Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Pravo na odmor i dopust predstavlja jedno od temeljnih prava osoba u radnom odnosu i jedan je od mnogih dosega borbe za prava radnika i ravnopravan položaj s poslodavcima. Pravo na odmor i dopust je, pak, širi pojam i obuhvaća prava na (dnevnu) stanku, dnevni odmor, tjedni odmor, godišnji odmor i dr.[1]Kada govorimo o užoj temi ovog teksta, konkretno o naslovnim pitanjima prava na stanku, dnevni i tjedni odmor, jasno je da je riječ o pitanjima radnog prava pa je za njih kao opći (generalni) propis[2] mjerodavan aktualni Zakon o radu[3]. Tako su za njihovu regulaciju najvažnije odredbe 9. poglavlja[4] Glave II. ZOR-a u kojem se pojmovi stanke, dnevnog i tjednog odmora (između ostaloga) definiraju. Također, tu je i Kolektivni ugovor ugostiteljstva[5] koji – kao posebni (specijalni) propis – dodatno razrađuje odredbe ZOR-a, odnosno utvrđuje minimalna prava i obveze radnika i poslodavaca u ugostiteljskoj djelatnosti[6] pa je na ovom mjestu u tekstu važno naglasiti da će se u praksi ta dva propisa (između ostaloga i u našim predmetnim pitanjima) primjenjivati paralelno budući da oba propisa na više mjesta upućuju jedan na drugog[7].
Najjednostavnije rečeno, ako KUU neko pitanje ne regulira ili to ne čini dovoljno detaljno primijenit će se ZOR[8]. Utoliko možemo reći da je prema ZOR-u pravo na stanku[9] pravo radnika da svakodnevno i na minimalno 30 minuta tijekom radnog vremena prekine obavljati radne zadatke radi odmora. Takvo je pravo zajamčeno kako punoljetnim, tako i maloljetnim radnicima zaposlenima na puno radno vrijeme, a uz posebne uvjete i radnicima zaposlenima na pola radnog vremena. Konkretno, pravo na stanku koja se ubraja u radno vrijeme[10] je uvjetovano određenim trajanjem radnog vremena te se maloljetni radnici privilegirano tretiraju u odnosu na punoljetne.
Maloljetni radnici posebno su zaštićeni
Punoljetni radnik ima pravo na stanku ako mu radno vrijeme traje minimalno 6 sati i ako posebni zakon ne nalaže drukčije,[11] a maloljetni radnik ako mu radno vrijeme traje minimalno 4 i pol sata.[12] Nadalje, osoba koja je u radnom odnosu na nepuno radno vrijeme kod dva ili više poslodavaca svoje će pravo na stanku ostvarivati razmjerno ugovorenom radnom vremenu kod svakog od njih u skladu s uvjetima koji vrijede za punoljetne, odnosno maloljetne radnike. Preciznije, takav će radnik imati pravo na stanku ako ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje minimalno 6, odnosno 4 i pol sata te će to pravo, ako ga ima, ostvarivati razmjerno ugovorenom radnom vremenu kod svakog od njih.[13] Također, privilegirani tretman maloljetnih radnika očituje se i u činjenici što se to pravo ne može ograničiti s obzirom na posebnu narav konkretne djelatnosti u kojoj takav radnik radi – za razliku od punoljetnih radnika. Konkretno, ZOR kod punoljetnih radnika navodi mogućnost drugačije regulacije vremena i načina korištenja prava na stanku u slučaju da posebna narav posla ne omogućava prekid rada radi korištenja stanke, dok to kod maloljetnih radnika nije slučaj.[14]Nejasna regulacija dnevnog odmora prelama se preko radnika
U slučaju prava na dnevni odmor zakonska koncepcija, odnosno regulacija nešto je jednostavnija: za radnika ona znači pravo na neprekidni odmor u trajanju od minimalno 12 sati dnevno.[15] Iznimno, punoljetnom se (ne i maloljetnom!) radniku na sezonskim poslovima koji se obavljaju u dva navrata tijekom istog dana takav odmor smije osigurati u nešto kraćem trajanju[16] (minimalno 8 sati neprekidno, umjesto 12), ali mu se zato mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora po okončanju razdoblja rada u kojem zbog takvog posla inicijalno nije (ili nije u potpunosti) koristio dnevni odmor.[17] KUU, pak, konkretizira izložene odredbe ZOR-a u pogledu opisanog dvokratnog rada na sezonskim poslovima. Preciznije, KUU govori o ''...Ugostiteljsko turističkim poslovima... kada se oni obavljaju u dvokratnom ili smjenskom radu'' te o ''...Drugim slučajevima kada to zahtjeva intenzitet poslova u pojedinom razdoblju (turistička sezona, posebna događanja i slično)''[18] i time de facto proširuje obuhvat odnosne ZOR-ove odredbe, ali pravo na dnevni odmor i zamjenski dnevni odmor[19] jamči u trajanju jednakom ZOR-ovoj regulaciji. Međutim, ovdje ističemo da glede osiguravanja nadoknade skraćenog dnevnog odmora radniku na opisanim ''dvokratnim'' sezonskim poslovima smatramo pozitivnu regulaciju[20] relativno nejasnom.Naime, razumljivo je da zakonodavac želi predvidjeti iznimku od pravila kojim jamči 12-satni dnevni odmor radi urednog obavljanja specifičnih gospodarskih djelatnosti, ali sporno je što čl. 74. st. 2. ZOR-a propisuje minimalan (ali ipak obvezan) 8-satni dnevni odmor za takve slučajeve[21], da bi stavkom 3. istog članka (kojim nameće obvezu davanja zamjenskog ''termina'' odmora radniku) implicirao mogućnost potpunog izostanka ostvarivanja dnevnog odmora za njega[22]. Također, nije sasvim jasno koliko točno zakonodavac i ugovorne stranke KUU-a[23] smatraju da bi spomenuto razdoblje koje je ''...Radnik proveo na radu, a zbog kojeg dnevni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju'' maksimalno smije trajati.
Zakonska regulacija nije jasnija iako su sezonski poslovi uže u ZOR-u definirani[24] pa je nejasno koliko dugo radnik smije raditi dvokratno prije nego li mu se mora omogućiti ostvarivanje zamjenskog dnevnog odmora. Nadalje, KUU izričajem ''...I u drugim slučajevima kada to zahtjeva intenzitet poslova u pojedinom razdoblju (turistička sezona, posebna događanja i slično)[25]'' uvodi još veću nejasnoću i ona nije razjašnjena ZOR-om. Znači li to da prema KUU-u radnik u ugostiteljstvu smije raditi npr. čitavu turističku sezonu, samo nekoliko dana ili samo jedan dan bez dnevnog odmora pa onda ostvarivati zamjenski dnevni odmor? Zato smatramo da bi izričaj ZOR-a i KUU-a utoliko valjalo unaprijediti u interesu kako jasnoće sadržaja, tako i samog načina ostvarivanja prava na dnevni odmor odnosno prava na zamjenski dnevni odmor. Naime smatramo da je za očekivati da će nejasne odredbe propisa stimulirati nekvalitetnu primjenu ili čak svjesno kršenje te da uvijek pa i u ovom slučaju treba težiti (u najmanju ruku) što jasnijoj i što preciznijoj pravnoj regulaciji neovisno o rangu propisa.
Tjedni odmor
Konačno, prema ZOR-u pravo na tjedni odmor za punoljetnog radnika[26] znači pravo na 24, a za maloljetnog[27] 48 sati neprekinutog odmora kojeg će koristiti nedjeljom te ili subotom ili ponedjeljkom[28] svaki tjedan. Tjednom odmoru punoljetnog (ne i maloljetnog!) radnika pribrajatće se (osim iznimno, npr. zbog rada u različitim smjenama[29]) dnevni odmor,[30] a radniku koji tjedni odmor zbog posla ne može koristiti u opisanom trajanju mora se osigurati korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po završetku razdoblja rada koji ga je u tome sprječavao.[31] Na kraju, regulacija KUU-a je tome, pak, praktički identična[32] i ne donosi relevantne razlike u kontekstu prava na tjedni odmor u odnosu na istovrsne odredbe ZOR-a.Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. -http://klinika.pravo.hr/
Izvor naslovne fotografije: Wikipedia commons
Autor teksta: Marin Novak
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
[1] Prava iz radnog odnosa, http://www.sssh.hr/hr/static/radnicka-prava-32, 24.11.2020.
[2] Pojam općeg (generalnog) propisa najlakše je objasniti u odnosu na pojam posebnog (specijalnog) propisa. Naime odredbe općih (generalnih) propisa po svojoj su prirodi općenitije i nepreciznije od odredaba posebnih (specijalnih) propisa pa će se izravno primjenjivati na konkretan slučaj samo ako se iz nekog razloga ne može primijeniti poseban (specijalni) propis. Sama svrha posebnih (specijalnih) propisa je u tome da precizno razrade i konkretiziraju opće (generalne) propise pa zato imaju i prednost u primjeni.
