Halifax, Nova Škotska: „Queer borba je klasna borba“, kaže Charlie Huntley, 25-godišnji radnik u kafiću, „i o njoj se ne bi trebalo govoriti kao o izoliranom problemu.“

Ubrzo nakon uspješne sindikalne organizacije u Spring Gardenu, te usred borbe u Second Cupu, započela je kampanja Baristas Rise Up (BRU), zamišljena kao „sindikalni pokret pod vodstvom radnika s ciljem poboljšanja radnih uvjeta i tehničkih standarda za prekarne, nisko plaćene poslove u kafićima“.

Kao i pokret Fight for Fifteen, koji se ove godine proširio SAD-om poput požara sa žarištima u New Yorku, Chicagu, Detroitu, St. Louisu i Milwaukeeju, gradovima u kojima se nisko plaćeni radnici organiziraju u borbi za dostojanstvo, poštovanje i pravdu, BRU je dobio mnogo medijske pažnje.

No dominantni medijski narativi često izostavljaju analizu ekonomskih uvjeta koji su potakli ovakve organizacije na djelovanje, kao i analizu utjecaja koji ti uvjeti imaju na mlade marginalizirane radnike.

„Kao mlada queer i trans osoba, poput ostalih pripadnika moje generacije, ulazim na tržište rada u neoliberalno doba mjera štednje u kojem smo prisiljeni na međusobno natjecanje za sve manji i manji broj poslova koji uz to često ne osiguravaju prava na zdravstveno osiguranje, porodiljni dopust, bolovanje ili mirovinu, prava za koja su se radnici u prošlosti borili i izborili.“

Prema projekciji Kanadskog centra za alternativne politike, Atlantske provincije će izgubiti 4.400 radnih mjesta s punim radnim vremenom u uslužnom sektoru do kraja 2015. godine. Usto, Gospodarsko vijeće Atlantskih provincija tvrdi da je u razdoblju od 2001. do 2010. u toj regiji stvoreno četiri puta više nisko plaćenih poslova nego onih visoko plaćenih.

U Halifaxu u Novoj Škotskoj, gradu koji postaje domom tridesetak tisuća studenata godišnje, stopa nezaposlenosti mladih je 2012. dosegla uznemirujućih 18,2%, što je gotovo dvostruko više od stope nezaposlenosti starijih od 25. Prema biltenu burze rada, mladi se često prvi otpuštaju za vrijeme ekonomske krize te zadnji pronalaze posao nakon ekonomskog oporavka.

Usto, studenti u Novoj Škotskoj diplomiraju s prosječnim dugom od 35.642 dolara (plus kamate), koji moraju otplatiti radeći poslove s punim radnim vremenom za minimalne plaće koje godišnje iznose 20.000 dolara bruto – ako uopće imaju sreće i pronađu posao.

„Kao mladi studenti nalazimo se u neodrživoj poziciji u kojoj smo u isto vrijeme potkvalificirani i prekvalificirani, u poziciji koja nas ostavlja zarobljene u vječno rastućem dugu i siromaštvu i u kojoj ne uspijevamo pronaći dobro plaćene poslove dok se trudimo otplatiti studentske kredite. Stoga radimo poslove sa skraćenim radnim vremenom u prodaji i ugostiteljstvu u tvrtkama u kojima nema sindikalnog organiziranja.“

Poslovi posluživanja hrane više nisu „prijelazni poslovi“ ili stepenica na putu ka nečemu boljem. Živimo u vremenu ekonomske krize zbog koje, po prvi put nakon nekoliko desetljeća, cijela generacija udara glavom o stakleni strop klasne mobilnosti.

S obzirom na takvu situaciju, nije iznenađujuće da se nisko plaćeni radnici u Novoj Škotskoj, ali i drugdje, organiziraju kako bi promijenili status uslužnih radnika. Također, ne iznenađuje ni činjenica da su mladi radnici koji se susreću s višestrukim oblicima opresije, uključujući queer i trans osobe, visoko zastupljeni na poslovima posluživanja hrane.

