Ankica Čakardić, docentica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: Fleksibilizacija radnog vremena se historijski opravdavala i uvodila pod krinkom "prilike" za ženu koja će konačno, u tobože emancipatorskom ozračju, biti u mogućnosti da iziđe na tržište rada te da "part-time" poslom kombinira svoje obiteljske obaveze sa zaposlenjem. Bez sumnje, tu se ne radi ni o kakvom emancipatorskom projektu, već uvlačenju jeftine ženske radne snage na tržište.

"Socijaldemokracija je uz trenutnu opoziciju najodgovornija za produbljivanje klasnih razlika i demontiranje socijalnih uloga države." (Foto: Marina Kelava)

Uz već šestu godinu provođenja mjera štednje kojima hrvatske vlasti odgovaraju na posljedice globalne financijske krize, inače težak položaj žena na tržištu rada uskoro bi moglo dodatno pogoršati donošenje čitavog niza novih zakonskih rješenja. Osim što se Vlada pokazala spremnom prigrliti preporuku Međunarodnog monetarnog fonda te pomaknuti odlazak u mirovinu na 67 godina, nedavno je, bez prethodnog rodnog promišljanja i unatoč protivljenju svih sindikalnih središnjice te velikog broja organizacija civilnog društva i javnosti, prvo saborsko čitanje prošao i novi Zakon o radu. Zbog toga je velika koalicija ženskih organizacija, sindikalnih grupa i mreža ovogodišnji Dan žena odlučila obilježiti prosvjednim maršem. Tim povodom razgovarali smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te članicom "Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju" (BRID) i "FemFronta".

Unatoč štrajku upozorenja i sindikalnom prosvjedu koji su održani prošli tjedan, Vlada i dalje ustraje u svom naumu da donese izmjene Zakona o radu. Do drugog čitanja zakona u Saboru, zastupnici su savjetovali obnavljanje narušenog socijalnog dijaloga između vladajućih, sindikata i poslodavaca. Vjerujete li da će taj čin uistinu uroditi povoljnijim zakonskim rješenjem po radnike i radnice?

Reforme radnog i socijalnog zakonodavstva su oduvijek sastavni dio procesa prelaska na novi političko-ekonomski režim. Dakle, "tranzicija" u postjugoslavenskom kontekstu ne znači ništa drugo nego organiziraniju strukturnu pripremu terena za nove proizvodne odnose načete već u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Negdje se uspostava neoliberalizacije društva doslovce događala krvavim putem, gušenjem sindikalnog i radničkog otpora, kao u Britaniji i Čileu, a u našem slučaju se režim neoliberalizacije društva nakon rata provodi reformiranjem prava radnika i radnica, ili preciznije kršenjem stečenih materijalnih i radničkih prava, ne bi li se olakšala liberalizacija i deregulacija tržišta.

Budući da prijedlozi promjene ZOR-a već imaju svoju malu povijest - sve je započelo već 2003. kada je Vlada Ivice Račana počela zastupati fleksibilizaciju kao jednu od ključnih stavki reforme ZOR-a, preko usklađivanja zakonodavstva s eurounijskim, netom pred ulazak Hrvatske u EU, do zadnjih pregovora koje sindikati napuštaju, ne bismo li konačno u ovom času čekali drugo čitanje novog ZOR-a, kako to navodi Mislav Stublić iz BRID-a u Zarezovom tematu o ZOR-u. Riječ je o vrlo konzistentnoj provedbi politike koja će neometano zaokružiti priču izglasavanjem novog zakona, ponavljajući mitove o poduzetničkoj klimi i suzbijanju sive ekonomije, iako pokazatelji upućuju da su ovakve promjene u pravilu negativno utjecale na radnička prava i ekonomiju uopće. Skraćeno govoreći, do kvalitetnog socijalnog dijaloga partnera zasigurno neće doći premda je ministar Mrsić pozvao sve sindikalne središnjice na pregovore, ponovno, simulirajući zainteresiranost i mogućnost odgode drugog čitanja zakona. U tom smislu, sumnjam da će se u tobožnjem dijalogu doći do povoljnih zakonskih rješenja po radnike i radnice. Nakon što novi ZOR prođe, jedina preostala ispravna stvar je usklađivanje cilja sindikalnog i civilnog pokreta ne bi li se išlo na rušenje novog zakona, trajnim otporom i ozbiljno organiziranim štrajkom.

Članice i članovi različitih inicijativa upozoravaju da se izmjene ZOR-a donose bez dovoljno rodnog promišljanja. Na koji bi način predložene reforme pogodile prije svega žensko radništvo?