[3] Zakon o radu (pročišćeni tekst, NN 93/14, 127/17, 98/19), dalje u tekstu: ZOR.
[4] Ibid, čl. 73-87.
[5] Kolektivni ugovor ugostiteljstva (pročišćeni tekst, NN 05/20, 27/20) – dalje u tekstu: KUU.
[6] Ibid, čl. 1. st. 2.
[7]ZOR, čl. 192. st. 1-2: ''(1) Kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom. (2) Pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju se neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, u skladu s odredbama ovoga Zakona, primjenjuje kolektivni ugovor''. te KUU, čl. 20: ''Poslodavac je u obvezi radniku osigurati stanku sukladno propisanom pozitivnim propisima''. Dakle, vidljivo je da oba propisa upućuju jedan na drugog – gdje jedan neprecizno ili nedovoljno regulira konkretnu pravnu situaciju tu ''uskače'' drugi.
[8]Ibid.
[9] Odličan primjer upućivanja KUU-a na ZOR je u činjenici da KUU u čl. 20. nikako ne definira stanku nego upućuje na ''pozitivne propise'' odnosno ZOR: ''Poslodavac je u obvezi radniku osigurati stanku sukladno propisanom pozitivnim propisima''.
[10] Op. Cit. (bilj. 3), čl. 73. st. 4: ''Vrijeme odmora iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ubraja se u radno vrijeme''.
[11] Ibid, čl. 73. st. 1: ''Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno''.
[12] Ibid, čl. 73. st. 2: ''Maloljetnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno''.
[13] Ibid, čl. 73. st. 3: ''Radnik, odnosno maloljetnik koji u nepunom radnom vremenu radi kod dva ili više poslodavaca, a ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje najmanje šest, odnosno četiri i pol sata, pravo na stanku ostvaruje kod svakog poslodavca razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu''.
[14] Ibid, čl. 73. st. 5: ''Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje ovoga odmora''.
[15] Ibid, čl. 74. st. 1: ''Tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno''.
[16] Ibid, čl. 74. st. 2: ''Iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno''.
[17] Ibid, čl. 74. st. 3: ''Radniku iz stavka 2. ovoga članka, mora se omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem trajanju''.
[18]Op. Cit. (bilj. 5), čl. 21. st. 2: ''Iznimno od stavka 1. ovog članka poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na ugostiteljsko turističkim poslovima kada se oni obavljaju u dvokratnom ili smjenskom radu, te u drugim slučajevima kada to zahtjeva intenzitet poslova u pojedinom razdoblju (turistička sezona, posebna događanja i slično) osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 8 sati neprekidno''.
[19]Ibid i Ibid, čl. 21. st. 3: ''Radniku iz stavka 2. ovoga članka, mora se omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem trajanju''.
[20]Trenutno važeću regulaciju – što se ovdje odnosi na izložene odredbe ZOR-a i KUU-a.
[21] ZOR, Loc. Cit. (bilj. 16).
[22] ZOR, Loc. Cit. (bilj. 17).
[23] Op. Cit. (bilj. 5), preambula: to su Sindikat turizma i usluga Hrvatske, Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije te Hrvatska udruga poslodavaca – Sindikat ugostiteljstva i turizma.
[24] Loc. Cit. (bilj. 16).
[25] Loc. Cit. (bilj. 18).
[26] Ibid, čl. 75. st. 1: Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 74. ovoga Zakona''.
[27] Ibid, čl 75. st. 2: ''Maloljetnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati''.
[28] Ibid, čl. 75. st. 3: ''Odmor iz stavaka 1. i 2. ovoga članka radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi''.
[29] Ibid, čl. 75. st. 5: ''Iznimno, radnicima koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u trajanju iz stavka 1. ovoga članka, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se ne pribraja dnevni odmor iz članka 74. ovoga Zakona''.
[30] ZOR, Loc. Cit. (bilj. 15).
[31] Ibid, čl. 75. st. 4: ''Ako radnik ne može koristiti odmor u trajanju iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju''.
[32] Op. Cit. (bilj. 5), čl. 22. st. 1-5: ''(1) Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje 24 sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 21. ovoga ugovora. (2) Maloljetnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje 48 sati. (3) Odmor iz stavaka 1. i 2. ovoga članka radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi. (4) Ako radnik ne može koristiti odmor u trajanju i na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju. (5) Iznimno, radnicima koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u trajanju iz stavka 1. ovoga članka, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje 24 sata, kojem se ne pribraja dnevni odmor iz članka 21. ovoga ugovora''.
Preporučite članak: