Tomislav Medak razmatra kritike na ulogu organizacija civilnog društva u implementiranju liberalnih reformi u Hrvatskoj i navodi polja moguće suradnje između organizacija civilnog društva, sindikata i lijevih političkih stranaka. Članak je izvorno objavljen u prvom broju časopisa 3k.

 

Strukturni problemi ljevice u retrospektivi

Posljednjih godina u više prilika mogli smo čuti oštre kritike, dapače osude lijevih ili lijevo-liberalnih organizacija civilnog društva zbog njihove uloge u procesima društvene transformacije u Hrvatskoj u protekla dva-tri desetljeća. Riječ je o sudovima koji su djelomično točni, ali i djelomično krivi. Točni su utoliko što točno detektiraju strukturna ograničenja djelovanja unutar okvira civilnog društva, krivi su jer uklanjaju iz vidika specifičnu historijsku institucionalnu genezu te strukturne pozicije unutar hrvatskog konteksta. 

Te kritike glase približno ovako: inicijative i organizacije civilnog društva iz perioda 1990-ih i pogotovo 2000-ih legitimirale su proces implementacije liberalnih reformi (tzv. liberalizacije i demokratizacije) koje sada, kada su dovršene i kada su konačno dosegle standard liberalnog proceduralizma, prikrivaju i potpomažu dominaciju kapitalizma nad društvom. Organizacije civilnog društva, okupirane prvotno problemima ratnog nasilja, etničkih sukoba i nacionalizma, ostale su u procesu normalizacije fiksirane na izopćenja naše lokalne tajkunske, ortačke i korumpirane inačice kapitalizma, dok su posve slijepe na nasilan i izopačen karakter kapitalizma kao načina proizvodnje temeljenog općenito na izvlaštenju i izrabljivanju, ali i na specifičnu povezanost neutralne vladavine prava i autonomije institucija s logikom impersonalne dominacije kapitala. Naposljetku pomogle su u porođajnim mukama u procesu zamjene lokalne kriminalne klase kapitalista manje individualnim, impersonalnijim i civiliziranijim oblicima međunarodnog korporativnog i financijskog kapitala, pomažući pritom kompradorskoj buržoaziji koja radi za strani interes da istisne ortačku nacionalističku buržoaziju koja je na svojim plećima iznijela rad primitivne akumulacije ranih devedesetih.

Ove optužbe imaju za svrhu poljuljati iluzije o bespogovorno meliorističkoj ulozi civilnog društva i zaoštriti ideološke razlike između pozicija na ljevici. One točno detektiraju limitacije i prevladavajući način razmišljanja u civilnom društvu. Pozicija civilnog društva u liberalno-kapitalističkom uređenju određena je strukturnom "podjelom rada" između tri sektora društva,[1] pri čemu je domet djelovanja civilnog društva diktiran i omeđen tržištem (tj. kapitalom) i državom (tj. institucionalnim aparatom koji mora osigurati uvjete reprodukcije kapitala da bi mogao računati na poreze potrebne za održavanje društvenih funkcija). Što god civilno društvo može postići na sistemskoj razini moguće je samo uz njihovo dopuštenje. Stoga civilno društvo kao takvo nije u strukturnoj poziciji da mijenja društveno uređenje, već da unutar njegovih zadatosti služi kao korektiv i strukturno apsorbira njegove probleme i proturječja, dakle potencijalno retardira promjenu. 

Međutim, one griješe u razumijevanju specifične historijske evolucije liberalizma[2] u Hrvatskoj kao matrice unutar koje je danas smješten ovdašnji politički, institucionalni i ekonomski sistem. Fokusirajući se jednostrano na uvjetovanosti civilnog društva u strukturnoj "podjeli rada", previđamo specifično hrvatsku genezu političkog i ekonomskog liberalizma u Hrvatskoj. A ta specifičnost je sljedeća: liberalni kapitalizam bio je sastavni dio nacionalističkog programa od njegovih početaka. Ideološka i politička podloga transformacije i privatizacije proizvodnog sektora bila je ista ona koja je državu reducirala na formu monoetničke nacionalne države.

