Industrijsko postrojenje koje je nekada zapošljavalo 3500 ljudi, danas broji njih otprilike 600, ne računajući kooperante i tvrtke kćeri. No, i ovima preostalima uskoro prijeti gašenje radnog mjesta. Javnost je o tome saznala iz objavljenih mejlova, na koje Vlada RH kao strateški partner nije dala odgovor. Sindikati, posljednja nada radnika, nisu se uspjeli ujediniti, što ne nudi mnogo nade u buduće radničke pobjede.

Već nekoliko godina tema Rafinerije Sisak aktualna je u medijima, a njena sudbina došla je pod znak upitnika 2008. godine kada je HDZ-ova vlada prepustila mađarskom MOL-u upravljačka prava nad INA-om. Premda se u sklopu međunarodnog ugovora, MOL obvezao na modernizaciju rafinerija u Sisku i Rijeci, odgađanje i usporavanje tog procesa ukazuju na drugačije planove ove kompanije. Planom i ugovorom predviđena modernizacija podrazumijevala je izgradnju novih procesnih jedinica kako bi rafinerije u Sisku i Rijeci konkurirale rafinerijama u okolici, no ona je djelomično ili u potpunosti izostala.

U RS-u radi oko 600 radnika, tu su još i oni iz kooperantskih tvrtki i dodatnih 170 iz Inine tvrtke-kćeri STSI za održavanje postrojenja. U razgovoru s predstavnicima Stožera za obranu RS-a mogli smo već 2014. godine čuti o sljedećim potezima koji će voditi zatvaranju pogona u Sisku. Radnici su godinama upozoravali na izostanak cjelokupne modernizacije na koju se obvezao MOL, podsjećali su na važnost obnove kako zbog nastavka uspješnog rada tako i zbog sigurnosti građana Siska. No, nova je uprava INA-e ekonomskom računicom došla do toga da je bolje ulagati u dvije rafinerije u Slovačkoj i Mađarskoj, nego u onu u Sisku. Stanje u RS-u eskaliralo je u ljeto 2016. godine kada je odlučeno, bez znanja hrvatskih članova uprave da se 12 vagona domaće sirove nafte preveze na preradu u riječku rafineriju. Informacija o prijevozu došla je do radnika RS-a koji su u noćnoj intervenciji zaustavili vagone i time zaradili kaznenu prijavu. No, nekoliko mjeseci kasnije prijevoz nafte prošao je neometano čime se dalo naslutiti da mađarski partner isprobava solucije potpunog preseljenja proizvodnje i prerade u Rijeku.

Drugi simptomatičan proces cjepkanje je pojedinih dijelova kompanije na zasebne tvrtke. Uprava INA-e je 2015. godine zbog “uspješnijeg” poslovanja odlučila benzinske crpke staviti pod zasebnu firmu. Službeno je to obrazloženo rezanjem troškova za bržu modernizaciju. Naravno, cijepanjem jedne kompanije na više manjih firmi olakšava se gašenje pojedinih aktivnosti INA-e uz neometano zadržavanje drugih. Tome valja dodati i da su ovim procesom naposljetku oštećeni sami radnici na crpkama. Naime, tijekom prijelaza zaposlenika u “novu firmu” ponuđeni su im novi ugovori s plaćom smanjenom za 25%. Čak 69% radnika prihvatilo je ove uvjete dok ih je 700 odbilo. U kapitalizmu smo svi zamjenjivi pa je ubrzo stigla vijest da INA ima 4.500 zamolbi za posao što je pokazalo kako neće biti teško zamijeniti dugogodišnje radnike. Prebacivanja radnika na ugovore na određeno vrijeme te općenito rezanje troškova nauštrb smanjenja plaća radnika, a pod izlikom boljeg poslovanja, često je viđena priča, koja čini se, nema kraja.

