U radu ćemo se baviti vezom između procesa deindustrijalizacije i nezaposlenosti te   siromaštva u Sisačko-moslavačkoj županiji. Iako se međusobna povezanost ovih procesa često zdravorazumski podrazumijeva, neupitna je manjkavost relevantnih istraživanja koja bi obuhvatila vremensko-prostornu i političko-ekonomsku dimenziju te empirijski potkrijepila pretpostavljene uzročno-posljedične veze. Tek recentnije svjedočimo nekolicini objavljenih istraživačkih radova koji nude adekvatan eksplanatorni okvir za razumijevanje procesa deindustrijalizacije u Hrvatskoj i njezina utjecaja na nezaposlenost koja se javlja kao njezina najistaknutija posljedica. U svojoj doktorskoj disertaciji Makroekonomija hrvatske deindustrijalizacije Penava (2014) empirijski testira procese deindustrijalizacije onkraj standardnih referentnih točaka kao što je smanjenje udjela industrije u BDP-u i pad broja industrijskih radnika u ukupnoj zaposlenosti te zaključuje kako je deindustrijalizacija strukturni uzrok visoke stope nezaposlenosti u Hrvatskoj. Nedostatan razvoj kvalitetnih industrijskih kapaciteta nakon raspada planske ekonomije rezultirao je masovnim gubitkom radnih mjesta u industriji. Suprotno optimističnim procjenama zagovornika prelaska na model tržišne ekonomije, iščezla radna mjesta u industriji nisu bila nadomještena onima u uslužnom sektoru pa je visoka nezaposlenost postala značajan društveni problem. Čak i usprkos rastu zaposlenih u sektoru usluga[1] ukupan broj zaposlenih u Hrvatskoj sve do danas nije dosegao brojku zaposlenih iz 1990. godine te je stoga visoka stopa nezaposlenosti logična posljedica koja proizlazi iz ovakve konstelacije. Osim nedovoljnog otvaranja novih radnih mjesta u uslužnom sektoru, zapošljavanje je radnika s prijašnjim radnim iskustvom u industriji u njemu bilo ograničeno i zbog  nepodudarnosti potreba radnih mjesta otvorenih u uslužnom sektoru s obrazovnom strukturom radne snage. Takav fenomen se naziva kvalifikacijski mismatch i odnosi se na nerazmjer ponude i potražnje za radom koja se dogodila nakon masovnog gubitka radnih mjesta u industriji.  Primjerice, pojedini podsektori u uslugama kao što je trgovina na veliko i malo; popravak motornih vozila i motocikala, administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti, te djelatnosti pružanja smještaja, priprema i usluživanje hrane su zapošljavali najviše radnika u post-socijalističkoj Hrvatskoj i to pretežno one s nisko kvalificiranom stručnom spremom. Pored toga, te podsektore karakteriziraju i slabo plaćena radna mjesta i nesigurniji oblici radnog odnosa kao što su ugovori na određeno i part-time radno vrijeme koji su učestaliji nego u sektoru industrije (Jaklin et alli, 2015). Naposljetku, važno je istaknuti da je kvalifikacijski mismatch od sekundarne važnosti u interpretaciji visoke nezaposlenosti u Hrvatskoj. Njezine primarne uzroke valja potražiti u kontinuirano niskoj potražnji za radom, odnosno nedovoljnom broju radnih mjesta (Levačić, 2015). 

Drugi tranzicijski trend koji je zamjetan u Hrvatskoj je regionalna neujednačenost rasta i razvoja uslužnog sektora. Obadić (2005) govori o centralističkom razvoju uslužnog sektora u Hrvatskoj nakon tranzicije u kapitalističku privredu koji proizvodi regionalne nejednakosti jer je najveći dio radnih mjesta u uslugama koncentriran u visoko urbaniziranim sredinama što pak generira velike regionalne disparitete u ekonomskom razvoju.

Graf 1. Udio zaposlenih u industriji i uslugama, razlika 1990.-2014.  

(Izvor: Statistički godišnjak 1993. i Statistički ljetopis 2014., autoričin izračun)

Graf zorno prikazuje trendove deindustrijalizacije na regionalnoj razini ukazujući na sličnosti u smanjenju zaposlenih u industriji i uslugama i porastu nezaposlenih. Budući da nas u ovom radu zanima Sisačko-moslavačka županija, fokusirati ćemo se na podatke koji se odnose na nju. U promatranom periodu ova županija ima najveći pad zaposlenih u uslugama (-45,4%), i četvrta je županija u Hrvatskoj koja ima najveći pad zaposlenih u industriji (-72,6%).  U odnosu na 1990. godinu nezaposlenost je također porasla (131,30%) iako je najveći porast Sisačko-moslavačka županija zabilježila pretkrizne 2008. godine kada je nezaposlenost u odnosu na 1990. godinu porasla za 274 %. 

Kada pobliže promotrimo kronologiju zatvaranja radnih mjesta u industriji u Sisačko-moslavačkoj županiji, moramo uzeti u obzir utjecaj ratne štete po industrijske pogone koja je bila jedan od facilitatora ubrzane deindustrijalizacije. Prema Braičiću, Stiperskom i Njegaču (2009) ukupno su najviše ratne štete pretrpjeli industrijski pogoni u Sisku i Petrinji. Više od 50 % od ukupne ratne štete na razini županije pretrpjeli su proizvodni pogoni u sisačkoj Željezari, INA-i,  i petrinjskom Gavriloviću. Usporedno s ratnim događanjima padao je i obujam industrijske proizvodnje, koja je u Sisku 2000. godine bila 71% manja u odnosu na predratnu 1990. godinu. Na teritoriju bivše općine Sisak[2] ukupni je broj zaposlenih od 1990. do 2009. godine smanjen za 54,4%, a broj industrijskih radnika za čak 68,7% (Braičić, 2012:196). Snažan rast nezaposlenosti neposredno nakon rata dijelom je posljedica ažuriranja registra nezaposlenih nakon oslobođenja okupiranog teritorija i velikog broja demobiliziranih ratnih veterana koji su po osnovi sudjelovanja u ratu ostvarili pravo na novčanu naknadu (Braičić et alli., 2009).  Međutim, vidjet ćemo kasnije da taj rast nezaposlenosti u narednom periodu nije bio amortiziran s obzirom da to da su se preostala radna mjesta sukcesivno gasila, a veliki dio stanovništva je iselio zbog sve nepovoljnijih prilika za integraciju u tržište rada. 

O sveopće depresivnoj ekonomiji županije govori i podatak o udjelu aktivnih gospodarskih subjekata sa sjedištem u Sisačko-moslavačkoj županiji u ukupnoj strukturi na nacionalnoj razini. On je 2013. godine iznosio svega 2 % dok se najviše ljudi zapošljavalo u sektoru trgovine na veliko i malo, i popravka motornih vozila i motocikala[3] što upućuje na dominaciju slabo plaćene i nisko kvalificirane radne snage. Na razini cijele Sisačko-moslavačke županije jedine naznake oporavka je imala Kutina. U kratkoročnom periodu ekonomskog prosperiteta na nacionalnoj razini koji je primarno bio nošen rastom u sektoru građevine, Kutina je sredinom prošlog desetljeća ostvarila čak jači rast industrijske (23,9%) negoli ukupne zaposlenosti (1,1%) (Braičić et alli, 2009) pa je kutinska je privreda bila najveći generator izvoza županije koji je 2005. godine iznosio 85% (Braičić i Lončar, 2011). Zbog nedostatka sistematičnijih podataka i analiza koji nam otežavaju komparaciju teško je ustvrditi koji su uzroci bolje privredne situacije u Kutini nego u ostalim bivšim industrijskim centrima županije kao što je Sisak. Od faktora koji su pridonijeli tomu da tranzicijska gangrena koja je zahvatila cijelu županiju u određenoj mjeri zaobiđe Kutinu možemo tek nagađati, no svakako su u tome određenu ulogu odigrale neznatne ratne štete po infrastrukturu grada Kutine i njegove industrijske kapacitete, slabije iseljavanje uslijed ratnih zbivanja,  povoljnije mogućnosti integracije u tržište rada, lokalne okolnosti za pokretanje neke gospodarske aktivnosti, ali i radničke borbe za očuvanja radnih mjesta u petrokemijskoj industriji. Ako usporedimo dostupne pokazatelje deindustrijalizacije unatrag par godina na razini županije, grada Siska, Kutine i Hrvatske dobivamo sljedeća kretanja.

Graf 2.  Stopa registrirane nezaposlenosti u Sisačko-moslavačkoj županiji, Područnom uredu Sisak, Područnom uredu Kutina i Hrvatskoj za 2004., 2009., 2011. i 2013. 

