Agonija je gotova: Petrokemija je privatizirana. Prodana je istim onim subjektima koji su godinama određivali njezinu sudbinu. Država je odigrala dosljedno protiv vlastitih interesa, a radnicima ostaje kvalitetan kolektivni ugovor i nada u dobre namjere novih vlasnika.

Nakon niza uspješno odgođenih pokušaja, prije nekoliko tjedana privatizirana je najveća tvornica mineralnih gnojiva u Hrvatskoj i regiji – Petrokemija. Većinski paket upravljačkih prava ili 51% dionica kupili su za samo 300 milijuna kuna INA-MOL i PPD – Prvo plinarsko društvo posredstvom zajedničke firme “Terra mineralna gnojiva”. Država je zadržala manjinski vlasnički udio, što ju je koštalo dodatnih 150 milijuna kuna koje je uložila putem državnih kompanija Janaf, Plinacro i Fond NEK. Također, prije nego li je potpisan ugovor, Plenkovićeva vlada je na sebe preuzela 450 milijuna kuna Petrokemijinih kreditnih dugova prema tri banke, Erste, HPB-u i HBOR-u. Budući da Petrokemija već godinama posluje s gubitkom, ovaj potez vlade dočekan je s odobravanjem i nekom vrstom olakšanja, jer nakon promjene vlasnika očekuje se da će poslovanje Petrokemije konačno krenuti s dobiti. No, nameće se pitanje, kako to da će Petrokemija s novim upravljačima krenuti s proizvodnjom u dobiti i kako to da se nekim privatnim vlasnicima, uvijek ili gotovo uvijek isplati upravljati strateški važnim poduzećima za državu, a državi se ne isplati?

U kutinskoj tvornici Petrokemiji mineralna goriva proizvode se neprekidno od 1968. godine, a posljednjih nekoliko godina, godišnji proizvodni kapacitet tvornice iznosi približno 1,2 milijuna tona. Petrokemija je jedna od najvećih i najvažnijih kompanija od strateškog značaja, o čijim proizvodima ovisi domaća poljoprivredna proizvodnja odnosno ono što je od nje ostalo. Već je neko vrijeme među 10 najvećih izvoznika u Hrvatskoj, proizvode izvozi u 20-ak zemalja svijeta te godišnje uprihoduje oko 2 milijarde kuna. Zapošljava 1600 ljudi, što samo po sebi govori o važnosti tvornice, kako za lokalnu zajednicu (za nešto više od 20.000 stanovnika grada Kutine) tako i za državu blagajnu. Posljednjih godina često smo u većini medija slušali o tome kako je tvornica gubitaš koju porezni obveznici spašavaju putem državnih intervencija. No, rijetko se spominje multiplicirajuća korist od poslovanja Petrokemije, njena važnost za cijeli sektor poljoprivredne proizvodnje, ali i sekundarne ekonomske efekte gdje lokalna zajednica prosperira od same potrošnje radnika te od komunalnih i drugih doprinosa, još ako tu pribrojimo tvrtke kooperante i ljude zaposlene u njima, možemo zaključiti o kojoj ekonomskoj računici se radi. Dakle, oni gubici o kojima stalno slušamo nisu i ne bi trebali biti jedini pokazatelj poslovanja poduzeća.

Prvi pokušaj privatizacije Petrokemije dogodio se 1998. godine, kada je uz aktivaciju Stožera za obranu Petrokemije koji uključuje Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala – EKN, Demokratski sindikat Hrvatske udruge sindikata– DEMOS-HUS i Udrugu branitelja taj pokušaj spriječen. Naime, do toga je došlo jer je 1997. godine Petrokemija izdvojena iz matične firme INA-e te je postala samostalnim poduzećem. Već su se tada nazirali planovi koje je država imala za tu kompaniju. Budući da je INA Petrokemiji osiguravala osnovnu sirovinu za proizvodnju mineralnih gnojiva, a to je plin, bilo je potpuno nelogično izdvajanje iz matične firme. No, cjepkanje poduzeća na manje dijelove i kasnije njihova potpuna devastacija, poznate su prakse privatizacijske pljačke 90-ih. Ono što je isplanirano 90-ih, uspjelo se realizirati 20 godina kasnije, uz ponešto izmijenjene uvjete.

Otvaranje tržišta – zatvaranje kreditiranja

Postoji pravilo za sve tvornice mineralnih gnojiva, a ono glasi; tko kontrolira plin, kontrolira proizvodnju mineralnih gnojiva. Prvo, a možda i najbitnije znati je da su novi vlasnici Petrokemije ujedno i oni koji su je godinama ekonomski iscrpljivali visokim cijenama plina, osnovnom sirovinom u proizvodnji mineralnih gnojiva. Cijena plina je iz raznih razloga bila i do 30% viša nego što su cijene plina na europskom tržištu. Petrokemija je do 2012. godine zbog zakonskih regulativa bila obavezna kupovati plin od samo jednog dobavljača, a u to je vrijeme taj dobavljač bila INA, odnosno kasnije INA-MOL. Budući da je INA imala sigurnog kupca, kako zbog navedene regulative tako i zbog dostupne infrastrukture mogla je diktirati cijenu kako joj je odgovaralo. Opće je poznato što se događalo u INA-i posljednjih nekoliko godina, počevši od 2003. godine kada MOL dolazi u suvlasništvo, zaključivši s 2008. godinom kada preuzima upravljačka prava. Cijena Ininog plina za Petrokemiju u to je vrijeme samo rasla. Pritom, INA i novi vlasnik MOL nisu ulagali u istraživanje potencijalno novih nalazišta plina, nego su se okrenuli distribuciji postojećih zaliha i zanemarivanju proizvodnje.

Ono što se promijenilo u 2012. godini je liberalizacije tržišta plina koja je Petrokemiji umjesto smanjenje cijena plina (kako je bilo najavljeno), donijela nove probleme. Naime, od 2013. godine Petrokemija počinje kupovati plin od PPD-a – Prvog plinarskog društva koje je hrvatski distributer plina za ruski Gazprom, a sadašnji novi većinski vlasnik Petrokemije. PPD postaje dobavljač plina za Petrokemiju spletom okolnosti, koje, reklo bi se, nisu nimalo slučajne. Nakon liberalizacije tržišta plina Petrokemija je već debelo grcala u dugovima, i tu nastaje problem s kreditiranjem putem strane banaka. Naime, za svaku godinu banke su Petrokemiji na početku godine odobravale kredit za kupovinu plina, no baš te godine kada je Petrokemija imala izbor birati između nekoliko ponuđača, sve banke su ih odbile kreditirati, unatoč tome što je do tada kompanija uredno vraćala sve kredite. Takvu odluku banaka nije teško razumjeti, riječ je o zajedničkom pritisku ekonomsko-političkih elita na kompaniju, a sve kako bi se zadovoljili pojedinačni interesi zainteresiranih lobija. Kako kaže Davor Rakić, radnik u Petrokemiji i povjerenik sindikata EKN: “U isto vrijeme se dogodilo otvaranje tržišta i zatvaranje kreditiranja. Onda dođe do toga da ti sami distributeri plina počnu kontrolirati cijenu jer nemamo bankovnih garancija. PPD i INA su bili jedini distributer koji su ponudili plin bez bankarske garancije, što je značilo samo jedno, skuplji plin. Mi smo nekako morali poslovati i drugog rješenja nije bilo, a ta priča se zadržala do danas.”

Tko kontrolira cijenu plina, kontrolira Petrokemiju

Gubici u Petrokemiji posljednjih nekoliko godina uglavnom se kreću oko 200 milijuna kuna godišnje. Zadnji put je Petrokemija poslovala s dobiti 2011. godine kada je porasla cijena gnojiva na europskom i svjetskom tržištu. No, nakon 2011. svaku godinu završila bi u minusu jer je cijena gnojiva padala, a Petrokemija je imala 20 do 30% skuplji plin nego konkurencija. No, ne možemo svu odgovornost za dugogodišnje loše poslovanje Petrokemije prebaciti na nove vlasnike, PPD i INA-u/MOL, postoji još niz faktora, odnosa i veza koje su Petrokemiju dovele do današnje situacije. Osim već spomenute cijene plina, tu su još visoka cijena transporta plina putem državne firme Plinacro, visoke bankarske kreditne kamatne stope od 9 do 12% , visoki PDV na gnojiva i na kraju ali ne i najmanje bitan razlog, srozavanje poljoprivredne proizvodnje i porast uvoza hrane.

Ovdje se ponovno vraćamo na državu koja godinama ignorira probleme u ovom sektoru. Iako je to tema za novi tekst, važno je spomenuti da je dugogodišnje ignoriranje poljoprivredne proizvodnje proizvelo i loše poslovanje Petrokemije. Davor Rakić, komentirao je to kazavši kako je “Hrvatska nekada trošila 800 tisuća tona gnojiva godišnje, a Petrokemija proizvodi milijun i 200 tisuća, što znači da smo 400 tisuća tona gnojiva morali izvoziti. Danas, Hrvatska troši upola manje, odnosno 400 tisuća tona, što znači da moramo izvesti 800 tisuća tona gnojiva. Moramo imati na umu da izvozimo na tržišta koja imaju jeftiniji plin, a troškovi transporta su visoki i samim time moraš prodavati gnojivo ispod cijene. Sve to kako bi održao likvidnost poduzeća. Neko vrijeme, dosta davno, država je davala seljacima poticaje u gnojivu, što je nama naravno odgovaralo. Ali i s tim se stalo.”

Među ostalima, sve te godine, značajan prihod od Petrokemije ubirao je i državni Plinacro, naplaćujući kutinskom poduzeću visoke transportne marže za protok plina. PPD i Plinacro godinama su profite ostvarivali preko leđa Petrokemije, sve dok firma nije pokleknula pod teretom previsokih cijena osnovne sirovine. Rakić objašnjava: “Država je za vrijeme Milanovićeve Vlade izgradila plinovode Dalmacija i Lika, koje su financirali kreditom. Mi smo tada, kao država, trošili 3 milijarde kubika plina, a izgrađeni su plinovodi za potrošnju od 5 i pol milijardi kubika. Oni su izgradili te plinovode, a nitko se na njih nije spojio. Još je tih godina pala potrošnja na 2 i pol milijarde, a mi (Petrokemija i HEP) kao najveći potrošači, podnijeli smo najveći teret lošeg planiranja. Hrvatska energetska regulatorna agencija(HERA) izračunala je da zbog budžetskog financiranja trebamo platiti loše isplaniranu izgradnju i plinsku potrošnju za ukupan promet. Tako je cijena transporta u Hrvatskoj jedno vrijeme bila 24 dolara na tisuću kubika plina, dok je u Austriji bila 6 dolara. Austrija nema niti jednog kubika svog plina, a mi ovdje, kao da uvozimo iz Sibira.“

Nova prilika ili figa u džepu?

Već smo spomenuli da je država novim ugovorom itekako osnažila nove vlasnike da se odluče na ulaganje. Prvo, država garantira i do 20% nižu transportnu cijenu plina preko Plinacro-a koji je također ušao u vlasničku strukturu, na što se postavlja pitanje, kako država sada može dati garancije za smanjenje transporta plina, a prije to nije mogla. Također, riješila je dugove prema bankama u iznosu od 450 milijuna kuna i sada Petrokemija opet može dobiti kredite. INA I PPD (kao novi vlasnici) bi svakako trebali sniziti cijenu plina, jer ga u konačnici, sami sebi prodaju. Petrokemija je godinama loše poslovala zbog lošeg državnog upravljanja, odnosno zbog rasprodaje strateški važnih poduzeća kao što je INA-e, zbog dopuštanja propadanja poljoprivrede, zbog pogodovanja bankama, privatnim vlasnicima i drugim interesnim skupinama. Zakoni joj nikada nisu išli na ruku, a sve vlade unazad posljednjih 20 godina pokazale su jednaku dozu nebrige i nesposobnosti u upravljanju poduzećem od strateškog značaja.

No, u ovom trenutku izgleda da boljeg rješenja od privatizacije nije bilo, tako nam barem kaže Rakić koji se godinama borio za opstanak ove kompanije: “Mi smo se kao stožer aktivirali deset puta, od toga samo dva puta zbog privatizacije, a ostalih osam puta zbog plina. Kako više nismo mogli drugačije, osobito kada imaš za vlasnika neodgovornu državu, bila je alternativa ili otići u stečaj ili privatizirati firmu. Grad mora živjeti, a radnici raditi, ako ne može drugačije, idemo u privatizaciju. U teoriji bi bilo bolje da se država kao vlasnik ponašala odgovornije, da smo imali niže cijene transporta plina, da su pritisli INA-u na koncesiju i bušenje i vađenje plina te da su nam time dali normalne cijene. U međuvremenu je i pala proizvodnja plina u Hrvatskoj jer INA-e nije ulagala u istraživanje i proizvodnju. Da ne govorimo o bankama koje državnoj industriji posuđuju s kamatama od 9 do 12%, što je apsurd. Ali niti jedna Vlada to nije napravila.“

Možemo se samo nadati da novi vlasnici Petrokemiji neće pristupiti s figom u džepu. U tom je kontekstu znakovito da je novi predsjednik nadzornog odbora u Petrokemiji Sandor Fasimon, od ove godine predsjednik uprave INA-MOL. Radi se o osobi poznatoj u naftaškim krugovima i zaduženoj za MOL-ovu veliku petrokemijsku investiciju: najveći industrijski petrokemijski razvojni projekt u regiji srednje i istočne Europe u Mađarskoj. No, što to znači za kutinsku Petrokemiju još je neizvjesno. Davor Rakić kaže kako su u sindikatu EKN su pozitivno nastrojeni spram nove uprave: “Nakon ove privatizacije očekujemo proboj na tržišta Rumunjske, Mađarske, Bugarske i Srbije. Očekujem da ću se konačno početi baviti sindikalnim poslom. Očekujem da će biti organizacijske promjene, da će se ustrojiti novi odnosi unutar tvrtke, kadrovske promjene, očekujem nova zapošljavanje, osobito mladih ljudi. Također,imamo prosjek starosti 49 godina, imamo generacijski jaz jer gotovo 10 godina nismo zapošljavali, tako da bi to trebalo mijenjati. Ne očekujem da će s novom upravom biti lomova, otpuštanja radnika, itd. Mi imamo u kolektivnom ugovoru da ukoliko bude statusne promjene poduzeća da se radnike svejedno mora ponovno zaposliti.”

Bilo kako bilo, Petrokemija je doživjela puni krug: izdvojena iz nekada javne kompanije INA-e, u državnom je vlasništvu ostala duže od kompanije majke, da bi se sada i sama privatizirana ponovno našla pod skutom izvornog matičnog poduzeća. Nakon niza vidno loših odluka, ne broje se društvene, socioekonomske, ekološke, niti bilo kakve druge posljedice – o pravnima i političkima da i ne pričamo. Broji se samo činjenica još jedne “uspješne” privatizacije i dva strateški važna poduzeća koja više nisu javni resursi s javnim upravljanjem

 

Izvor naslovne fotografije: Bilten (Petrokemija d.d.)