornica jahti. Većinski gazda i u toj tvornici je bio direktor Škifić. Škifić ima u većinskom vlasništvu Asta-yahting te Sas-vektor. Ovaj drugi je završio u stečaju. Ako malo bacimo oko na stranicu državne revizije firme SAS vidjet ćemo mnogo toga. Posebno je zanimljivo kada se spominje privatizacija SAS-ove čarter flote. Tu vlada svojevrsni rašomon kupnje i prebacivanja vlasništva da bi čovjeku trebao poseban kompjuterski program da pohvata sve te konce. Jedino je sadašnji HSTEC privatiziran s realnom gotovinom, jer ga je kupio izvjesni Ketterer skupa s par SAS-ovih inženjera.

Krajem milenija je započela krvava borba za pridobivanje vlasništva za većinski dio firme koju je činila SAS Strojogradnja i Marina u Sukošanu. Vlasništvo je bilo u većinskom paketu privatnih fondova čije su dionice dobili “zaslužni Hrvati” i dali njima na upravljanje, te sitni dioničari preostali na kraju prve privatizacije. Onda su politički moćnici podijelili firmu na dva dijela. Baza firme SAS Strojogradnja se odvojila od Marine na način da je Marina postala glavna, a Strojogradnja sporedna. Da se radnici ne bi bunili, nama su prodali priču da postoji zainteresirani kupac za Strojogradnju koga ne zanima Marina – zlatna koka.


Minus i plus, kao SAS i Rus

Ponovno je izašao natječaj, te je Strojogradnju „kupio“ Riko iz Ljubljane za tri milijuna maraka. Prodavatelj je bio Domovinski fond i Mirovinski fond. Praktično za simboličnu cijenu jer danas samo teren gdje je SAS Strojogradnja vrijedi od 10 do 15 milijuna eura. Ali i tih tri milijuna maraka nije plaćeno iz vlastitog džepa. Ta firma Riko je u stvari bila u vlasništvu Slovenca Janeza Škrabeca i Hrvata Joze Dragana. Ovaj dvojac je imao svoju firmu koja je trgovala s Rusima. Pronašli su modalitet kako kupiti SAS Strojogradnju za bagatelu.

Naime, u samim pogonima tvornice je bilo desetak polugotovih strojeva, ugovorenih prije Domovinskog rata. Ti strojevi su bili zapravo obično smeće, tj. staro željezo. Ali su ovi našli model kako to smeće dobro unovčiti. Pošto su imali dobre veze, oni su te strojeve izveli u Rusiju te ih dobro naplatili. Ali nisu pritom uvalili Rusima samo te njihove strojeve koje je bio još Antić ugovorio, nego su napravili još jedan neobičan manevar - Rusima su prodali desetak strojeva koji su bili sastavni dio SAS-ovog strojnog parka. Tu je bilo nekoliko čeških borverka te nekoliko CNC strojeva Prvomajske – Zagreb.  Te strojeve stare desetak godina su lijepo opiturali i prodali Rusima. Pričalo se po firmi da su u tu tramakaciju naplatili ukupno 15-tak milijuna dolara. Nisam baš siguran da taj novac nisu podijelili skupa sa tzv. „ruskom političkom mafijom“  koja je pristala na ovu trgovinsku transakciju. Sa svojim dijelom novca su „kupili“ SAS Strojogradnju. U cijeloj priči dobro je profitirao i Škifić.

Naime, on je dobio u vlasništvo oko jedne petine firme (pričalo se po firmi), a za taj postotak se službeno saznalo tek kada su se gazde posvađale negdje oko 2008. godine, kada je počela svjetska kriza. Do tada je direktor nastupao pred radnicima SAS-a kao običan direktor, a ne suvlasnik. Nakon te svađe, Škifić je tužio RIKO da su mu smanjili knjigovodstvenu vrijednost firme i time ga oštetili. Završili su na sudu, a vrijednost spora je bila 14 milijuna kuna. Dakle, Škifić je za svoj dio za koga se tvrdi da je bila petina SAS-a, tražio više negoli su ovi platili cijeli SAS. Na kraju su se dogovorili bez dugotrajnog sudovanja. Koliko je Škifić dobio od RIKO-a, ostala je poslovna tajna.

Foto - Ivana Perić


Ove mutne radnje oko privatizacije SAS-a, odnosno prodaja strojeva Rusima, bile su cijelo vrijeme javna tajna. Svi su o tome znali, ali se službeno o tome nije pisalo niti javno govorilo. Sve do prije nekoliko godina  kada je izašao članak na portalu Dnevno.hr, pod naslovom ‘Hrvat Jozo Dragan ukrao ruski klirinški dug vrijedan 400 milijuna dolara pa ugostio Putina u Sloveniji’. O tom slučaju Draganove pljačke svjedoči i novinski tekst objavljen 2004. u listu Novaya Gazeta, a koji su citirali brojni ruski mediji. Pod naslovom ‘S osjećajem ukradenog duga i dubokog zadovoljstva’ novinar piše: “Naši su činovnici uspjeli postići nemoguće. Ukrali su dužničku jamu domovine. Stvorili nepostojeće dugove, isplatili ih i zaradili stotine milijuna dolara. Toliko je izgubio ruski proračun”.

Jozo Dragan je u posljednjih 20-ak godina uspio u Zadru na Kolovarama kupiti tri stana koje je platio ukupno 800 000 eura. Uz to, da se iščitati iz medija, ima i vilu u Zagrebu i vilu u rodnom kraju (kod Trogira). Prije par godina je kupio od države vilu u Voloskome i za nju dao dobrih 20 milijuna kuna. Vjerojatno je da ne živi u garsonjeri u Moskvi, nego i tamo ima odgovarajući smještaj. Naime, on vodi ispostavu Rika u Moskvi.

SAS je sveden na simboličan broj

Što je zadnjih godina bilo sa SAS Strojogradnjom? Ona je praktično devastirana firma. Dužna je, po onome što se vidi na internetu, više nego što vrijedi. Strojevi koje ova firma ima su stariji od Biblije, jer ih je kupio direktor Antić. A novi vlasnici su kupili samo par manjih novih strojeva i nekoliko polovnih. Za njih nisu dali niti milijun eura. U što se potrošio toliki minus firme? Normalno, vlasnici će reći za plaće radnicima. Ali je to samo  djelomično istina. Uprava SAS-a je par godina nakon što su “kupili” firmu podigla šest milijuna eura kredita. Tim novcima, kao radnik mogu reći, radnici garantirano nisu ni primirisali, a mali je dio uložen u samu firmu. Cijelo vrijeme su menađeri firme dijelili fantastične plaće. Osim direktora Škifića, na platnom spisku velikih plaća je bio i sam gazda Jozo Dragan i njegova supruga.

SAS Strojogradnja većinu poslova je radila s Rusima i Bjelorusima. A posao je ugovarao RIKO koji ima mali broj zaposlenih. RIKO dakle ugovara posao i daje ga svojoj tvornici u Zadru da ga napravi. I tu RIKO uzima proviziju. Kolika je ta provizija, nije se znalo. To je poslovna tajna. Može biti dva posto, a može biti i 20 posto. Ali se znaju posljedice - SAS Strojogradnja je u vječitom minusu. Zadnje što postoji kao podatak na internetu jest da gazda RIKO-a ima hipoteku nad SAS-ovim terenima u iznosu od skoro 10 milijuna eura. To bi značilo da je RIKO toliko posudio svojoj tvornici. Također, Erste banka ima nekih šest milijuna eura hipoteke.

SAS Strojogradnja je cijelo vrijeme bila u minusu, ali zato vlasnici nisu u minusu. Oni zgrću pare i grade svoja velebna zdanja, žive na visokoj nozi. Radnicima to teško pada, ali ne mogu ništa jer je takav zakon. Zbog toga su stari radnici bježali u mirovinu čim stignu. A mladi čim se nauče poslu bježe u druge firme. Vlasnicima nikad nije padalo na pamet da manje grade vile, a više kupuju nove strojeve. Posljedica takve poslovne politike je vidljiva danas. Kada su kupili firmu, SAS je imao 192 zaposlenih (godine 2003.), a početkom 2020. godine je imao samo 82 zaposlenika. Od 1. srpnja ima ih samo osmero. SAS je sveden na simboličan broj.


Posla nema i neće ga biti

Rukovodstvo po Zadru sada prodaje priču da će se ponovno radnici vraćati raditi unutar SAS-a, u sestrinske firme. To će jako teško ići jer ove firme imaju premali broj strojeva, kao i premali prostor. Napominjem jednu vrlo važnu stvar, a to je da skoro 90 posto zatvorenog prostora poduzeća SAS nema zimi grijanja. U tim istim prostorima vladaju katastrofalni radni uvjeti. Osim što je zimi prehladno, pogoni su nakon obilnih kiša puni vode. Naime, krov tvornice propušta vodu na više desetaka mjesta. Zadnjih godina je u firmi bio prisutan jedan čudan fenomen - kada radnik dade otkaz njegov stroj prestaje s radom i pokriva se najlonom. Razlog je vrlo jednostavan - ne može se naći drugi radnik na tržištu jer se nudi premala plaća, a jako loši uvjeti rada. Tako da je nekoliko natječaja za nova radna mjesta jednostavno propalo. Nitko se nije javio.

Osim što zimi nema grijanja, krov propušta vodu - Foto, radnici SAS-a


SAS je u stvari bio potpuno zreo za stečaj već prije nekoliko godina, ali vlasnicima to nikako ne odgovara jer gube sva prava. Stoga su se odlučili isplatiti otpremnine i riješiti se većine radnika. Otpremnine su veličine oko šest prosječnih plaća jer SAS više nije imao kolektivni ugovor, nego za zaposlenike vrijedi državni Zakon o radu. Kolektivni ugovor je inače jednostrano ukinut na temelju svojevrsne pravne smicalice do koje je došao advokat uprave SAS-a. Normalno, hrvatsko pravosuđe je reklo da je to u redu. Od tada radnici imaju pravo na otpremninu koja je 2-3 puta manja nego li ona koju su imali po kolektivnom ugovoru kojeg su radnici i vlasnici preuzeli od SAS Marine.  Firma će u ovakvom stanju čekati kupca terena. Vjerojatno će SAS kao ime nastaviti svoje poslovanje sa maksimalno 20 do 30 zaposlenika negdje drugdje. Čisto da se gazde imaju čime hvaliti i da zadrže neki kontinuitet postojanja SAS-a.

Postoji i još jedna javna tajna zašto RIKO želi zadržati postojanje tvornice SAS, čak i bez radnika. Vlasnik je kupio nekakav klirinški dug propale tvornice Jedinstvo u Zagrebu u iznosu oko pet milijuna dolara. Navodno su se dugo parničili s državom Hrvatskom da im se taj iznos isplati iz državnog proračuna na bankovni račun tvornice SAS. Država je izgleda izgubila parnicu i SAS dobiva taj novac. Kada i kako to se ne zna. I to je, pogađate, poslovna tajna.

Za Novi Zeland spremni!

Na kraju će neki postaviti najvažnije pitanje: da li u primjeru uništenja tvornice SAS ima kažnjivih djela? To ovisi o tome u kakvoj je državi došlo do uništenja. Bivši predsjednik Vlade Nikica Valentić ne naziva mafijašima privrednike koji su se obogatili u privatizaciji. On ih naziva maherima. U nekoj drugoj državi ti su privrednici mafijaši koje ganja pravna država. A u Republici Hrvatskoj, zvanoj Slučajna država, to su lukavi i sposobni privrednici. Njih se u Hrvatskoj krivično ne goni jer su pljačku napravili po zakonu. Ako je po zakonu, onda nije pljačka. Iako narod vidi da je pljačka. Narod neka izvoli kupiti naočale, najbolje one za autogeno varenje da se ništa ne vidi kroz njih, ili neka se iseli u Njemačku.

Rezimirajmo. To što je Domovinski fond prodao SAS za tri milijuna maraka, a vrijedio je barem 35 milijuna maraka, u Hrvatskoj nema elemenata pogodovanja, niti mita i korupcije. To što je Škifić tražio za svoj dio SAS-a više negoli su ga vlasnici platili isto nije sporno. To što je RIKO godinama izvlačio novac iz SAS-a i pretvarao tvornicu u ruševinu također nije kažnjivo djelo. To se u Hrvatskoj naziva otežanim uvjetima privređivanja. Pošto sve to nije krivično djelo, sada neka Država izvoli hraniti ljude koji su iz SAS-a došli na Zavod za zapošljavanje, ili su morali ići puno ranije u mirovinu. Čim se korona malo smiri, neki će od tih iskusnih radnika završiti u Njemačkoj ili pak na Novom Zelandu. Ovdje ionako nemaju što tražiti. Stoga bi pučanstvo trebalo malo revidirati kompromitirajući hrvatski pozdrav. Bolje je ovako na kraju pozdraviti: Bog i Hrvati – Za Novi Zeland spremni!


P.S. Volio bih da ovo pročitaju zainteresirane strane i da onda oni objasne pučanstvu kako su došli do vrijedne imovine koju su uspjeli uništiti.


Potpis: Namagarčen radnik bivše tvornice SAS koji je u njoj proveo 35 godina

(Ime i prezime poznato redakciji Radničkih prava)

 


Preporučite članak: