U Hrvatskom saboru je 14. 5. 2015. održana konferencija “Radničke zadruge – velika prilika za nova radna mjesta” u organizaciji Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo. Nakon pozdravnih govora predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke te predsjednika Odbora za gospodarstvo Ive Jelušića i Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Silvana Hrelje, ravnateljica Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo Ilda Stanojević iznijela je podatke o stanju zadrugarstva u Hrvatskoj te predstavila koncept radničkog zadrugarstva, koji je nedavno prepoznalo i hrvatsko zakonodavstvo (čl. 58. Zakona o zadrugama).

Osnovna značajka radničkih zadruga u odnosu na druge tipove zadruga (socijalne, potrošačke i dr.) jest to da u radničkoj zadruzi većina njezinih članova – u slučaju Hrvatske njih najmanje dvije trećine – sa zadrugom ima sklopljen ugovor o radu, što radničke zadruge čini pogodnim modelom za pokušaj spasa poduzeća koja su pred stečajem, a imaju potencijala za nastavak rada. S druge strane, zadrugarstvo u Hrvatskoj opterećeno je mnogim problemima, od kojih su neki nemogućnost zadruga da ostvare poreznu olakšicu unatoč zakonskoj obavezi reinvestiranja 20 posto iz dobiti, traženje osobnih garancija zadrugara prilikom podizanja kredita u bankama, nedefiniranost posebnosti koje otvara zadružno računovodstvo (dodatni članski ulozi, rezervni fondovi…), neprepoznatost zadruga kao posebnog oblika poduzetništva i dr.

U nastavku konferencije, glavni tajnik CECOP-CICOPA-e Europe (Europske konfederacije zadruga i poduzeća u vlasništvu radnika aktivnih u industriji i uslugama) Bruno Roelants izložio je prikaz stanja radničkog zadrugarstva u Europi. Na području Europe aktivno je 35.000 radničkih zadruga, od toga 95 posto u malom i srednjem poduzetništvu. Europske zemlje s najsnažnijom tradicijom zadružnog organiziranja su Francuska (gdje su prve radničke zadruge osnovane 1830-ih godina), Italija (s tradicijom od 1860-ih) i Španjolska. Snaga zadružnog pokreta u tim zemljama utemeljena je u njegovoj zakonskoj reguliranosti, postojanju posebnih javnih politika za radničke zadruge te posebnih financijskih alata za razvoj tog tipa zadrugarstva kao što su nedjeljive rezerve, fondovi solidarnosti i horizontalne poduzetničke grupe, s osobitim naglaskom na važnost podrške akademske zajednice.

Diana Dovgan i Elisa Terrasi iz CECOP-CICOPA-a Europe predstavile su koncept preuzimanja poduzeća od strane radnika i europske trendove u tom području. Kao razlozi radničkih preuzimanja poduzeća navode se uglavnom propast i stečajevi (u Europi svaki dan propadne 600-tinjak poduzeća), ali i ostanak poduzeća bez sljednika nakon odlaska vlasnika u mirovinu, što se unutar Europske unije godišnje događa u slučaju oko 150.000 firmi. U Francuskoj je u zadnjih pet godina broj poduzeća koja su preuzeli radnici iznosio oko 150. 

Više je čimbenika koji utječu na uspješan rezultat prilikom pokušaja radničkog preuzimanja poduzeća. Prije svega, nužan je efekt umreženosti (obuka i jačanje kapaciteta, dostupnost savjetovanja i fondova solidarnosti), povoljan pravni okvir i prilagođene javne politike te doprinos “trećih strana”: lokalne i regionalne uprave, sindikata, trgovačkih sudova, banaka, odvjetnika i računovođa budući da od takvog tipa zapošljavanja nemaju koristi samo radnici nego i zajednica u cjelini.

Europska komisija i Europski parlament u zadnjih nekoliko godina donijeli su niz preporuka koje se odnose na očuvanje radnih mjesta u kontekstu zadružnih modela (Europski okvir za očekivane promjene i restrukturiranje, 2013.; Rezolucija o informiranju i savjetovanju radnika, predviđanju i upravljanju rezultatima, 2013.).

Direktor talijanskog Coopfonda Aldo Soldi dao je prikaz stanja zadružnog pokreta u Italiji, gdje uz najveće udruženje LegaCoop djeluju još dva glavna udruženja zadruga: Confcooperative i AGCI. Tri udruženja će se do 2017. spojiti u jedno tijelo s ciljem boljeg promoviranja zadružnog pokreta i njegovih potreba.

U Italiji trenutno djeluje oko 78.000 zadruga, koje zapošljavaju više od 1,200.000 ljudi. Od tog broja 53 posto čine žene, a 22 posto imigranti, dok pokret trenutno broji 12 milijuna članova. Radničke zadruge zauzimaju oko 44 posto svih zadruga u Italiji, od čega je 33 posto aktivno u uslugama, a 11 posto u industriji (u 9 industrijskih sektora postoji oko 900 radničkih zadruga).

Posebne okolnosti nastanka radničkih zadruga nalazimo u radničkim preuzimanjima poduzeća koja su pred stečajem, kada se spašavaju ne samo radna mjesta, prihodi i imovina, nego često i vještine. Talijanski zadružni pokret s vremenom je uspio preoblikovati javne politike u Italiji na način da podržavaju model preuzimanja poduzeća. U tom je smislu ključan zakon Marcora (1985.) koji omogućuje financijsku podršku poduzećima koja se restrukturiraju u zadruge, a sustav podrške vodi Cooperazione Finanza Impresa (1986.) u zajedničkom vlasništvu zadruga i Ministarstva gospodarstva. Nakon tog zakona uslijedilo je još nekoliko novijih: primjerice, zakon br. 59/1992, koji propisuje uspostavu investicijskih fondova od tri posto iz dobiti aktivnih zadruga i preostalih sredstava onih u likvidaciji za slučajeve restrukturiranja propalih poduzeća u zadruge te br. 9/2014, koji daje prednost radnicima da preuzmu firmu kroz zadružni model prije nego što se firma ponudi na otkup drugim akterima. Financijski instrument koji radnicima stoji na raspolaganju je fond uzajamnosti Coopfond, u cijelosti pod kontrolom Legacoopa, koji nudi  nepovratne naknade zadrugama u iznosu od 25.000 EUR za uspostavu zadruge te ulaže u razvoj postojećih poduzeća i kulture zadrugarstva. Coopfond je od 2008. financirao 47 projekata restrukturiranja poduzeća i time spasio preko 1200 radnih mjesta.

Zadružni sustav u Italiji ne uključuje samo financiranje nego i usluge podrške: izradu poslovnih analiza, podršku u upravljanju i koordinaciji, pomoć u počecima, savjetodavnu pomoć, stručnu obuku, pomoć pri umrežavanju… Realizacija projekta radničkog preuzimanja poduzeća izrazito je kompleksna i tek u zadnjem koraku ovisi o financiranju. Jedan takav projekt mora proći niz faza prije nego što se uspostavi radnička zadruga:

  1. Radnici se obraćaju Legacoopu kad primijete da poduzeću prijeti propast.
  2. Legacoop provodi poslovnu analizu i izrađuje poslovni plan.
  3. Ako su rezultati poslovne procjene povoljni, kreće se u edukaciju radnika. Radnici moraju biti spremni sudjelovati u dokapitalizaciji (većina temeljnog kapitala mora doći od radnika budući da su oni sada vlasnici) i moraju biti svjesni toga da će se možda morati odreći nekog dijela plaće ili da zadruga u početku neće moći zaposliti sve koji su zatečeni u prošloj firmi. Stoga je važno da u procesu sudjeluje sindikat i pruža podršku projektu.
  4. Uspostavlja se kontakt sa stečajnom upravom.
  5. Daje se ponuda za preuzimanje, slijedi financijska potpora putem financijskih mehanizama.
  6. Zadrugu se nastavlja pratiti i pomagati radnicima-vlasnicima pri uspostavi upravljačkih i poslovnih procesa.

Problemi uočeni kroz dosadašnje postupke su sljedeći: nedostatak dijaloga sa sindikatima, slaba osviještenost radnika da su istovremeno i radnici i vlasnici, slabe upravljačke i poduzetničke vještine radnika-vlasnika, potreba većih ulaganja u prvim godinama djelovanja, sporost stečajnog postupka, prisutnost vlasnika propalog poduzeća unutar zadruge.   

Potpredsjednik francuskog CG Scopa Jacques Cottereau svoje je izlaganje otvorio podatkom da u Francuskoj djeluje oko 2700 zadruga svih veličina, koje zapošljavaju oko 51 000 radnika i prisutne su u svim sektorima. Tijekom 2014. godine u Francuskoj su se dogodila 23 radnička preuzimanja propalih poduzeća te 40 prijenosa zdravih poduzeća bez pravnog sljednika na radnike, uz 176 novoosnovanih zadruga i 38 preoblikovanja udruga u zadruge. Unutar posljednje tri godine stopa opstanka zadruga iznosila je 76,2 posto i bila viša od konvencionalnih poduzeća, gdje je iznosila 65 posto.

Zakonodavni okvir u Francuskoj poznaje radničke zadruge već preko 50 godina, a recentni Zakon o socijalnoj i solidarnoj politici iz 2014. uveo je tzv. ‘tranzicijske radničke zadruge’ u kojima radnici do maksimalno sedam godina imaju pravo držati manji udio kapitala i pritom imati većinu glasova, čime se pokušava olakšati izazov prikupljanja potrebnog kapitala pred kojim se radnici zatječu. Osim toga, za mala i srednja poduzeća uvedena je i trogodišnja obaveza informiranja zaposlenika o mogućnosti poslovnog prijenosa vlasništva na radnike kako bi se izbjegla zatvaranja poduzeća i gubitak radnih mjesta uslijed odlaska vlasnika u mirovinu.

Financijski instrumenti koji stoje na raspolaganju članovima radničkih zadruga, a uključeni su u iznos članarine, uključuju kredite s promjenjivom kamatnom stopom koja dijelom varira s obzirom na rezultate poduzeća, dokapitalizacija, jamstva, fondovi kreirani putem Fonda javnih investicija te regionalni fondovi.

Na planu informiranja surađuje se s francuskim Ministarstvom gospodarstva u kampanjama na podizanju svijesti, a pruža se i individualna potpora vlasnicima poduzeća u prijenosu te radnicima-budućim vlasnicima u dijagnostici projekta (pravnoj i financijskoj reviziji), pravnim aspektima preoblikovanja firme u radničku zadrugu, financijskim aspektima te dugoročnom treningu i praćenju koje pokriva cijeli spektar znanja – od upravljanja i participacije u odlučivanju do edukacije o poreznom sustavu.

Nakon izlaganja je uslijedila rasprava u kojoj je, između ostalih, upravitelj Zadruge za etično financiranje Goran Jeras iznio cijeli niz problema vezan uz trenutnu prepoznatost zadruga u Hrvatskoj (porezna politika koja diskriminira zadruge, nemogućnost prijave zadruga na tendere, tretiranje članova zadruga kao zaposlenih osoba čime one ne mogu ostvariti pravo na naknadu s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje), a Mario Iveković iz Novog sindikata iznio je problem slabog razumijevanja važnosti vlasništva koje dolazi sa sindikalne strane i neadekvatnog bavljenja sindikata tom temom još od ‘90-ih godina. Naveo je primjer Jedinstva Novog, firme koja pod upravom i u vlasništvu radnika već preko 10 godina uspijeva održati proizvodnju unatoč stalnim pokušajima države da radnike izbaci iz prostora za koji neopravdano tvrdi da je vlasništvo MORH-a, a spomenut je i primjer ITAS-Prvomajske, poduzeća koje su radnici obranili od stečaja te preuzeli vlasništvo i unaprijedili proizvodnju. Mario Iveković se osvrnuo i na radnički projekt u djelatnosti humanitarnog razminiranja, gdje pirotehničari planski i u suradnji sa sindikatom osnivaju sve više poduzeća u kojima su i radnici i suvlasnici kako bi se zajednički pokušali izboriti za bolju poziciju djelatnosti i radnika, što će u konačnici rezultirati višom kvalitetom obavljenog posla. S obzirom na narav projekta, zaključio je, bilo bi prirodno da su poduzeća koja osnivaju pirotehničari osnovana u formi zadruga a ne društava kapitala, stoga nam je u budućnosti potrebno što više edukacije o zadružnim modelima i praksama.

Izvor fotografije: civilnodrustvo.hr