(Izvor: Hrvatski zavod za zapošljavanje, Statistički godišnjaci Područnog ureda (PU) Sisak[4], Statistički godišnjak Područnog ureda (PU) Kutina[5])

Obzirom da je raspoloživost podataka za promatrano razdoblje limitirana, pokazatelji nezaposlenosti za grad Sisak i Kutinu dostupni su samo za 2011. i 2013. godinu.  Na grafu su upadljive izrazite razlike u stopi registrirane nezaposlenosti na razini Sisačko-moslavačke županije i Hrvatske. U 2004. godini, stopa registrirane nezaposlenosti na razini Hrvatske je bila 17% dok je u Sisačko-moslavačkoj županiji zabilježila čak 30,8%. Iako je u 2009. godini vidljiv sveukupni trend pada stope koja je na razini Hrvatske bila ispod 15%, u Sisačko-moslavačkoj županiji je ona iznosila 27,6%. Te je godine to bila najviša stopa registrirane nezaposlenosti u Hrvatskoj. Zaoštravanje ekonomske recesije očitava se i kroz drastičan porast nezaposlenosti na svim razinama. Stopa registrirane nezaposlenosti najizraženija je u PU Sisak koji ima veći prosjek nego pripadajuća mu županija (2013. u PU Sisku je izmjerena 37.8% dok je u županiji bila 35,2%). PU Kutina također prati trend porasta nezaposlenosti koja je ipak ispod prosjeka županije (2013. u PU Kutini stopa nezaposlenosti je bila 30,4%). Od 2011. godine naovamo u PU Kutini i PU Sisku je najveći broj radnih mjesta izgubljen u prerađivačkoj industriji, a zatim u građevini i djelatnostima uslužnog sektora. U odnosu na PU Kutinu, Sisak je 2013. godine imao najveći broj izgubljenih radnih mjesta u sektoru obrazovanja i usluga. Usporedbe radi, stopa registrirane nezaposlenosti se na razini države kretala između 18,7 i 21,6% u 2011. odnosno 2013. godini. Visokoj stopi nezaposlenosti zasigurno doprinosi i snažan depopulacijski trend kojem je županija izložena još od 1991. godine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine[6] Sisačko-moslavačka županija je imala 172 439 stanovnika što je 31,41% manje nego 1991. kada je imala 252 332 stanovnika. Nužno je napomenuti da graf prati kretanje registrirane nezaposlenosti, a ona ne obuhvaća obeshrabrene pojedince koji su odustali od potrage za poslom. Što se tiče duljine trajanja nezaposlenosti, gotovo svi relevantni podaci govore da je Hrvatska godinama u samom vrhu europskih zemalja prema broju dugotrajno nezaposlenih, odnosno osoba koje na zaposlenje čekaju duže od godinu dana. Prema podacima Eurostata, Hrvatska je 2004. godine uz Slovačku bila zemlja s najviše dugotrajno nezaposlenih osoba u cijeloj Europi, a drugo mjesto na toj ljestvici zauzima i 2013. godine kada je ispred nje bila samo Grčka. 

Graf 3. Udio dugotrajne nezaposlenosti u ukupnoj nezaposlenosti u Sisačko-moslavačkoj županiji, PU Sisak, PU Kutina i Hrvatskoj za 2004., 2009., 2011. i 2013. 

(Izvor: Hrvatski zavod za zapošljavanje, Statistički godišnjaci PU Sisak, Statistički godišnjak PU Kutina)

Registrirana dugotrajna nezaposlenost je na razini kako Hrvatske tako i Sisačko-moslavačke županije u odnosu na 2004. godinu u padu, ali se jaz između njih povećava. Dok je 2004. godine u Hrvatskoj među nezaposlenima bilo 57% dugotrajno nezaposlenih, u Sisačko-moslavačkoj županiji ih je bilo 61%.  Devet godina kasnije, udio dugotrajno nezaposlenih u ukupnom broju nezaposlenih je Hrvatskoj iznosio 46,29% dok je u Sisačko-moslavačkoj županiji dosegao 57,3%. Slično kretanje dugotrajne nezaposlenosti primjećuje se i u PU Sisku i PU Kutini, s tim da je u PU Kutini ipak nešto manje (u 2011. i 2013. kreće se između 47% i 52% dok se u istom razdoblju u PU Sisku kretalo između 54,7% i 56,7%). Istraživanja koja bi rasvijetlila dinamike uzroka tako visoke dugotrajne nezaposlenosti i na ovom polju drastično manjka. Botrić (2009) je istraživala regionalne razlike u dugotrajnoj nezaposlenosti u Hrvatskoj i zaključila da je u visoko industrijaliziranim županijama koje su pretrpjele veliki gubitak radnih mjesta u industriji je dugotrajna nezaposlenost raširena pojava. Slično obrazloženje bi se moglo primijeniti i za Sisačko-moslavačku županiju u kojoj je dugotrajna nezaposlenost u razdoblju 2004.- 2013. godine nije padala ispod 55 %. Ako usporedimo udio dugotrajno nezaposlenih osoba s prijašnjim zaposlenjem u industriji u ukupnom broju nezaposlenih na razini Hrvatske i Sisačko-moslavačke županije, uočavamo kretanja vrlo slična onima u prethodnom grafu:

