RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Ove novine će u svom kvartalnom tempu izlaženja biti prilog drugačijem jeziku o radu, ali samim tim i drugačijoj slici svijeta kojoj su potrebne radikalne promjene. Zato i ta dvosmislenost iz naše naslovne kratice: RAD. U nastavku pročitajte kratak pregled sindikalnih novosti.

Predrag Sekulić: Mislim da sindikalne središnjice mogu puno više

U Sisku se ove godine održala sindikalna proslava Prvog maja u organizaciji pet sindikalnih središnjica. Sisak je izabran kao grad-primjer procesa deindustrijalizacije u Hrvatskoj. Umjesto standardnih izvještaja s prvomajskih dešavanja o podjeli graha, kojima su obilovali naši mediji, odlučili smo Međunarodni praznik rada popratiti intervjuom s Predragom Sekulićem, sindikalistom i koordinatorom Stožera za obranu Rafinerije nafte u Sisku, koji je bio i jedan od govornika na prosvjedu:

Koliko ste, kao predstavnik Stožera za obranu sisačke Rafinerije, zadovoljni organizacijom i atmosferom prvomajskog prosvjeda?
Treba napomenuti da je prosvjed organiziralo pet sindikalnih središnjica, za razliku od prosvjeda u listopadu koji je organizirao Stožer. Po mom mišljenju, moglo je bolje. Naravno da je bitno da su došle kolege sindikalci iz drugih gradova, ali mislim da na području grada Siska nije odrađeno dovoljno. To zahtijeva rad na terenu, kao što smo mi onomad radili kad smo krajem 2014. pripremali prosvjed za spas Rafinerije. Nažalost, danas nije dovoljno neku vijest staviti na TV da bi ju narod upio i upamtio, ljudi su u svojim životnim problemima pa vijest prođe pored njih. Treba s ljudima razgovarati i objašnjavati im o čemu se radi. Naravno, kad pričamo o odazivu, ne treba zanemariti ni činjenicu da je bilo i proslava na drugim mjestima gdje se dijelio grah ili gulaš, a danas je u Sisku nažalost takva situacija da će mnogi radije otići pojesti topli obrok nego slušati sindikalce.

Koliko ste zadovoljni suradnjom sa sindikalnim središnjicama?  
Mislim da sindikalne središnjice mogu puno više napraviti. Što mislim pod tim? Mislim da bi mogle okupiti sto tisuća ljudi na Jelačić placu u Zagrebu. Pa imamo mnogo povjerenika, postoji način kako objasniti ljudima kuda idemo. Moramo biti zajedno. Nažalost, nas još uvijek muči ego, pa imamo previše središnjica i sindikata. Stožeri Rafinerije i Petrokemije su imali par sastanaka sa središnjicama, ali na takvim sastancima se iznese previše ideja, a morali bi biti fokusirani na jednu pravu. U svakom slučaju, sretan sam što je proslava ili prosvjed organiziran u Sisku i što su se sve središnjice udružile, ali treba pokazati odlučnost u potezima, a ne samo u govoru.

Jeste li zadovoljni odazivom građana Siska?
Ne mogu reći da sam zadovoljan odazivom, ali budimo realni i recimo da su mnogi građani već umorni i bezvoljni. Bilo bi iluzorno očekivati neko veliko suosjećanje od onih koji su već izgubili posao, a za njih se tada nitko nije dovoljno borio. Moglo se više odraditi i motivirati ljude. Građani su stjerani u situaciju da više nikome ne vjeruju. Danas ljudi najčešće uspoređuju sindikate s političkim strankama, a za to smo sami krivi. Kada narod bude vidio iskrenost i volju za promjenom, tada će izaći na ulice, a do tada će političari iskorištavati postojeće stanje i uživati u njemu.

Možete li izdvojiti nečiji govor ili poruku sa skupa?
Malo je bilo poruka koje već nismo čuli ranije, posebice od čelnika središnjica. Svakako bih izdvojio poziv Ozrena Matijaševića kako je dosta prosvjeda i kako je došlo vrijeme da se izađe na ulicu. Izdvojio bih i govor kolege Željka Klausa iz Petrokemije, koji je jedini uz mene poslao poruku i sindikalnim čelnicima i rekao: dosta je zajebancije, glave u hrpu i učinite nešto. U potpunosti se slažem s njima, jer ako sindikati nisu spremni okupiti barem 10% svoga članstva za jedan zajednički veliki cilj, onda nas niti ne treba biti.

P. I.

Potpišimo za spas referenduma!