U regiji u kojoj je iznimno mnogo mladih ljudi nezaposleno ili zaposleno na mjestima za koja su prekvalificirani, queer i trans osobe spremne su prihvatiti bilo koji posao koji im se nudi te su često spremne trpjeti homofobiju i transfobiju na radnom mjestu.

Huntley smatra kako je BRU posebno značajan za queer osobe, ne samo jer je „pokret započela šačica queer i/ili trans osoba“, nego i zbog „specifičnih prepreka s kojima se queer i trans osobe susreću u pronalasku i zadržavanju posla“. Američko istraživanje provedeno među trans osobama 2011. pokazalo je da je stopa nezaposlenosti trans i rodno neutralnih osoba dvostruko veća od nacionalnog prosjeka (14%).

Ta je brojka čak četiri puta veća od nacionalne stope nezaposlenosti (28%) kada su u pitanju trans osobe drugih rasa. Nadalje, više je trans žena (36%) nego trans muškaraca (19%) prijavilo gubitak posla zbog diskriminacije. Nevjerojatnih 90% ispitanika iskusilo je uznemiravanje ili maltretiranje na poslu, ili moralo poduzeti nešto da ga izbjegne.

Jude Kinder, 25-godišnji konobar u Second Cupu, koji je otpušten nakon glasanja za osnivanje sindikata, diplomirao je na sveučilištu Mount St. Vincent 2010. godine te kaže da otad ne može pronaći posao u struci (uredničkim poslovima). Štoviše, nakon diplome, plaća mu se bila smanjila s 14 do 16 dolara na sat na minimalac.

Kinder smatra da vidljivost queer/trans identiteta  „utječe na dojam tijekom intervjua za posao“ te da „kolege često pretjerano detaljno preispituju izgled queer/trans osoba“. Andrew Guthro (25), koji radi u trgovini Planet Organic, ponavlja Kinderov stav tvrdeći da „u svakoj situaciji u kojoj queer i/ili trans osoba poslužuje mušterije dolazi do određenih očekivanja, predrasuda, otuđenja i diskriminacije“. Taj dodatni pritisak u Guthru pobuđuje potrebu za dokazivanjem da može biti jednako koristan i susretljiv radnik – ili čak korisniji i susretljiviji – od svojih ne-trans kolega. „Radi se o potrebi za stalnim dokazivanjem, od školskog igrališta do radnog mjesta, potrebi za dokazivanjem da vrijediš jednako kao i ostali.“

Vidljivost queer i trans radnika dvosjekli je mač. Kinder tvrdi da queer osobe često slijede jedna drugu u pronalasku radnog mjesta jer „zapošljavanje jedne queer osobe može značiti da je radno mjesto sigurnije za druge, a osobe koje poslužuju hranu su vjerojatno najvidljivije“.

No osim što druge queer i trans osobe upućuje na „sigurno radno okruženje“, rad osoba koje poslužuju hranu svakodnevno ih dovodi u izravan odnos s ljudima, čineći ih ranjivima za homofobiju i transfobiju. Naročito u slučaju trans i rodno neutralnih osoba, vidljivost na radnom mjestu izlaže ih stresnim situacijama u kojima bivaju percipirane kao pripadnici roda s kojim se ne identificiraju. Šefovi često ne razumiju psihološki teret koji takve situacije predstavljaju zaposlenicima. Huntley čak spominje poslodavca koji je tražio „više strpljenja“ od osoba izloženih transfobiji na radnom mjestu.

 

Što sindikati mogu učiniti?

Huntley vjeruje da sindikalna struktura queer i trans osobama može priskrbiti određena prava. Queer i trans osobama koje su članovi sindikata zajamčena su ista prava kao i njihovim cis-rodnim (ne-trans) kolegama. Usto, dva su sindikalna prava posebno važna queer i trans osobama.