Strateški partneri

Recentni događaji slijede isti scenarij. U 2018. godini novi predsjednik uprave INA-a u postaje Sandor Fasimon, javnosti predstavljen kao jedan od najiskusniji MOL-ovih menadžera. Uzgred rečeno, Fasimon dolazi u trenutku kada Hrvatska traži model kojim bi otkupila dionice Mađara i vratila upravljačka prava nad INA-om. U Sisku se nastavlja daljnja devastacija, a u veljači ove godine donesena je i odluka da se ugasi jedno od najprofitabilnijih postrojenja, fluid katalitički kreking (FCC ) za sekundarnu obradu teških ostataka nafte koji ugljikovodike primarne prerade prevodi u visokovrijedne produkte (benzin, dizel i tekući naftni plin). U stožeru za obranu RS naručili su analizu rada FCC-a i, riječima Predraga Sekulića, predsjednika stožera za obranu Rafinerije Sisak: “Imamo dobru napravljenu analizu rada FCC-a, sve u tančine, sve i jedan energent, sve i jedan dolaz, ulaz i izlaz koji je napravio jedan sisački inženjer sa sasvim preciznim podacima koji doslovnu u kunu izračunaju prihode i troškove. Dakle, radi se o ciframa prema kojima je taj pogon donosio od 10 do 13,5 milijuna kuna mjesečno, neto. Netko je ovo postrojenje odlučio ugasiti iz sebi znanih razloga.” Postrojenje je ugašeno u srpnju ove godine, a radnici su još u veljači izašli na Markov trg kako bi upozorili Vladu da gašenje FCC-a ujedno znači i gašenje rafinerije.

Nastavno na zaustavljanje prerade u FCC-u , Hrvatska je od ove godine prisiljena povećati uvoz sirovina iz Mađarske, Rumunjske i drugih zemalja u susjedstvu. No, nova uprava tvrdi da je prerada nafte manje isplativa od uvoza, na što se nameće pitanje; kako je prerada nafte na sličnim postrojenjima u okolnim rafinerijama isplativa, a baš u onoj sisačkoj nije? U svim medijskim istupima pa i u onom nedavnom uprave INA-e napominje se kako RS generira stotine milijuna kuna gubitaka te da takvo stanje nije održivo. Međutim, neodrživost stanja i gomilanje gubitaka posljedice su upravo gašenja postrojenja i odbijanja ulaganja u modernizaciju. Da se vratimo na argumente s početka teksta i ulaganje: “U modernizaciju Rafinerije Sisak do danas je od predviđenih milijardu dolara, realizirano samo oko 150 milijuna dolara tj. oko 15% obećanog iznosa, pri čemu je izostala planirana godišnja dobit od oko 150 milijuna dolara godišnja. Dok je u riječku rafineriju uloženo oko 600 milijuna dolara što je oko 60% od dogovorenog ulaganja, čime je izostala planirana dobit od oko 180 milijuna dolara godišnje. Jasno je da zbog izostanka modernizacije dviju domaćih rafinerija od kraja 2008. godine (kada su procesi trebali biti dovršeni) pa do danas, izgubljeno oko 3,3 milijarde dolara dobiti” navodi mr.sc. Ivica Billege, inženjer i nekadašnji direktor sisačke rafinerije.

Između strateških partnera MOL-a i Vlade RH na početku ove godine postignut je dogovor, ako Vlada ne pronađe način za otkup dionica od MOL-a, RS-u u 2019. godini prijeti zatvaranje. Vlada RH već godinama nema jasnog odgovora. U medijima smo od ministra energetike mogli čuti da Vlada radi sve da otkupi većinski paket , ali garanciju u kojem kaže da će RS nastaviti s radom, nismo čuli. Početkom travnja ove godine, najava novog čelnika uprave INA-e Fasimona da će transformacijom INA-e zadržati proizvodnju na jednoj lokaciji, a drugu koristiti za logistiku izazvala je burnu reakciju među radnicima u Sisku. Nakon ljeta i zatvaranja FCC-a u javnost su od strane stožera za obranu pušteni službeni e-mailovi zaposlenika INA-e u kojima se dogovara datum zatvaranja rafinerije. Službena reakcija Vlade na navedene mailove u potpunosti je izostala.

Igra iscrpljivanja

Kroz stožer za obranu radnici već nekoliko godina pružaju otpor i pritom uspijevaju, ako ne zaustaviti, onda barem usporiti zatvaranje rafinerije. Računajući na umor radnika, uprave INA-e izabrala je polagani način gašenja poduzeća. Iz same kronologije događaja jasno je da izostankom modernizacije, odvajanjem crpki u posebnu tvrtku i gašenje najvažnijeg postrojenja u sisačkoj rafineriji MOL računa na zub vremena koji nosi svoje žrtve. Nesigurnost i neizvjesnost potiče radnike sisačke rafinerije da počnu tražiti alternativna radna mjesta. Najružnija strana priče koja se ponovno događa je razjedinjenje i nesolidarnost u borbi. Jedna strana priče su sindikati u kojima vidimo one istinske borce za prava radnika, a dobar primjer je relativno novi sindikat “Nova solidarnost”, dok neki reprezentativni sindikati u INA posustaju u obrani radničkih prava i lagano uzmiču pred zahtjevima uprave. Naime, u veljači ove godine, nakon što su saznali za plan gašenja FCC-a, stožer za obranu sisačke rafinerije organizirao je prosvjed na Markovom trgu na koji su pozvali i ostale reprezentativne sindikate u INA-i, no podrška je izostala jer su reprezentativni sindikati navodno imali već dogovorene pregovore s Vladom. Kao dobar primjer solidarnosti pokazao se prosvjedni skup u Sisku iz 2014. godini kada je na ulice izašlo tri tisuće radnika i njihovih podržavatelja. Od lokalne vlasti radnici imaju punu podršku, no nažalost, ona ostaje više na simboličnoj razini budući da je lokalna vlast dio oporbene stranke koja nema utjecaja na politiku Vlade.

Kako kaže Sekulić: “ljudi su umorni i pomalo ludi od čekanja da se situacija razriješi. Već neko vrijeme one starije, koji imaju preko pedeset i neku godina zovu iz ljudskih resursa INA-e i nude im otpremnine. Oni koji su mlađi gledaju kako da pobjegnu u inozemstvo, trbuhom za kruhom.” Slučaj RS nije izdvojen slučaj, u svim krajevima Hrvatske državna poduzeća i nekadašnji industrijski divovi tonu u zaborav. Da ne nabrajamo ostatke ostataka hrvatske industrije, možemo se samo nadati da će građani čim prije shvatiti da su razni slučajevi gašenja poduzeća, pada životnog standarda i radničkih prava te nefunkcionalnog javnog sustava sustavno povezani, te da bez solidarnosti građana nema otpora tim problemima. U stožeru za obranu borba traje dalje jer radnici i dalje misle da rafineriju ne treba zatvarati i da ona može nastaviti s poslovanjem.

U evidenciji nezaposlenih Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – Područnog ureda Sisak, koncem kolovoza 2018. godine, registrirano je 6.717 nezaposlenih osoba, ukoliko bi se ovom broju pridružili svi radnici i kooperanti RS-a, gotovo da bi mogli reći da će četvrtina građana Siska biti nezaposlena. U Sisku je u posljednjih 25 godina ugašeno gotovo jednako toliko firmi, a radnici tih firmi uglavnom su završili na zavodu za zapošljavanje, u prijevremenim mirovinama ili negdje u inozemstvu. Ljudi koji su posvetili rafineriji desetke godina života sutra bi mogli ostati bez stalnih prinosa zbog čega im je egzistencija ugrožena te oduzeto osnovno ljudsko pravo: ono pravo koje malo koji sretnik danas u Hrvatskoj ima, a to je pravo na rad.