Korijene tog spoja treba tražiti u kasno-jugoslavenskom razdoblju – u razdoblju kada su se pod uvjetima tvrdokorne ekonomske krize, koja je započela još kasnih 60-ih i ranih 70-ih, razlike u privrednim i redistributivnim interesima pojedinačnih republika zaoštrile, a opći osjećaj nezadovoljstva ekonomskim i političkim sistemom postao široko rasprostranjen u društvu i javnom diskursu. Pred kraj 80-ih, pogotovo nakon sloma programa strukturnih prilagodbi vlade Ante Markovića i na vrhuncu uzavrelih nacionalističkih osjećaja, prevladavalo je mišljenje da jugoslavenski socijalni i ekonomski model propao. Dakle, na razini legitimacije društvenog sistema, rezigniranost krizom jugoslavenskog socijalnog modela pripremila je teren za pristanak širokih segmenata društva na otrovnu smjesu nacionalizma i kapitalizma. Kao drugo, na razini ustrojstva društvenog sistema, ekonomska kriza sistema učinila je ideju slobodnog tržišta i razjedinjenja zajedničke privrede plauzibilnom. I u toj situaciji hrvatski nacionalisti su ponudili jednostavan izlaz iz te dvostruke krize. 

No, ključno je uvidjeti sljedeće: povijesni akteri koji će nedugo zatim transformirati nacionalizam i slobodno tržište u rat i akumulaciju izvlaštenjem pozivat će se – naspram jugoslavenskog modela – na politički i ekonomski liberalizam i, dapače, u trenutku kad dođu na vlast postaviti njegove pravne i institucionalne temelje. Štoviše, njihovi vlastiti činovi će paradoksalno pasti na testu tih liberalnih standarda kojima su sami postavili temelje. Tu kontradikciju prije nekoliko godina detektirat će i Andrija Hebrang čudeći se nad činjenicom da oni koji su stvarali hrvatsku državu sada bivaju kriminalizirani prema pravnom standardu te države.

Međutim, liberalizam koji je dakle bio sastavni dio njihovog nacionalističkog programa nije se tu našao zbog komplementarnosti s njihovom nacionalističkom ideologijom. Već naprotiv, zbog toga što je on bio standardni dio reformističkih narativa u kasnom jugoslavenskom razdoblju, dio napora onih koji su u jednom dijelu očajnički i neuspješno tragali za reformskim alternativama pukom prelasku na kapitalizam, ne bi li sačuvali barem neke pozitivne značajke jugoslavenskog ekonomskog i socijalnog modela. Nacionalisti su prigrlili liberalizam upravo zato što je on već bio duboko usađen u popularni imaginarij o evoluciji postojećeg društvenog sistema. Nacionalistima se diskurs prava pokazao pogodnim pri uspinjanju na vlast i provedbi nacionalističkog programa.  

Liberalizam je stoga više od tek opozicijskog projekta progresivaca 90-ih i profesionalnih elita 00-ih koji su ga uspjeli učiniti dominantnim u trenutku kada su nacionalisti i njihovi ortaci ispali iz igre. Njegovi temelji postavljeni su bitno ranije, u periodu jugoslavenskog raspada. Za nacionaliste je imao legitimacijsko-instrumentalnu vrijednost, a u današnjem obliku realizirao se tek nakon “normalizacije” kapitalizma za čije stabilno funkcioniranje je potrebna (povremena) uračunljivost pravnog sistema.

Iz te perspektive intelektualni je dug ljevice da ponudi fundirano historijsko objašnjenje jugoslavenskog raspada iz perspektive ekonomske krize, socijalnog raslojavanja, međunarodnog ekonomskog okruženja i krize unutarnjeg političkog sistema te da razdvoji racionalnu jezgru razvoja građanskih i socijalnih prava koja datira još iz jugoslavenskog perioda od njihovih korporatističko-nacionalističkih prisvajanja kroz period devedesetih. 

Taj rad razdvajanja vjerojatno će trebati uzeti u obzir i druge faktore koji su doveli do trajne slabosti ljevice od devedesetih naovamo. Izdvojio bih samo nekoliko njih koji će imati značaj u kasnijoj raspravi. Prvi faktor je evidentno napuštanje jugoslavenskog socijalnog i ekonomskog modela od strane Saveza komunista. U situaciji defanzive pred procesima raspada i uspona nacionalista, hrvatski komunisti su posve abdicirali, prepuštajući politički teritorij nacionalistima. Ako se mogu tješiti da je abdikacija rezultirala mirnom političkom tranzicijom, rezultirala je i unutarnjim i vanjskim ratom. Drugi važan faktor je nacionalističko razaranje relativno progresivnog društveno-institucionalnog okvira koji je uspostavljen u Jugoslaviji. U 90-ima je uvelike ostao pošteđen samo socijalni sistem jer je imao ulogu amortizacije štetne socijalne posljedice nacionalističke i kapitalističke ofenzive. Možemo stoga zaključiti da je ljevica u 90-e ušla kako bez političke organizacije tako i bez institucionalnih resursa.

Dakle, da sumiram, ograničavajući uvjeti pod kojima se ljevica u 90-ima morala regrupirati i djelovati uključivali su: urušavanje legitimacije za antikapitalistički socijalistički projekt kako od širokih segmenata društva tako i od vladajućih tehnokratskih elita, transformacija društvenog vlasništva, odustajanje od modela multietničkog društva kakvo je karakteriziralo Jugoslaviju, rat koji je uslijedio, unutarnji poraz političke organizacije ljevice i razaranje njene institucionalne baze. Svedena na nekolicinu sindikata koji su nagrizani političkim konvertitstvom, izostankom solidarnosti s otpuštanim srpskim radništvom i inicijalnim nesnalaženjem; rijetke akademske, najčešće humanističke institucije pod vječnom opsadom nacionalističkih aspiranata; te nekoliko alternativnih medija – svedena na tih nekoliko slabih oslonaca, ljevica nije imala drugih opcija nego da preživi izvan države, tržišta i partije. To je postavilo jasne granice na rad ljevice koja se morala smjestiti unutar toleriranog prostora civilnog društva. Ljevica je preživljavala kao marginalna, opozicijska, antipopulistička i modernistička. Usredotočena na forme socijalnog isključivanja uslijed rata i privatizacije, nastavljajući rad razorenih progresivnih institucija društva. Svedena na politiku apeliranja i nesigurno preživljavanje i rad. Vratimo li se na kritike upućene civilnom društvu na ljevici od kojih sam krenuo – svi ovi historijski faktori ne apsolviraju je strukturnog dijela te kritike, ona se jest smjestila unutar granica koje su tolerirale država i tržište, pogotovo nakon 2000. godine, ali oni također ukazuju gdje je kontinuitet strukturnih prepreka radu na ljevici i danas. Okrenimo se onda dakle današnjem trenutku. 

Strukturni problemi ljevice unutar granica civilnog društva danas

Štošta se promijenilo od kasnih 90-ih. Dogodilo se širenje i prihvaćanje antisistemske analize i nekoliko progresivnih masovnih pokreta širokih razmjera – kao što su blokade fakultetâ, Pravo na grad, Srđ je naš! itd. Nadalje, institucionalni krajolik, pogotovo javni mediji i sindikati, postupno su se otvorili za pozicije i aktiviste ljevice. U posvemašnjoj krizi medija, nastali su i neki ljevičarski mediji. Neki na ljevici pokušavaju prodrijeti u strukture postojećih stranaka, a neki razmišljaju da uđu u izbornu političku borbu s novim strankama. Grade se paralelne strukture institucijama sistema koji bi trebali osigurati održivost rada ljevice. Ali za mnoge na ljevici civilno društvo ostaje objektivni okvir unutar kojeg će morati organizirati svoj politički rad u doglednoj budućnosti. 

Uz pretpostavku da želimo, koliko je to moguće, zaobići strukturno zacrtana ograničenja djelovanja kroz civilno društvo – koje je, dakle, s jedne strane omeđeno državom, a s druge kapitalom – u ostatku izlaganja fokusirat ću se detaljnije na praktične izazove koji proizlaze iz tih objektivnih ograničenja u ovom trenutku u hrvatskom kontekstu. Riječ je o izazovima koji su vezani uz pitanje organizacijske forme, uvjeta rada, operativne dinamike, medijske politike i naposljetku šireg skupa strategija koje su potrebne da bi nas pomakle iz defanzive u kojoj se ljevica i dalje nalazi.

Deficiti organizacijske forme

Samoorganizacija u formi inicijative ili udruge građana dopušta puno manevarskog prostora. Odgovorni smo primarno vlastitim ciljevima i suputnicama. Relativno je malo uvjetovanja koje nameće institucionalni okvir, relativno je malo raznorodnih interesa koje treba uskladiti. Kolektivno djelovanje može se organizirati na brzinu, bez složenog i često sporog procesa deliberacije i balansiranja suprotstavljenih pozicija. Međutim, ta taktička okretnost ima svoju cijenu. Nevelika unutarnja institucionalna ograničenja i nedostatak potencijalno paralizirajućeg širokog članstva proporcionalne su slaboj moći utjecaja organizacija civilnog društva na kontekst i nedostatku širih društvenih snaga koje bi bile vezane uz organizaciju – dakle baza koja bi poduprla i proširila njene političke aktivnosti.

