Uoči večerašnje splitske promocije časopisa Rad, koja će se održati u Dioklecijanovim podrumima s početkom u 20 sati, donosimo tekst o splitskim iznajmljivačima. Što se krije iza uobičajenih predodžbi “lijenog Dalmatinca i lake zarade”, pročitajte u tekstu koji ide iza uobičajenih slika o garažama koje se iznajmljuju kao sobe, neljubaznim domaćinima koji se sunčaju na plaži čekajući da im gosti daju eure i pohlepnim iznajmljivačima koji “deru” mlade partijanere željne zabave na Ultri.

Pisati o socioekonomskoj situaciji u Splitu, a izbjeći opetovane nekrologe rasprodanim, srušenim i privatiziranim pogonima izuzetno je teško. Analizirati “najluđi grad na svitu” bez da se uzme u obzir ranu faze deindustrijalizacije i sve ono što se potom događalo podno Marjana dakako nije moguće. Ipak, u ovom smo tekstu odlučile promijeniti fokus i sagledati splitsko ljeto iz druge perspektive.

Šećući Splitom, prolazeći pokraj bivše Jugoplastike, Uzora, Dalme, Pomgrada, Ilove, sa zidova viri mnoštvo istih znakova – plava ploča i zlatne zvjezdice koje označavaju da upravo u tom “portunu” netko iznajmljuje apartman. Što se više približavamo Palači, broj zvjezdica raste. Tako smo ušle u domove Splićana i Splićanki koji iznajmljuju svoje stanove u ljetnim mjesecima, istih onih Splićana i njihove djece koji su jednom davno zarađivali plaću i tijekom zimskih mjeseci.
Iznajmljivanje vlastitog životnog prostora u sezoni u manjim je primorskim mjestima “način života” već desetljećima, ali kako je Split doživio pravi turistički boom tek posljednjih nekoliko godina, tako je ovaj način zarade postao sve popularniji i u drugom najvećem gradu u državi.

Ultra-turistički

Potkraj 2014. godine u Splitu je bilo registrirano 12 200 kreveta za smještaj turista u privatnom sektoru, a u travnju ove godine zabilježeno ih je 13 600, kako je početkom sezone izvijestila Alijana Vukšić, ravnateljica Turističke zajednice Splita. Stvarna je brojka zasigurno veća jer službeni podaci ne uključuju nelegalne iznajmljivače pa točan broj kreveta za iznajmljivanje, kao i broj ljudi koji napušta svoje domove ljeti da bi ugostili strance, nije moguće precizno utvrditi. Ovaj potez, kojeg se mnogi sugrađani zgražaju, ne treba čuditi ako se uzme u obzir da je riječ o jedinoj rastućoj grani privrede u županiji s najvećim brojem nezaposlenog radno sposobnog stanovništva.

Potkraj 2014. godine u Splitu je bilo registrirano 12 200 kreveta za smještaj turista u privatnom sektoru, a u travnju ove godine zabilježeno ih je 13 600.
Garaže koje se iznajmljuju kao sobe, neljubazni domaćini koji se sunčaju na plaži čekajući da im gosti daju eure, pohlepni iznajmljivači koji “deru” mlade partijanere željne zabave na Ultri tek su dio postojeće slike “lijenog Dalmatinca i lake zarade”. Vjerojatno najbezobrazniji i najsramotniji takav medijski prikaz bio je tekst u lokalnom listu uoči festivala Ultre o prevelikom broju smještajnih kapaciteta zbog kojeg se sobe mogu naći i za deset eura, kojem je očiti cilj bio zastrašivanje iznajmljivača kako bi smanjili svoje cijene. Da cijene nisu “astronomske” za vrijeme Ultre, kao što to jesu cijene ulaznica i pića za taj festival, već da su uobičajeno povišene kao i u svakom gradu, gdje se odvija neki za turiste atraktivan događaj, potvrdili su nam i naši sugovornici, iznajmljivači s kojima smo razgovarali o tome zašto su se odlučili baviti ovim poslom, na koje poteškoće nailaze, uspiju li zakrpati rupe u kućnom proračunu i kako se osjećaju kada napuštaju svoje domove tijekom sezone.

Iznajmljivanjem do dodatnog prihoda

“Iznajmljivanje stana u kojem živim preko zime dodatni je izvor prihoda mojoj obitelji i meni”, govori nam tridesetjednogodišnja Ana, koja već drugu godinu za redom ljeti sa suprugom seli kod roditelja. Stan u kojem živi nalazi se u širem centru Splita, a u njega se sa suprugom doselila prije dvije godine nakon što ga je njena majka naslijedila od preminule tete. Pošto je roditeljima trebao novac, a njen suprug nije radio nakon što je dobio otkaz u splitskom škveru, odlučili su preko ljeta iznajmiti stan te podijeliti dobit. “Prvu sezonu otišla sam u početku živjeti kod suprugovih roditelja, a nakon što je on otišao sezonski raditi na Hvar vratila sam se kod svojih roditelja koji žive sami”, priča ova ekonomistica zaposlena u agenciji koja se bavi prodajom i iznajmljivanjem brodova. Preseljenje joj, kako kaže, nije teško palo jer je većinu stvari potrpala u zidne ormare i šupu, a sa sobom je odnijela ljetnu garderobu. Stan iznajmljuje cijeli, sa svim namještajem i kućanskim aparatima.

Kako je prva sezona završila, podmireni su troškovi zbog kojih su se odlučili na ovaj potez. Ana i njena majka, koje su se najvećim dijelom bavile gostima i iznajmljivanjem stana, zaključile su da će se nastaviti baviti ovim poslom, iako se u međuvremenu i Anin muž zaposlio. “Danas nam je to dodatni izvor prihoda”, kaže Ana, koja od ovogodišnje zarade namjerava prvo preurediti kupaonicu. “Prije nego što smo počeli iznajmljivati više smo pazili na novac, sada nam je mnogo lakše”, nastavlja. Na upit da li joj je bilo “tlaka” seliti se kod svekra i svekrve, kaže da nije. Imaju velik stan, ona i suprug imaju svoj “komod”, a kuhanje ručka i ostali kućanski poslovi preko ljeta su izbačeni s njenog popisa obaveza. “Najveća gnjavaža je bila prikupiti potrebne dozvole za iznajmljivanje, ali jednom kad smo to riješili, dalje je sve manji problem”, kaže Ana i dodaje kako misli da je učinila dobar potez jer ove godine ima još i više turista nego prošle. Kraj je kolovoza, sezona polako jenjava, a na kraju razgovora Ana ipak priznaje kako jedva čeka vratiti se doma, životu koji živi onih sedam mjeseci kada Split ne zarađuje od turizma.

Turizam kao jedina opcija

Druga sugovornica, koja je htjela ostati anonimna, tridesetogodišnjakinja je s visokom stručnom spremom iz područja umjetnosti. Nakon odrađenog stručnog osposobljavanja nije mogla naći stalan posao pa radi honorarno i živi s roditeljima i bratom u obiteljskoj kući u Splitu. “Roditelji i brat su trenutno također nezaposleni. Ostali smo bez posla i prihoda, s tek dovoljno ušteđevine za minimalno preuređenje dijela kuće za iznajmljivanje. Kuća je na atraktivnoj lokaciji pa smo se, kao i mnogi u susjedstvu, okrenuli turizmu.”
Ova obitelj tijekom sezone iznajmljuje prizemlje i drugi kat kuće već četiri godine. Svi članovi sudjeluju u poslovima vezanim uz iznajmljivanje. “Ja i mama čistimo, peremo i glačamo, brat i otac dočekuju goste, stoje im na raspolaganju za sva pitanja i zahtjeve i po potrebi ih razvoze. Do gostiju dolazimo preko agencije i sami, radimo isključivo legalno jer ne želimo prouzročiti nikakve probleme ni sebi ni gostima.”

Kada smo je upitali kako im izgleda život tijekom ljetnih mjeseci, naša je sugovornica pojasnila da roditelji u sezoni isele iz studio apartmana u kojem borave ostatak godine: “U sezoni svi stanujemo na jednom katu i spavamo u dvjema prostorijama, dijelom i na pomoćnim ležajevima. Na našem katu kuće još uvijek nismo uspjeli ugraditi klima-uređaj pa se snalazimo s ventilatorima.”
Kako ovoj obitelji iznajmljivanje ne stvara dodatan prihod, već je trenutno jedini izvor zarade, zanimalo nas je može li se, prema uvriježenom mišljenju, od iznajmljivanja živjeti. “Najveća poteškoća je što još uvijek zarada nije dovoljna za preživjeti zimu – iznajmljivanje je dobar dodatan izvor prihoda, ali ne može biti jedini. U obiteljskom iznajmljivanju nema neke velike zarade. Ako želite gostima pružiti maksimalnu udobnost i standard propisan brojem zvjezdica, tj. kategorizacijom koju imate, jako su veliki troškovi i davanja.”

Nakon dugog toplog ljeta dolazi još duža splitska zima (a mediteranske zime nikako ne treba podcjenjivati) u kojoj će ova obitelj krpati kraj s krajem, svjesna da će u Splitu teško pronaći posao koji će im pružiti financijsku i socijalnu sigurnost.

Od stana do apartmana

“Da ne moram, nikad ne bih iznajmljivao svoj stan. Nema toga što bi zamijenilo onaj mir kad sjednem na balkon popodne i samo gledam u pučinu i brodove”, priča nam danas nezaposleni pedesetčetverogodišnji Ante, o nekadašnjim popodnevnim odmorima nakon posla u svom stanu, smještenom na Zapadnoj obali. U njemu živi od ranog djetinjstva, naslijedio ga je od roditelja. Ove godine, kao i mnogi njegovi susjedi i sugrađani, odlučio je iznajmiti svoj dom turistima. Od stana je napravio apartman za turiste od šezdeset kvadrata pa je supruzi i njemu ostalo tridesetak kvadrata u kojima će provoditi iduće sezone. Kako je njegova zgrada na dobroj lokaciji, nije jedini koji se bavi “rentavanjem”. Od pedesetak stanova, osam su preko ljeta apartmani. Tako je i on odlučio krenuti “u biznis”.

Ostavši nezaposlen prvo kao voditelj prodaje u jednoj tvrtki, a potom u udruzi, Ante i njegova također nezaposlena žena odlučili su se na ovaj potez. I kako nam Ante priča, nisu pogriješili. Apartman je pun cijelu ljetnu sezonu, a dobivenim novcem planiraju živjeti preko zime. Od listopada neće više iznajmljivati jer ipak se žele vratiti svom “uobičajenom” životu. Sada pak on i supruga, koja je najvećim dijelom preuzela brigu o turistima i poslovima oko iznajmljivanja, žive kod ženine majke. “Dobro se mi slažemo. Nemam ja problema s punicom”, kaže kroz smijeh Ante. A problema nema ni s turistima. “Uglavnom su svi pristojni, znatiželjni, puni energije. Ni za vrijeme Ultre nismo imali nikakvih problema, jedino što ih je došlo dvoje više od najavljenog. Ali što se tu može?“, kaže.

Jedine zamjerke ima na gradske službe. Kako je postao “turistički radnik”, počeo je primjećivati i kako komunalne službe rade svoj posao. “Gradske službe ne skrbe dovoljno o javnim površinama. Prljavo je i zapušteno. Ljudi su se potrudili, uredili svoje apartmane, ugostiteljske objekte, a onda turisti izađu vani i vide nered. To ne bi smjelo biti tako”, kaže Ante, dok se nakon njegova iskaza moramo zapitati kakvi su radni uvjeti radnika u gradskim službama i gdje tražiti krivca za stanje splitskih ulica. Ante nadodaje da su unatoč ovim zamjerkama turisti uglavnom zadovoljni. “Jedan je došao na dva dana, ostao puno duže i zaljubio se u Split. Prije je na profilu imao sliku San Francisca, a kad se vratio s godišnjeg odmora promijenio ju je u pogled s Vidilice”, završava svoju priču Ante.

Izvor naslovne fotografije: časopis "Rad".

(Tekst prenosimo iz Rada, časopisa Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju - BRID)