Talijanska tvrtka Danieli, jedna od vodećih svjetskih metalurških multinacionalki, nedavno je napravila prve jasne korake prema definitivnom gašenju nekadašnjeg sisačkog industrijskog giganta. Taj završetak jedne priče o hrvatskim tranzicijskim neuspjesima ostao je međutim bez adekvatne kritičke refleksije.

Vijest da je s prvim prosincem ove godine prestala s radom sisačka čeličana, dio nekada velikog kombinata Željezare u Sisku, vjerojatno i zbog obuzetosti domaćih medija postizbornim igrama, izazvala je vrlo malo komentara u javnosti. Od političkih stranka javio se samo ORaH, stranka koja nije uspjela prijeći izborni prag, pa je valjda i zbog toga imala dovoljno vremena posvetiti se sisačkom problemu. Ta stranka napravila je presicu na dan kad je i posljednjih stotinjak radnika Željezare dobilo otkaz, ukazujući na neke od razloga zašto se to dogodilo.

Prekid proizvodnje objavila je Uprava ABS-a, odnosno sisačke Željezare, koja je od 2012. godine dio talijanske kompanije Danieli. Obrazloženje je rezanje troškova, odnosno stanje na evropskom tržištu koje je preplavljeno jeftinim čelikom iz Turske i Ukrajine. Ovdje se očito radi o dvostrukim kriterijima. Naime, praksa Europske unije je da svoje ključne proizvode brane od vanjskog dampinga. Međutim, ovdje se od trgovačkog rezona odustalo u ime političkih prioriteta. U ovoj konkretnoj situaciji jasno je da je zbog sankcija Rusiji odobren uvoz jeftinijeg čelika iz Ukrajine, dok je razlog za dozvolu uvoza jeftinijeg čelika iz Turske isto tako lako za pretpostaviti. Bio je to, vjerojatno, jedan od prešutnih ustupaka za tursku ulogu u rješavanju izbjegličke krize.

Međutim, o kakvim se dvostrukim standardima radi kad je u pitanju zaštitna carina i na koji način zapravo funkcionira Europska unija, upravo je sisačka Željezara najbolji primjer. Europska je komisija potkraj 1998. na zahtjev europskih proizvođača bešavnih cijevi pokrenula postupak utvrđivanja dampinga za uvoz cijevi hrvatskoga podrijetla, a da zapravo uopće nije utvrdila jesu li proizvodi išli po dampinškim cijenama ili ne. Samo je ustanovila da su interesi evropskih proizvođača povrijeđeni pa je, kao rezultat toga, bila uvedena antidampinška carina od 23% na cijevi sisačke Željezare, da bi se ona kasnije digla na 29,8% i praktički uništila proizvodnju bešavnih cijevi. Vrhunac cinizma je bio kad je Evropska komisija u ljeto 2012. godine ukinula zaštitnu carinu za sisačku Željezaru. Međutim, u tom trenutku proizvodnje bešavnih cijevi više ionako nije bilo, jer ju je tadašnji vlasnik – američki CMC – već bio napustio, upravo zbog nepodnošljivih kaznenih carina, a postrojenja rasformirao i prebacio u Ameriku.

Neuspješna restrukturiranja

Među probleme baznih industrija svakako spada problem energo-napajanja. Dok je Hrvatska elektroprivreda (HEP) bila jedini dobavljač struje Željezara je plaćala i do dvadeset posto višu cijenu nego okolna konkurencija u Zenici i Smederevu. Vlada se u to vrijeme branila da nije smjela pristati na jeftiniju struju za Željezaru jer bi time kršila pravila o tržišnom natjecanju s ostalim industrijskim subjektima. Kad se tržište električne energije liberaliziralo, vlada nije odobravala druge dobavljače energenata, a sisačkom metalurškom kombinatu ionako više ništa nije moglo pomoći.

O kolikoj šteti se radi kad je riječ o vjerojatno konačnom gašenju sisačke Željezare (Talijani su konačni odgovor na pitanje o gašenju proizvodnje ipak ostavili za ljeto sljedeće godine), govore nam i podaci iz povijesti ovog metalurškog kombinata. Počeci njezina razvoja sežu u vrijeme stare Jugoslavije kada je osnovana talionica Caprag. Tokom pedesetih godina podignute su nova visoka peć, valjaonica, ljevaonica, čeličana i energana, čime je Željezara uz sirovo željezo počela proizvoditi i bešavne cijevi i odljevke od sirovog čelika Siemens-Martinovim postupkom. Šezdesetih godina prošlog stoljeća rekonstruirani su kapaciteti, ostvarene su promjene u strukturi proizvodnje, povećana je produktivnost rada i sniženi proizvodni troškovi. Kriza se javlja osamdesetih kad valja napustiti stariju tehnologiju sa Siemens-Martinovim pećima i zamijeniti je rentabilnijom i ekološki prihvatljivijim elektro-pećima.

Problem je što je čeličana kao i ostali dijelovi sisačke željezare nekada gro svojih proizvoda plasirala na domaće tržište ili je kupac bila država. Javlja se kriza na domaćem tržištu čelika i željeza, pa je okrenutost izvozu presudna. Međutim, cijene na vanjskim tržištima su niže. Od sredine devedesetih godina tek 30% proizvoda završavalo je u Hrvatskoj, a 70% vani, s tendencijom rasta plasmana na vanjska tržišta. Dakle, izloženost vanjskom tržištu bila je maksimalna, a takva tendencija otpočela je najprije još šezdesetih godina, a kasnije se dodatno intenzivirala u osamdesetim godinama. Unatoč svemu, vrhunac proizvodnje postiže se 1988. godine kad Željezara proizvodi najviše čelika i bešavnih cijevi godišnje. Najviše je i zaposlenih te godine, nešto ispod 14 hiljada radnika.