Pod sloganom “Do referenduma s manje potpisa i više potpisnih mjesta” novoosnovana građanska inicijativa Za referendum, sastavljena od petnaest sindikata i sedam udruga, najavila je akciju prikupljanja potpisa protiv izmjena Zakona o referendumu koja će otpočeti krajem svibnja. Spomenuti prijedlog zakona, trenutno na drugom čitanju u Saboru, namjerava građanima oduzeti mogućnost prikupljanja potpisa na javnim mjestima i preusmjeriti ih u urede državne uprave, čime će se znatno otežati mogućnost prikupljanja potrebnog broja potpisa za raspisivanje referenduma. Riječima Mirele Bojić, članice inicijative i predstavnice Matice hrvatskih sindikata: “Ureda državne uprave nema ni približno dovoljno u Hrvatskoj, a još k tome rade samo radnim danom kada i građani.” Pored toga, vlast novim zakonom ne namjerava smanjiti broj potrebnih potpisa – on će ostati na visokih 10% biračkog tijela – brojka koju mogu prikupiti samo veliki igrači s dovoljno ljudskih resursa i financijskih sredstava. Međutim, sve ove suhoparne i pomalo apstraktne zakonske izmjene svode se na jedno, a to je da vlast želi onemogućiti građane da utječu na njihove štetne poteze, kako su to već prije uspješno radili. Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata pritom je naglasio da iako su prethodna dva referenduma o monetizaciji i outsourcing-u zabranjena, politički je pritisak građana ipak postigao učinak, a to je da danas čistačice u školama nisu “outsourcane”, a Vlada je istovremeno poništila svoju odluku o koncesiji.

Pokazalo se, dakle, da su referendumske inicijative posljednjih godina bile važan alat pritiska i izvršavanja volje građana pa je stoga i više nego bitno zadržati pravo na referendum. Zato aktivnosti ove inicijative nisu tek neki sporedni politički događaj koji će utjecati na neke dosadne zakonske izmjene već se, Stanićevim riječima, radi o “referendumu svih referenduma, važnijem čak i od ovih prethodnih, jer ako izgubimo više nikada neće biti referenduma, više nikada neće biti mogućnosti da građani Vladi svežu ruke”. Odnosno, ako ubuduće želimo utjecati na pogubne odluke koje nas čekaju, od onih o bušenju Jadrana, preko onih o rasprodaji šuma i voda pa sve do privatizacije zdravstva koja nam trenutno prijeti, prvo moramo spasiti referendum. Svaki potpis je bitan.

J. M.


Ne damo naše autoceste!: Nećemo nasjesti na Vladin plan B!

Nakon što je inicijativa Ne damo naše autoceste! skupila gotovo pola milijuna potpisa za referendum protiv koncesije autocesta, Vlada je službenom odlukom odustala od koncesije i najavila takozvani “plan B” – novi oblik monetizacije autocesta kojim će tobože udovoljiti prethodnim zahtjevima građana. No, oni koji su i nakratko pomislili da je vlast konačno okrenula ploču i počela slušati narod, kao i obično brzo su se otrijeznili. Naime, famozni plan B predviđa da se 51% dionica Hrvatskih autocesta (HAC) proda privatnom investitoru – zasad se kao glavni kupci spominju mirovinski fondovi – čime bi građani zauvijek izgubili pravo gospodarskog upravljanja autocestama. Iako se Vlada posebno trudi da objasni kako su mirovinski fondovi – inače u vlasništvu banaka – najbolje rješenje za autoceste, jasno je da se oni, baš kao i svi drugi privatni investitori, vode za profitom pa će, ako kupe autoceste, moći slobodno podizati cijene cestarina. Nitko im pritom neće moći zabraniti da dionice prodaju kome hoće i kad god hoće jer će ipak oni, a ne građani, biti njihovi vlasnici.

Drugim riječima, plan B nije ništa drugo nego privatizacija autocesta. Primijetila je to i inicijativa Ne damo naše autoceste!, čiji je predstavnik Mijat Stanić na nedavnoj konferenciji za medije izjavio: “Mi smo protiv modela B jer je sličan prvom modelu. Jedina razlika je što se u slučaju koncesije eventualnom koncesionaru upravljanje i gospodarsko iskorištavanje autocesta daje na određeni rok, a u slučaju modela B upravljanje i iskorištavanje se u većinskom vlasništvu daje privatnom interesu za sva vremena”. Kako su u svojim priopćenjima i ranije navodili, inicijativi je prihvatljiv jedino “model C”, odnosno reprogram duga, restrukturiranje i uspostavljanje novog modela upravljanja i javnog nadzora nad HAC-om, tvrtkom koja već godinama pati od političkog kadroviranja.

Na argument da je ovakav model utopijski, Stanić odgovara da se sličan model primijenio u slučaju slovenskih autocesta. Slovenija je bila u sličnoj situaciji kao i Hrvatska, ali je s bankama ispregovarala duže rokove za otplatu kredita i povoljnije kamate te je na koncu prošle godine ostvarila dobit od 60 milijuna eura. Stoga će inicijativa uskoro krenuti u nastavak kampanje kojom će zagovarati plan C, a istovremeno najavljuje i otpor planu B. Enes Ćerimagić, pravni savjetnik inicijative, tako spominje nešto što se u mainstream medijima uglavnom prešutjelo, a to je zaključak Ustavnog suda u kojem se navodi da se Vlada samoobvezala uvažiti činjenicu da građani o ovom pitanju, u slučaju prijedloga nekog novog modela monetizacija autocesta, poput plana B, žele odlučivati na referendumu. Čini se da kampanja protiv monetizacije autocesta, unatoč odluci Ustavnog suda, nije ni približno gotova.

J.M.