Nekoliko je razloga moje ostavke na mjestu predsjednika Radničkog vijeća INA d.d., a moglo bi ih se svesti na jedno – (ne)mogućnost djelovanja unutar zakonodavnih okvira RH. Radničko vijeće u RH djeluje s poslodavcem kroz tri osnova pravna okvira – obavještavanje, savjetovanje i suodlučivanje, a suodlučivanja smo se morali smo odreći kroz sporazum o maloprodajnim servisima čime smo prekršili Zakon o radu. Naime, na inicijativu sindikata INAŠ, odnosno sva tri sindikata u INA-i, maloprodaja (INA benzinske crpke) se izdvaja u tvrtku kćer čime se prava radnika nepovratno urušavaju. Izdvajanje je postavljeno kao uvjet, u protivnom bi se provela tzv. franšiza, što je drugo ime za predaju distribucijske mreže.

Kada su pregovori bili gotovi, pod čudnim, tajnim okolnostima, moj sindikat INAŠ (druga dva su odbila sudjelovati) proveo je “referendum”, a radnicima je sugerirano koji odgovor zaokružiti. Naime, i samo referendumsko pitanje imalo je samo dvije opcije, misle li da je bolji maloprodajni servis ili franšiza. Ne samo da radnicima nije ponuđena treća opcija, nego nisu niti upoznati s pregovorima, niti ih se pokušalo animirati za zajedničke akcije. Navodno je glasalo oko 900 radnika (članova INAŠ-a) od njih ukupno 2000, iako mislim da su mnogi povjerenici odradili glasanje za svoje članove. 600 sindikalaca glasalo je da se slažu s izdvajanjem maloprodaje, a vjerujem da su to mahom ljudi koji žele otići iz kompanije uz otpremninu i to im je jedini način. Dakle, ako prođe izdvajanje u maloprodajni servis, oni neće potpisati novi ugovor i otići će s otpremninom. 

Teško je ukratko objasniti što se je tu sve odigralo, ali sindikalni posao zasigurno nije odrađen. U godinu i pol dali su na upravljanje samo tridesetak benzinskih postaja, rekao bih onih najboljih i najprofitabilnijih. Za radnike u maloprodaji novi model upravljanja mrežom znači 25% do 30% manju plaću, pooštrene uvjete rada, mobbing, nesigurnost radnog mjesta zbog drugih oblika ugovora. Sada je tvrtka MS (Maloprodajni servisi d.o.o) u stopostotnom vlasništvu INA-e, no bojim se da postoji skora mogućnost promjene vlasničke strukture. Priprema li je MOL za sebe ili za nekog Todorića i Konzum, vidjet ćemo. U svakom slučaju, to ne smijemo dopustiti. 

U cijeloj sam se priči jednostavno osjećao kao lutka, a pri tome stavljao svoj potpis na sve odluke. Jednostavno, takav način rada nisam mogao trpjeti jer bi u povijesti bio zapisan kao potpisnik umiranja INA-e. Znam da INA ima budućnost, ali samo radnici mogu utjecati na nju. Da bi tome bilo tako, trebaju nam jaki sindikati, kojima glavni interes neće biti privatni interesi nekoliko sindikalnih vođa. Ubrzo nakon što sam dao ostavku na mjesto predsjednika RV INA-e uslijedile su smjene. Kolegu Merlina Korena, glavnog povjerenika za Rafineriju nafte Sisak, isključuju iz članstva te mene opozivaju s mjesta izvršnog sindikalnog povjerenika. Glavni službeni razlog opoziva bio je “nepoštivanje odluke povjereništva sindikata, te nepoštivanje referendumski iskazane volje radnika maloprodaje”. Drugi razlog, koji je gđa Maja Rilović, predsjednica sindikata INAŠ, navela, je da smo Merlino i ja preko maloprodaje htjeli spasiti Rafineriju nafte Sisak. Nikada nije pojasnila izrečenu, oprostite što se ne mogu drugačije izraziti, glupost. Povjerenici sindikalne grupe Rafinerije nafte Sisak tražili su opoziv te odluke, a nedugo nakon toga i oni su dali ostavke na sve funkcije u sindikatu INAŠ. Oni nas najbolje poznaju, oni su nas birali i imaju vjeru u nas, na čemu smo im zahvalni. 

Što je danas sindikalna borba u INA-i? Zar stvarno samo možemo promatrati sve što se događa i ne reagirati? Reorganizacije, otpuštanja, šikaniranje i mobbing radnika, odlazak visokostručnih i visokoobrazovanih radnika iz rafinerija, s naftnih polja, iz svih dijelova INA-e. Postoje mogućnosti, postoje mediji, postoje resursi. Biti među radnicima, informirati ih, raditi na osvještavanju položaja drugih i svakog ponaosob u INA-i. Koliko radnika na naftnim poljima poznaje situaciju u poslovnim zgradama INA-e? Vjerujem nitko, jer ih nitko ne obavještava o tome. Pružanje informacija je ključno, kao i obilazak radnika, kako bi uvidjeli da se svi nalaze u istoj situaciji. Prečesto se dijelimo, a razlog je jasan – sindikati ne odrađuju svoj posao, a sindikalnim vođama, rekao bih, tako i odgovara. Svatko vodi nekakav svoj zacrtani put, održava mir među svojim članstvom. Nema animiranja članstva u smislu solidarnosti. Ujedinjenje svih radnika jedini je način borbe s poslodavcem. Poslodavac mora prepoznati da imamo snagu, što se može izraziti i kroz štrajkove solidarnosti i različite akcije. Ali ako sudjeluje samo jedan segment ili samo 20% radnika, to je znak slabosti. Mislim da nisu radnici problem, nego upravo interesi pojedinih sindikalnih vođa. 

Borbu nastavljamo iz više razloga. Kao prvo, pozivima i podrškom to od nas traže radnici. Kao drugo, previše smo uložili u zadnjih godinu i pol dana da bi samo tako napustili arenu. I kao treće, svjesni smo što će se događati ako ostavimo sindikalno stanje kakvo je danas u INA-i. Želimo vratiti značaj sindikalizmu, osvijestiti radnike o važnosti sindikalne borbe. Već su učinjeni prvi koraci i 10. studenog 2015. godine održana je osnivačka skupština novog sindikata pod nazivom Nova Solidarnost. Trenutno smo u procesu registracije i uspostave koordinacija diljem RH, pa tako i radnika maloprodaje. Idemo iskreno i čistog obraza naprijed jer vjerujemo u uspjeh. 

Foto: portal Novosti