Jedan od nepravedno zanemarenih te u široj javnosti gotovo zaboravljenih štrajkova iz perioda tranzicije je generalni štrajk metalaca iz 5. prosinca 1990. godine. Ovaj štrajk se odigrao u burnom periodu kada se iz socijalističkog sustava prelazi na kapitalistički, a pripreme za pretvorbu i privatizaciju uvelike traju. U to vrijeme zemlja već godinama prolazi kroz veliku ekonomsku i socijalnu krizu izazvanu mjerama štednje koje potiču Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.[1] Kao reakcija, javljaju se radnički štrajkovi. U ovom su periodu štrajkovi, kao i brojni stečajevi i otkazi, gotovo svakodnevna pojava. U Hrvatskoj, tada još uvijek u sastavu SFRJ, u travnju i svibnju 1990. održani su prvi višestranački izbori te je na nacionalnoj razini pobijedio HDZ.[2] Pobjedom HDZ-a, osim u političkoj sferi, i na terenu počinje borba za moć i kontrolu nad društvenim resursima. Prava politička borba odvijala se u općinama i središtima njihove reprodukcije: industrijskim poduzećima.

Osim na političkom i ekonomskom polju, u ovo vrijeme do promjena dolazi i na sindikalnoj sceni. Savez samostalnih sindikata Hrvatske(SSSH), dotadašnji sindikalni monopolist koji 1990. mijenja pravnu osobnost, dobiva konkurenciju jer se osnivaju i drugi sindikati. Programske nedoumice SSSH, praćene sve jačim pritiscima na radnička prava, kao i promjene u političkoj organizaciji Republike uvertira su za proces usitnjavanja sindikata. Nezavisni sindikat srednjih škola, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat aerodromskog osoblja, Sindikat učitelja i drugi sindikati, uglavnom javnih službi, udružili su se i u lipnju 1990. osnovali Konfederaciju nezavisnih sindikata.[3] Do jeseni 1990. postoji već preko 20 registriranih samostalnih sindikata, tri registrirane centrale i neformalna centrala Autonomni savez sindikata Krajine. Do kraja iste godine registrirat će se još jedna centrala, Hrvatska unija sindikata (HUS). Usitnjavanje sindikata je rezultat kako demokratizacije sindikalnog polja i bunta radnika spram S(S)SH, tako i političkih pritisaka na sindikalne strukture. Novi sindikati osnivaju se jer su radnici bili nezadovoljni brzinom (tj. sporošću) promjena u SSSH i jer su htjeli iskušati nove, ponekad i radikalnije metode borbe. Poteškoća s ovim sindikatima je što vode usitnjavanju, a ne grade aktivnu političku strategiju niti artikuliraju posebno radikalne zahtjeve. Treća struja koja se javlja odnosi se na nove režimske sindikate koji svoje utemeljenje također vide u demokratizaciji sindikalnog polja, ali personifikaciju demokratizacije vide u HDZ-u. Riječ je o sindikalistima koji su podržani od strane HDZ-a na lokalnoj ili republičkoj razini i koji smatraju da je njihova dužnost podržati Vladu, posebno u procesu izgradnje državne samostalnosti. Proces usitnjavanja sindikalnog polja dakle nije jednoznačan.

Kao i u drugim industrijskim granama, i u onoj metaloprerađivačkoj stanje je u ovom času vrlo teško. Da se razdoblje procvata metalne industrije u Jugoslaviji s ekonomskom krizom bliži kraju u ovom je periodu moralo biti jasno svim zainteresiranim stranama. Savezno izvršno vijeće (SIV) i Udruženje crne metalurgije Jugoslavije u dogovoru sa Svjetskom bankom i Evropskom zajednicom od konzultantske firme British Steel Consultants Ltd. 1989. su godine naručili studiju o razvoju jugoslavenske crne metalurgije (u nju je bila uključena i Željezara Sisak).[4] Studija je koštala milijun dolara: 30% je financirao SIV, a ostatak jugoslavenske željezare.[5] Prema studiji, osam od dvanaest jugoslavenskih željezara trebalo bi zatvoriti, a bez posla bi trebalo ostati 60.000 radnika. Otvorene bi trebale ostati željezare u Jesenicama, Sisku, Zenici i Smederevu, ali sa smanjenim brojem zaposlenih. Svjetska banka uvjetuje svoju pomoć saveznoj vladi dosljednom implementacijom zahtjeva iz ove studije. Večernji list pomalo ironično navodi da su se konzultanti iz British Steel-a “proslavili spašavanjem crne metalurgije u Velikoj Britaniji”, koja je “smanjila broj zaposlenih metalurga sa 120.000 na 50.000”.[6] U 1990. stanje u ovoj industrijskoj grani je još teže zbog mjera savezne vlade: “dozvoljen [je] nekontrolirani uvoz bez odgovarajuće zaštite ove grane”.[7] Ovo se posebno odnosi na uvoz iz istočnoevropskih zemalja.[8] Na sastanku predstavnika željezara i saveznog sekretara za privredu u srpnju 1990., najavljeno je da praktički sve jugoslavenske željezare idu u stečaj 1.9.[9] Prema riječima generalnog direktora Željezare Sisak Miloša Petrovića, u drugoj polovici 1990. “neke su [jugoslavenske] željezare radile tek sa 30 posto kapaciteta, neke su sasvim zaustavile rad a trećina od ukupnog broja zaposlenih u željezarama poslana kući”.[10]

Bitan pokušaj okrupnjavanja rascjepkanog radničkog pokreta bio je generalni štrajk metalca u Hrvatskoj održan 5.12.1990. i štrajk podrške radnika tekstilne industrije dan kasnije (6.12.). Ovi štrajkovi predstavljaju vrhunac organiziranog klasnog sukoba u Hrvatskoj u vremenu uvođenja kapitalističkih društvenih odnosa. Bila je to također prilika za okršaj starih i novih sindikalnih struktura diljem Hrvatske kao i za političko diskreditiranje radničkog organiziranja. (Štrajk se zbiva dva tjedna prije donošenja novog Ustava, iz kojega nestaju svi tragovi socijalizma.) Generalni štrajk metalaca bio je jasno usmjeren i protiv politika SIV-a, bivše “komunističke” i nove “demokratske” republičke vlade, kao i protiv masovnih stečajeva u industriji.[11]  Odgovor vlade RH na najavu štrajka bila je podrška drugoj sindikalnoj središnjici u osnivanju, Hrvatskoj uniji sindikata.

Iz razloga sveopće socijalne i ekonomske kataklizme, Samostalni sindikat radnika u metalskoj industriji Hrvatske 6.11.1990. donosi odluku o organiziranju generalnog štrajka. Da bi se štrajk održao, ovu odluku treba potvrditi više od polovice članstva.[12] Za datum jednodnevnog štrajka izabran je 5.12. Radi se o prvom generalnom štrajku jedne cijele djelatnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji (s 200.000 zaposlenih). Da postoji potreba za generalnim štrajkom jasno je bilo iz velikog broja “obustava rada” u proizvodnji i preradi metala. Razlozi su: “mizerni osobni dohoci, stečajevi u kojima se nemilice dijele otkazi, nagomilani gubici, potpuno neizvjesna sutrašnjica”. O situaciji u metalskoj i brodograđevnoj industriji predsjednik republičkog odbora Sindikata u proizvodnji i preradi metala Ivica Jakopčević kaže da 168 poduzeća (s preko 83.000 zaposlenih) ima nepokrivene gubitke, da je u stečaju 35 poduzeća, da je u studenom bilo 172 nelikvidna poduzeća, te da je upitan “opstanak 50 posto zaposlenih u metalskom kompleksu”. Sindikat pokušava od vlade dobiti odgovor o budućnosti ove grane još od lipnja, ali bez uspjeha. Sindikat traži: da se stopa poreza i doprinosa vrati na razinu iz 1988. (tada je iznosila 30,83, a sada 45,7%); da se osigura minimalni osobni dohodak od 600 DEM (dio radnika sada prima plaću manju od minimalne); da se stavi moratorij na stečajeve dok se ne riješi pitanje viška radnika (novo zaposlenje i naknada za nezaposlene od najmanje 400 DEM); te da se osigura 40-satno radno vrijeme. Jakopčević višekratno naglašava da štrajk nije politički, tj. da cilj nije rušenje vlade: “Mislim da terete privredne reforme, a i društva u cjelini moramo snositi svi podjednako, a za sada uglavnom udara po leđima radnika u proizvodnji. Jer svi drugi namiruju svoje obaveze i dalje po istom ključu, a radniku ne ostaje ništa, još mu se uručuju i otkazi, prijeti novim masovnim otpuštanjima.” U znak podrške metalcima, tekstilci najavljuju trosatni štrajk za 6.12.[13]

Istovremeno, Vlada i mediji pod njezinom kontrolom (posebno HTV) čine sve da oslabe ovaj pokušaj okrupnjavanja radničkog pokreta. Štrajk se neprestano naziva političkim, a organizatore optužuje da žele rušiti vladu. Nakon što su se predstavnici SSSH požalili da predsjednik Vlade Josip Manolić nije došao na pregovore koji su mogli spriječiti štrajk, Vlada se oglašava priopćenjem u kojem se kaže da nije spremna “pregovarati sa samozvanim predstavnicima radnika kojima je više do vlastitih stolica, a puno manje do novog gospodarsko-socijalnog razvitka Hrvatske”. Dakle, implicitno ih se proziva da su protiv Hrvatske. Vlada također najavljuje formiranje nove sindikalne centrale, HUS-a, kao “istinskog predstavnika interesa radnika”.[14] Jure Šundov, predsjednik Nezavisnog sindikata brodograđevnih radnika Splita, koji će nekoliko tjedana kasnije postati i v.d. predsjednik HUS-a, u priopćenju poslanom 5 dana prije štrajka navodi argumentaciju koja će se učestalo ponavljati u idućim danima:

“Štrajk za koji se zalaže Vijeće Samostalnih sindikata … odjeven u gospodarsko-socijalno ruho, ide za destabilizacijom stanja u Republici Hrvatskoj i rušenjem legalno izabrane vlasti. On je jednostavno na liniji politike koja je u Hrvatskoj poražena na prvim demokratskim izborima, a kroz štrajk pokušava povratiti izgubljene pozicije. Budimo iskreni, privredu Hrvatske, a metalce posebno, u sadašnje stanje upravo su dovele one snage koje se sad tako zdušno zalažu za štrajk, a kroz brigu za položaj radnika žele ostvariti svoje političke ambicije.”

HUS, koji već u procesu osnivanja tvrdi da će biti “i oporba i konstruktivan partner” Vladi, protivi se štrajku metalaca i tekstilaca istom argumentacijom. “Zar je nova hrvatska vlast kriva za sve promašaje Jugoturbine, Končara, Željezare Sisak, zar su to grijesi nove vlasti ili su to repovi boljševizma koji su namjerno tempirali propast kompletnog gospodarskog sustava u Hrvatskoj?”, rekao je Niko Gunjina, predsjednik Sindikata pogona lokomotiva u Janku Gredelju i jedan najagilnijih članava Inicijativnog odbora HUS-a.[15]

Ovu argumentaciju preuzimaju i lokalni sindikalisti koji ne podržavaju štrajk, pa će iz Nezavisnog sindikata sinjske Dalmatinke poručiti kako “radnicima nema pravo manipulirati nitko, a pogotovo ne sindikat koji 45 godina nije bio na njihovoj strani”,[16] a iz imotskog Pionira kako “Vlada Hrvatske nije kriva za ovakvo stanje jer je ovakvo stanje naslijedila”.[17] Vinkovačka Demokratska zaštitna zajednica posloprimaca također osuđuje štrajk i poručuje da je posrijedi “zlouporaba nevolja posloprimaca” koju predvodi “samoimenovano i od radnika otuđeno boljševičko rukovodstvo” SSSH.[18] Štrajkaške zahtjeve ne podržava ni Konfederacija nezavisnih sindikata, a aktivni su i štrajkolomci.[19]

Općinske su vlasti također bile agilne u optužbama i pritiscima prema metalskim radnicima u vrijeme štrajka. U Đuri Đakoviću, najvećem poduzeću u Slavonskom Brodu i jednom od centara metalske industrije, radnici iz Tvornice vozila i opreme štrajkali su već 19.11. Ovaj je štrajk “od strane organizatora štrajka okarakteriziran kao dio šire sindikalne borbe metalaca Hrvatske, pokrenute iz Siska” (Barać 442). Kada je tjedan dana nakon štrajka u Đuri Đakoviću u RO Montaža izbio požar (za koji se vjerovalo da je podmetnut), općinske vlasti su ga protumačile i iskoristile kao “potvrdu” da se “pored političkih i vojnih pritisaka, koristi i loše ekonomsko stanje na području grada i općine kao sredstvo zastrašivanja i potkopavanja stabilnosti aktualne vlasti” (Barać 442).

I općinska vlast u Karlovcu angažirala se na gušenju ovoga štrajka. U vrijeme generalnog štrajka metalaca, “karlovačka općinska vlada tražila [je] od svih direktora da ... štrajk spriječe po svaku cijenu, ... HDZ [je] održavao sastanke svojih članova i simpatizera izvan i u tvorničkim halama, otvoreno pozivajući da se u štrajk ne ide, objavljivali su se plakati s lažnim saopćenjem da štrajka neće biti, u Tvornici dizel motora je, kažu, direktor tražio da se svi koji su za štrajk posebno potpišu, nakon čega štrajka naravno nije bilo...”[20] Nakon ovih pritisaka kompletni izvršni odbor tvorničkog sindikata podnio je ostavku.[21]

Ova proturadnička i protusindikalna ofenziva na svim razinama države i u poduzećima očito je pokolebala dio radnika, pa tako u nekim poduzećima radnici odbijaju štrajkati, u drugima zahtjeve sindikata podržavaju, ali se ne štrajka, a u trećima se štrajka samo sat ili dva. Dok se neka poslovodstva odupiru štrajku, drugdje štrajkaške zahtjeve podržavaju i rukovodstva poduzeća.  U nekim poduzećima, štrajk je najavljen i dobio je podršku većine radnika, ali je u zadnji čas otkazan ili se manji broj radnika pojavio na skupu.[22] Štrajku metalca pridružila se i Tvornica strojeva u Borovu, dok su štrajkom upozorenja podršku dali i tekstilci, obućarci i gumarci.[23]

Iako se od 200.000 metalaca za štrajk izjasnilo njih 120.000, prema podacima republičkog odbora sindikata (ROS) metalaca Hrvatske na kraju je štrajkalo 62.862 radnika.[24] Dan nakon štrajka Vijeće SSSH je uputilo otvoreno pismo HTV-u, u kojem ističe da je “zaprepašteno nekorektnošću, objedama, insinuacijama i neobjektivnošću Hrvatske televizije” te da je Vijeće “posebno zaprepašteno razbijačkom aktivnošću štrajkolomaca – nekih predstavnika nezavisnih sindikata”.[25]

Osim što je svakako predstavljao jedan od istaknutijih momenata u sukobu izazvanom tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam, generalni štrajk metalaca (i tekstilaca) predstavlja i trenutak koji država koristi za slabljenje organiziranja radničke solidarnosti. Predsjednik sindikata sisačke Željezare Živko Misirača za Danas je izjavio da je ovom prilikom “sindikat zadobio težak udarac, jer su se radnici podijelili za vrijeme štrajka, a te su podjele vidljive i sada”. Inače, vlada je kao glavnog krivca za štrajk metalaca optužila upravo Željezaru Sisak.[26] Ova je optužba najvjerojatnije povezana s činjenicom da je 1990. predsjednik saveznog odbora vrlo aktivnog (i mjerama SIV-a nenaklonjenog) Saveza samostalnih sindikata metalaca Jugoslavije bio Branislav Sekulić iz Željezare Sisak. Nakon najave Vlade kako neće pregovarati s SSSH, nego izravno s tvorničkim sindikatima, predsjednik ovoga sindikata Josip Klisović podnio je ostavku procjenjujući da “takav stav razbija SSSH”. Klisović spominje i “nemogućnost objavljivanja otvorenog pisma koje je Sindikat glede generalnog štrajka uputio javnosti”. Poruka nije poslana samo sindikalnom rukovodstvu, već i radnicima koji su štrajkali, pa predsjednik sindikata metalaca Jakopčević tvrdi da se na radnike koji su štrajkali vrši pritisak i poziva sindikat da ih zaštiti.[27] Dragutin Lesar, predsjednik Sindikata radnika kod privatnika i član radne grupe VSSSH koja nakon Klisovićeve ostavke obavlja funkciju predsjednika, nedugo nakon štrajka metalaca upozorava kako se metalcima dijele ispisnice iz Samostalnog sindikata pod prijetnjom otkaza.[28]

Štrajk metalaca (i na republičkoj i na federativnoj razini) svjedoči kako, u trenutku kada brojni stari i novi sindikati vode bitke među sobom i za sudbine pojedinačnih poduzeća, ima pokušaja povezivanja radničkih zahtjeva i da su radnici bili spremni reagirati na pritiske krupnog kapitala u obrani svojih prava.

 

Literatura:

Barać, Mladen, “Osnovna obilježja i okolnosti demokratizacije društveno-političkog života

slavonskobrodske općine tijekom 1990.”, Scrinia Slavonica 10 (2010), 419-453.

Djuric, Nesho. “Yugoslav metal workers stage one-hour warning strike”, UPI Archives, July 31, 1990, http://www.upi.com/Archives/1990/07/31/Yugoslav-metal-workers-stage-one-hour-warning-strike/5545649396800

Domladovac, Martina i Lina Gonan. “Veliki štrajkovi strojovođa 1989. i 1990. godine i osnivanje prvih sindikata na željeznicama”. Radnička prava, 5.12.2016. http://radnickaprava.org/tekstovi/clanci/martina-domladovac-i-lina-gonan-veliki-strajkovi-strojovoda-1989-i-1990-godine-i-osnivanje-prvih-sindikata-na-zeljeznicama

Musić, Goran, “Jugoslovenski radnički pokret 1981-1991”, u Društvo u pokretu: Novi društveni pokreti u Jugoslaviji od 1968. do danas, ur. Đorđe Tomić i Petar Atanacković. Cenzura, Novi Sad, 2009. 160-168.

    Bilješke:

[1]         Račić, J., Ivčić, S., Cvek, S., Tržište, država i kraj socijalizma: Slučaj „Borova“, U: Bonfiglioli, Chiara ; Koroman, Boris (ur.), Socijalizam: izgradnja i razgradnja Zbornik odabranih radova s Drugog međunarodnog znanstvenog skupa Socijalizam na klupi. Socijalizam: Izgradnja i razgradnja, Pula, 1.-3. 10. 2015., Pula-Zagreb : Srednja Europa, 2017. Str. 129-152.

[2]              Nakon provedenih republičkih parlamentarnih izbora koji su uključivali prvi krug glasanja 22. i 23. travnja 1990. te drugi 6. i 7. svibnja 1990., pobjedu je odnio HDZ s 42% dobivenih glasova (odnosno 58% mjesta u Saboru), drugi je bio SKH-SDP s 26% (30% saborskih mjesta), potom KNS s 21% te SDS sa 1,6% osvojenih glasova.

[3]       Nekoliko godina kasnije, ovi će se sindikati, uz nove članove, reorganizirati u Maticu hrvatskih sindikata. Ostatak članstva KNSH 1999. gasi središnjicu i osniva Nezavisne hrvatske sindikate.

[4]          Pantelić, Siniša, “Tri varijante spasa”, Željezarac, 67, VIII, srpanj-kolovoz 1990., 3.

[5]          “Najteža poslovna godina”, Jedinstvo 2166, XLVII, 10.1.1991., 4.

[6]          Pantelić, Siniša, “Tri varijante spasa”, Željezarac, 67, VIII, srpanj-kolovoz 1990., 3.

[7]          “Najteža poslovna godina”, Jedinstvo 2166, XLVII, 10.1.1991., 4.

[8]          M. Jerčić, “Željezara čeka SIV”, Slobodna Dalmacija XLVIII, 14237, 22.7.1990., 6.

[9]          M. Jerčić, “Željezara čeka SIV”,  Slobodna Dalmacija 14237, XLVIII, 22.7.1990., 6.

[10]        “Najteža poslovna godina”, Jedinstvo 2166, XLVII, 10.1.1991., 4.

[11]        Julije Katančević, “Sve se lomi preko radnika”, Jedinstvo 2162, XLVI, 13.12.1990., 3.

[12]        N.P., “Odluka o novom štrajku”, Novi list 306, XLIV, 7.11.1990., 3.

[13]        Nevenka Petković, “Buntovnici s razlogom”, Novi list 321, XLIV, 22.11.1990., 14.

[14]        Vesna Bluml, “Komu će se prikloniti radnici”, Danas 459, 04.12.1990, 21.

[15]        Vesna Bluml, “Komu će se prikloniti radnici”, Danas 459, 04.12.1990, 24.

[16]        “Nećemo štrajkati”, Slobodna Dalmacija 14372, 4.12.1990, 5.

[17]        “Protiv pritiska”, Slobodna Dalmacija 14373, 5.12.1990, 5.

[18]        “Zlouporaba posloprimaca”, Slobodna Dalmacija 14373, 5.12.1990., 5.

[19]        Nevenka Petković, “Štrajk protiv ‘mizerije’”, Novi list 334, XLIV, 5.12.1990., 3.

[20]        Vesna Bluml, “Preko leđa gladnih”, Danas, 462, 25.12.1990, 30.

[21]        “Metalci (ni)su štrajkali”, Slobodna Dalmacija 14374., 6.12.1990., 5.

[22]        “Zaposleni na radnim mjestima”, “Odustali od štrajka”, Slobodna Dalmacija 14374, 6.12.1990, 5.

[23]        “Priključili se i naši strojarci”, TB 3154, 7.12.1990., 2; M.Ć., “Zborovi radnika”, Glas Slavonije 13990, 7.12.1990., 16.

[24]        Nevenka Petković, “Štrajk protiv ‘mizerije’”, Novi list 334, XLIV, 5.12.1990., 3; “Malo – teško i izbrojiti”, Jedinstvo 2162, XLVI, 13.12.1990., 3.

[25]        “Zaprepašteni nekorektnošću HTV-a”, Novi list 334, XLIV, 5.12.1990., 3.

[26]        Vesna Bluml, “Preko leđa gladnih”, Danas, 462, 25.12.1990, 30.

[27]        “Josip Klisović podnio ostavku”, Slobodna Dalmacija 14377, 9.12.1990, 2.

[28]        “Ispisnice pod prisilom”, Slobodna Dalmacija 14382, 14.12.1990., 3.

 

_____________________________________________________________________________

 

Okrupnjivanje radničkog bunta

Prvi pokušaj okrupnjivanja radničkog bunta dogodio se ne na republičkoj, već na federalnoj razni i uključivao je upravo sindikate metalaca. Petominutni štrajk metalaca “u svih 12 željezara Jugoslavije” održao se 24.5.1990. u 12h. Konferencija sindikata jugoslavenskih željezara je najavljivala: “Ukoliko se SIV do 15. lipnja, sasvim korektno (sic) ne odredi prema iznesenim zahtjevima metalaca za rasterećenje ove grane privrede i ostvarenje uvjeta daljnjeg razvoja – oni će stupiti u generalni štrajk.”[1] Međutim, SIV na zahtjeve metalaca nije reagirao. Savezni odbor Saveza samostalnih sindikata metalaca Jugoslavije 5.7.1990. održava sjednicu na kojoj (opet) izražava “krajnje nezadovoljstvo neadekvatnim tretmanom crne metalurgije od strane Saveznog izvršnog vijeća i bankarskih institucija”. Metalci su nezadovoljni i ignoriranjem od strane općina, od kojih su također tražili rasterećenja dohotka radnika u metalurškoj industriji. Metalci od SIV-a traže da se izjasni “da li je ovoj zemlji potrebna crna metalurgija” te da, ako je odgovor potvrdan, industriji osigura povoljne bankovne kredite u iznosu od 250 milijuna dolara.[2] Dio tih sredstava bio bi utrošen “za bezbolno smanjenje broja zaposlenih” (kroz dokup staža i odlazak u prijevremenu mirovinu).[3]

Zbog ovakvog odnosa savezne vlade prema metalurškoj industriji, na sastanku Koordinacionog odbora Konferencije Sindikata jugoslavenskih željezara s predsjednikom Saveznog odbora samostalnih sindikata metalaca Jugoslavije Branislavom Sekulićem (inače radnikom sisačke Željezare) donesena je odluka da se 31.7. održi jednosatni štrajk upozorenja. Ako se zahtjevima metalaca tada ne udovolji, najavljuje se generalni štrajk (koji bi se mogao održati 10.9., jer je na taj datum sazvan generalni štrajk metalaca u Sloveniji).[4] Jednosatni štrajk upozorenja održan je 31.7.1990. u svih 12 jugoslavenskih željezara. U štrajku je sudjelovalo 110.000 radnika (Djuric).

Očigledno je da u burno ljeto 1990., nakon izbora po republikama i u vrijeme eksplozije nacionalističkih politika, jugoslavenski radnički pokret još uvijek djeluje i reagira na pritiske kapitala. Dakle, i hrvatski su radnici djelovali—koliko su to prilike dopuštale—u sklopu jugoslavenskog sindikalnog pokreta i u vrijeme nakon pobjede nacionalne opcije na republičkim izborima. Na temelju ovog istraživanja o štrajku metalaca smatramo da bi vrijedilo detaljnije istražiti koji su preduvjeti rezultirali time da su upravo metalci uspijevali djelovati preko granica poduzeća i republika. Znamo kako nisu samo metalci razmišljali o strategijama zajedničkog djelovanja na razini Jugoslavije. Domladovac i Gonan (2016) u istraživanju početka sindikalnog organiziranja na željeznici navode da su i radnici na željeznici prepoznali kako isti problemi zahvaćaju sve radnike iz sektora, pa su unutar sindikata na željeznici postojali prijedlozi za osnivanje sindikata na razini zajednice Jugoslavenskih željeznica. Zanimljivo bi bilo vidjeti je li bilo sličnih prijedloga i u drugim granama i koji su razlozi njihova neuspjeha. Goran Musić tvrdi da je takvih situacija bilo, no ne navodi mnogo primjera:


“sve do 1990 godine, prvi nezavisni sindikati, koji se u matičnim republikama
odvajaju od državnog sindikata (Savez sindikata Jugoslavije), pokušavaju
formirati nove sindikalne konfederacije sa preduzećima iz iste grane na
federalnom pre nego na republičkim nivoima. Tako se na osnivačkom
konresu prvog nezavisnog sindikata radnika u Valjaonici bakra i aluminijuma
u Sevojnu 22. januara 1990., kao gosti pojavljuju i predstavnici Železničkog
transportnog preduzeća iz Zagreba i Beograda. Sličnu logiku te godine pratili
su i radnici Jadranbroda iz Rijeke tvrdnjom da osnivanjem nezavisnog
sindikata ne žele da razbijaju Jugoslovenski sindikat, već naprotiv, da
omoguće neposredno povezivanje radnika izvan republika u sličnim
industrijama.”
(Musić 164)

U ljeto 1990, u vrijeme kada nacionalističke politike po republikama uzimaju maha sindikalni predstavnici prepoznaju zajednički interes radnika i pokušavaju spriječiti srozavanje života radnika okrupnjavanjem njihovih zahtjeva.

   

[1]          Đ.G., “Štrajk metalaca”, Jedinstvo 2133, XLVI, 24.5.1990., 1; “Štrajk – 31. srpnja”, SD 14242, XLVIII, 27.7.1990., 4.

[2]          V.P., “Generalni štrajk metalurga Jugoslavije?” Jedinstvo 2141, XLVI, 19.7.1990., 4.

[3]          V.P. “Div traži rješenja”, Jedinstvo 2159, XLVI, 22.11.1990., 4.

[4]          “Štrajk – 31. srpnja”, Slobodna Dalmacija 14242, XLVIII, 27.7.1990., 4.


 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Payton Chung

 

Članak je nastao uz financijsku podršku RLS SEE