Posljednja dva tjedna u studentskoj menzi u Zadru štrajka 15-ak radnica i radnika koji pokušavaju ostvariti svoje pravo na potpisivanje kolektivnog ugovora. Širu potporu javnosti i akademske zajednice radnici još nisu dobili, ali su ustrajni u borbi za svoja temeljna radnička prava.


Na putu do zadarske studentske menze vozila sam se s lokalnim taksistom i pričala mu da idem posjetiti radnice u štrajku, a na spomen agencije je rekao; „To vam je klasična priča u nas. Ja sam bivši radnik Hrvatske vojske i tu se dogodila slična stvar, kada su osnovali agenciju i promijenili nam ugovore nitko više nije znao koja su nam prava, djelomično zato i vozim taksi danas.“

Na ulazu u menzu prvo što sam primijetila je nekoliko desetaka studenata koji sjede i ručaju, što me zbunilo budući da su svi zaposlenici kuhinje u štrajku. U menzi me dočekalo desetak teta u bijelom (kako se i same od milja zovu) i jedan domar. Nakon što smo sjeli za stol, pojeli smo domaće kolače i popili sok, rekle su mi da u menzi svih 15 radnika koji štrajkaju u prosjeku rade 10 do 15 godina, a jedna od radnica u kuhinji ima radni staž od 38 godina. U štrajk su ušle zbog nemogućnosti dogovora oko potpisivanja kolektivnog ugovora. Spor s upravom odnosno poslodavcem nastao je oko jednog zahtjeva, tražili su da se u kolektivni ugovor upiše sistematizacija rada, odnosno broj bodova koji nam određuje visinu plaće, no, na njihovo iznenađenje, uprava je to kategorički odbila.

Puno je više razloga za nezadovoljstvo, no radnici su odlučili ustrajati na ovom konkretnom zahtjevu - unošenja sistematizacije rada u ugovor - jer je to neka osnova ispod koje ne žele ići. Iako pregovori s Upravom i Sveučilištem traju već neko vrijeme, no uslijed Covid krize odustali su od svih drugih zahtjeva poput povećanja plaća. Ono što se kod njih zadnjih nekoliko godina događalo, nažalost je sveprisutan scenarij u firmama gdje se radnike zapošljava putem agencija.

Kako kažu radnici: „Sveučilište je osnivač agencije koja nas zapošljava, imamo i Upravno vijeće, a zvanično je naš poslodavac uprava, ali oni ne stoje iza nas. Naš poslodavac kaže da mi uništavamo firmu iste te agencije, a rektorica odbija u kolektivni staviti broj bodova jer kaže da na Sveučilištima to nije praksa. Istina je da u cijeloj znanosti i prosvjeti nema vrijednosti boda i broja bodova, ali oni imaju upisane koeficijente, što je u konačnici isto. Nama je svejedno kako se što zove, može ona nama upisati i koeficijente umjesto bodova. No, oni ne žele potpisati kolektivni jer se na ovaj način mogu igrati s našim plaćama, jedan mjesec nam mogu isplaćivati četiri tisuće kuna, a drugi dvije tisuće kuna.

Foto: Novi sindikat


Druga radnica je nadodala: „Mi smo takvim manipulacijama odlučili stati na kraj i želimo kolektivni ugovor, sistematizaciju rada itd. Rektorica nam uporno govori kako je nama sada situacija bolja jer smo zaposleni putem agencije i imamo veću plaću od drugih zaposlenika na sveučilištima u Hrvatskoj, no mi se možemo pomiriti i s tim da nam smanje plaću, ali želimo svoja prava regulirana kolektivnim ugovorom. Uostalom, ona kao da ne shvaća da ako ona nas sutra prebaci na Sveučilište, da mi i dalje imamo pravo boriti se za svoja prava.“

Agencija nas je slala da radimo u polju

Ugovori koje potpisuju s agencijom otvoreni su različitim interpretacijama, osobito dijelovi koji se odnose na radne obveze. Kako objašnjava jedna od radnica: „Trenutno preko agencije radimo na ugovore koji se mogu različito tumačiti. Primjerice, ako triba radnik u kafiću preko puta ceste, mogu reći, evo uzet ću blagajnicu iz menze i idemo tamo raditi! Na sličan način smo završili u polju, pa smo čistili tuđe kuće i apartmane, ali nikada nismo smjeli reći gdje smo bili, a kao, bili smo u firmi! Dođem ujutro u 7:00 na posao u menzu, a u drugom dijelu dana nađem se u polju i radimo dvije, tri ure u bašti gdje ima osa (a ja sam alergična) ali ne smijem reći da sam bila u polju, nego da sam bila u firmi! To se tako radilo pet godina, sve do prije godinu dana. Ali, onda se zaustavilo na način da su cure koje su bile u bašti, doznale da su različito plaćene po satu. Primjerice, jedna radnica bi bila plaćena 10 kuna, a druga 20 kuna po satu i onda kada se to pročulo, nastala je pobuna. Mi smo se onda učlanili u sindikat studentskih centara i rad u bašti je stao.“