„Pristup odvjetnicima i drugim potrebnim resursima u slučaju diskriminacije na radnom mjestu“ prvo je od tih prava. S obzirom da je pronalaženje rješenja u sklopu pravosudnog sustava teško dostupno onima u ekonomski nepovoljnom položaju, pristup postupku žalbe i pravnom zastupniku koji omogućava sindikalna struktura za queer i trans osobe znači mogućnost borbe protiv diskriminacije na radnom mjestu, umjesto mirenja s postojećom situacijom.

Drugo važno pravo jamči odredba u kolektivnom ugovoru koja od poslodavca zahtijeva opravdan razlog za otpuštanje zaposlenika. Ta odredba daje dodatnu sigurnost zaposlenja  što je, kao što Huntley ističe, „poprilično važno za queer i trans osobe, kojima je gubitak posla posebno problematičan, jer one teže pronalaze novi posao zahvaljujući homofobnoj i transfobnoj diskriminaciji“.

Sindikati mogu uvesti i dodatne promjene kako bi što uspješnije ispunili potrebe svojih queer i trans članova. „Radnici u tranziciji: priručnik o procesu prilagodbe spola za sindikalne predstavnike“ predlaže pružanje podrške trans osobama uključivanjem odredbe o nediskriminaciji u kolektivni ugovor, pokrivanjem troškova trans-specifične zdravstvene skrbi, te plaćenim tranzicijskim dopustom.

Također, sindikalni predstavnici i članovi sindikata mogu zaštititi prava trans zaposlenika strogim pridržavanjem odredbi o povjerljivosti, uvođenjem obuke protiv uznemiravanja na radnom mjestu, te zagovaranjem trans problematike u sklopu pitanja drugih ljudskih prava koje sindikat podupire. Budući da sindikati igraju važnu ulogu u borbi za jednakost i u oblikovanju javnog mnijenja,  priručnik „Radnici u tranziciji” zalaže se za ideju da sindikalni pokret „treba iskoristiti dosad stečeno znanje i vještine kako bi unaprijedio borbu trans osoba za jednakost i dostojanstvo”.

Ako sindikati žele zadržati svoj značaj, moraju prije svega funkcionirati kao sredstvo borbe za sve svoje članove. To također znači da radnički pokret mora produbiti svoje razumijevanje specifičnih problema s kojima se susreću queer i trans osobe.

Huntley smatra da „sindikati pokazuju svoju najbolju stranu kad samosvjesno preispituju razne sistemske sile koje sputavaju pojedince”. Najčešće je riječ o ekonomskim silama – klasno utemeljenima, no ne uvijek i ne isključivo. Sindikati koji ozbiljno shvaćaju osnaživanje radnika moraju prepoznati različite oblike obespravljenosti s kojima se različiti radnici susreću, što također znači prepoznavanje potrebe da se radnici osnaže u skladu s vlastitim potrebama. Univerzalan pristup, i uz najbolje namjere, nije primjeren u borbi protiv obespravljenosti queer i trans osoba.

Važno je prepoznati da queer i trans radnici predvode BRU u zagovaranju poboljšanja radnih uvjeta za nisko plaćene konobare. To nije slučajnost. Moramo kritički preispitati razloge zbog kojih je tomu tako kako bismo razvili strategiju za daljnji napredak.

Uz  dominantnu struju LGBT pokreta koja nudi tek površnu analizu klasnih odnosa, potrebno je, sada više nego ikad, prepoznati načine na koji se kapitalizam i opresija queer i trans osoba međusobno osnažuju. Teorija i iskustvo moraju biti združeni kako bismo što učinkovitije uzvratili udarac. Iskustva diskriminacije queer i trans osoba su jedinstvena, a jedinstven je i doprinos koji one mogu dati radničkom pokretu. Za queer i trans osobe opresija ne počinje i ne završava na radnom mjestu te one često imaju jasnu svijest o socijalnoj nejednakosti, kreativne strategije otpora te razumijevanje važnosti zajednice, solidarnosti i snage kolektiva. Ako se pravilno iskoriste, te prednosti čine queer i trans osobe snagom s kojom treba računati.

 

S engleskog prevela Petra Požgaj

 

Izvor naslovne fotografije: Halifax Media Co-op; autor naslovne fotografije: Robin Metcalfe