U tom pogledu organizacije civilnog društva su suprotnost sindikatima. Dok je sposobnost sindikata da reagiraju često usporena činjenicom da djelovanje iziskuje koordinaciju sa sindikalnom bazom, jednom kada je akcija dogovorena ona može računati na relativno široko sindikalno sudjelovanje i ima veće izglede za uspjeh. Govorim, dakako, o strukturnim mogućnostima, o činjenici da sindikati imaju kritičnu masu i da se nalaze na strukturnoj poziciji gdje mogu paralizirati funkcioniranje svakodnevnice, ali sindikalna zbilja je ipak često nalik zbilji civilnog društva. Zbog deindustrijalizacije, fleksibilizacije radnih odnosa, osipanja članstva, sektoralizacije sindikalnog djelovanja, nespremnosti na konfrontaciju i neprijateljskog stava medija, sindikati imaju de facto vrlo ograničen manevarski prostor. Iako mogu pregovarati o materijalnim pravima svog članstva, rijetko imaju pravne mogućnosti, mandat i strategiju kako nadići horizont neposrednih interesa članstva. Važnost borbe za nadnice i bolje radno zakonodavstvo ne može se dovoljno naglasiti. Ali ona kao takva uglavnom ne uspijeva nadići uski okvir i dovesti u pitanje prevladavajuću političku dinamiku, koja je pak opet iz strukturnih razloga primorana podrivati radnička prava. 

Nasuprot sindikatima, političke stranke ljevice (iako u hrvatskom parlamentarnom kontekstu takve ne postoje) sve više i više liče organizacijama civilnog društva. Njihovo članstvo – ako ga uopće grade – bitno se smanjilo i više nemaju široku političku bazu koja bi diktirala stranačku političku orijentaciju odozdo i zahtijevala od stranke da joj polaže račune. Kada se zateknu na vlasti, više ne uspijevaju provoditi svoju političku strategiju, već su primorane primjenjivati tehnologiju upravljanja društvenim i ekonomskim pitanjima koja je s jedne strane diktirana nužnošću osiguravanja uvjeta za reprodukcija kapitala o kojima država porezno ovisi, a s druge nužnošću balansiranja javne podrške za posljedice takve politike kroz medijsku politiku i vezivanje pojedinih društvenih interesa uz institucije sistema.[3] Suprotstavljene frakcije više su odraz interesa srednjih i viših stranačkih ešalona negoli širih društvenih skupina zastupljenih u bazi. I dok neke stranačke pozicije mogu biti odraz interesa različitih društvenih skupina koje teže predstavljati, u cjelini one ostaju podložne i ovisne o kolebanju javnog mnijenja. To je stanje, u nekim analizama poznato kao post-političko ili post-demokratsko stanje, koje je zajedničko ne samo tradicionalnim partijama ljevice, već i socijaldemokratskim strankama diljem Europe.

Uvjeti rada, stabilnost djelovanja, transformacija okvira vlastitog djelovanja

Širim antisistemskim mobilizacijima predstoje teške i složene zadaće. One moraju artikulirati kritičke pozicije, izgraditi alijanse sa sindikatima, mobilizirati druge društvene snage i prihvatiti da bez udjela u vlasti niti jedna pobjeda ili ustupak neće imati trajan učinak na politiku i transformaciju društvenih odnosa. To je slagalica koja se mora posložiti s različitih strana i koja će ovisiti o pažljivoj izgradnji povjerenja, budnosti za prilike za djelovanje i izgradnji širokih savezništava. 

Čak i u situacijama uspješne mobilizacije i savezništva sa širim društvenim snagama, te spone su krhke i zahtjevno je održavati ih na duge staze, jer su interesi između različitih aktera strukturno različiti i različiti fokusi djelovanja međusobno ih udaljavaju jedne od drugih. Otud proizlaze napetosti između sindikalnih i civilnodruštvenih organizacija koje su poznate svima koji rade na tim temama. Savezništva koja će izdržati test vremena moraju se graditi na čvršćim temeljima od diskusije, međusobnog razumijevanja i zajedničke akcije, već traže i određeno prepoznavanje zajedničkih interesa na strukturnoj razini.

I ti zajednički strukturni interesi doista postoje – goruća pitanja koja se tiču i rada u civilnom društvu i širih sektora radne snage, a nude i temelj za više od samo interventnog oblika savezništva sa sindikatima. Naime, ako se ne stvore stabilniji socijalni uvjeti u društvu za projektni rad na kakav su najčešće prinuđeni aktivisti, ako sindikati ne nađu načina da rješavaju probleme sve većeg broja fleksibiliziranih radnika, bit će to kratka suradnja. Ne samo zato što bi sindikati trebali pomoć oko ove problematike. Naprotiv, prije je suprotno slučaj. Mnoge novonastajuće i postojeće aktivističke, medijske, kulturne organizacije i inicijative, neće moći nastaviti djelovati kroz duži period ako ne osiguraju radnu sigurnost aktivista i resurse koji su potrebni za djelovanje organizacije. Strukturne zadaće koje sam spomenuo ranije neće se moći rješavati volonterski. To znači da će organizacije pojedinačno morati naći stabilne izvore financiranja da osiguraju socijalnu sigurnost ljudima koji u njima rade, ali i zagovarati pravedniju naknadu za rad i strukturnu potporu u svojim poljima. Ako sve veći broj ljevičarskih inicijativa i organizacija želi preživjeti na dugi rok, morat će se uložiti trud u zagovaranje promjene javnih politika koje će rezultirati većom javnom financijskom podrškom ovom tipu rada. To bi moglo imati dugoročne pozitivne posljedice na stabilnost aktivnosti, stvoriti bolje radne uvjete, spriječiti odljev ljudi... 

Takve inovacije su donekle uspjele u polju kulture i medija, gdje su se povremeno događali neki strukturni pomaci nabolje za izvaninstitucionalne aktere. Ali na polju socijale i rada taj napor zagovaranja i mijenjanja javnih politika treba poduzeti hitno i s više uvjerljivosti. Budući da je privatnih i stranih financijera malo, značaj ovog rada na javnim politikama ne može se dovoljno naglasiti. I ti pomaci u sistemu moraju se poduzeti na razini promjene politika, tako da se ne mogu jednostavno dokinuti pri sljedećoj promjeni vlasti.

Javne politike i zagovaranje 

Maknemo li se od pitanja kako osigurati uvjete za vlastito djelovanje, postoji niz izazova u temama javnih politika i zagovaranja koje čekaju na aktivan angažman ljevice. Prvo, izmjene radnog zakonodavstva i sve veća fleksibilizacija radnih odnosa su pitanja iz sfere rada koja imaju dvostruku relevantnost za reprodukciju ljevice. Dok je prekarnost bila stalni uvjet rada aktivista i medijskih radnika, posljednje desetljeće ona je postala prevladavajuće stanje koje pogađa sve veće i veće segmente radne snage. Oko ove tematike sindikati su dovedeni do granica mogućnosti djelovanja: prekarne radnike teško je sindikalno organizirati jer s jedne strane sidnikalno organiziranje samo povećava nesigurnost njihovog zaposlenja, a s druge strane rušenje nadnica angažiranjem prekarnih radnika šteti postojećem sindikaliziranom članstvu. Također, sindikati gube članstvo zbog fleksibilizacije radnih odnosa. Stoga oko te tematike treba stvarati savezništva. Aktivističke organizacije koje nisu ograničene socijalnim partnerstvom i zakonskim ograničenjima mogu koristiti manevarski prostor koji nije dostupan sindikatima i mogu artikulirati, zagovarati i mobilizirati šire društvene snage oko promjene radnog zakonodavstva.

Također, borba za očuvanje javnih i komunalnih usluga od daljnjih rundi komercijalizacije i privatizacije nedvojbeno će ostati katalizator šire mobilizacije građana u inicijative ljevice. Postoji izravna veza između komodifikacije javnih usluga – što najčešće znači dokidanje općeg prava na uslugu, smanjivanje investicija u infrastrukturu i otpuštanja radnika – i smanjivanja radnih prava. Komodifikacija usluga izravno smanjuje realnu nadnicu, doprinoseći proletarizaciji radništva. I ta strukturna veza, koja javnosti postaje očita kroz porast cijene komodificiranih usluga i prijeteće troškove socijalizacije privatnih rizika, može poslužiti kao temelj za šire mobilizacije koje nadilaze samo interes radništva ili aktivističkih skupina. 

Pretpostavka za takve mobilizacije je, međutim, učiniti ove procese vidljivima i razvidnima javnosti. I to je zadatak kojem se treba posvetiti urgentno, prije nego što privatizacijski procesi odu predaleko. Rekomunalizacija privatiziranih usluga, kao što pokazuju sve češći primjeri diljem Europe, je pravno i ekonomski zahtjevan proces. Ali, to je i legitimacijski zahtjevan proces, jer komercijalni mediji vrebaju priliku da antagoniziraju korisnike protiv pružatelja usluga. Ili pak radnike u privatnom sektoru protiv radnika u javnom sektoru. Kao što je vidljivo iz nedavnih harangi Jutarnjeg lista, koji se udružio s privatnim pružateljima zdravstvenih usluga, širenje fame protiv javnih usluga je više od puko ideološkog manevra ili ovisnosti o oglašivačima – riječ je o potrazi za stvarnim poslovnim modelima koji bi mogli omogućiti preživljavanje ekonomski dotučenim komercijalnim medijima.

Prodor u medijski prostor 

Kad govorimo o medijima, i medijska politika iziskuje neodložno reagiranje. Dok je stvaranje nezavisnih medija, bilo u tisku ili na internetu, važno za artikulaciju kritičkog diskursa, analizu i koordiniranje zajedničkog smjera djelovanja, očigledno je da protuhegemonijska strategija ne može uspjeti bez prodora u mainstream elektroničke medije. Javni radio-televizijski servis važan je element u toj strategiji, međutim HRT je nestabilna institucija, podložna raznorodnim političkim interesima i unutarnjim borbama.

Međutim, prije svega su potrebne duboke promjene u politici alokacije radiofrekvencijskog spektra i politici financiranja medijske raznolikosti, uz davanje prioriteta – nakon desetljeća privilegiranja komercijalnih medija kako u alokaciji frekvencija tako i sredstava – nekomercijalnim profesionalnim i community radijima i televizijskim stanicama. 

Mnoštvo paralelnih strategija

Očigledno sva ta težišta djelovanja pri izgradnji održivog rada ljevice moraju ići ruku pod ruku s radom u obrazovnom sistemu, ekspertnim tijelima, političkim tijelima i tijelima upravljanja. Kao što su nedavne aktivističke kampanje pokazale, samo koordinirani napor kroz mnoštvo paralelnih strategija – kritičku analizu, masovnu mobilizaciju, pravno osporavanje, zagovaranje, medijsku strategiju i, neizostavno, transgresije dopuštenog i politički prihvatljivog – omogućuje političku subjektivaciju koja ima barem kakvu-takvu šansu da dovede u pitanje čeličnu logiku neoliberalne politike. 

Ali te su kampanje isto tako pokazale da bez obzira na njihove razmjere i utjecaj, one i dalje nisu dovoljne da bi dovele do željenih promjena. Pokreti koji su uspjeli mobilizrati najveću javnu podršku i energiju gube u srazu s političkim akterima koji zbog politika štednje guraju još jednu rundu komercijalizacije i privatizacije javnog sektora i javnih resursa. Razvidno je da bez ulaska u borbu za vlast, ili barem za neki strateški udio u njoj, ti pokreti će nastaviti gubiti. Bez ulaska u izborni politički proces ljevica će teško postići dugotrajne promjene. No, ako stavimo sve karte na izbore – zbog razloga strukturne ograničenosti političkog sistema da mijenja ekonomski sistem – još teže. Ljevica će morati tražiti šanse na izborima, ali istodobno nastavljati s radom na svim drugim frontama. U kojoj organizacijskoj formi i kojom prilikom, to ostavljam za neko drugo razmatranje.

 

Izvor naslovne fotografije: Radnička fronta/Youtube

 


[1]     O ograničenoj poziciji civilnog društva unutar te "podjele rada" u kapitalizmu i njenoj historijskoj genezi vidi Ellen Meiksins Wood, "The Uses and Abuses of Civil Society", Socialist Register, vol. 26, 1990, str. 60-84.

[2]     U kontekstu diskusije o istodobnoj relativnoj uvjetovanosti i relativnoj autonomiji društvenih institucija od ekonomskih procesa, te nužnosti historijske analize endogenog razvoja institucionalnih formi za njihovorazumijevanje, vidi pojam genetske strukturacije kod Nicosa Poulantzasa("Marxist Examination of the Contemporary State", The Poulantzas Reader, Verso, London/New York, 2008., str. 25-46).

[3]     O nužnosti po državnu vlast da s jedne strane održava uvjete reprodukcijekapitala radi održanjafiskalnih kapacitetadržave (Wolfgang Streeck), a s druge strane zastupa suprotstavljene frakcije klasnih interesa kroz institucije države radi održanja stabilnosti političkog sistema vidi Joachim Hirsch, Materialiastische Staatstheorie. Transformationsprozesse des kapitalistischen Staatensystems, VSA-Verlag, 2005.