Tvornica mineralnih gnojiva “Petrokemija” jedan je od najznačajnijih hrvatskih izvoznika, ali njezina važnost za grad Kutinu daleko je veća. Upravo zahvaljujući “Petrokemiji”, Kutina je do sad dijelom izbjegla tranzicijsku sudbinu mnogih drugih bivših industrijskih gradova u Hrvatskoj. No, bitka za spas ove tvornice, a time i Kutine, daleko je od završene.

Naslov ovog teksta je parafraza izjave jednog od radnika Petrokemije koji je u nedavnom medijskom apelu za spas tog privrednog giganta, bez suvišne pompe, odmjereno i precizno predočio razmjere privredne i socijalne katastrofe koje bi za grad Kutinu ostavile posljedice gašenja proizvodnje Petrokemije. Ne čudi da je upravo “tranzicijski” slom sisačke privrede najbliža referentna točka radnicima i stanovništvu Kutine koja živi od Petrokemije. U Sisačko-moslavačkoj županiji, kojoj pripadaju ova dva grada, službeno registrirana nezaposlenost u drugom mjesecu 2014. godine iznosi 21.914 ljudi.

I uslijed manjkavosti statističkog izračuna broja nezaposlenih koji podastire zavod za zapošljavanje uzimajući u obzir samo osobe koje aktivno traže posao, ta brojka za navedenu županiju pokazuje najgore stanje u proteklom desetljeću. Ovu sliku donekle popravlja upravo Kutina kao jedan od rijetkih županijskih gradova koji još uvijek odolijeva upisu u registar deindustrijalizacijom devastiranih mjesta koja su na desetine tisuća svojih stanovnika ostavila bez posla.

Međutim, poznato je da odskakanje Kutine od tog prosjeka nije slučajnost. Radi se o višegodišnjem radničkom otporu privatizaciji Petrokemije koji je uključivao balansiran, ali strateški jasno posložen pristup obrani tvornice s fundamentalnim ciljem očuvanja radnih mjesta. Malo tko nije čuo za Stožer za obranu Petrokemije, no valja podsjetiti i na ključne aspekte njegova dosadašnjeg djelovanja koje počinje u ljeto 1998. godine. Možda bi neka pučka kalendarska knjižica sjećanja to ljeto vezala za sportske uspjehe nogometne reprezentacije u Francuskoj. No, rijetki će se pritom sjetiti i radničkih uspjeha na domaćem terenu. Ako ništa, stanovnici Sisačko-moslavačke županije ili barem oni stariji od hrvatske države, prizivat će u sjećanje taktički najuspješniju i najorganiziraniju sindikalno-radničku akciju na prostoru postsocijalističke Hrvatske.

Glas o pokretanju kuponske privatizacije u Petrokemiji u lipnju 1998. godine aktivira Stožer za njezinu obranu koji uključuje Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala – EKN, Demokratski sindikat Hrvatske udruge sindikata – DEMOS-HUS i Udrugu branitelja.

Ne obustavljajući ni u jednom trenutku proizvodnju radi minimalizacije štete po vlastite radne kapacitete, kao i po privredne subjekte čije funkcioniranje ovisi o dostupnosti mineralnih gnojiva, Stožer se odlučuje na prosvjed kao metodu otpora. U kolopletu raspoloživih opcija radničkih akcija, organizacija prosvjeda s ciljem okupljanja što većeg broja ljudi i postizanja medijske uočljivosti pokazala se kao razumljiv izbor. Mobilizacija više od dvije trećine stanovnika Kutine bila je zamašnjak u osnaživanju ionako organske veze tvornice s lokalnom zajednicom što je naposljetku, uz izvojevanu podršku stanovitih lokalno-političkih struktura, stopiralo i sam pokušaj privatizacije. Krajem tog ljeta Stožer s tadašnjom Vladom potpisuje sporazum o Petrokemiji. Vlada Petrokemiju barem službeno prepoznaje kao važnu stratešku industriju, garantirajući joj visoki udio predstavnika radničkih i braniteljskih udruga u Nadzornom odboru, isplatu plaća i doprinosa u slučaju štrajka i otkup dionica po povoljnim cijenama. Većinski udio države, podsjeća Petrokemijin sindikalni povjerenik Željko Klaus, bio je glavni uvjet Stožera u tadašnjim pregovorima s Vladom. Petrokemija troši više od četvrtine ukupne potrošnje plina u Hrvatskoj i stoga je on presudna sirovina u proizvodnji umjetnih gnojiva, a njegova distribucija i cijena ovisi o odgovornosti države.

