Large zam

O društvenom značaju sindikata i Đuri Đakoviću razgovarali smo s dopredsjednikom Sindikata metalaca Hrvatske.

Kada ste započeli sa sindikalnim radom, kakav je bio vaš sindikalni put?

Moglo bi se reći da sam netipičan sindikalac, uključio sam se u sindikat 1990. godine. Nisam bio član sindikata u bivšem sustavu – ne mislim da je to nešto loše, ali zaista nisam bio. U Đuri je tada djelovao Samostalni sindikat radnika u proizvodnji i preradi metala Hrvatske, od 1993. Sindikat metalaca Hrvatske. Sljedeće godine bili su izbori za sindikalno povjereništvo i na tim sam izborima postao član povjereništva, iste godine sam izabran i za glavnog povjerenika, te sam na toj dužnosti ostao 12 godina. Tada su bili izbori za županijskog povjerenika na kojima sam izabran za županijskog povjerenika na razini županije Brodsko-posavske. Tada je SSSH bio jak i imao je puno članova. Godine 2006. sam izabran za regionalnog povjerenika Slavonije i Baranje u Sindikatu metalaca, na toj sam poziciji odradio dva mandata, dobio sam i treći, ali sam u međuvremenu izabran za potpredsjednika Sindikata metalaca. Tako da sam prošao sve faze, i to mi je velika prednost u današnjem radu. Prošao sam put od povjerenika, preko predsjednika podružnice do potpredsjednika. To je neka moja sindikalna povijest.

Zatvoren sustav

Moraju li svi povjerenici SMH-a proći čitav taj put kako bi se uključili u rad vodstva sindikata?

Da. Ne možete biti županijski povjerenik ako neko vrijeme niste bili glavni povjerenik. Morate barem dva mandata biti povjerenik, pa onda županijski a zatim i regionalni povjerenik, pa se tek onda možete kandidirati na najvišoj razini. Statut je takav, imamo delegatski sistem. Kada bi se uveo sistem jedan član, jedan glas, kao što bih ga ja uveo da sam predsjednik, svaki bi se član mogao kandidirati. Trenutno imamo jako zatvoren sustav, statut je takav da su na kongresu glavni povjerenici koji predstavljaju svoju podružnicu: 200 podružnica, 200 povjerenika. Oni biraju predsjednika i dopredsjednika sindikata. To je tako statutom uređeno, no ja bih to mijenjao. Naravno, prvo treba poboljšati mrežu članstva, povezati članove i onda komunicirati s njima, dati im mogućnost da biraju. Ali, ljudi moraju osjetiti da su oni dio toga, da oni biraju. Oni nemaju dojam da su i oni bitni, ali kad vratiš članu mogućnost da glasa, onda on odlučuje, on bira i predsjednika i dopredsjednika, on utječe na to. Puno je lakše ovako, imaš 120 delegata, 60 delegata dogovoriš i pobijediš. Puno je teže pobijediti kad imaš 100 tisuća članova, ali onda je taj izbor puno jači jer daje legitimitet.

Koliko je nezadovoljstvo među radnicima zbog takve situacije, osjećaju li da se tu može nešto mijenjati?

Ljudi se nama ne iščlanjuju zbog rada podružnica. Ljudi se iščlanjuju većinom zbog gubitka radnih mjesta i nakon istupa u medijima nekih čelnika iz sindikalnih središnjica, gdje se oni nepotrebno svađaju i time nam prave štetu na terenu. Mislim da mi u Slavonskom Brodu imamo to, kako bih rekao, to neko priznanje javnosti, to doživiš od ljudi na brodskom Korzu, kad šetaš pa te zaustave doktori, profesori, kažu: “Svaka čast, borite se.” Ali, to je razina županije, a mi govorimo o državnoj razini. Taj pristup se mora graditi. Kažem, moraju doći ljudi koji će imati hrabrosti povući radikalne poteze, koji će biti radikalni u svakom slučaju.

Možete li usporediti sindikalni rad kakav je bio devedesetih s onim kakav je danas?