Utjecaj na razvoj grada

U bivšoj SR Hrvatskoj željezara je bila dio šireg sistema koji se sastojao od koksare u Bakru i rudnika Ljubija u Bosni i Hercegovini poznatog po kvalitetnoj željeznoj rudi. Ona je proizvodila repromaterijal za moćnu metaloprerađivačku industriju u koju su spadale tvornice Đuro Đaković, Prvomajska i dr. ili pak za brodogradnju i sl. Nakon 1990. počinje postepeni pad. Najprije, zbog eko-histerije plasirane u medijima, ruši se koksara u Bakru koja je godišnje radila pola milijarde dolara izvoza. Bosanci su Ljubiju prodali metalurškom divu Mittalu, koji rudaču izvozi u Slovačku, a domaća metaloprerađivačka industrija je u međuvremenu propala.

Devedesetih godina, a i kasnije, u željezari se nikada nije uspjelo raditi u punom obimu. U nekim fazama radilo se s tek 20 do 30% kapaciteta. Inače, Željezara je važna i za razvoj grada Siska i čitavog kraja. Na primjer, Željezara je u Sisku u razdoblju od 1960. do 1990. godine ukupno izgradila blizu tri hiljade stanova, što je gotovo jedna petina stambenih objekata grada. Željezara je početkom pedesetih pokrenula i javni autobusni promet u Sisku, izgradila je čitav niz infrastrukturnih objekata, a Caprag, dio grada u kojem je smještena Željezara, nerijetko se doživljavao kao grad u gradu.

Bilo je među dijelom sisačkog stanovništva i negativnih emocija vezanih uz metalurške pogone. Nacionalistički sentimenti vezani su se posebno uz prvog velikog direktora Norberta Vebera, koji grad uzdiže do veličine jednog od prvih industrijskih središta tadašnje zemlje. Godine 1971. Željezara je središte otpora nacionalističkim tenzijama, a priča se da je upravo od tamo poslan zahtjev vrhu partije da se odmetnuti kadrovi Savka i Tripalo maknu s rukovodećih mjesta, što je nešto što se u nacionalističkoj populaciji ne zaboravlja, a vjerojatno ni ne oprašta, ni danas.

Zanemarena industrija

Deindustrijalizacija Siska na mnogo načina sliči svojedobnoj deindustrijalizaciji Detroita i drugih industrijskih centara u američkom “pojasu hrđe”, ili pak deindustrijalizaciji poljskih centara Łódź ili Gdańsk. Naime u svim ovim slučajevima sektori s ispodprosječnom stopom rasta i profita, a to je definitivno crna metalurgija u svim navedenim slučajevima, opadaju u korist sektora s natprosječnom stopom profita. Naime, prisvajaju se viškovi koji nastaju u području tzv. “zaostalih kapitala”. Da je posrijedi strukturna preobrazba privrede, odnosno da je riječ o svojevrsnom trendu tercijarizacije privrede govore i statistički podaci za Hrvatsku u razdoblju od 1971. do 2011. godine.

Ovdje kao primjer tog trenda navodimo strukturu zaposlenosti u ta tri glavna sektora. Usporedna analiza udjela poljoprivrednih, industrijskih i uslužnih zanimanja u sveukupnoj strukturi od 1971. do 2001. pokazuje kontinuirani pad poljoprivrednih zanimanja sa 40 na osam posto, relativnu stabilizaciju industrijskih zanimanja (1971. je bilo 29%, a u 2001. 27%, ali samo ako se udjelu industrijskih zanimanja od 12% pribroji i udio zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji od 15%), i udvostručenje udjela uslužnih zanimanja, s 28% u 1971., na preko 50% 2001. godine. Godine 2011. u poljoprivredi je zaposleno 11%, industriji 34%, a u tercijarnom sektoru (trgovina i usluge) 55% radnika.

Dosadašnje domaće vlade očito nisu shvatile važnost proizvodnog sektora u okviru domicilne ekonomije, niti su u stanju ponuditi odgovor na štetne posljedice tercijarizacije i outsourcinga u uvjetima globalizacije. Slučaj sisačke Željezare sve to potvrđuje. Problem koji u ovom tekstu nismo spominjali, a bio je prisutan, jest izostanak žešćeg otpora radništva. Istina, u onom velikom valu otpuštanju radnika 2011. godine kad je uručeno skoro hiljadu otkaza odjednom, bilo je sindikalnih akcija, ali je zamjetniju javnu pažnju dobila karitativna akcija tadašnjeg nadbiskupa Bozanića koji je sisačkim radnicima udijelio 150 hiljada kuna pomoći. Godine 2002. sukob je bio jači, došlo je i do konflikta radnika i policije.

Međutim, tendencija desindikaliziranja radništva najjasnije se vidjela u ovoj aktualnoj fazi kad je posljednjih stotinjak radnika iz čeličane poslano na šestomjesečni prisilni odmor, a da ni na koji način nisu protestirali, između ostaloga i zato jer uopće nisu imali sindikat.