Slična iskustva imao je i domar: „Kada smo bili kod rektorice, mi smo joj spomenuli prebacivanje na različite vrste poslova, a ona je rekla, pa piše vam tu domar i druge radne obaveze, a ja sam rekao, pa da, ali u mojoj struci isti posao, a ne ići raditi u polje. To vam je isto kao da vašeg profesora stavimo za spremačicu, to je poniženje! Oni te šalju gdje hoće u sklopu agencije i to mogu raditi s tim ugovorima, moraš ići tamo gdje te poslodavac pošalje!“

Cijela uprava trenutno radi u kuhinji

Ovdje smo došli do dijela koji me zbunio na samom početku odnosno na ulazu u menzu, naime, na pitanje tko su ljudi koji trenutno rade u menzi su odgovorili: „Studentima svaki dan stiže catering i uprava radi umjesto nas. Blagajnica je studentica, troje ih je došlo na mjesec dana, ali cijela uprava trenutno radi na drugim mjestima u kuhinji (tajnica, ravnateljica, knjigovođa, šef nabave) svi su išli raditi sanitarne da mogu raditi u kuhinji, ali nemaju higijenske iskaznice. Evo, naš bivši direktor, gura kolica s hranom. Mislim da je to i njima i nama poniženje, a i uvreda za svaku struku.“

Ono što se događa u prostorijama menze Sveučilišta u Zadru pomalo je nadrealna priča, koja očito ima svoje zakonske osnove. Prvo kuharice rade u baštama i čiste apartmane, onda računovođe peru suđe, a direktori guraju kolica. Priča je toliko apsurdna da je čak i radnicima u štrajku sve skupa pomalo smiješno. Niti u jednom trenutku nisu izgledali kao da ih potezi Uprave mogu obeshrabriti, upravo suprotno, ovi niski udarci samo ih dodatno osnažuju. Kako navode, jedna radnica nije mogla predati papire za bolovanje jer su ljudi kojima bi trebala dati papire trenutno u kuhinji. Na što se postavlja logično pitanje, tko radi posao Uprave dok oni poslužuju studente.

Uprava zastrašuje studente. Foto: Novi sindikat


Širu potporu javnosti, „Tete u bijelom“ još nisu uspjele osigurati. Naime, i na studente koji im izražavaju riječi podrške često se vrši pritisak. Kako prepričavaju, kada je skupina studenata s transparentom „Hoćemo tete, a ne paštete“ pokušala ući u dvorište sveučilišta, direktorica firme je stajala na vratima i pokušala ih zaustaviti. A, ako bi netko od studenata stao uz njih, bili bi pozvani na razgovor kod rektorice ili su ih zvali na telefon i obavljali razgovore sa svakim ponaosob.

Ono što valja naglasiti po pitanju podrške drugih kolega je da su javnu podršku štrajku dali radnici splitskog studentskog centra.

„Borimo se za temelje sindikalizma“

Studentski zbor u Zadru je po ovom pitanju zauzeo neutralnu poziciju, reklo bi se lagodnu – nisu se izjasnili protiv štrajka, ali ga nisu ni podržali već su „predložili“ da se problem riješi mirnim putem, što god to značilo.

Također, vijest o štrajku nije se uspjela probiti van lokalnih i regionalnih medija, što puno govori i o odnosu većih medijskih kuća prema temi kao što je borba radnika za sigurniju egzistenciju.

Ako možete, uplatite u štrajkaški fond!


„Tete“ govore da nema šanse da izađu iz štrajka dok im se ne ispune uvjeti jer ih u tom slučaju ništa ne čeka! Tomica Kiš iz Novog Sindikata kaže: „Uprava je nakon pregovora predložila da plaću i vrijednost boda određuje upravno vijeće. Dakle, poslodavac nije došao s predloženim novčanim vrijednostima (makar bili i manji od postojećeg) nego je predložio da odredbe o visini plaće izbacimo iz Kolektivnog ugovora i to na način da oni uopće ne žele pregovarati o visini vrijednosti boda. Iz navedenog možemo zaključiti da je ugrožen temelj sindikalizma kao takav, a to je pravo na kolektivno pregovaranje i zbog toga ne smijemo odustati. Novi Sindikat je osnovao i štrajkački fond preko kojeg se sakupljaju novci dok su radnice u štrajku kako bi im se osigurala kakva-takva egzistencija i omogućila daljnja borba.“- rekao je Kiš iz Novog Sindikata

Tijekom cijelog razgovora u glavi mi se vrtjelo kako su ove radnice itekako svjesne svoje pozicije te koliko su ustrajne u tome da se drže zajedno i do kraja. Nekoliko puta su mi rekle da njihova borba traje još od prije negoli su bile učlanjene u sindikat te da su masu korisnih informacija tek putem sakupile. No, naglasile su važnost učlanjivanja u sindikat, što zbog umrežavanja i povezivanja s drugim sindikatima, radnicima, udrugama itd. što zbog edukacije i upoznavanja sa svojim radničkim pravima. Ukoliko se putem štrajkačkog fonda uspije osigurati dovoljno financijskih sredstava kako bi radnici nastavili štrajkati bez straha od ugrožene egzistencije, oni se neće povući, ma koliko i na koje sve načine ih uprava, poslodavac ili rektorica budu lomili.


Autorica naslovne fotografije i teksta:

Petra Ivšić


Preporučite članak: