Dakle, za početak možete li nam objasniti kako cijeli sistem funkcionira. Vrtići su pod ingerencijom lokalne samouprave, a postoje gradski, privatni i vjerski vrtići…

Sustav predškolskog ranog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj počiva na dva temeljna zakona – Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju i Državno-pedagoškom standardu ranog i predškolskog odgoja i naobrazbe. Za dio ingerencije je odgovorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, za dio pedagoškog nadzora. Osnivači i financijeri najvećim dijelom su gradovi i lokalne samouprave i uprave. Upravo zbog tog razloga je vrlo šarolika slika ujednačenosti opremljenosti, funkcioniranja, cijena vrtić, prostora… Negdje je to benefit, a negdje nažalost i nije. Tako da ono što obilježava ovaj sustav je provedivosti donesenih zakona – koji su relativno dobri – Zakona o predškolskom odgoju iz 1997., i Državno-pedagoškog standarda koji je nama najvažniji dokument iz 2008. godine.
 
Možete nam reći koje su specifičnosti rada u vrtićima i s kojim se problemima odgajatelji i odgajateljice suočavaju?

Dakle, kada bi ta dva zakona funkcionirala i zaživjela u praksi, mi ne bismo imali u 21. stoljeću situaciju koju imamo sada, a to je da u velikim gradovima imamo prebukirane grupe. Kao, recimo, u gradu Zagrebu praktički imamo toliko puno djece u grupama odgajatelja u jednoj smjeni, na primjer postoje grupe u grupi, što iziskuje povećane fizičke i psihičke napore odgajatelja i obrazovnih radnika koji s djecom rade, što u konačnici kulminira velikim postotkom oboljenja i odlaskom iz struke. Kada govorimo o DPS-u reći ću da je Sindikat obrazovanja, medija i kulture proveo već drugo istraživanje o realnom stanju broja djece u grupama. Sada smo to proširili ne samo na grad Zagreb, nego na sve naše gradove u Republici Hrvatskoj i moram reći da je podatak do kojeg smo došli zabrinjavajuć. Zagreb još uvijek ima dosta problema s poštivanjem odredaba DPS-a i imamo izuzetno velike grupe. Na primjer, Standard određuje da djece u dobi do 13 mjeseci ne smije biti više od osam, a ne postoji zagrebačka grupa ispod 19 djece na jednog odgadatelja u smjeni. Naglašavam jednog odgajatelja u jednoj smjeni, jer je dosta dugo percepcija javnosti bila da u smjeni rade dva odgajatelja. Oni su vrlo kratko vrijeme zajedno, zapravo sam u vrijeme pripreme ili podjele ručka, odlaska na popodnevni odmor. Poslije toga uvijek jedan odlazi, jedan ostaje. Vjerujte to je izrazito težak posao, jer su se standardi pristupa u radu s djecom s godinama promijenili, na bolje. No odgajatelji naprosto ne mogu udovoljiti svim novim tendencijama individualnom pristupu, dakle provesti dovoljno kvalitetnog vremena s djetetom, rad u malim grupama na ovako veliki broj djece. To su vrlo stresni i vrlo teški uvjeti. Usudila bi se reći da se krše prava djece.
 
Time se krše prava ne samo djece u vrtićima, već i vas kao radnika i radnica?

Naravno. Upravo SOMK koji djeluje šest godina, od svog osnutka se zapravo bori upravo s time što je dugi niz godina postoje zakoni, a nitko se nije bavio s njihovom implementacijom i primjenom u praksi. Dakle, od niti jednog zakona bilo kojeg resora nitko ništa neće imati ako on ne funkcionira u praksi. Mi smo se time počeli baviti intenzivno od 2013., ustvari kada je DPS trebao zaživjeti u punom obimu, u svakom gradu, svakoj lokalnoj sredini. Ali nije, jer od 2008. – vlasti su imale pet godina postepene prilagodbe, da stvaraju svoje materijalne, prostorne, organizacijske uvjete, da dostignu elemente standarda kada govorimo o ovom dijelu broja djece u grupama. Nažalost, to se nije dogodilo kod većine osnivača. Govorim o velikim gradovima, malo je pozitivnih primjera. Vrlo su neujednačeni uvjeti, kada govorimo o prostorima, objektima, opremljenost igračkama, didaktičnim materijalima…
 
Mi smo naišli na podatak da u gradu Zagrebu ima 10 tisuća više djece u sustavu od dozvoljenog standarda. SOMK je organizirao i prosvjed, pa možete nam reći nešto više o tome.

Dakle, prošle godine organiziran je najveći prosvjed. Mi smo prvo 2014. organizirale prosvjed manjeg intenziteta, kao upozorenje našem osnivaču, gradu Zagrebu, gradonačelniku Bandiću da nismo više spremne tolerirati situaciju. Očito se preko našeg prosvjeda upozorenja nonšalantno prešlo, nije nas shvatio ozbiljno. Stoga smo mi organizirale prosvjed na kojem je bilo preko tisuću prosvjednika. Bit tog prosvjeda jest da je najvećim dijelom izašla struka. Uspjele smo i senzibilizirati javnost, roditelje kao korisnike naših usluga koji i sami direktno dovodeći dijete u vrtić vide zapravo o čemu mi govorimo. Oni su na neki način bili vjetar u leđa svima nama jer je to zapravo zajednička borba, a da ne govorim i o studentima, i civilnim udrugama, jer je predškolski odgoj javni interes i svi mi zapravo trebamo zajednički djelovati. Nevjerojatno je da se sindikati nastoje marginalizirati, umjesto da postanu uistinu socijalni partneri. Mi smo se s tim akcijama nametnuli kao ozbiljan socijalni partner gradu Zagrebu, ali tako i svakom drugom gradu. Situacija se dakle bitno promijenila, iako na njoj treba puno raditi. Podatak s kojim mi baratamo od deset tisuća djece je nešto manji u ovoj pedagoškoj godini, ne zato što je grad možda nešto spektakularno napravio po pitanju broja djece u grupama, sagradio nove objekte, nego se jednostavno u nekim dijelovima grada promijenila demografska slika. Otprilike 800 djece je ispisano iz vrtića mjerom gradonačelnika „majka odgajateljica“. To je donekle rasteretilo sustav u nekim dijelovima grada. Međutim, kada gledamo sveukupnu scenu, to na 60 zagrebačkih gradskih vrtića ispada da je u nekim dijelovima grada po grupi možda dvoje do četvero djece manje, što svakom odgajatelju naravno znači puno, ali još uvijek ne možemo biti zadovoljni.
 
Kada pričamo o radnim uvjetima, bitno je napomenuti da postoji podatak da je otprilike 500 odgajatelja i odgajateljica svaki dan na bolovanju zbog radnih uvjeta.

Točno. Od informacija koje dobivamo iz naših članova, sindikalnih povjerenika iz vrtića, taj broj negdje u 10. mjesecu pa praktički do veljače varira i bude i veći od 500. Vrlo je teško organizirati proces rada, zadovoljiti sve što treba s tolikim brojem ljudi. Odgajatelji se dodatno iscrpljuju s radom kada nemate kolegicu koja mora produžiti smjenu. Međutim, zahvaljujući našem radu i tu se nešto popravilo, pa sada grad puno brže odobrava zamjenu za odgajatelja kojih nema. Iskreno, u ovim uvjetima koje smo spomenuli, teško je izdržati mjesec u pedagoškoj godini da možete reći da su svi radnici na broju.
 
Spomenuli ste razlike između vrtića u Zagrebu i drugim dijelovima Hrvatske. Postoje i regionalne razlike u dostupnosti, kvaliteti i priuštivosti vrtića ovisno o županijama. Možete nam reći nešto više o tome?

Svaki grad i lokalna sredina ima pravo odlučiti postoji li potreba za osnivanjem predškolske ustanove dječjeg vrtića. Samim time ima pravo odlučiti o kriterijima za upis, o cijeni (tu postoje velike razlike). Grad Zagreb ima dobar model plaćanja vrtića po prihodovnom cenzusu, što znači da roditelj u prosjeku mjesečno plaća od 150 do maksimalno 600 kuna mjesečno, s tim da je kategorija roditelja koji plaćaju 600 kuna izuzetno mala. U drugim gradovima cijene znaju biti izuzetno velike. Recimo, u Zaprešiću su cijene 700 kuna. Ja osobno smatram i zagovaram da svako dijete u Hrvatskoj treba imati jednake uvjete i jednaku šansu da uđe u dječji vrtić, jer mi smo prva stepenica sustava odgoja i obrazovanja. Ono što dijete dobije u predškolskoj ustanovi, ostaje za čitav život.
 
Kakvu ulogu predškolski odgoj i obrazovanje imaju u daljnjem obrazovanju? Postoje pored gradskih i privatni vrtići i vjerski vrtići. Temelj obrazovanja varira i varirat će još više s obzirom na vrtić u koje je dijete upisano…

Da, u posljednje vrijeme imamo ekspanziju rasta privatnih vrtića, pogotovo i vjerskih, posebice kada govorimo o gradu Zagrebu, a stagnira broj gradskih vrtića. Broj privatnih vrtića je porastao na 68, a vjerskih na 62. S tim da grad vjerske i privatne vrtiće sufinancira, pomaže roditeljima jer plaća 50 posto cijene. I da nema tih vrtića, možete zamisliti kakav bi bio pritisak na gradske vrtiće kada govorimo o broju djece u grupama. Možda su ti vrtići nekada bolje opremljeni, ali su odgajatelji koji tamo rade i odgajatelji, i pomoćni radnici, nemaju kolektivni ugovor… Oni imaju nešto manje djece u grupama, iako ni to nije svugdje tako. No, mene fascinira da grad izdvaja toliko puno sredstava, a s druge strane imate problem da u gradskim vrtićima često nedostaje osnovna infrastruktura, nema igrališta. Tako su naše akcije dovele do toga da se promišlja dostupnost igrališta, da se radi na energetskoj učinkovitosti, ubrzao se tempo popravaka…
Ono što se događa u zadnje vrijeme je da velik broj mladih ljudi odlaze zbog loših uvjeta rada u druge zemlje. Najviše odlaze kolegice koje su završile dodatnu edukaciju za programe stranih jezika. Ne odlaze samo zbog daleko većih plaća, već prije svega zbog uvjeta rada.
 
Ako se povećava broj privatnih i vjerskih vrtića, ako grad Zagreb ne daje novce za gradske vrtiće, to znači da gradonačelnik i njegova administracija praktički potiču klerikalizaciju predškolskog odgoja.

Da, to nije zanemariv novac koji grad izdvaja za sustav gradskih dječjih vrtića. Međutim, to očito nije dovoljno. A s druge strane se financiraju privatni vrtići. Naglašavam, trenutno je situacija u gradu Zagrebu takva da toga nema, pritisak na gradske vrtiće bi bio još veći. Jedino što je dobro jest da biste otvorili privatni vrtić to mora odobriti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a vrtić ne može biti otvoren ako nema smještajne kapacitete za smještaj jasličke djece. O tome bi itekako trebalo pričati.
 
Vrtići su prva stepenica u socijalizaciji i ulasku u obrazovni sustav. Međutim, oni su očito i prva stepenica na kojoj se mogu vidjeti klasne razlike, budući da bogatiji roditelji svojoj djeci mogu priuštiti tečajeve stranih jezika, dramske grupe i slično. Također, djeca nezaposlenih nemaju pravo upisa u vrtić, već posljednji dolaze na red, ako ostane mjesta. Možete li to prokomentirati? Možete li se također osvrnuti na mjeru „majka odgajateljica“, budući da neki kritičari te mjere tvrde da majke koje su tradicionalno odgajateljice jače veže uz kuću…

Dakle, užasno je neprihvatljivo da mi ne možemo pronaći financijski način da djeca imaju jednaku šansu, jer neovisno o tome što njihovi roditelji rade i zarađuju, svako dijete bi trebalo imati jednake šanse. Da, nažalost su klasne razlike sve veće i događa se da većina roditelja koja svojoj djeci žele priuštiti dodatne programe, to dodatno i plaćaju. Nažalost, u hrvatskim uvjetima si to ne može svatko priuštiti. Bilo bi idealno da to može biti besplatno i vjerujte mi da su to izuzetno kvalitetni programi i dobri za djecu. Što se tiče nezaposlenih roditelja, da, bilo bi izuzetno dobro da ti ljudi imaju mogućnost da njihova djeca budu u odgojno-obrazovnoj ustanovi, da oni onda za vrijeme boravka djece u vrtićima mogu biti sigurni i fokusirani na traženje posla. Međutim, upravo zbog svih navedenih razloga, prednost za upis imaju roditelji koji rade, a za nezaposlene roditelje nažalost nemate mogućnost ni polusmjenskog boravka, jer je pritisak na vrtiće toliko velik i to ne možete ostvariti. Da je sustav dobro promišljen, sigurno je da bi svi trebali imati priliku da im dijete ide u vrtić. I ta pitanja smo problematizirali, nadamo se da će se naći načini da se ti problemi riješe.


Što se mjere „majka odgajateljica tiče“, ona uistinu je donekle rasteretila vrtiće, a to gledamo kao pozitivno. Nažalost, i te žene koje su odabrale tu mogućnost su na kraju bile izigrane, jer je daleko to od toga što je bilo rečeno u predizbornoj kampanji. Kako to obično biva. Međutim, očito je to majkama značilo puno, sustav je djelomično rasterećen, tako da ne bi bilo primjereno da komentiram da je to nešto što je loše. Ljudima iz naše struke smeta sami taj naziv „majka odgajateljica“, mislimo da se treba naći neki drugi izraz, jer je dugotrajan proces stjecanja zvanja odgajatelj. Ja se zalažem da se uvjeti u ovoj djelatnosti poboljšaju i da nove generacije žive s djecom u uvjetima primjerenima viziji obrazovanja 21. stoljeća.
 

Razgovor vodili Matea Grgurinović i Nikola Bojanić

 

Naslovna fotografija: Kute za vrtiće