Kako pritisak Europe uništava nacionalne sustave kolektivnog pregovaranja

Kolektivni ugovori čija primjena seže šire od neposrednog radnog mjesta ili razine poduzeća s pravom se smatraju jednim od jedinstvenih institucionalnih obilježja europskog socijalnog modela. Niti jedna druga svjetska regija nema ni približno tako dobro razvijen sustav kolektivnog pregovaranja s više poslodavaca u kojem ugovori pokrivaju ne samo čitave industrijske grane, već se u nekim slučajevima primjenjuju i na nacionalnoj razini. Postojanje kolektivnih ugovora s toliko širokom pokrivenošću jedan je od razloga zašto je velika većina europskih radnika i dalje obuhvaćena sustavom kolektivnog pregovaranja. Nasuprot tome, u zemljama i regijama u kojima se većina pregovora vodi na razini radnog mjesta ili tvrtke, tek manjina zaposlenika ima radna prava osigurana kolektivnim ugovorom.

Iako je u posljednja dva desetljeća očit pomak prema sve većoj decentralizaciji kolektivnog pregovaranja u Europi, temeljne karakteristike kolektivnih ugovora u većini su europskih zemalja ostale iznimno stabilne. U Zapadnoj Europi samo je Velika Britanija, pod vlašću Margaret Thatcher na početku 1980-ih godina, provela velike promjene – od sistema u kojemu je pregovaranje na razini pojedine industrijske grane igralo veliku ulogu do situacije u kojoj prevladava pregovaranje na razini radnog mjesta. Nakon 1990. godine Velika Britanija se pridružila brojnim zemljama Istočne Europe u kojima nije bilo moguće izgraditi sustav granskog ili nacionalnog pregovaranja. Ipak, unatoč tim primjerima, kolektivni ugovori s više poslodavaca koji obuhvaćaju veći broj radnih mjesta, pa i sektora, ostali su dominantna i konstitutivna značajka europskog kolektivnog pregovaranja.

Međutim, u kontekstu velike ekonomske krize, sve veći broj europskih zemalja ide u smjeru radikalne decentralizacije kolektivnog pregovaranja, koju karakteriziraju izravne državne intervencije u slobodu kolektivnog pregovaranja, što dovodi do uništavanja dugogodišnjih struktura nacionalnog i granskog pregovaranja. U gotovo svim slučajevima pokretačka snaga koja je stajala iza ovih procesa bila je takozvana “Trojka”, odnosno Europska komisija (EK), Europska centralna banka (ECB) i Međunarodni monetarni fond (MMF). Naime, Trojka je vezala odobravanje kredita i otkup državnih obveznica uz provedbu opsežnih “strukturnih reformi”, posebice na tržištu rada.

Europski krizni menadžment i uloga kolektivnog pregovaranja

Trenutni dominantni pristup upravljanju krizom u Europi temelji se na pretpostavci da ona prvenstveno proizlazi iz duga i konkurentnosti. Takav pristup doveo je do usvajanja dvije glavne “terapije”: snažne politike štednje kako bi se konsolidirale javne financije te temeljnih strukturnih reformi usmjerenih poboljšanju nacionalne konkurentnosti. Euro Plus Pakt, usvojen 2011. godine na poticaj Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja, uključivao je izričitu napomenu o važnosti plaća i kolektivnog pregovaranja za obje gorenavedene terapije. U slučaju konsolidiranja javnih financija, glavni je interes bio nametnuti rezanja i/li zamrzavanja plaća u javnom sektoru, što većina europskih zemalja danas primjenjuje. S druge strane, smanjenje plaća i troškova rada trebalo bi razriješiti potrebu za većom konkurentnošću. Štoviše, sustavi nacionalnog kolektivnog pregovaranja morali su se reformirati kako bi se tvrtkama omogućila fleksibilnija prilagodba promjenama u privrednom okruženju u svrhu smanjenja “rigidnosti u snižavanju plaća”.

Izvješće koje je pripremila Opća uprava za ekonomska i financijska pitanja, pisano začuđujuće otvoreno, otkriva kako bi trebali izgledati takvi “konkuretni” modeli određivanja visine plaće. Pod naslovom “Reforme koje potiču zapošljavanje”, navode se sljedeće mjere:

- opća decentralizacija određivanja plaća i kolektivnog pregovaranja

- uvođenje ili proširenje mogućnosti prelaska s granskog na pregovaranje na razini radnog mjesta

- ograničavanje ili ukidanje “načela prednosti” po kojem se na radnike primjenjuju najpovoljniji uvjeti dogovoreni u hijerarhijski različitim tipovima ugovora; takva odredba najčešće podrazumijeva da ugovori sklopljeni na radnom mjestu ne mogu sadržavati lošije uvjete od onih ispregovaranih na nivou industrijske grane

- ograničavanje ili smanjenje mogućnosti proširenja kolektivnih ugovora na poslodavce koji ih nisu potpisali.[1]

Pored toga, preporuke se izravno odnose i na:

- smanjenje “pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem” i

- “sveopće smanjenje utjecaja sindikata na određivanje plaća”

Te se preporuke nazivaju “Reformama koje potiču zapošljavanje”. Posljednje dvije točke posebno otkrivaju namjeru i opći smjer tih prijedloga.

