Godine 2013. u okviru Ministarstva kulture započeto je istraživanje stanja u medijima, a povod je bila erozija hrvatskog medijskog sektora. Nastavno na video prilog Brid-a pod nazivom "Medijska kriza i urušavanje novinarskih prava" razgovarali smo s medijskim radnicima Igorom Lasićem i Andreom Milat, ujuedno i koautorima Nacionalnog izvještaja za medije.

U sklopu Ministarstva kulture 2013. godine radili ste izvještaj o medijima s kolegicama i kolegama. Koji je bio povod istraživanju? Zašto je bio bitan?

Igor Lasić (IL): Povod je bio alarmantna situacija u hrvatskom medijskom sektoru, iako zapravo ne pamtim kad situacija nije bila alarmantna. Ipak, tad je bila najgora situacija u medijskom sektoru ikad, i ne samo u medijskom budući da je kriza zahvatila kompletnu ekonomiju. Pokazala se potreba da se država umiješa u sektor koji je u najvećoj mjeri već bio prepušten tržištu, što je rezultiralo katastrofom po javno poslanje ili zadaću medija, neovisno o tome govorimo li o javnima ili privatnima. Kad nas je Ministarstvo kulture - odnosno taj krug ljudi koji su radili na izvještajima o stanju medija u Hrvatskoj i kasnije na prijedlogu nacrta medijske politike za predstojeće razdoblje - pozvalo na suradnju, shvatili smo da konačno, makar u jednom segmentu, državna politika prepoznaje navedenu potrebu te da nam je otvoren prostor da se upustimo u neku vrstu političkog ili aktivističkog poduzetništva. Nažalost, kasnije se pokazalo da su opstrukcije dolazile u velikoj mjeri i iznutra od te iste vlasti, a ne samo izvana, od interesnih krugova kojima nije odgovaralo ono što smo htjeli postići. Dakle, na neki način smo željeli regulirati sektor i spasiti spomenuto poslanje medija.

Andrea Milat (AM): S obzirom na okolnosti i loše stanje u medijima, 2013. godine se jako puno pričalo o situaciji u medijima. U to vrijeme još se nije znalo što će biti s Vjesnikom, rastao je broj medija gdje su plaće radikalno padale. Dvije godine prije toga, privatiziran je Večernji list, a govorilo se i o preuzimanju Slobodne Dalmacije. Oglašivači su prelazili s tiskanih na internetsko izdanje, što znači da je došlo do buma internetskih medija, gdje je također vladao kaos. Rastao je broj radnika na autorske ugovore, bilo da se radilo o radnicima „na kuvertu“ ili o čistom radu na crno uz minimalac. Znači, minimalac na račun, ostatak u kešu. Veliki broj novinara je dobio otkaze i situacija je postala jako loša te je bilo jasno da Ministarstvo kulture, kao tijelo koje je zaduženo za medijsku politiku, mora nešto poduzeti. Međutim, u tom kaosu nije postojao kanal za napredak, s obzirom na glavne trendove u vođenju politike danas, točnije, na imperativ slobodnog tržišta, fleksibilizaciju radnih odnosa te spuštanje cijene rada. Ti makropolitički aspekti imali su svoje izravne i jako brze posljedice u medijskom sektoru. Uži tim koji je radio na analizi činilo je četvero ljudi i naš je zadatak bio vidjeti kako je točno došlo do toga da je izgubljeno 50% radnih mjesta, da je propao veliki broj tjednika, da su naklade naglo strmoglavile itd.

Možete li ukratko objasniti koji je bio fokus istraživanja općenito i fokus vašeg specifičnog dijela?

AM: Ciljevi istraživanja bili su istražiti procese koji su na djelu u medijskom sektoru te na temelju rezultata donijeti preporuke i politike koje bi spriječile daljnju eroziju medijskog sektora. Na istraživanju se nije radilo samo zbog toga da bi se zaštitila radna mjesta, iako je to svakako bio jedan od primarnih ciljeva, nego i zbog toga da bi se zapravo zadržala adekvatna razina informiranosti opće javnosti. Ono što smo tad počeli ponavljati jest to da stanje medijskog sektora puno govori o općenitom stanju u društvu. Jer kad medijski sektor počne propadati, ljudi prestaju dobivati pravovremene informacije koje su im potrebne kako bi donijeli informirane, društveno ispravne odluke koje se tiču politike, ekonomije i nekih drugih socijalnih vrijednosti. Iz tog razloga, cilj istraživanja je bio i spriječiti eroziju medijskog sektora, kako bi se spriječila i erozija informiranosti javnosti.

IL: Mi smo se u početku podijelili po nekoj vrsti podsektora, tako da je Andrea radila na komercijalnim medijima, Boris Postnikov je radio na "trećem sektoru", odnosno neprofitnim medijima ili medijima zajednice. Ja sam radio na javnim medijima, a to su Hrvatska radio televizija i Hrvatska izvještajna novinska agencija. Milan F. Živković je nadgledao svo troje i puno pomogao, a bavio se i brojnim lokalnim radijskim i televizijskim stanicama koje su dijelom u posjedu lokalne uprave i samouprave, ali su u nekom smislu informiranja javnosti, generalno govoreći, irelevantne. S druge strane, njihov je potencijal velik pa smo mislili da bi u perspektivi mogla jačati njihova uloga. Najveći dio mog istraživanja je otišao na HRT koji je najveći medij općenito.

Što možete reći o srozavanju radnih prava novinara? Kako je došlo do toga?

AM: Kroz prošlih nekoliko godina možemo vidjeti trend smanjivanja broja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u medijima te povećavanje udjela ugovora na određeno vrijeme. Fleksibilizacija radnih odnosa u medijima sastojala se od promjene oblika radnih ugovora, a temeljila se na uvođenju registra poreznih obveznika, tzv. RPO. To je bila samo prijelazna faza između zaposlenja u redakciji, koje je nekada bilo uobičajeno i relativno brojno, i nezaposlenosti, koja je danas radno-pravni status većine novinarki i novinara. Novinarima je RPO najavljen kao pozitivna promjena, u kojoj će biti sami svoji šefovi i moći će sami podmirivati doprinose i PDV te si tako osigurati veći neto iznos plaće. U situaciji dok je tržište medijsko bilo dinamičnije, dok je postojao veći broj medija i radnih mjesta, to je možda i moglo funkcionirati zato što su ljudi imali mogućnost puno više raditi, drugačije raspolagati svojom plaćom i PDV-om balansirati količinu netta u odnosu na brutto. Međutim, RPO u biti nikada nije bio zamišljen onako kako je novinarima predstavljen, njegov cilj bio je uvesti veću fleksibilnost izmjene samih novinara s jedne strane, i pojeftiniti cijenu rada s druge strane. RPO ugovori su vrlo brzo postali prikrivanje radnog odnosa. To se danas vrlo teško može dokazati, ali možda je lakše razumljivo ako objasnim na praktičnim primjerima.

Recimo, RPO koji nije prikrivanje radnog odnosa jest situacija kad netko radi od kuće i kontinuirano piše za više različitih medija, bez da tim medijima smeta da “dijele” novinara. RPO koji jest prikrivanje radnog odnosa uključuje jednog novinara koji radi samo za jednu redakciju i s radnog mjesta, ali ga se plaća u bruttu te on sam plaća davanja. Nažalost, neprikriveni RPO nažalost ne funkcionira. Teško je zamisliti da netko istovremeno piše i za Večernji i za Jutarnji. Teoretski, novinar eventualno može pisati za npr. Večernji i neprofitne portale, ali u praksi se ni to ne događa. Dok je zaposlene novinare, zbog prava na otpremninu, bilo relativno skupo otpustiti, RPO-ovcima je otkaz besplatan, dovoljno je bilo samo prekinuti honorarnu suradnju. Novinari su u početku u velikoj mjeri prihvatili RPO zbog toga što su u tadašnjoj situaciji mogli zaraditi plaće i do 20 tisuća kuna. Ali, s propadanjem medija i trajnim gubljenjem radnih mjesta s jedne strane te propadanjem broja medijskih izdanja itd., taj model više nije funkcionirao tako dobro. S vremenom, autorski ugovori, RPO radnici i ugovori na određeno postali su pravilo. Možda se sjećate da su, kada je 2011. godine izbio štrajk u Večernjem listu, štrajkali svi koji su bili članovi sindikata i koji su bili stalno zaposleni. Međutim, broj honorarnih suradnika je bio toliko velik da su oni u trenucima štrajka mogli izdati cijele novine bez da uopće itko stalno zaposlen radi na tom izdanju, čime se zapravo vršio pritisak na stalno zaposlene ljude i erodiralo radnička prava.

Koja je razlika između javnog i državnog medija?

AM: Formalno, u smislu vlasništva, je zapravo i nema. No, sadržajno razlika je kao između npr. neprofitnih medija i Vjesnika. Iako je i njegova (Vjesnikova) funkcija bila da kvalitetno, tj. kritički informira o radu države, Sabora...U praksi je on zadnjih godina svog postojanja rijetko bio išta osim privatnog pamfleta stranke na vlasti. U tom smislu, „državni“ je pejorativni atribut koji govori o mediju koji bi trebao biti javni, ali nije, nego tek služi onome tko je na vlasti u državi, a ne javnosti. Javni medij treba imati i drugu pozadinu te priče. On treba uzeti u obzir i suprotne interese. Javni medij mora kritizirati vlastodršce i sve druge opinion makere, odnosno mora davati i drugu perspektivu. Pitanje zastupljenosti različitih političkih gledišta u javnim medijima, naravno, uvijek ovisi o uredniku i to je nešto što predstavlja fazu nadgradnje, o čemu se može raspravljati, što se može nivelirati, nijansirati i mijenjati s godinama. Ali bazično je to da javni medij mora ispunjavati javnu funkciju i osigurati ljudima mogućnost da budu pravodobno i točno informirani o svim relevantnim temama koje im mogu pomoći da donesu, i za sebe i za društvo, ispravne političke, ekonomske i socijalne odluke.

Što ste otkrili o HRT-u tijekom istraživanja?

IL: Ključni trenutak u novije doba HRT-a bio je tehnokratski zaokret u upravljanju svim procesima proizvodnje. To su nazivali restrukturiranjem rada, a počinje dolaskom Gorana Radmana kao glavnog ravnatelja koji odlučuje provesti restrukturiranje na tehnomenadžerski način, tako što su redakcije programa poništene kako su postojale do tada. Uveden je vertikalni model organizacije rada i upravljanja medijem. Dakle, odjednom su povezane produkcijske službe, tehničke službe i druge službe, od programa do programa, a zasebni programi nisu postojali osim informativnog servisa (vijesti, dnevnici i slično). To je sasvim sigurno dovelo do pada kvalitete programa, a u međuvremenu i do opće regresije koja je naravno pojačana uplivom raznih desničarskih elemenata na HRT, zbog utjecaja crkve, braniteljskih udruga, materijalno-interesnih krugova itd.

Kakvi su zapravo uvjeti rada na HRT-u? Kako su se promijenili restrukturiranjem? Kako se HRT može usporediti s komercijalnim televizijama?

IL: Teško je HRT uspoređivati s ostalim televizijama jer su one uglavnom bitno manje i proizašle su iz HRT-a, bilo da govorimo o kadrovskim ili nekim drugim aspektima. Na privatnim televizijima su prava radnika – novinara i ostalih - uređena kako i u drugim slučajevima kada govorimo o odnosu javnog i privatnog sektora. Radni uvjeti i uopće okolnosti na HRT-u bi trebale biti bolje onoliko koliko to uopće jest bolje u javnom nego privatnom sektoru. Međutim, treba uzeti u obzir da je HRT pod najvećim pritiskom politike s jedne strane, dakle stranačkih i drugih partikularnih interesa kao što su braniteljske udruge (koje opet spominjem jer su najutjecajnije), Crkve naravno. HRT doslovno puca pod tim pritiskom i u posljednje vrijeme se može primijetiti kako čak i tehnički zakazuje. Onaj tko iole redovno gleda Dnevnik HRT-a može primijetiti kako su sve češće tehničke greške u realizaciji, montaži i sl. To nije slučajno, to je posljedica zapuštanja HRT-a na razini proizvodnje, međuljudskih odnosa itd., kao i njenog političkog zauzdavanja kako bi funkcionirala u korist ograničenih segmenata ovog društva. U istom kontekstu možemo promatrati i doslovno ukidanje Nadzornog odbora koji je našao kojekakve nepravilnosti u radu prošle uprave HRT-a. Taj NO je ukinut kako bi se taj medij i dalje mogao funkcionalizirati i manipulirati u spomenutom smislu. Radne okolnosti, radna prava, sve što ljudi doživljavaju ovise upravo o tome, i zato je teško uspoređivati HRT s komercijalnim televizijama na kojima se prilike razlikuju od adrese do adrese.

Koliko je fleksibilizacija radnih odnosa i ekonomska kriza utjecala na sadržaj televizije?

IL: Ekonomska situacija općenito je utjecala i na HRT i na sam program u presudnoj mjeri. Ekonomske okolnosti koje naoko nisu presudne (budući da HRT živi od fiksne pristojbe) jako su dobro poslužile tehnomenadžerima da se pozovu na nužnost bolnih rezova i slične austerity mjere. Ne znam tko će se sjetiti da je prije 4 godine u javnom prostoru bila jako aktualna teza da HRT treba smanjiti broj zaposlenih. Cifre nisu bile potkrijepljene nikakvim istraživanjem operativnih potreba i programskih zadaća HRT-a, nikakvim istraživanjem djelotvornosti određenih službi, odnosno, bile su potpuno proizvoljne i isključivo ideološki potkrijepljene s polazišta doktrina mjera štednje. To je samo jedan pokazatelj kako ekonomija djeluje na HRT i program.

Kako javni mediji obavljaju demokratsku funkciju? Izvještava li HRT o relevantnim društvenim temama?

IL: HRT nipošto ne obavlja demokratsku funkciju na zadovoljavajući način i u zadovoljavajućoj mjeri, čak ni kad je obavlja više nego drugi veliki mediji. HRT najbolje odgovara na prohtjeve partikularnih i privatnih krugova, bilo da se radi o stranci na vlasti, najvećim poduzetnicima u RH, Crkvi i braniteljima. Može se primijetiti da definitivno više izlazi u susret takvim zahtjevima nego onima koje nazivamo demokratskima, javnima, koji se tiču interesa i dobrobiti najšire društvene zajednice. To se odražava i na unutarnju demokratičnost, odnose ljudi koji tamo rade i načine kako sudjeluju u radnom procesu i odlučivanju, ali i na ulogu nekog konkretnog glasa javnosti, načina kako publika, javnost ili narod (kako god to nazvali) sudjeluje u kreiranju programa. Kao što znamo, pristojba je praktički obavezna za sve koji imaju radio i TV prijamnike.

Koji su sindikati novinara u RH? Koliki broj novinara okupljaju? Koliko rade na poboljšanju uvjeta rada?

IL: Sindikat je u biti samo jedan, Sindikat novinara Hrvatske. Većina aktivnih novinara je učlanjena u taj sindikat, mada još nije riječ o zadovoljavajućoj pokrivenosti. Prosječna sindikalna gustoća u Hrvatskoj danas teško da je viša od 30 posto, dok je anketa o iskustvima i stavovima medijskih radnika, koju smo za potrebe našeg istraživanja proveli krajem 2013. i početkom 2014. godine, pokazala da je Sindikat novinara Hrvatske djelovao u preko 50 posto redakcija, što su potvrdili i podaci o broju članova tog sindikata. Iako su se od onda, zahvaljujući daljnjem padu zaposlenosti, stvari vjerojatno promijenile nagore, ispada da je - u usporedbi s prosječnim hrvatskim radnikom, novinar veoma dobro organiziran. Ipak, znamo da nije tako. Što pokazuje historijat RPO-a i upravo drastični pad zaposlenosti. Razloge prije svega valja tražiti u oduvijek visokom udjelu prekarnog zaposlenja u novinarstvu, jer u vrijeme našeg istraživanja stalno zaposlenje je imalo samo oko 40 posto novinara. Što znači da govorimo o sindikalnoj gustoći od 50-ak posto u odnosu na 40 posto stalno zaposlenih, što i nije baš iznad hrvatskog prosjeka. I svi ti podatci su od prije negoli je “veliko restrukturiranje” medija dovršeno. Zadnjih godina ogroman broj novinara ostao bez posla, i premda je članarina za nezaposlene novinare simbolična, to je dovelo do stagnacije broja članova. Djelokrug sindikata je, s jedne strane, razmjerno malen, a s druge strane uspješnost mu nije nikad zadovoljavajuća. Doduše, to je sudbina i svih ostalih sindikata u RH, i teško je izdvojiti novinarski sindikat spram svih ostalih. Pritom, kada govorimo o kolektivnim ugovorima u novinarstvu, odlazimo u sferu fantastike, jer u specifičnom “etičkom imperativu” novinara je da sebe promatraju na neki način eksteritorijalno u odnosu na izazove političke, pa i radne svakodnevice. 

Moglo bi se reći da novinari imaju višu društvenu odgovornost, ali bojim se da možemo svesti i reakcije novinara na iste one pretpostavke kojima podvrgavamo sve ostale radnike u Hrvatskoj. Pretpostavljam da nećemo otići daleko s tezom da novinari mogu i moraju biti bolji i uspješniji u tom smislu. Posljednji štrajk u Večernjem listu pokazao je što se događa kad se novinari organiziraju i pokušaju izboriti za svoja prava. Da ne bih sad širio o tome, to se većina ljudi i sjeća, ali pokazalo se da poslodavac može veoma lagano posegnuti za onim novinarima koji nisu u radnom odnosu i koji su uvjetovani time da rade od broja do broja, inače ostaju bez ikakvih primanja, i tako iz procesa proizvodnje isključiti sve one koji su stalno zaposleni i sindikalno organizirani. Država se spram tih problema od početka postavila jako loše. U jednom trenutku su uvedene obaveze osnivanja i poštivanja redakcijskih statuta radi poboljšanja položaja novinara i javnog interesa u medijskoj proizvodnji, ali je to ostala potpuno neaktivna mjera, osim što je njome oprošten velik dio poreza velikim vlasnicima i izdavačima.

Koliko Sindikat novinara radi na radnim pravima novinara? Koliko je učinkovit? Ako se novinar obrati za pomoć, kako može pomoći?

IL: Nije posebno uspješan, ali ne bih njemu samom pripisao razloge te nezadovoljavajuće uspješnosti. Pomoć pojedinačnim novinarima je regulirana isključivo u području podržavanja radnih prava, dakle novinar koji ulazi u radno pravni spor s poslodavcem može dobiti odvjetnika kojeg će platiti sindikat, i to uglavnom ostaje na tome. Ostalo su savjetodavne pomoći, eventualno zagovaračke aktivnosti i akcije koje se tiču generalnijih pitanja u sektoru. Ponavljam, ne bih očekivao od sindikata veći uspjeh u usporedbi s ostalim sindikatima. Možda bi situacija drugačije izgledala da se novinari organiziraju u okviru nekog drugog sindikata, ako bi vođe sindikalnih središnjica i gradskih sindikata eventualno pokazali volju da se bave time, ali to je sve načelno postavljeno i teško je govoriti o tome hipotetski.

Na prosvjede o novinarstvu dolazi mali broj novinara. Zašto?

IL: Bitno šire nego u Hrvatskoj, društvo se urušilo i postalo je jasno da treba ispočetka graditi društvo (u smislu društva kao dinamičnog procesa, ne statičke činjenice) kroz sudjelovanje u organiziranim i masovnim procesima političkog organiziranja, djelovanja, promišljanja itd., od vlastitog radnog mjesta do najviše državne forme. Stoga mislim da ne treba posebno mistificirati nedostatak ljudi na takvim protestima. Ljudi su već do te mjere stisnuti svojim egzistencijalnim problemima, kreditima i bolestima, na što nemaju dovoljno efikasan odgovor, i veoma kratkog daha istupaju u javnost pa se sve to vrlo brzo iscrpljuje. Trebat će puno više energije i vremena da se ta kola pomaknu iz blata, toliko duboko su zapala.

Kakvu budućnost prognozirate medijima, pogotovo radnim pravima novinara?

IL: Nisam optimist, nažalost, kad je riječ o kratkoročnoj ili srednjeročnoj perspektivi rada u medijskom sektoru. Opet, promatrajući situaciju u kontekstu, neprofitni mediji nekako su se uspjeli othrvati pokušaju da ih se politički neutralizira i uništi, oni i dalje s nekom minimalnom produkcijom funkcioniraju, uglavnom na internetu. Sveukupno, bojim se da će se situacija neko vrijeme samo pogoršavati i da će svaki neki mali ili veliki napredak ovisiti o širem kontekstu, za koji ne vidim da će se u doglednoj budućnosti popravljati. Vidimo kud vode društveni i politički procesi u Europi i, nakon nekoliko momenata koji su možda izgledali kao minimalno obećanje progresa, opet se nastavilo tavoriti u istom mraku u kojem se zateklo prije toga. Vidimo da se najintenzivniji procesi odvijaju po pitanju etničke i nacionalne emancipacije u Europi, da se nigdje ne zagovara određena ideja političke modernosti kakvu smo najnormalnije imali u javnom prostoru prije recimo pola stoljeća. Medijski sektor u RH neće izmaknuti tome i mislim da će početi prosperirati tek kad se njegov okoliš pomakne u takvom smjeru.

AM: Disbalans u medijskom sektoru je velik i danas svjedočimo tome da sve veći broj profesionalnih novinara odlazi iz samog sektora. Tu se otvaraju neka radna mjesta. Ne nova, nego postojeća, ali za drugačiji kadar ljudi. Ti se primjeri vide na kablovskim televizijama koje u pravilu nemaju, recimo, fonetičare pa onda imate loše izgovore u eteru. Ranije to nije bio slučaj, na HRT-u, pa čak ni na velikim privatnim nacionalnim televizijama. Već iz toga možemo puno toga zaključiti. Naprimjer, prije smo imali fotografske servise u sklopu velikih kuća ili tiskare u sklopu pojedinih medija. Danas toga više nema. Danas se zapravo dogodila koncentracija i izdvajanje pojedinih službi iz samog medija. Tako više nemamo pojedinog fotografa koji prati pojedinog novinara i snima popratni materijal dok netko radi reportažu.

Danas imamo velike profesionalizirane fotografske agencije od kojih se fotografije kupuju. Jednostavno, dijapazon tema koje su dostupne na odabiru fotografija profesionalnih medija su postale uže nego što su bile. S druge strane, spojilo se više radnih medijskih funkcija u jednu. Novinar koji danas ide na teren sa sobom nosi i kameru i mikrofon i internet i laptop. Na licu mjesta mora osigurati i video i foto materijal, i tekst. To se kolokvijalno u sektoru počelo zvati “5+1”, jer ono što je prije radilo 5 različitih ljudi, danas radi jedna osoba. Pritom se sve to radi za puno manju plaću nego što se radilo prije. Mislim da se to vidi. Na tom tragu se zapravo treba tražiti budućnost. Što se tiče radnih mjesta, možemo se veseliti sve neprofesionalnijem novinarstvu i sve gore plaćenim novinarima. Možemo se veseliti sve većem utjecaju, odnosno apsolutnom utjecaju vlasnika kuća i vlasnika medijskih kuća na sam izgled medija. I možemo se veseliti većoj količini zabavnog sadržaja nauštrb obrazovnog, znanstvenog i informativnog. Posljednji takav primjer je ukidanje emisije “Hrvatska uživo”.

Igor Lasić radi u novinarstvu od 1994. god.. Radio je u Slobodnoj Dalmaciji, Tjedniku, Feral Tribuneu i trenutno radi u tjedniku Novosti. U Feralu je bio 11 godina, a u Novostima je zaposlen od 2009. Naravno, radi na još puno vanjskih suradnji u Hrvatskoj i drugdje.

Andrea Milat se povremeno bavila medijima još tijekom studija te po odlasku s fakulteta 2011. godine angažirala se u medijskom aktivizmu. U tom je periodu pisala i prevodila za različite interent medije poput Indexa i H-altera, ali i za tiskane poput Zareza i Novosti. Sudjelovala je u pokretanju hrvatskog izdanja Le Monde diplomatquea, 2013. Godine, a potom i 2014. i regionalnog portala Bilten.org, gdje još uvijek radi. U nekoliko godina prošla je razne aspekte medijskog djelovanja, od pisanja, preko uređivanja, do poslovnog vođenja medija uključujući aktivno sudjelovanje u izradi medijske politike.

Razgovor vodila: Petra Ivšić

Izvor naslovne fotografije: Video prilog Brid-a Medijska kriza i urušavanje novinarskih prava