Američki studentski sport donosi velike novce sveučilištima, ali ne i studentima-sportašima koje pravila Nacionalnog sveučilišnog sportskog saveza (NCAA) obvezuju na amaterizam. Zoran Veselinović piše o nedavnoj inicijativi igrača američkog nogometa s privatnog Sveučilišta Northwestern iz Evanstona u saveznoj državoi Illinois da se organiziraju u prvi sindikat u povijesti američkog koledž sporta.



Dana 26. 03. 2014. započela je apokalipsa. Svijet američkog koledž sporta izokrenut je naglavačke, demon je pušten iz okova, jahači apokalipse već šenluče po sportskim borilištima. Ako bi vas netko upitao kako su neki konzervativni američki mediji i komentatori dočekali pozitivnu odluku NLRB-a (The National Labor Relations Board) o tome da su studenti-sportaši (student-athletes) zapravo zaposlenici sveučilišta i da kao takvi imaju pravo sindikalnog udruživanja, onda bi se njihove reakcije mogle ukratko prepričati prvim dvjema rečenicama ovoga teksta.

Vratimo se korak prije kraja svijeta, prije navodnog „kolapsa sistema koledž sporta“. Dana 28. 01. 2014. igrači američkog nogometa s privatnog Northwestern University iz grada Evanstona iz savezne države Illinois objavili su na konferenciji za medije da će biti prvi u povijesti američkog koledž sporta koji će pokušati formirati sindikat – kako bi se, dakako, kolektivnim pregovaranjem mogli boriti za svoja prava. Tako je nastala CAPA (College Athletes Players Association). Ona je nastala uz podršku NCPA (National College Players Association), organizacije ranijeg datuma čija je zadaća pokušaj osiguravanja prava za studente-sportaše i koja već duži period[1] ima podršku sindikata radnika čeličana (United Steelworkers Union). Ovi posljednji također pomažu CAPA-i u njezinim nastojanjima.

Kain Colter se, kao quarterback tima, pokazao ujedno kao prvi čovjek CAPA-e. On je nakon spomenute konferencije izjavio za ESPN:

    „Mi volimo Northwestern. Škola naprosto igra prema pravilima upravljačkog tijela – NCAA. Naš je interes pomoći svim igračima – na USC-u, Stanfordu, Oklahoma State-u, svima. Cilj je pomoći njima i budućim generacijama. […] NCAA je trenutačno poput diktature. Nitko nas [misli na igrače, op. ZV] ne predstavlja u pregovorima. Ovo se može promijeniti samo ako su igrači sindikalno udruženi.“ Anonimni je igrač i član CAPA-e na društvenim mrežama navodno nadodao: „Ovdje se ne radi o tome da budemo plaćeni. Ono o čemu je riječ jest zaštita. Mnogi će od nas imati brojne ozljede tijekom naše igračke karijere. Neki će igrači osjećati posljedice ovih ozljeda još dugo nakon što su njihovi igrački dani prošli. Cilj je imati nekakav oblik zdravstvene zaštite u slučaju da su nam potrebne operacije koje bi bile posljedice ozljeda nastalih tijekom igranja za naše sveučilište. […] Smatram li da bilo lijepo dobiti neki postotak od prodaje dresova ili memorabilije? Apsolutno. No to trenutačno nije cilj.“

Nije trebalo dugo čekati na izjavu glavnog odvjetnika NCAA:

    „Ovaj pokušaj, kojeg podržavaju sindikati, da se studenti-sportaši pretvore u zaposlenike potkopava svrhu koledža: obrazovanje. Studenti-sportaši nisu zaposlenici i njihova je participacija u koledž sportu dobrovoljna. Mi zastupamo sve studente-sportaše, a ne samo one koje sindikati nastoje profesionalizirati. Mnogim su studentima-sportašima ponuđene stipendije i mnoge druge beneficije za njihovu participaciju u sportskim programima. Ne postoji nikakav radni odnos između NCAA, s njom povezanih institucija ili studenata-sportaša.“[2]


Bitno je uočiti nekoliko stvari. CAPA na ovoj konferenciji tvrdi da će se pokušati organizirati kao sindikat. Prema NLRA-u (National Labor Relations Act), zakonskom okviru koji regulira radne odnose i definira okvire sindikalnog djelovanja, sindikat mogu oformiti samo zaposlenici. To znači da je pravni status ovih sportaša bio nejasan. Ako pozorno pogledate retoriku glavnog odvjetnika NCAA, primijetit ćete opetovano spominjanje izraza student-sportaš. Ovaj je pojam gotovo zloglasan po svojoj kontroverznosti. Robert A. McCormick i Amy Christian McCormick u svome tekstu The Myth of the Student-Athlete: The College Athlete as Employee pišu:

    „NCAA je namjerno stvorio termin 'student-sportaš' kao propagandu, stvorio ga je isključivo da bi se zamaglila realnost radnog odnosa sveučilište-sportaš i kako bi se izbjegle pravne obveze sveučilišta kao poslodavca. Sveučilišta su zajedno s NCAA u proteklih 50 godina iznimno profitirali zbog svog žestokog branjenja i očuvanja ovoga mita.“[3]

NLRB je državna agencija koja je zadužena za provedbu NLRA. Stoga, prvi je korak bio, kojeg je CAPA morala poduzeti, ponuditi NLRB-u pravne argumente da su sveučilišni sportaši uistinu zaposlenici fakulteta.

Čak je i ova procedura nekima bila kontroverzna. Na primjer, članak Parasuramana argumentira da bi pozitivna odluka o ovome pitanju imala ogromne posljedice ne samo na sveučilišnu razinu sporta nego na čitav sportski i kulturni kompleks SAD-a. Prema tome, nedopustivo je prepuštanje ovakve odluke NLRB-u. Prema njegovom viđenju, ovakva se odluka može provesti jedino unutar najviših legislativnih tijela SAD-a, dakle unutar Kongresa [!].[4] Drugu stvar koju je bitno uočiti jest to da je ovaj članak objavljen sedam godina prije nastanka CAPA-e.

Priča o koledž sportu, kontroverznom statusu sveučilišnih sportaša i svih drugih problema koji se vežu na koledž sport i NCAA nije zapravo novijeg datuma. CAPA kao tip organizacije koja se bori za prava sveučilišnih sportaša nije bez presedana. Imamo, s druge strane, gotovo nepregledan broj sudskih procesa koje su protiv NCAA vodili bivši sveučilišni sportaši i ostale interesne strane. Ono što je presedanski u slučaju CAPA-e nije ništa drugo nego činjenica da sveučilišni sportaši nikada ranije nisu dobili jači pravni temelj za strukturne promjene odnosa unutar sveučilišnog sporta u SAD-u.

NCAA

Mitski početak američkog međusveučilišnog sportskog natjecanja nalazi se u eri kada su se sporovi među civiliziranim ljudima navodno rješavali džentlmenskim stiskom ruke. Tako se kao prvi sasvim džentlmenski sportski okršaj navodi sasvim džentlmensko natjecanje u veslanju između Harvarda i Yalea održano 3. kolovoza 1852. godine.

Američki nogomet odigrao je ključnu ulogu u popularizaciji koledž natjecanja, no jednako je tako očigledno protjerao sve džentlmenske manire iz sporta. Pravi se problemi koledž sporta pojavljuju krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Zbog pretjerane grubosti i plaćanja igrača u američkom sveučilišnom nogometu, uviđa se potreba duboke reforme koledž natjecanja. Tako je Fielding Yost, zvijezda američkog nogometa s West Virginia University, sredinom sezone 1896. prešao na sveučilište Lafayette s tvrdnjom da to čini zbog „ogromne želje“ da ovdje studira strojarstvo. Nakon što je Lafayette pobijedio svoga rivala University of Pennsylvania, Yost je navodno izgubio svoju ljubav prema strojarstvu te se vratio na West Virginia University. Sveučilište Yale ponudilo je još bolje uvjete svome 27-godišnjem igraču James Hoganu. Imao je plaćenu školarinu, dobio je luksuzne sobe za stanovanje, besplatnu hranu na sveučilištu, stipendiju od $100, bio je proglašen prodajnim predstavnikom za American Tobacco Company u New Havenu gdje je od svake prodane kutije cigareta dobivao određenu proviziju i sveučilište mu je nakon sezone platilo desetodnevni odmor na Kubi.[5]

Problemi su bili toliko veliki da je 1905. tadašnji predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt navodno zaprijetio zabranom američkog nogometa ukoliko se igra ne reformira.[6] To je značilo rođenje National Collegiate Athletic Association (NCAA). Ona je nastala kao udruženje sveučilišta. NCAA je inicijalno samo donosio propise, dok je njihova provedba bila izvršavana na temelju home rule principa. To znači da su pojedinačna sveučilišta bila zadužena za provedbu NCAA propisa. No, ovakva se uredba ubrzo pokazala posve neefikasnom te je NCAA preuzeo zadatak provedbe svojih propisa. NCAA ima nekoliko glavnih zadaća: organiziranje međusveučilišnih sportskih natjecanja, definiranje pravila i njihove provedbe. NCAA također ima zadaću zaštite moralnog integriteta koledž sporta i, najvažnije od svega, NCAA je posvećen zaštiti načela amaterizma. Ili vlastitim riječima NCAA: „[osnovni je cilj] održavanje međusveučilišnog sporta kao integralnog dijela studentskog tijela i održati jasnu demarkacijsku liniju između sveučilišnog i profesionalnog sporta“.[7] NCAA amaterski status definira na sljedeći način:

    „Pojedinac gubi status amatera i, na taj način, pravo igranja u međusveučilišnim natjecanjima u pojedinačnom sportu ako pojedinac: (a) koristi svoje sportske sposobnosti (direktno ili indirektno) za plaću u bilo kojem obliku u tom sportu; (b) pristane na obećanje isplate, čak ako se to obećanje odnosi na period nakon završetka sveučilišne sportske participacije; (c) potpiše ugovor ili se na nekakav drugačiji način obveže da će igrati profesionalni sport; (d) primi, direktno ili indirektno, plaću, naknadu troškova ili bilo kakav oblik financijske pomoći od strane profesionalne sportske organizacije na temelju sportskih sposobnosti ili participacije, osim ako je to dopušteno pravilima i regulacijama NCAA; (e) ako se natječe za bilo kakvu profesionalnu sportsku ekipu […] neovisno o tome primi li ili ne novčanu naknadu; ili (f) ako uđe u profesionalni draft ili stupi u kontakt s agentom ili drugim entitetom radi pregovaranja profesionalnog ugovora.“[8]

NCAA pravila dopuštaju sveučilišnim sportašima da primaju sportsku stipendiju, besplatan smještaj od strane sveučilišta i mogu dodatnim poslovima zaraditi u akademskoj godini ne više od $2000. No NCAA također limitira broj sportskih stipendija koje pojedinačno sveučilište može dodijeliti. Taj je broj prije 1992. godine iznosio 95, dok je nakon ove godine smanjen na 85 sportskih stipendija.[9] NCAA je 1950. godine brojao 387 sveučilišta kao svojih članova, dok se danas taj broj popeo na preko tisuću. Godine 1973. provedeno je divizijsko restrukturiranje sveučilišnog sporta. Divizije su određene prema kriterijima širine sportskog programa kojeg sveučilišta nude i kvaliteti sportske infrastrukture koju posjeduju. Prema ovim kriterijima, sveučilišta su unutar NCAA sistema podijeljena u tri divizije, od kojih neke imaju dodatne podpodjele. Sveučilišta unutar Divizije I moraju imati minimalno unutar svog sportskog programa sedam muških i sedam ženskih sportova ili šest muških i osam ženskih. Sveučilišta koja se nalaze u Diviziji I i koja imaju programe američkog nogometa, dakle svoje ekipe američkog nogometa, klasificirana su u I-A ili I-AA. Kriterij koji određuje smještanje sveučilišta u neku od ovih subsekcija Divizije I jest kriterij posjećenosti i kapaciteta njihovih stadiona i dvorana. Na primjer, ekipa američkog nogometa Michigan University iz I-A svoje domaće utakmice igra na stadionu čiji je maksimalni kapacitet oko 110 000 gledatelja. Sveučilišta Divizije I koja nemaju nogometne programe smještena su u subsekciju I-AAA. Sveučilišta Divizije II moraju imati minimalno četiri muška i četiri ženska sporta, a za svaki se spol moraju ponuditi minimalno dva ekipna sporta. Sveučilišta Divizije III moraju ponuditi minimalno pet muških i pet ženskih sportova (za oba spola moraju ponuditi minimalno dva ekipna sporta), međutim ova sveučilišta nemaju pravo dodjeljivanja sportskih stipendija. Subsekcije Divizije I i ostale divizije podijeljene su nadalje na konferencije.[10]

NCAA na raspolaganju ima jake instrumente za vršenje sankcija u slučaju kršenja njihovih pravila. NCAA može suspendirati pojedince i sankcionirati pojedinačna sveučilišta. U pogledu sveučilišta, ova aparatura seže od privremene redukcije broja sportskih stipendija, suspenzija pojedinačnih sportskih programa u pogledu doigravanja, pa čak sve do inzistiranja da pojedinačno sveučilište eliminira neki od svojih sportskih programa ili da pojedinačno sveučilište izgubi svoju akreditaciju za NCAA natjecanja.[11]

Spomenuli smo da NCAA također štiti moralni integritet koledž sporta. U ovom je pogledu najilustrativniji skandal sa sveučilišta Penn State iz 2011. godine. Ekipa američkog nogometa s ovog sveučilišta poznata je po mnogočemu, no najviše po svome treneru Joe Paternu. Paterno je bio glavni trener ove ekipe u kontinuitetu od 1966. do 2011. godine (oko deceniju ranije ujedno je u kontinuitetu bio pomoćni trener iste ekipe) – što je vjerojatno svjetski rekord za nekog sportskog trenera. Pored ovog rekorda ujedno je držao rekord trenera s najviše pobjeda u NCAA natjecanju američkog nogometa. Ukratko, Paterno je slovio za živuću legendu Penn State-a, američkog koledž nogometa i američkog sporta u globalu. No, 2011. godine izbio je ogroman skandal. Jedan je član trenerskog tima ove ekipe u rasponu od dva desetljeća dovodio maloljetnike u prostorije nogometne ekipe Penn State i tamo ih seksualno zlostavljao. Mnogi su igrači kroz ovaj period, vjerojatno nakon noćnih treninga, zatekli i posvjedočili spomenute radnje i navodno su svi svoja svjedočanstva prenijeli treneru Paternu, koji im je navodno dao garancije da će informirati policiju te upravu sveučilišta i navodno im je dao garancije da će spomenuti član trenerskog tima biti kažnjen, međutim nikakva kazna nije uslijedila do 2011. godine. Ako se pitate zašto su igrači ova saznanja prenijeli jedino treneru i zašto nisu kontaktirali policiju ili makar upravu sveučilišta, niste jedini. Jednako je pitanje postavljala američka javnost kada je ovaj skandal izbio na medijsku površinu. Odgovor je bio da su se igrači ponijeli u duhu ekipa američkog nogometa.

Ekipe američkog nogometa navodno su čvrsti grupni entiteti koji su bazirani na hijerarhiji prema obiteljskom obrascu. Najveća je vrijednost ovih ekipa njihovo zajedništvo, disciplina i čvrsto međusobno povjerenje. Tema duha ekipa američkog nogometa zaslužuje zasigurno jedno vlastito razmatranje, no sigurno je da je taj duh najjeftinija izlika za, u najmanju ruku, najširi mogući raspon maltretiranja. Kada je ove godine jedan mladi igrač profesionalne, dakle, NFL ekipe Miami Dolphins prijavio svoga suigrača Richie Incognita[12], prvo upravi kluba a potom i policiji, zbog sustavnog psihičkog i fizičkog maltretiranja, zlostavljanja na rasnoj osnovi i iznuđivanja novaca, oglasila se cijela lepeza igrača američkog nogometa s izjavama kako on nije razumio spomenuti duh ekipa i kako je počinio neoprostivu transgresiju nepisanih pravila. Dodali su kako je to nevidljiva sastavnica nogometne igre – vjerojatno bi nadodali kako on uopće nije sposoban igrati američki nogomet i da bi mu bilo bolje ostati kod kuće i neka tamo štrika. Ili kada je sveučilišni igrač Michael Sam prije ovogodišnjeg NFL drafta izašao javno kao homoseksualni igrač, onda su se pojavili brojni „sportski analitičari“ koji su spekulirali koliko će ovo štetiti Samovoj draft-perspektivi jer će malo ekipa biti spremne preuzeti ga zbog eventualne „destabilizacije“ atmosfere i duha svlačionice.

Vratimo se iz fenomenologije duha na pedofilski skandal na Penn State-u. Nakon izbijanja ovoga skandala na površinu, spomenuti je prijestupnik priveden i protiv njega je pokrenut kazneni postupak, dok je Paterno bio prisiljen podnijeti ostavku nakon 45 godina na mjestu glavnog trenera ove ekipe. NCAA je odgovorio najdrastičnijom kaznom u svojoj povijesti. Penn State je dobio novčanu kaznu od 60 milijuna dolara, ekipa je dobila zabranu od nekoliko godina neigranja u doigravanjima, dok su svi naslovi i pobjede ekipe u rasponu od otprilike jednog desetljeća izbrisane iz službene statistike NCAA. Dugo se raspravljalo o tome hoće li NCAA posegnuti za sankcijom inzistiranja da Penn State ugasi američki nogomet iz svog sportskog programa, no naposljetku nije došlo do ovakve odluke jer Penn State ima jedan od najjačih i najslavnijih koledž programa američkog nogometa.

Ipak, najveći volumen sankcija odnosi se na pojedinačne prijestupnike NCAA pravila i to zbog kršenja klauzule o amaterizmu. Upravo zbog jedne takve suspenzije nastala je organizacija NCPA koju smo već ranije spomenuli. Ovu je organizaciju osnovao Ramogi Huma, bivši igrač američkog nogometa na University of California Los Angeles (UCLA), nakon što je NCAA suspendirao njegovog igračkog kolegu Donnie Edwardsa. Edwards je u očima NCAA prestao biti amaterom kada je, nakon što je potrošio svoju stipendiju, primio paket životnih namirnica i kućnih potrepština u iznosu od 150 dolara.[13]

Novci i sportski život na kampusu

    „Koledž nogomet i muška koledž košarka stvaraju prihode na razini profesionalnih sportova. Godine 1999. ukupni su prihodi od prodaje ulaznica za nogomet i mušku košarku iznosili 757 milijuna dolara, što je više od prodaje ulaznica za profesionalni bejzbol, američki nogomet, košarku i hokej [dakle, MLB, NFL, NBA i NHL, op. ZV]. Televizijski su prihodi 2005. godine samo za NCAA natjecanje u muškoj košarci iznosili 564 milijuna dolara, što je više od televizijskih prihoda MLB-a. Ako se tomu pridodaju televizijski prihodi za utakmice regularne sezone i doigravanja američkog nogometa, tada su kombinirani televizijski prihodi za NCAA košarku i nogomet veći od televizijskih prihoda NBA-a – iako su manja od 2.2 milijarde dolara koliko je 2005. uprihodio NFL.“[14]


Američki je koledž sport veliki biznis. Međutim, treba napomenuti da samo dva sporta stvaraju velike prihode i profite, a to su američki nogomet i košarka. Najveća se koncentracija prihoda nalazi u I-A sekciji sveučilišta, dakle sekciji gdje se nalaze najveće ekipe američkog nogometa. Najveća količina igrača koji dobiju profesionalne ugovore dolazi upravo iz ovog dijela divizijske strukture NCAA natjecanja. Prosječni je prihod u 2003. godini po sveučilištu iz I-A iznosio 12.97 milijuna dolara po ekipi američkog nogometa i 4.25 milijuna dolara po ekipi muške košarke. Iste su godine za pojedinačno sveučilište iz I-A američki nogomet i košarka kombinirano donijeli u prosjeku profit od 7.95 milijuna dolara.[15] CBS je za televizijska prava NCAA košarkaškog turnira od 1991. do 1997. godine platio milijardu dolara[16]. CBS se 1999. godine obvezao da će za televizijska prava NCAA košarkaškog turnira u rasponu od 11 godina platiti 6 milijardi dolara[17], dok je NCAA CBS-u i Turner Broadcasting System-u u travnju 2010. prodao televizijska prava za košarkaški turnir od 2011. do 2024. u vrijednosti od 10.8 milijardi dolara. To znači da televizijski prihod NCAA po sezoni neće silaziti ispod 700 milijuna dolara. NCAA je u prosincu 2011. godine prodao ESPN-u paket televizijskih prava za neka natjecanja iz NCAA sportskog programa u rasponu do 2024. godine u vrijednosti od 500 milijuna dolara.[18]

NCAA ova sredstva distribuira dalje sveučilištima, no da biste dobili potpunu sliku morate znati da sveučilišta također zarađuju od prodaje ulaznica, dresova i ostale memorabilije.

Prije nekoliko sezona ESPN je pratio pripreme ekipe američkog nogometa Oklahoma Sooners (University of Oklahoma) – ovoj je emisiji mogla posvjedočiti i hrvatska publika jer je ESPN America tada bio dostupan preko kablovske televizije. Tada se moglo posvjedočiti top razini infrastrukture koju na raspolaganju imaju sveučilišne ekipe: vrhunska trening igrališta i dvorane, cijeli trenerski i fizioterapeutski timovi, vrhunske prostorije za rekuperaciju, prostorije za video analizu prošlih utakmica i budućih protivnika itd.

Sezona sveučilišnog američkog nogometa traje u rasponu od 14 do 19 tjedana, a igrači su tijekom sezone američkom nogometu posvećeni u prosjeku oko 53 sata tjedno. Treneri i nakon sezone iziskuju od igrača teške treninge, vježbanje trčanja i vježbe s utezima. Tijekom akademske godine životi su igrača u suštini regulirani od 5:30 do 22:00 sata, četiri dana u tjednu. Čak kada završi akademska godina igrači i dalje nemaju potpunu slobodu. Mnogi treneri inzistiraju da igrači ostanu na kampusu tijekom radnog tjedna kako bi nastavili s programom treninga. Ne treba spominjati da ujedno postoje restrikcije njihovih privatnih života, naravno u cilju održavanja fizičke spreme. Životi košarkaša iz Divizije I ne razlikuju se mnogo. Od njih se očekuje da su dnevno posvećeni košarci 4 do 5 sati, šest dana u tjednu. Kako košarkaši igraju i tijekom radnog tjedna (američki se nogomet igra samo vikendom) oni izgube dodatno vrijeme i na putovanja. Njihovi treneri jednako tako po završetku sezone inzistiraju na njihovoj top fizičkoj spremi, to znači da oni moraju vježbati minimalno tri sata svaki dan u tjednu.[19]

Glavni su treneri, s druge strane, vrhunski plaćeni i uživaju jako dobar sportski i društveni renome. Mike Krzyzewski, na primjer, dugogodišnji trener jedne od najuspješnijih košarkaških koledž ekipa (Duke University) i dugogodišnji izbornik američke košarkaške reprezentacije imao je, prema podacima iz 2006. godine, godišnju plaću u iznosu od 1.2 milijuna dolara.[20] Ljestvica je posebno visoko podignuta kada je Nick Saban 2007. godine prešao s mjesta glavnog trenera profesionalne ekipe Miami Dolphins na mjesto glavnog trenera ekipe američkog nogometa University of Alabama za plaću od 4 milijuna dolara godišnje.[21] U lipnju ove godine potpisao je novi ugovor s istim sveučilištem koji mu garantira godišnju plaću u iznosu od 6.9 milijuna dolara.[22]

Kada sve ovo uzmemo u razmatranje posve je jasno da koledž ekipe ne samo da ostvaruju prihode poput profesionalnih klubova nego su ujedno strukturirane i ponašaju se prema profesionalnim standardima. Posve je jasno da studenti-sportaši nikako nisu studenti u pravome smislu. Oni su uz sve sportske obaveze posve u nemogućnosti izvoditi svoje studentske obaveze. Iako NCAA ima kriterije minimalnog akademskog uspjeha da bi sportaši mogli imati pravo natjecanja, to se nerijetko pokazuje kao farsa. Mnogi treneri i sveučilišta nude ili usmjeravaju na „olakšane“ kurseve i studije kako bi se lakše ispunili akademski uvjeti NCAA. Ovo ima svoju još tragičniju dimenziju ako se u obzir uzme podatak iz istraživanja provedenog 1999. godine u kojem stoji da samo 1.3 posto igrača američkog koledž nogometa i 1.7 posto igrača košarke ostvari profesionalnu karijeru u ovim sportovima.[23]

U ovakvoj se konstelaciji razvila jedna interesantna pojava, naime pojava koju možemo nazvati izvaninstitucionalni patron. To su osobe koje sveučilišnim sportašima pomažu u financijskom ili nekakvom drugom obliku. Primanje ovakve pomoći očiti je prijestup klauzule o amaterizmu i NCAA izriče sankcije igračima koji primaju ovakvu pomoć. Sankcije se također mogu izreći i pojedinim sportskim programima ili sveučilištima, ovisno o tome može li se dokazati njihova upoznatost ili čak participacija u ovakvim transakcijama. Ne postoje konkretni podaci koliko je ovo raširena pojava, međutim spekulira se da je mnogo raširenija od onoga što je do dana današnjeg dokazano. Također se spekulira da su nerijetko mnogi treneri i sveučilišta upoznati s odvijanjem ovakvih aktivnosti oko njihovih sportskih programa. No, to su samo spekulacije.

U ovom je smislu dobar primjer tzv. The Fab Five.[24] The Fab Five je kultna prva petorka košarkaškog tima Michigan University sa samog početka 90-ih godina. Ova je petorka svoj pečat ostavila ne samo u statističkim knjigama NCAA košarke nego i na američku popularnu kulturu. Oni su poznati po tome što su bili prva početna petorka u povijesti NCAA košarke koja je bila sastavljena isključivo od brucoša. The Fab Five se s druge strane pojavio kao jedna od sastavnica proboja hip hop kulture u središte američke popularne kulture. Ogromna popularnost ove petorke nije ostala bez učinka na poslovne bilance sveučilišta. Do Fab Five ere sveučilište je uspijevalo prodati robe sa svojim logom u vrijednosti od oko 1.5 milijuna dolara, dok se taj broj tijekom Fab Five ere povećao za deset puta. Jedan je patron Chris Webberu, članu ove petorke, tijekom njegovog igranja za Michigan isplatio financijsku pomoć u iznosu između 200 i 300 tisuća dolara. Kako je Webber u periodu izbijanja ovoga skandala već imao profesionalni ugovor s NBA ekipom, NCAA mu nije mogao izreći nikakvu kaznu, no ostalo je otvorenim pitanje prave naravi ove financijske pomoći. Neki su argumentirali da je to uistinu bila financijska pomoć u pravome smislu jer je spomenuti patron bio na jednak način aktivan u lokalnim srednjoškolskim programima. Problematična je dimenzija cijele priče to što ovaj novac nije bio čist, tj. on je svoje podrijetlo imao iz struktura ilegalnog kockanja. Druga je linija argumentacije išla u smjeru kako je to bio nimalo nevini oblik investiranja u ljudski kapital. Dakle, jedna je interpretacija da je to shema pranja ilegalnog novca, dok je druga interpretacija da je to neformalna pozajmica. U prvom se slučaju prljavi novac predaje perspektivnom koledž sportašu s jako dobrim šansama za profesionalni ugovor, a ovaj nakon potpisivanja ugovora patronu vraća čist novac. Druga interpretacija tvrdi da je to pozajmica siromašnim perspektivnim koledž sportašima koji nakon potpisivanja profesionalnog ugovora ovaj novac vraćaju s kamatama.

Bilo kako bilo, pozicija izvaninstitucionalnih patrona biva iznimno kontroverznom. Da ovo nisu samo priče iz davnine pokazuje skandal povezan s još jednim patronom i sportskim programom Miami University (popularno zvani The U[25]) iz 2010./2011. godine. Ovaj je skandal imao daleko veće razmjere u smislu novca te involviranih igrača.[26]

Posebno se problematičnim u svjetlu ovih činjenica uzima inzistiranje na strogoj definiciji amaterizma u koledž sportu. S jedne se strane može argumentirati da je NCAA slijep na stvarni razvoj svijeta američkog koledž sporta, dok bi se s druge strane moglo argumentirati da NCAA nije slijep nego da namjerno stvara okvir za nesmetanu eksploataciju sportaša, posebno u sportovima američkog nogometa i košarke.

Cijela priča ima i rasnu dimenziju. U devedesetim je godinama ukupan postotak afroameričkih preddiplomskih studenata iznosio oko 7 posto od ukupnog studentskog tijela, dok su Afroamerikanci sačinjavali 46 posto igrača američkog koledž nogometa i 60 posto koledž košarke. U istom je periodu među trenerima koledž košarke bilo samo 3.8 posto Afroamerikanaca.[27] Krystal K. Beamon[28] iznosi podatke kako je postotak diplomiranja afroameričkih sveučilišnih sportaša upadljivo niži od sportaša ostalih rasnih grupa. Beamon tvrdi da su na djelu dva kontradiktorna procesa. S jedne strane, zbog dobrim dijelom podudaranja rasne i klasne strukture SAD-a, sport i sportske stipendije mnogim Afroamerikancima znače mogućnost stjecanja visokog obrazovanja, dok stvarna situacija, koju smo opisivali gore, pokazuje da su studenti-sportaši mnogo više sportaši nego studenti i da su na taj način objekti eksploatacije. Beamon kao rezultantu ovoga vrtloga socijalnih silnica vidi negativnu pojavu unutar afroameričke zajednice – kult sporta. Sport se pokazuje među nižim afroameričkim klasama kao jedina odskočna daska za vertikalnu socijalnu mobilnost, no stvarni su učinci ovoga kulta postupno, iako možda ne formalno već prije supstancijalno, osiromašivanje obrazovnog nivoa afroameričke zajednice.

Zaključak ili početak

„Igrači američkog nogometa s Northwestern University dobili su, u presudi koja bi mogla seizmički promijeniti 16 milijardi dolara težak biznis top sveučilišnog sporta, pravo formiranja prvog sindikata u koledž sportu.“[29]

CAPA u svome programu navodi nekoliko glavnih ciljeva: (a) garantirana zdravstvena zaštita medicinskih troškova koji su posljedica bavljenjem sporta za sve sadašnje i bivše koledž igrače; (b) ostvarivanje uvjeta za smanjeni rizik od bolesti uzrokovanih ozljedama glave (nešto što se posebno odnosi na igrače američkog nogometa, ovo je danas velika tema na profesionalnoj razini američkog nogometa); (c) ostvarivanje uvjeta za poboljšanje postotka diplomiranja koledž sportaša; (d) povećanje sportskih stipendija i omogućivanje igračima da mogu zarađivati od sponzorskih ugovora; (e) osiguravanje poštenog procesa utvrđivanja i sankcioniranja prekršaja NCAA pravila.[30]

Vrijeme je nerijetko pravi arbitar stvari, međutim uvijek ostaje pitanje u čiju korist vrijeme djeluje. Vrijeme će pokazati hoće li se CAPA zaista pretvoriti u sindikat u pravome smislu ili će ostati tek jedna u nizu od inicijativa za poboljšanje statusa američkih sveučilišnih sportaša koji se nalaze na vjetrometini ekonomskih interesa s bitno reduciranim pravima i mogućnostima djelovanja.

Bilješke

[1] Najmanje od 2007. godine. (usp. Parasuraman, Rohith A., „Unionizing NCAA Division I Athletics: A Viable Solution?“, Duke Law Journal, Vol. 57, No. 2, 2007, fusnota 5)
[2] Svi citati prema: Zirin, Dave, „'Right Now the NCAA is Like a Dictatorship': Why the Northwestern Football Team Formed a Union“, The Nation, 28. 01. 2014.; dostupno na: http://www.thenation.com/blog/178142/right-now-ncaa-dictatorship-why-northwestern-football-team-formed-union
[3] Citirano prema: Parasuraman, Rohith A., ibid., fusnota 68
[4] Ibid., str. 751-753
[5] Ibid., fusnota 17
[6] Ibid., str. 731
[7] Citirano prema: „Sherman Act Invalidation of the NCAA Amateurism Rules“, Harvard Law Review, Vol. 105, No. 6, 1992, str. 1299
[8] Ibid., fusnota 4
[9] Kahn, Lawrence M., „Cartel Behavior and Amateurism in College Sports“, Journal of Economic Perspectives, Vol. 21, No. 1, 2007., str. 212 i 215
[10] Usp. ibid., str. 210-211 i fusnota 1
[11] Ibid., str. 211
[12] usp. http://espn.go.com/nfl/story/_/id/10455447/miami-dolphins-bullying-report-released-richie-incognito-others-responsible-harassment
[13] Parasuraman, Rohith A., ibid., str. 727-728
[14] Kahn, Lawrence M., ibid., str. 209
[15] Ibid., str. 219
[16] Usp. Sherman Act Invalidation of the NCAA Amateurism Rules“, Harvard Law Review, Vol. 105, No. 6, 1992, fusnota 87
[17] Parasuraman, Rohith A., ibid., fusnota 119
[18] NCAA 2012-2013 Financial Statement, dostupno na: http://www.ncaa.org/about/resources/finances?division=d1
[19] Parasuraman, Rohith A., ibid., str. 741
[20] Ibid., fusnota 108
[21] Ibid., fusnota 120
[22] usp. http://www.sbnation.com/college-football/2013/12/14/5209876/nick-saban-alabama-contract-salary
[23] Kahn, Lawrence M., ibid., str. 214
[24] usp. dokumentarni film The Fab Five iz ciklusa 30 for 30 u produkciji ESPN-a iz 2011. godine.
[25] usp. dokumentarni film The U iz ciklusa 30 for 30 u produkciji ESPN-a iz 2009. godine
[26] usp. http://espn.go.com/college-football/story/_/id/6866006/ponzi-schemer-nevin-shapiro-says-provided-benefits-miami-athletes
[27] Kahn, Lawrence M., ibid., str. 214 i 217
[28] usp. Beamon, Krystal K., „'Used Goods': Former African American College Student-Athletes' Perception Perception of Exploitation by Division I Universities“, The Journal of Negro Education, Vol. 77, No. 4, 2008
[29] Levinson, Mason, „Northwestern Football Ruling May Change U.S. College Sports”, bloomberg.com, 27. 03. 2014.
[30] usp. http://www.collegeathletespa.org/what