Graf 4. Udio dugotrajno nezaposlenih s prijašnjim radnim iskustvom u industriji u ukupnom broju nezaposlenih u Sisačko-moslavačkoj županiji i Hrvatskoj u 2004., 2009., 2011. i 2013. 

(Izvor: Hrvatski zavod za zapošljavanje)

Na razini Hrvatske, udio  dugotrajno nezaposlenih osoba s prijašnjim radnim iskustvom u industriji je u padu u odnosu na 2004. godinu (uz neznatno povećanje od 0,7% u razdoblju od 2011. do 2013. godine).  Iako bilježi pad 2009. godine, dugotrajna nezaposlenost osoba s prijašnjim radnim iskustvom u industriji ponovno raste s ekonomskom krizom i čini jaz između Sisačko-moslavačke županije i Hrvatske sve izraženijim (2013. godine u županiji je bilo 19,4% takvih osoba dok je na razini Hrvatske bilo 14,6%.) Ne čudi da je broj nezaposlenih s prijašnjim radnim iskustvom u industriji u padu s obzirom na to da dugogodišnja deindustrijalizacija dovodi do kontinuiranog  sužavanja prostora za zapošljavanje mlađih generacija u sektoru industrije.

Prema svim pokazateljima nezaposlenosti, Sisačko-moslavačka županija dugo godina bilježi visoke stope koje su iznad hrvatskog prosjeka. Deindustrijalizacija je, zajedno s nizom ostalih faktora kao što je nedovoljno novootvorenih radnih mjesta, tijekom tranzicije u Hrvatskoj generirala visoku  i dugotrajnu nezaposlenost. Ona je i kontinuiran društveni problem u Sisačko-moslavačkoj županiji i  neminovno ostavlja posljedice i na njezinu socijalnu sliku. Rijetka longitudinalna istraživanja pokazuju da je dugotrajna nezaposlenost u Hrvatskoj jedan od ključnih faktora koji uvlače u spiralu siromaštva i socijalne izolacije iz kojih je potom teško izaći s obzirom na to da se socio-ekonomski resursi i zapošljivost takvih osoba smanjuje (Šverko et al., 2005).

Detaljnijih istraživanja koja bi proučila odnos između dugotrajne nezaposlenosti i siromaštva na razini regija nema pa slijedom toga ne postoje podaci o strukturi nezaposlenih koji su najviše izloženi siromaštvu niti o sektorima djelatnosti u kojima su prethodno radili. To ovu analizu iznova čini deskriptivnom, odnosno nužno nas pozicionira kao promatrače koji uočavaju tek sličnosti u kretanju pojedinih procesa dok zaključke o prirodi njihove interakcije prepuštaju nagađanju.

O raširenosti siromaštva postoje tek sporadični podaci. Kada govorimo o siromaštvu, obično mislimo na stopu siromaštva, odnosno postotak osoba koje imaju primanja ispod praga rizika od siromaštva. On se izračunava tako da se za sva kućanstva izračuna ekvivalentan dohodak po članu kućanstva, a potom se utvrđuje srednja vrijednost (medijan) distribucije dohotka i 60% od izračunane srednje vrijednosti čini prag rizika od siromaštva. Prema izvješću Svjetske banke, Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija su 2004. godine bile najsiromašnije županije u Hrvatskoj sa stopom siromaštva koje se kretalo od 27 do 33% dok je nacionalni prosjek bio 11 %.[7] Slično kao i s pokazateljima nezaposlenosti, stope siromaštva u Hrvatskoj su regionalno vrlo neujednačene i čini se da je to trend koji se ne mijenja. Ispitujući vezu između prosječnog dohotka, njegove nejednake distribucije i različite pokazatelje siromaštva, Rubil (2013) zaključuje da na siromaštvo ne utječe samo razina prosječnog dohotka nego i nejednakost njegove raspodjele u društvu. Drugim riječima, županije koje imaju niski udio prosječnog dohotka i visoke stope nezaposlenosti su izloženije siromaštvu nego ostale. Rubilovo istraživanje je na podacima iz 2010. godine pokazalo da su najviše stope siromaštva izmjerene u Karlovačkoj (45,8%) i Sisačko-moslavačkoj županiji (37.4%) koje raspolažu dohotkom nižim od nacionalnog prosjeka i imaju veći postotak  u nejednakosti njegovoj raspodjeli. Najmanje su u Istarskoj (3.9%) i Zagrebačkoj županiji s gradom Zagrebom (7.9%), i one imaju dohotke više od nacionalnog prosjeka, a manju nejednakost u raspodjeli dohotka. Pored ovih pokazatelja, za raširenost siromaštva može biti indikativan i udio stanovništva koji su korisnici zajamčene minimalne naknade[8] po županijama.

Graf 5. Obuhvaćenost stanovništva sa zajamčenom minimalnom naknadom u županijama u 2014. 

(Izvor: Godišnje statističko izvješće o primjenjivim pravima socijalne skrbi u 2014. godini, Ministarstvo socijalne politike i mladih).

Iz priloženog se grafa vidi da Sisačko-moslavačka županija ima vrlo visoki udio korisnika zajamčene minimalne naknade (4,9%) u odnosu na ostale županije. Više od nje imaju samo Šibensko-kninska (5,4%) i Virovitičko-podravska županija (5,3%) dok je nacionalni prosjek na 2,4%.  Detaljniji uvid u strukturu korisnika zajamčene minimalne naknade prema njihovom statusu na tržištu rada, sektoru prijašnjeg  zaposlenja i trajanju korištenja ove mjere socijalne skrbi nemamo zbog nedostatka podataka. 

Ipak, znamo da je udio nezaposlenih osoba u strukturi korisnika ovih mjera visok. To ilustrira i podatak iz 2009. godine kada je na području Sisačko-moslavačke županije u ukupnom broju primatelja pomoći za uzdržavanje[9] najviše je bilo nezaposlenih radno aktivnih osoba (41,8%) a njih su slijedili djeca i mladi do 18 godina i osobe starije od 65 godina[10].

Obzirom na nedostatak relevantnih istraživanja o deindustrijalizaciji, nezaposlenosti i siromaštvu i kontinuiranog praćenja skupina najizloženijih siromaštvu intrigira količina akcijskih planova i programa koje streme smanjenju siromaštva kako na nacionalnoj tako i na regionalnim razinama. Konkretno, u Sisačko-moslavačkoj županiji su u protekle četiri godine resorna županijska tijela donijela dva strateška dokumenta koja se tiču plana razvoja socijalnih usluga. Indikativno je da u nijednom ne postoje podaci o broju i strukturi siromašnih na razini Sisačko-moslavačke županije već je taj analitički ispražnjen prostor ispunjen nesistematiziranim podacima na nacionalnoj razini i neažuriranim studijama međunarodnih tijela koje provode studije o siromaštvu. Pored toga, u zadnjih je par godina sve prisutniji trend decentralizacije sustava socijalne skrbi koja državne resurse namijenjene amortizaciji siromaštva putem socijalnih transfera prepušta karitativnim oblicima djelovanja. Imajući u vidu selektivnost pristupa i ograničene infrastrukturne kapacitete takvih oblika djelovanja, upitno je s kolikom se adekvatnošću njihovi dionici mogu uhvatiti u koštac sa strukturnim problemom kao što je siromaštvo. S druge strane, tek rudimentarno oslanjanje akcijskih programa za suzbijanje siromaštva na spoznaje o dugotrajnoj nezaposlenosti kao uzročniku siromaštva, pri čemu se njezina očita veza s deindustrijalizacijom i posljedično neperspektivnom situacijom na tržištu rada uporno ignorira, izaziva krajnju sumnju u koordinirano i sveobuhvatno smanjenje raširene i dugotrajne nezaposlenosti i siromaštva u Sisačko-moslavačkoj županiji.

 

Izvori: 

Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva 2011. (http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/censuslogo.htm)

Godišnje statističko izvješće o primjenjivim pravima socijalne skrbi u 2014. godini. Ministarstvo socijalne politike i mladih (http://www.mspm.hr/djelokrug_aktivnosti/socijalna_skrb/statisticka_izvjesca/godisnje_izvjesce_2014). 

Hrvatski zavod za zapošljavanje (https://statistika.hzz.hr/)

Statistički godišnjak 1993.

Statistički godišnjak PU Sisak 2011., 2012., 2013.

Statistički godišnjak PU Kutina 2011., 2012., 2013.

Statistički ljetopis 2014.

 

Literatura:

Botrić, Valerija (2009) „Regionalna dimenzija nezaposlenosti u Hrvatskoj.“U: Rad u Hrvatskoj: Pred izazovima budućnosti / Franičević, Vojmir; Puljiz, Vlado (ur.). Zagreb : Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo ; Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Str. 81-105.

Braičić, Zdenko, Stiperski N., Njegač, D. (2009) „Utjecaj gospodarske tranzicije i rata na promjene u prostornoj slici Sisačko-moslavačke županije.“ Hrvatski geografski glasnik 71 (1.), Str. 103-125.

Braičić, Zdenko, Lončar J. (2011) „Unutarregionalni dispariteti u Sisačko-moslavačkoj županiji.“ Geoadria 16/1, Str. 93-118.

Jaklin, Katarina, Levačić, D., Livada I., Rajković N. (2015) „A Case Study on the Development of Industry in Croatia 1990-2014 and Possible Future Actions for Left Industrial Policy.“ Rosa Luxembourg Foundation. Brussels Office. (neobjavljena studija)

Levačić, Dora (31.08.2015) Nezaposlenost mladih: od promašenih analiza do promašenih mjera. Bilten.org. (http://www.bilten.org/?p=8688)

Penava, Marija (2014) Makroekonomija hrvatske deindustrijalizacije. Doktorska disertacija. Ekonomski fakultet, Zagreb.

Obadić, Alka (2005) Makroekonomika tranzicijskog tržišta rad s posebnim osvrtom na Hrvatsku. Zagreb: Politička kultura.

Strategija razvoja ljudskih potencijala Sisačko-moslavačke županije za razdoblje 2014-2020. Razvojna agencija Sisačko-moslavačke županije SI-MO-RA. http://www.smz.hr/site/images/stories/eu/2014/Strategija_ljudskih_potencijala_2014-2020.pdf

Rubil, Ivica (2013) „Razlike u siromaštvu na razini regija u Hrvatskoj: uloga razlika u prosječnim dohocima i nejednakostima distribucije dohodaka.“ Radni materijali Ekonomskog instituta, Zagreb, 1, Str. 5-34.

Šverko, Branimir, Galić, Z., Maslić Seršić, D. (2005) „Nezaposlenost i socijalna isključenost:longitudinalna studija. Revija za socijalnu politiku 13 (1), Str. 1-14.

World Bank (2007) Main Report. Washington, DC: World Bank. http://documents.worldbank.org/curated/en/2007/02/7432471/croatia-living-standards-assessment-promoting-social-inclusion-regional-equity-vol-1-2-main-report

 

Bilješke:

[1]    Pravilnije rečeno,  1990.-2013. rast uslužni sektor je rastao svega 10% što je rezultat rasta pojedinih podsektora, dok je izgubljeno 58% od ukupnih radnih mjesta u industriji. (Jaklin et alli, 2015)

[2]    Administrativna cjelina grada Siska kojoj su do izmjena 1992.godine pripadale općine Lekenik, Martinska Ves i Sunja, op.a.

[3]    Strategija razvoja ljudskih potencijala Sisačko-moslavačke županije za razdoblje 2014-2020.

[4]    PU Sisak obuhvaća banovinski i posavski dio županije (Sisak, Petrinja, Martinska Ves, Lekenik, Glina, Topusko, Gvozd, Dvor, Donji Kukuruzari, Hrvatska Kostajnica, Sunja, Majur i Hrvatska Dubica).

[5]    PU Kutina obuhvaća pretežno moslavački dio županije (Kutinu, Popovača, Velika Ludina, Novska, Lipovljani i Jasenovac), op.a.

[6]    Podaci preuzeti s Državnog zavoda za statistiku, Popis stanovništva iz 2011. godine

[7]    Izvješće Svjetske banke (2007)

[8]    Zajamčena minimalna naknada je pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba samca ili kućanstva koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, op.a.

[9]    Koju je Zakonom o socijalnoj skrbi 2013. godine zamijenila zajamčena minimalna naknada, op.a.

[10]  Iz Plana razvoja socijalnih usluga Sisačko-moslavačke županije za razdoblje 2011.-2014.

 

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta "Uzroci siromaštva u Sisačko-moslavačkoj županiji", za koji su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.

 

Izvor naslovne fotografije: Libela