1990-ih godina sindikat je bio financijski puno jači, bio je organiziraniji, imao je više stručnjaka. Postupno se smanjivao broj članova i novac od njihovih članarina. Sada mi imamo velik problem u sindikatima jer imamo jako malo stručnjaka, a sindikat je organizacija koja uvelike ovisi o stručnjacima. Kad sam ja ušao u sindikalni pokret vjerovao sam u taj pokret i vjerovao sam da možemo napraviti puno dobrih stvari za ljude. Ali onda građanske udruge nisu bile toliko jake i sindikat je bio jedini izlaz, neka vrsta oporbe. Često volim reći da u Hrvatskoj nema oporbe, oporba su sindikati, iako su mediji nama tu srezali krila maksimalno, jer nismo financijski moćni i ne plaćamo oglase.

Širenje zahtjeva

Sad kad smo prošli povijest, možda da još nešto kažete o budućnosti sindikalnog pokreta?

Dvije stvari su ključne. Prvo, udruživanje sindikata, što je jedna od temeljnih zadaća kolege Novosela, poglavito sada kada je ponovno izabran za predsjednika SSSH-a. Prije svega se govori o udruživanju industrijskih sindikata u Savezu, da oni postanu formalno jedan sindikat. To bi bio prvi korak u tom procesu. Drugi bi korak bio spajanje s nezavisnima sindikatima (NHS), i tako dalje. Mi u Hrvatskoj možemo imati samo dvije središnjice, javnu i industrijsku, a u njima sve sindikate. Kada bi se to dogodilo, dogodila bi se i sinergija, porastao bi broj članova, financijska moć i sve. Terenski smo jako oslabljeni u smislu financijske podrške, a terenski je rad ključan. Ja moram biti u podružnici, moram ići među ljude. To je ključno i mislim da je kolega Novosel to shvatio, mislim da će Savez ići u tom smjeru, jer se broj ljudi na terenu smanjio na nekih tridesetak, a nekad ih je bilo 100. Sada se konačno traži analiza rada na terenu. Povjerenik mora svaki tjedan dati izvješće što je radio i gdje je bio, a onda se vidi je li nam potrebno da imamo tog čovjeka tamo ili nam treba stručnjak ovdje koji će nam dati mogućnost da se terenca pomaže. Društvena uloga sindikata u Hrvatskoj nije do kraja ispunjena. Ne do kraja, nije uopće ispunjena. Sindikati imaju tu socijalnu ulogu i oni će je imati i dalje. Kolektivno pregovaranje će i dalje biti bitno, a ako nema sindikata, nema kolektivnog ugovora. No društvena uloga sindikata u Hrvatskoj nije profilirana, a trebala bi biti. Nije mi se sviđao zadnji model gdje je Vlada svaki drugi dan zvala sindikate i razgovarala, potpisivala i ništa nije radila. Ne sviđa mi se ni ovaj sadašnji model, gdje Vlada uopće ne razgovara sa sindikatima. To mora biti neka sredina, profilacija ljudi koji vode sindikat i zapošljavanje stručnjaka koji mogu odgovoriti na sve zahtjeve koji se pojave pred sindikatima.

Koliko su kod nas radnici uopće upoznati sa svojim pravima? Na primjer, vi ste štampali brošuru s cijelim kolektivnim ugovorom, koju su radnici dobili. Koliko je to rasprostranjeno u nekim drugim pogonima?

Upoznati su tamo gdje je glavni povjerenik aktivan. On je volonter, sindikat nažalost ovisi o volonterima jer nema toliku financijsku moć da ih plaća. Znači, kada mladi radnik dođe kod nas u tvrtku, on se odmah učlani u sindikat, to nije sporno. Samo, ne informira se dalje. Mi smo nekoliko seminara organizirali o komunikaciji s članovima gdje smo glavnim povjerenicima objasnili kako je povratna informacija jako bitna. Znači, svi oni to znaju, samo je problem što su to sve glavni povjerenici-volonteri, koji imaju radno mjesto u pogonu. Oni nisu profesionalci kao što sam ja pa da rade 8 sati. U velikim tvrtkama jesu i to im je prednost. Oni se dakle mogu informirati ako žele, oni čak na kraju godine dobiju neko izvješće o radu, ali ljudi to ne čitaju. Meni se čini da je sad tu velika šansa preko modernih tehnologija, uredno članovima puštati vijesti i dati im mogućnost komentara, onda će se oni uključiti. To je također razlog zašto ima problema kada radimo sindikalne akcije. Članovi ne osjećaju da je to njihova organizacija, oni nju trebaju kada im treba plaća, regres, božićnica, kolektivni ugovor i dani godišnjeg odmora.

To je ono što ste rekli u jednom od prijašnjih intervjua, radnici jesu sindikat.

Tako je. Ali, gdje god radimo dobro, dakle gdje glavni povjerenik radi, kad se zaposli, radnik dobije pristupnicu, kolektivni ugovor i oni se učlanjuju. Na toj razini mi nemamo otpor. Veći je problem ta društvena uloga sindikata. Sindikat se izgubio u oporbenim pričama, napadajući obje stranke. Nije gradio put prema cijelom društvu i građanima da njih okuplja pa da preko njih pošalje poruku politici, nego se išlo u meč s politikom. Politika opet ima medije pa se onda, kada su stjerani u kut, izvuče neka priča koliko je nečije primanje, koliko netko ima dionica itd. Ali ta društvena uloga sindikata je ono što je ključno. Kada to postignemo, imat ćemo na svim prosvjedima pune ulice. Ali, ne mogu to biti samo sindikalni zahtjevi, to moraju biti građanski zahtjevi.

Kolika je tu važnost povezivanja sindikata s drugim društvenim akterima, udrugama civilnog društva, primjerice?

To je nešto što ja uporno ponavljam i vidim, da je to jedini način, da se u političkom okruženju u kojem živi Hrvatska građanske udruge aktiviraju, dignu, jer one kreiraju politiku, demokraciju, razvoj društva. To je nama sada problem, što je to sve palo na leđa sindikata, a sindikati očito nisu s ovom strukturom članstva i ljudima koji vode u stanju dići veću količinu nezadovoljstva, pokazati to na ulicama, uglavnom su to prosvjedi koje mi organiziramo, ali jednom u tri godine se skupi 50 tisuća ljudi na jedan dan. Vidite da vani to traje za svakog donošenja zakona, propisa ili nečega što se tiče građana.

Ključevi budućnosti

Kakav je status edukativnih programa za povjerenike? Kolika je šansa da se takvi programi provode?

Mi to radimo dvaput godišnje. To je malo, ali isto zavisi o financijama, jer mi ta predavanja financiramo iz vanjskih izvora kao što je FES. Međutim, kako smo ušli u EU, oni su nama smanjili financije. Mi dakle imamo te edukacije, ali uglavnom dolaze glavni povjerenici i onda se tu jako malo ostalih ljudi profilira. Imamo jako velik problem kada odlazi povjerenik i treba doći novi, jer nitko ne želi, nitko nije uključen.

Zato što nisu uključeni od početka?

Da. Mi organiziramo seminar, ali oni ne dođu. Direktor ih ne pušta jer moraju biti na radnom mjestu. Takva kombinacija volonterizma i profesionalizma – to ne ide. Nijemci i Austrijanci imaju bolji sustav. Oni imaju radnička vijeća u firmi, a sindikat djeluje izvan nje. Na izborima za radničko vijeće sindikat stavi svoju listu, svoje članove i tako tamo ima svoje članove preko radničkog vijeća. Radničko vijeće i naš zakon poznaje, ali mi imamo 6 sati tjedno za rad radničkog vijeća, 6 povjerenika u sindikatu, i onda kaže direktor: “Pa vas je toliko da vas ne mogu platiti.” A u Njemačkoj sindikat djeluje izvan firme, ima prostor izvan firme, ima profesionalce koji dolaze na pregovore i članove unutar firme. Unutar firme djeluje radničko vijeće. Nama je u interesu da izađemo i osnujemo radnička vijeća, jer njima sate plaća poslodavac, a mi onda kad su izbori za radnička vijeća imamo sindikalnu listu. To je priča koja je pozitivna, a sve troškove radničkog vijeća snosi poslodavac, i onda ovi seminari više nisu problem. Sada radimo seminare za radnička vijeća, ali dođu i sindikalci. U vrijeme kada je predsjednik SSSH-a bio Dragutin Lesar imali smo sindikalnu školu koju sam i ja prošao, to je bilo odlično. Mi smo se educirali za rad u sindikatu, i većina nas koji smo sada potpredsjednici smo prošli tu školu.

Koliko su te edukacije bitne za uključivanje mladih, novih sindikalaca? Koliko je to bitno i kako to uopće danas funkcionira?

Što je problem veliki? Mi smo sada imali izbore mladih za tu skupštinu, i mi smo vrlo teško našli tri čovjeka, a kriterij za mlade je kod nas do 35 godina. 35 godina, koji su članovi sindikata, i koji žele raditi. Što želim reći, zapošljava se vrlo malo mladih ljudi. Oni se učlanjuju u sindikat kad se zaposle, nije to problem. Sekcije mladih koje sindikati osnivaju su trend i u Europi. Oni se sastaju, druže i razmjenjuju iskustva. To su ustvari rukovoditelji. Oni idu u Sloveniju, Srbiju, ali to ne ide prema dolje ništa. Po meni je puno lakše doći do vas mladih preko udruga, taj proces je lakši. Onda kad uđete u svijet rada, onda ćete se učlaniti. Zato cijelo vrijeme govorim da se moramo upustiti u srednje škole i na fakultete, i onda njima gurati tu priču o organiziranju, o sindikatu, da im je to u interesu.

Spomenuli ste odlazak među učenike, studente – upravo je u Slavonskom Brodu prošle godine bio štrajk učenika Srednje medicinske škole.

Ja sam bio s klincima iz medicinske škole na prosvjedu. Bio sam oduševljen, rekao sam novinarima: “Evo vidite, ovi će vam popraviti svijet!”

Đuro Đaković danas

Možete li nam dati neke brojke, u kakvom je stanju Đuro Đaković bio u 1990-ima, tijekom privatizacije, kakva je situacija danas?

U industrijskoj zoni ĐĐ sada radi nekih 5.000 radnika. To su sve trgovačka društva koja su nastala iz bivšeg ĐĐ, a koji je imao 14.000 ljudi. Ona su sada u privatnim rukama. Mi imamo sad situaciju gdje se ne govori o tome da država u biti nije većinski vlasnik, ali bi to mogla biti ako krene u dokapitalizaciju. U tom dijelu ima problema, jer je taj dio ĐĐ bio orijentiran na domaće tržište i na investicije u Hrvatskoj, koji danas nema. Nema investicija, mi zapravo nemamo što raditi u Hrvatskoj, većinom su to manji poslovi, nekih 100, 150 milijuna. Nekad smo potpisivali ugovore od milijardu.

ĐĐ Holding sastoji se od 7 trgovačkih društava – djelujete li vi kao sindikat u svima?

Od tih 1.000 radnika, mi organiziramo negdje 80 posto i više. Ali, recimo, u ĐĐ Montaži, koja ima 1.400 zaposlenih, imamo sindikat. U ĐĐ TEP-u koji ima 860 radnika imamo sindikat. Znači otprilike 2.500 članova sindikata imamo u svim tvrtkama ĐĐ, negdje 50 posto. Što je izvrstan prosjek, jer su sindikati u Hrvatskoj pali na puno manje postotke. Tako da sindikat djeluje u svim tim firmama, ali to je tradicija. U svim firmama imamo kolektivne ugovore. Ni u jednoj firmi nemamo sukob s poslodavcem, da on ne želi sindikat, da ga brani. Ali vrlo teško ulazimo u nove firme. Što želim reći, tamo gdje nema tradicije sindikalnog pokreta, vrlo teško se to probija. Vrlo malo ima ljudi koji su to spremni volonterski raditi, žrtvovati se za opće dobro. Mislim da bi sindikat bio puno jači kada bi bilo više profesionalaca koji mogu ući u firmu, najaviti zašto, kako treba biti sindikalno organiziran. Iako je ZOR sada dao obavezu poslodavcima da neke stvari moraju riješiti kolektivnim ugovorima, ne mogu drugačije. Tako da će sada možda i poslodavcima kao i sindikatima biti u interesu da sindikat postoji, jer kolektivni ugovor može potpisati samo sindikat.

S koliko kooperanata otprilike posluje Đuro Đaković?