Riječ je o promjenama koje su potpuno rodno slijepe na što, primjerice, Ženska fronta za radna i socijalna prava uporno upozorava. Dakle, nikako ne treba tvrditi da prijedlog reformi snažno ne pogađa radništvo generalno, ali sve ozbiljnije analize ukazuju na činjenicu da je žensko radništvo bitno pogođenije posljedicama koje slijede iz reformi radnog, socijalnog i mirovinskog zakonodavstva. Uz to, kako su istakle sve sindikalne središnjice u inicijativi od 12. veljače ove godine u kojoj predlažu povlačenje novog ZOR-a iz procedure, resorno ministarstvo se nije poduhvatilo nikakvih istraživanja kojima bi potkrijepilo tvrdnje o tome kako će daljnja deregulacija i fleksibilizacija dovesti do većeg zapošljavanja, smanjenja udjela sive ekonomije i povećati priliv novih investicija ili da je dalo napraviti ikakve relevantne analitičke podloge ili istraživanja o smjeru društvenih kretanja uslijed novog zakona. Tako da nas izostanak istraživanja s rodnim predznakom uopće ne čudi.

No, kad je riječ o konkretnim posljedicama prijedloga novog ZOR-a na žensko radništvo, treba u najmanjem istaći sljedeće. Prije svega, uvođenje rada na određeno novim legislativama čini radna mjesta nesigurnima i teško je planirati slobodno vrijeme, što je izrazito komplicirano za žene koje paralelno obavljaju reproduktivni dio rada, skrbeći o kućansko-obiteljskim obavezama i mikroekonomiji kućanstva. Ono i cijenu rada čini nižom - trend feminizacije rada i feminizacije siromaštva upućuje na devalvaciju ženskog rada - te produbljuje rodnu diskriminaciju na tržištu rada, naime, već postoji dobro utvrđen trend da se trudnicama osigurava istek ugovora na određeno, kao i ženama tijekom rodiljnog/roditeljskog dopusta.

Drugi aspekt reformi ZOR-a koji se specifično odnosi na žene je outsourcing, ili prijenos ugovora o radu, budući da ga uglavnom obavljaju žene s mahom nižim nadnicama, radeći u nesigurnim uvjetima. Riječ je o tzv. "atipičnom", zapravo nesigurnom obliku rada gdje se radnice iznajmljuju iz jednog poduzeća i potom sele u drugo, kao što je vidljivo na primjerima "sekundarnih" djelatnosti - usluge čišćenja u zdravstvu ili čišćenju generalno, kuhanju, knjigovodstvu i slično. Izrazito je sporan i agencijski rad koji svojom dodatom deregulacijom omogućuje pojačanu eksploataciju radnika i radnica jer su im prava veoma niska u odnosu na stalno zaposlenog radnika/cu, što ponovno utječe na njihovu egzistencijalnu sigurnost, planiranje vremena, ishodovanje pune mirovine i slično.

Fleksibilizacija radnog vremena u slučaju žena se historijski opravdavala i uvodila pod krinkom "prilike" za ženu koja će konačno u tobože emancipatorskom ozračju biti u mogućnosti da iziđe na tržište rada te da, primjerice, part-time poslom kombinira svoje obiteljske obaveze sa zaposlenjem. Bez sumnje, tu se nije radilo, i ne radi se, ni o kakvom emancipatorskom projektu, već uvlačenju jeftine ženske radne snage na tržište kada je konačno formalno omogućena dvostruka eksploatacija žena - bilo da je riječ o ženskoj radnoj snazi ili neplaćenom kućanskom radu. I konačno, prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje žena na 67 godina čini se potpuno suludim ako uzmemo u obzir da veliki broj žena radi prihvaćanja nesigurnih radnih mjesta i dugogodišnjeg rada na određeno, ali i zbog preopterećenosti besplatnim njegovateljskim radom, ne može ispuniti nerealne uvjete za punu mirovinu.

Jedna od ideja koja se vezuje uz dodatnu fleksibilizaciju radnog vremena je i uvođenje fleksibilnijeg radnog vremena vrtića, dnevnih boravaka u školi te izgradnja vrtića na radnim mjestima. Kako komentirate te tendencije?

Fleksibilizacija je izrazito konzervativna mjera koja se trudi osigurati besplatni ženski rad u kućanstvu koji je nužan ne bi li se osigurala akumulacija profita. Radna snaga kao roba ne dolazi na tržište tako što je po prirodi stvari u cijelosti pripremljenja za rad, preciznije, eksploataciju, nju treba nahraniti, speglati, psihofizički i seksualno o njoj skrbiti, u krajnjoj liniji i prokreirati, te upregnuti čitavi niz organizacijskih radnji koje omogućavaju pripremu i reprodukciju radne snage, kako su to opisivale Alexandra Kollontai, Clara Zetkin i Emma Goldman. U tom smislu, fleksibilizacija radnog vremena omogućava ženi da uz povremeni nadnički posao, nastavi potpuno besplatno obavljati ono što joj je tradicionalno dodijeljeno argumentom o naturalizaciji njezine uloge u obiteljsko-kućanskom radu, koje automatski poprima i ontološki status.

Jedan od načina da se odnos opresija-eksploatacija paradigmatski prisutan u ideologiji fleksibilizacije rastereti je organiziranje podruštvljenja kućanskog i njegovateljskog rada. Zato su nam dostupni javni vrtići, domovi za starije i nemoćne, škole, boravci i hrana u njima važni kao zagarantirana socijalna dimenzija, da ne kažemo socijalno pravo. Trebaju nam vrtići koji rade i u dnevnim i u noćnim smjenama, prema potrebi i vikendom. U tom smislu privatni vrtići u poduzećima nisu rješenje, posebice ako se plaćaju, a budući da svjedočimo trendu gušenja javnih i državnih poduzeća, teško da je realno očekivati besplatno zbrinjavanje djece u privatnim tvrtkama.

Ono što se trenutno u postojećim odnosima kapitalističkog načina proizvodnje nudi kao rješenje obujma i zadaća njegovateljskog rada je njihova komodifikacija. Jedan od primjera na tom tragu je i hrvatski Zakon o dadiljama koji je prema mom sudu najvažnija tema uz novi ZOR koja čeka da se njome počnemo ozbiljnije baviti. Budući da si pomoć u skrbnom radu koji nije javno osiguran, pa time i dadilje ili "tete čuvalice", mogu priuštiti samo pojedina kućanstva boljeg materijalnog statusa, to evidentno postaje neodrživim za najveći broj obitelji u kojima će ponovno žene - dakako argumentom o "prirodi stvari" - preuzeti taj rad na sebe. Drugim rječima, fleksibilizacija, i posljedično prekarizacija, uz pitanje gubitka granice između slobodnog i radnog vremena, loših radnih uvjeta i nikakvih radničkih prava, iz feminističke perspektive bitno znači i povlačenje države iz njezinih socijalnih uloga i brige oko skrbi.

Unatoč zahtjevu Ministarstva financija prema kojem bi se u rebalansu proračuna trebalo uštedjeti oko sto milijuna kuna na naknadama za bolovanje i rodiljnim naknadama, ministrica Milanka Opačić više je puta izričito naglasila da, unatoč krizi, rodiljne naknade neće dirati.

Osim što bismo ovdje mogli spomenuti čitav niz ishitrenih izjava, fušarenja političara i političarki čija se politička retorika prevodi preko tvrdnji bez pokrića, a koje često nisu usklađene čak ni unutarstranački ili između čelnih ljudi Vlade, možemo ipak zaključiti i sljedeće. Bude li se išlo na smanjenje rodiljnih naknada, što nije za neočekivati, to neće biti samo udar na materijalni status građanki i građana, nego će otvoriti problem brige o novorođenoj djeci. Roditelj koji je na dopustu, a to su još uvijek u najvećoj mjeri majke, naći će se pred dvostrukim pitanjem - vratiti se na posao, pod pritiskom mogućeg otkaza ili neproduljenja radnog ugovora, ili skrbiti o djeci bez ionako male naknade.

Ako uzmemo u obzir da se tek u drugoj polovici 19. stoljeća formirala nuklearna obitelj kakvu poznajemo danas, a da od 1970-ih pratimo realnu supsumciju i komodifikaciju kućansko-obiteljskog rada, uz činjenicu da je nuklearna obitelj kao ekonomska jedinica usvojila novi koncept pedagogije i brige o djeci koja je poprimila cjelodnevni karakter (osim trajne brige, pretjerano puno vremena se ulaže u osmišljavanje slobodnog vremena djeteta i aktivnosti kojima se upotpunjuje odgojno-obrazovni status djece), to nam sve govori u prilog tezi da je tzv. ekstranjega djece veoma važan faktor u suvremenoj proizvodnji koncepta majčinstva, a njegovateljski rad i organizacija dodatnih aktivnosti djece toliko važan da ga je nužno osigurati makar i ne bio javno osiguran. Priča o komodifikaciji kućansko-obiteljskog rada govori o karakteristikama tržišta koje kreativnim destrukcijama postojećih vrijednosti, kako je to nazvao David Harvey, omogućuju super-eksploataciju radnika i radnica mjerama fleksibilizacije i prekarnog rada koji daje privid autonomnog uređenja slobodnog i radnog vremena. Stoga, idelogiju fleksibilizacije primarno valja analizirati kroz historijsku transformaciju roda i uloge obitelji, što će nam omogućiti razumijevanje konkretnih primjera poput dokidanja rodiljnih naknada, u kojima se da iščitati ne samo "dodatni udarac po džepovima garđana", nego strukturno prisiljavanje majki da se čim prije vrate na tržište rada te omoguće svoje potencijale jeftine radne snage.

Unatoč čitavom setu zakonskih rješenja kojima bi se formalno trebala suzbiti diskriminacija po osnovi u sferi rada, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna sudska presuda o diskriminaciji temeljem spola na tržištu rada. Kako to objašnjavate?

Postoji čitavi niz razloga. Portal Radnica.org, koji daje besplatne pravne savjete o suzbijanju diskriminacije temeljem spola na tržištu rada, naglašava da je proces dokazivanja diskriminacije dugotrajan te psihofizički iscrpljujuć za osobu koja je prijavila diskriminaciju. Također, tu je element nepovjerenja građanki i građana u sudove, što je također rezultat različitih sistemskih i ideoloških faktora. Zakonska osnova je u ovom konkretnom smislu veoma važna, a zemlje EU-a su svoju praksu ostvarivale kroz pro bono angažman odvjetničkih tvrtki koje bi gurale slučajeve diskriminacije. To nam dakako bitno govori i o hijerarhiji sudskih praksi gdje se neke rade volonterski, dok neke druge imaju ozbiljan status i ne rade se u "slobodno" vrijeme.

Problem je i nedovoljna edukacija sudaca o diskriminaciji i utjecaju rodnih stereotipa na donošenje odluka, potom stigmatizacija žena u društvu uslijed prijave diskriminacije, nedovoljna osviještenost javnosti o rodno-specifičnim temama i neučinkovitost sustavnih mehanizama kontrole i provedbe sudskih odluka.

Spomenuli ste feminizaciju siromaštva koja u uvjetima postojećih kapitalističko-patrijarhalnih odnosa sve više raste. Na koji način će na taj fenomen utjecati s jedne strane izmjena zakonodavstva, a s druge i sve progresivniji proces deindustrijalizacije?

To ističem uzimajući u obzir posljedice drugih kriza koje su se pojavljivale tijekom povijesti, a na koje je upozoravala materijalistička i marksistička feministička analiza. U ovom času možemo govoriti o nekim općim konzekvencama ekonomske krize - referirajući se prije svega na podatke koji se mahom tiču SAD-a, Britanije, odnosno europskih zemalja centra, a utjecaji krize se razlikuju ovisno o konkretnom geopolitičkom kontekstu - ali kad je riječ o nešto empirijski strožoj analizi primjerice fenomena feminizacije siromaštva, krize socijalne reprodukcije ili restrukturacije obitelji, tu smo u ozbiljnom deficitu.

U tom smislu može se učiniti da neke feminističke teze o posljedicama krize ili mjerama štednje isuviše ostaju na spekulativnoj razini, no to nikako ne znači da artikulacije odgovora na krizu treba zaobilaziti, upravo suprotno, one nam trebaju poslužiti kao ulazna diskursna točka unutar koje je potom moguće formirati strukturiraniji feminističko-teorijski okvir za analizu suvremene forme kapitalizma i patrijarhata.

Jedna je stvar sigurna kad je riječ o hrvatskom kontekstu, kako sam to naglašavala i u prethodnim odgovorima, deaktiviranje socijalne dimenzije države, deindustrijalizacija i deregulacija tržišta, stvaranje investicijske klime koja je neodrživa i potpuno ishitrena, gušenje radničkih i sindikalnih prava uz pomoć legislativnog okvira te kriza reprodukcije - da navedem samo neke elemente preko kojih možemo promatrati konkretne proizvodne odnose - aspekti su koji su se historijski uvijek pojavljivali uz krize, a povratno utjecali na jačanje klasnih razlika, kapitalizma i patrijarhalnih odnosa.

U kontekstu svega navedenog, možemo li reći da je ustavne garancije socijalne države u Hrvatskoj ostala tek mrtvo slovo na papiru?

Socijaldemokracija u postojećoj formi nije opcija s kojom računamo u strategiranju izlaska iz krize. Tako da s pravom pitate možemo li reći da su spomenute ustavne garancije mrtvo slovo na papiru. Štoviše, socijaldemokracija je uz trenutnu opoziciju najodgovornija za produbljivanje klasnih razlika i demontiranje socijalnih uloga države. Riječ je o političkoj opciji koja je supstancijalno tržišno usmjerena pa prema logici stvari nije u stanju baviti se čuvanjem ili stvaranjem socijalne države. Jedinu socijaldemokraciju koju bih potpisala kao izvorno "socijalnu", "radničku", "proletersku" je ona koju je stvarala Rosa Luxemburg. No, svi znamo kako su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht iz redova SPD-a završili baveći se socijalnom politikom "kojoj je stalo".

Razgovor vodila: Tamara Opačić