Prijedlozi Opće uprave za ekonomska i financijska pitanja dovode do radikalne decentralizacije kolektivnog pregovaranja, čiji je cilj ne samo smanjenje ili čak ukidanje nacionalnog i granskog pregovaranja, već i svjesno provođenje strategija sa svrhom slabljenja cjelokupnog kolektivnog pregovaranja i uloge sindikata. Iako takva stajališta nisu jednoglasno prihvaćena ni unutar same Europske komisije (otvoreno ih je kritizirala Opća uprava za zapošljavanje, socijalna pitanja i uključenost), u okviru Trojke upravo je Opća uprava za ekonomska i financijska pitanja ta koja, zajedno s Europskom centralnom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom, određuje smjernice kojih se nacionalni “reformski programi” moraju pridržavati.

Rekonstrukcija kolektivnog pregovaranja u zemljama EU u vremenu krize

Trojka zastupa radikalnu decentralizaciju kao plan za rekonstrukciju čitavog europskog sustava kolektivnog pregovaranja. Strategija se sastoji od četiri sastavna dijela, čija važnost varira od zemlje do zemlje.[2]

Prvi je poništavanje ili ukidanje kolektivnih ugovora na državnom nivou. Primjerice, Grčka i Rumunjska su imale nacionalne kolektivne ugovore kojima su, među ostalim odredbama, bile propisane i minimalne plaće. Vlade tih zemalja su pod pritiskom Trojke obustavile pregovore oko minimalnih plaća, a u slučaju Grčke su ih smanjili za više od 20 posto. Međunarodna organizacija rada (ILO) osudila je ovaj potez koji predstavlja “opetovano i snažno” uplitanje u slobodu kolektivnog pregovaranja. U Irskoj je prekinuta praksa okvirnih nacionalnih sporazuma jer su poslodavci smatrali da će lakše prisiliti radnike na ustupke vezane uz visinu plaće kroz decentralizirano pregovaranje.

Drugi aspekt, vidljiv u gotovo svim zemljama, povećanje je broja radnih mjesta izuzetih iz nacionalnih kolektivnih ugovora. U nekim zemljama, kao što su Italija i Španjolska, sindikati su inicijalno pristali na formalne “otvorene” klauzule s udrugama poslodavaca, po kojima bi bilo dopušteno određeno odstupanje od radnih uvjeta uređenih granskim kolektivnim ugovorom pod specifičnim i kontroliranim uvjetima te uz sporazum sa sindikatima. Međutim, vlade obiju zemalja su naprosto zanemarile te sporazume i izabrale radikalniji vid decentralizacije zakonskim ukidanjem “načela prednosti”, čime u praksi ugovori na razini radnog mjesta imaju neograničenu prednost pred uvjetima dogovorenima na višim razinama.

Treći aspekt je uvođenje strožih zakonskih preduvjeta za proširenje primjene kolektivnih ugovora na poslodavce koji ih nisu potpisali. Korištenje proširene primjene kolektivnih ugovora osnovni je mehanizam garancije stabilnosti sustava kolektivnog pregovaranja u mnogim europskim ekonomijama te je instrument kojim se osigurava visoka razina pokrivenosti kolektivnim pregovaranjem. Primjerice, donedavno su u Portugalu gotovi svi važni kolektivni ugovori na razini pojedine grane bili gotovo automatski prošireni na čitavu granu. Pod pritiskom Trojke, Portugal sada slijedi njemački primjer pa je postrožio uvjete za proširenje, tako da će u budućnosti samo mali broj kolektivnih ugovora moći biti šire primijenjen. Konačno, četvrti aspekt je ukidanje sindikalnog monopola nad pregovorima o radnim uvjetima i područjima rada čime se nesindikalnim radničkim organizacijama i grupama omogućava zaključivanje kolektivnih ugovora na radnom mjestu. Decentralizirano određivanje visine plaća problematično je malim i srednjim tvrtkama zbog mogućnosti da na radnom mjestu postoji sindikalni pregovarački partner. Unatoč tome, u cilju dopuštanja prakse odstupanja od granskih ugovora, neke zemlje, uključujući Grčku, Španjolsku i Portugal, dodjeljuju prava pregovaranja i nesindikalnim radničkim grupama.

Posljedice strategije radikalne decentralizacije koju zagovara Trojka već su sada vidljive. Nekoć čvrsti sustavi kolektivnog pregovaranja sustavno su narušeni i uništeni. Sam kolektivni ugovor – kao instrument za kolektivno uređenje visine plaća i drugih radnih uvjeta – očigledno je u opasnosti. Na primjer, u Španjolskoj se broj važećih kolektivnih ugovora u periodu između 2007. i 2012. godine gotovo prepolovio. U mnogim zemljama takve promjene u mašineriji kolektivnog pregovaranja dovele su do drastičnog pada pokrivenosti kolektivnim ugovorima. U konačnici, takvi su procesi kulminirali golemim gubitkom sindikalne moći – sindikati više nisu u stanju spriječiti značajna smanjenja realnih plaća u kontekstu rasta nezaposlenosti izazvanog krizom.

S engleskog prevela Vedrana Bibić.

Tekst je izvorno objavljen na http://column.global-labouruniversity.org/2013/06/the-troika-and-multi-employer-bargaining.html.

Bilješke:

[1] Europska komisija (2012). Labour Market Developments in Europe 2012. European Economy No. 5/2012.

[2] Schulten, T. i Müller, T. (2013). “A New European Interventionism? The Impact of the New European Economic Governance on Wages and Collective Bargaining’’ u Natali, D. i Vanhercke, B. (ur.) Social Developments in the EU 2012. European Trade Union Institute and the European Social Observatory, Brussels.

 

Tekst je objavljen u sklopu temata "Degradacija radničkih prava" 379. broja Zareza (priredio Domagoj Mihaljević, BRID)
Temat je ostvaren u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.