Kasnije će se ispostaviti da sporazum nije bio i zalog da će sukcesivne vlade, neovisno o svom političkom predznaku, koristiti većinski udio u vlasničkoj strukturi u svrhu očuvanja temeljnog principa petrokemijske proizvodnje – hrane za hranu. Štoviše, da su iste metodički opstruirale proizvodnju, potvrđuje još pet aktivacija Stožera nakon 1998. godine. Četiri puta je Stožer aktiviran zbog problema s opskrbom plinom pri čemu se najistaknutnija akcija odvila u siječnju 2002. godine. Uz pokušaje proglašavanja spomenutog Sporazuma nevažećim, Račanova vlada je Petrokemiji obustavila i dostavu plina na što je Stožer uz pomoć nekoliko tisuća kutinskih građana, te uz pratnju 1.200 specijalaca, zaprijetio blokadom autoceste Zagreb-Lipovac. Tada je ishođena još jedna pobjeda – uvođenje plina za nastavak proizvodnje. Posljednji put se Stožer medijski značajnije oglasio 2012. godine povodom puta tadašnjeg prvog potpredsjednika vlade Radimira Čačića u Rusiju koji je ne konzultirajući radnike Petrokemije otišao pregovarati s ruskim investitorima. Ako su i postojale sumnje da Kukuriku koalicija neće poći putem svojih prethodnika, odagnane su novim kadrovskim izmjenama u Nadzornom odboru (NO) Petrokemije, tek nekoliko mjeseci nakon Čačićevog puta u Rusiju.

S čela NO-a smijenjen je predstavnik radnika Željko Klaus, sindikalni povjerenik i jedan od glasnogovornika Stožera. Vlada kao vlasnik većinskog udjela u Petrokemiji na čelo NO-a postavlja Gorana Kralja, predstavnika obveznog mirovinskog fonda Erste banke koji ima manje od 6 posto vlasničkog udjela (obvezni mirovinski fondovi ukupno drže manje od 15 posto). Daljnji slijed događaja nije trebalo posebno predviđati. S mjesta Uprave Petrokemije godinu dana kasnije smijenjen je Josip Jagušt, navodno zbog preispitivanja veza Petrokemijinih vanjskih partnera s konzultantima i odvjetnicima. Isti je, kao što se može zaključiti iz posljednje spin kampanje Jutarnjeg lista, uz Klausa optužen za pretvaranje Petrokemije u gubitašku firmu koju ne želi preuzeti nijedan strateški partner. Selektivna analiza podataka Petrokemijina financijskog izvještaja, poslužila je Jutarnjem listu kao tobože objektivna prosudba da je Petrokemija 2012. i 2013. godine nagomilala 400 milijuna kuna gubitka, ponajprije zbog sklapanja “Jagušteva ugovora” s tvrtkom Prirodni plin o dostavi plina po cijenama daleko iznad tržišnih.

U pokušaju da se razbistri ovaj standardni mulj kojeg svakodnevno na kioske dostavljaju te korporativne dnevne novine, mogu se konzultirati javno dostupni podaci o nabavi plina na stranicama Petrokemije, kao i izvadci iz zapisnika sjednica Nadzornog odbora Petrokemije koji spominju ugovore za nabavu plina u periodu od 2011.-2013. godine. Ispostavlja se da je sporni dvogodišnji ugovor s Prirodnim plinom iz 2011. godine bio Petrokemijin jedini izbor obzirom da su tadašnje zakonske regulative u Hrvatskoj sprječavale da na istom mjernom mjestu postoje dva dobavljača plina. Čak tri inozemna dobavljača plina koja su se javila na prethodno raspisani natječaj bili su svjesni tog ograničenja i stoga su ponudili iste cijene kao i Prirodni plin. Pored toga, jedino Prirodni plin nije tražio bankarsku garanciju, penale zbog mogućih tehničkih kvarova koji bi onemogućili proizvodnju i ponudio je najbolji rabat uz smanjenje cijene za posljednji kvartal 2012. godine. Naposljetku, zaključak koji se nameće jest da je Petrokemija bila suočena s dva izbora: dobiti plin od jedinog raspoloživog dobavljača ili riskirati radna mjesta.

Pogled na trenutnu situaciju pokazuje da se radi o tri problema s kojima se Petrokemija bori.

Jasno je da je cijena otkupa plina višegodišnja glavna kočnica proizvodnje Petrokemije. Petrokemija je uz HEP najveći potrošač plina u Hrvatskoj, a plaća ga 30 posto skuplje od tržišnih cijena. Računica je jasna: ako nema plina, nema ni proizvodnje mineralnih gnojiva, ako nema mineralnih gnojiva nema ni poljoprivrednih kultura čiji prinos ovisi o njima. Radnici Petrokemije ispravno konstantiraju da je visina cijene plina vezana za privatizaciju INA-e što Petrokemiju čini njezinom kolateralnom žrtvom, a poljoprivredu, ili barem ono što je od nje ostalo, kolateralnom žrtvom Petrokemije. Hrvatska ima najveći PDV na mineralna gnojiva u regiji koji iznosi 25 posto. Usporedbe radi, isti PDV u Sloveniji iznosi 8 posto, a u ostalim susjednim zemljama 10-15%. Posljedice takvog PDV-a na mineralna gnojiva u Hrvatskoj odražavaju se najviše na poljoprivrednike. Statistike pokazuju da je potrošnja dušičnih mineralnih gnojiva koja uključuje i obiteljska gospodarstva u razdoblju od 2008. do 2012. godine u kontinuiranom padu. Drastični dugogodišnji pad u domaćoj potrošnji, prema izjavama sindikalnog povjerenika Petrokemije Davora Rakića, najjasnije se ogleda u činjenici da je u ratnim godinama, dakle bez trećine sadašnjeg teritorija, Hrvatska trošila više gnojiva nego 2013.

Bez smanjenja otkupne cijene plina i jasne strategije oporavka poljoprivrede nema smanjenja proizvodnih troškova u Petrokemiji niti očuvanja radnih mjesta. Valjda podsjetiti i da je Petrokemija većinski vlasnik koji ostvaruje 90% prometa u Luci Šibenik na čije se poslovanje i radna mjesta također odražava njezina situacija. Dok je 2011. godine preko Luke Šibenik prevezeno 592 tisuće tona tereta, naredne je godine promet je pao na 414 tisuća tona tereta. Taj manjak proizlazi iz smanjenja Petrokemijina izvoza za čak 27 posto.

Kreditori su treća rak-rana ove tvornice. U ožujku 2013. godine, četiri su radnička predstavnika u NO-u Petrokemije uložila prijavu HANFA-i zbog sumnje da je zamjenik predsjednika NO-a Ivan Majstrović dostavio povlaštene informacije nekim dioničarima među kojima su istaknuti zagovornici privatizacije. HANFA zasada još nije prijavila nepravilnosti. Zarada od trgovanja dionicama, a ne kreditiranje s ciljem modernizacije pogona koji je još jedan uvjet za neometani razvoj proizvodnje Petrokemije, glavni je interes predstavnika banaka u Petrokemiji.

U ovakvoj nesretnoj konstelaciji, nameće se pitanje koji izlaz Stožeru preostaje, a koji ne bi ugrozio uvjete za nastavak proizvodnje? Odgovor je: onaj koji neće dovesti u pitanje ono za što se Stožer kontinuirano bori – radna mjesta. Mediji koji nisu naklonjeni takvim rješenjima konstantno osporavaju legitimitet Stožera da predstavlja radništvo. U travnju prošle kao i u ožujku ove godine, skup radnika Petrokemije jasno je podržao sindikate i Udrugu branitelja u aktivnostima koje za cilj imaju očuvanje svih radnih mjesta i proizvodnje pod svaku cijenu.

Gašenjem Petrokemije država bi ostala bez 200 milijuna u proračunu, a grad Kutina bez 55 posto svoga proračuna. Petrokemija Kutina zapošljava 2.100 ljudi, što znači i da dvije tisuće obitelji izravno ovise o nadnicama tih radnika. Nema dileme da društvena reprodukcija grada ovisi o njegovoj industriji. Vitalnost obrta, sportsko-kulturnih centara, javnih servisa za brigu djece i starijih, pučko-otvorenog učilišta i gradskog muzeja, naposljetku i ostanak u gradu, ovise o vitalnosti industrije. “Petrokemija je preznačajna za tako mali grad i njegovo preživljavanje ne smije biti prepušteno na milost fondova”, kaže Rakić. Utoliko se važno podsjetiti izjave radnika Petrokemije s početka teksta i bojazni da Kutinu očekuje sisački scenarij. Sisak, grad na samo četrdesetak kilometara od Kutine u tranzicijskoj je bilanci ostao bez 13.000 radnika Željezare, 800 radnika kemijske industrije Radonja, 700 radnika tekstilne industrije Siscia, više od 3.000 radnika INA-Rafinerije i 30 posto stanovništva od 1991. godine. Pametnom dosta.

 

Foto: Petrokemija