Da bi industrija u Hrvatskoj nastavila dalje raditi moraju se sačuvati veliki sustavi poput Končara, Đure, Uljanika... Jer uz njih radi još 1.000 ljudi koji zarađuju kao kooperanti. Znači, ako ih je ovdje 1.000, sigurno je još 1.000 radnika koji kod kooperanata rade, a rekli su mi stručnjaci da je taj broj i veći, ako se računaju oni dobavljači koji isporučuju. Znači rješenje za hrvatsku industriju je sačuvati velike sustave: Končar, Đuro Đaković... Oni povlače male. Na tom principu uz Đuro Đaković godinama je živjelo puno malih kooperanata privatnika.

Strojarski fakultet je otvoren zbog Đure Đakovića.

Da, da nije bilo fakulteta Đuro ne bi opstao. Taj fakultet je odrađivao razvoj za Đuru Đaković. I danas Nijemci kad dođu, ovi koji su kupili ĐĐ Montažu, kažu da su došli zbog toga što imamo fakultet, bazu za školovane ljude. Svake godine se upiše 140 studenata a fakultet završi njih u prosjeku 40. Ali svi rade. Prema tome, traženi su još uvijek, samo se mora dići ta industrija, moraju se stvari posložiti. Stranci dolaze u Slavonski Brod zato što ima fakultet i zato što ima dobrog kadra: zavarivača, bravara... Nisu oni došli zato što nas vole, nego zato što su procijenili da tu imaju kvalitetnu radnu snagu, a i firma je bila na svim tržištima svijeta.

Dakle, ako se ugasi industrija u Slavonskom Brodu, gasi se i fakultet. Znači da odlaze i ljudi koji su se tamo školovali i radili. U Sisku se recimo upravo to dogodilo, i tu se vidi velika razlika između Siska i Broda.

Da, to je najbolji primjer, Sisak. Otpor im je bio dosta tanak, iako su bliže Zagrebu i mogli su raditi puno akcija. Ali osim onog velikog prosvjeda 2002., kada su radnici Željezare blokirali novi sisački most, ništa se pretjerano nije događalo. Što želim reći: ta borbenost dovodi do nekih rješenja koje u ovom trenutku možda ne vidiš, ali se ona pojave. Ako se boriš imaš šanse, ako se ne boriš nemaš nikakve.

Možemo li se još malo dotaknuti metoda, sada kad ste spomenuli ove akcije u Sisku. Koje vi sve metode u sindikatu koristite?

Imam već šprancu. Prvi korak je komunikacija i s političkom vlašću i s upravama, ako je država vlasnik. Ako to ne ide, spuštam se u povjereništvo i informiram ljude. Ljudi moraju biti informirani. Od informacije do akcije mora proći mjesec dana, da oni budu nabrijani, da krenu kada treba. Nakon toga maksimalno koristim medije, znači konferencija za tisak, jedna, druga, treća. Onda se uključi dio ljudi iz grada koji su zainteresirani pa to postane priča. Nakon toga se rade skupovi radnika, držimo motivacijske govore, objašnjavam ljudima da su im djeca ugrožena, da nemaju od čega živjeti, socijalnu dimenziju situacije u kojoj se nalaze. Sad se naježim kad pričam o tome. I tako se podiže motivacija članova i spremnost da brane svoja radna mjesta. Ali to se mora pripremati, ne možeš ljudima reći da se sutra ide. To je ono što se ne radi kad se pripremaju veliki sindikalni prosvjedi u Zagrebu. To se pusti na nivou neke regije ili profesionalaca, a ne pusti se dolje. Onda ljudi nemaju dojam da je to njihova akcija, a to je ključno. Isto vrijedi i za građane – kako ću se ja boriti za nešto ako ne osjećam da moja sudbina ovisi o tome?


* Razgovor vodili Velimir Gašparac, Matea Grgurinović, Petra Ivšić, Nikola Ptić Branimir Šloser i Ana Vračar. Intervju je nastao u sklopu istraživanja povijesti radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. koje provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga.

 

Velimir Gašparac, Matea Grgurinović, Petra Ivšić, Nikola Ptić, Branimir Šloser i Ana Vračar




    Preporučite članak: