Sekcija mladih najvećeg britanskog sindikata Unite u posljednjih je nekoliko godina najbrže rastući sektor unutar sindikata, a zbog ključne uloge u kampanji protiv eksploatatorske kompanije Sports Direct stekla je popriličnu vidljivost u javnom prostoru Ujedinjenog Kraljevstva. S Anthonyjem Curleyjem, nacionalnim koordinatorom Sekcije mladih, i Charlotte Upton, potpredsjednicom Nacionalnog odbora za mlade, razgovarali smo o ustroju i nedavnim akcijama Sekcije, ali i o njezinom značaju u Uniteu te važnosti mladih za sindikalni pokret općenito.

 

Kako ste se uključili u sindikalni pokret?

Anthony: Nakon što sam završio fakultet, točnije politologiju, pridružio sam se jednoj stranci lijeve orijentacije, a ondje su me potaknuli da se uključim u sindikat na radnom mjestu, ako postoji takva mogućnost. Kada sam počeo raditi u call centru za jednu banku, istog sam dana postao i član i sindikalni povjerenik Unitea jer je sindikat tamo imao prilično malo članova. U sindikat sam se uključio jer me to interesiralo. Tada nisam znao što radim, ne dolazim iz obitelji sa sindikalnom tradicijom, iako su mi i otac i majka bili članovi sindikata, no nikada nisu pretjerano pričali o tome. Zapravo, tek kad sam postao sindikalni povjerenik uspio sam do kraja shvatiti što je to sindikat.

Charlotte: Kada sam napustila školu sa 16 godina, zaposlila sam se u čeličani. Kada smo se tijekom prvog tjedna na jednom sastanku upoznavali s radnim mjestom, voditelj sastanka nam je rekao: "Učlanite se u sindikat, tako će im biti teže da vas otpuste." Eto, to je iskreni odgovor na to kako sam se učlanila u sindikat, a kako sam postala aktivna je druga priča. Angažirala sam se kada su naši edukacijski programi bili autsorsani lokalnom fakultetu, a mi od njih nismo dobivali opremu koja nam je bila potrebna iako im je kompanija isplaćivala gomilu novca. Sindikat je tada iz svakog odjela tražio glasnogovornika koji bi izvještavao o događanjima s fakultetom, pa sam se javila za taj zadatak. Tijekom te borbe uspjeli smo raskinuti ugovor s fakultetom, vratiti edukacijske programe u matično poduzeće, a oni su zauzvrat postali bolji i imali više veze s našim poslom. To iskustvo pokazalo mi je kako sindikalni rad doista može promijeniti stvari na bolje za radnike. Zatim, kad sam postala aktivnija, proputovala sam cijeli svijet sa sindikatom, upoznala ljude koje nikad prije ne bih mogla, sindikat mi je pružio tu priliku. To me potaknulo da tom sindikatu pokušam nešto vratiti, a nakon toga je sve išlo samo od sebe.

Dolazim iz prilično siromašne obitelji, to je i razlog zbog kojeg sam morala izučiti zanat, a ne ići na fakultet. Ali, od toga da sam živjela s mamom u socijalnom stanu došla sam do dobro plaćenog posla za koji su zaslužni sindikati jer su vodili pregovore oko moje plaće i borili se za moja prava, imam priliku učiti o politici i danas sudjelujem u obrazovnom programu za članove sindikata koji žele postati zastupnici Laburističke stranke u Parlamentu. Prilično nevjerojatno. Ponekad se pitam: "Kako sam dogurala do ovog?"

Anthony, spomenuo si nam da si u četiri godine rada u call centru, gdje je u početku sindikaliziranost bila jako niska, uspio privući 300 novih članova. Kako ti je to uspjelo?

A: To je dobro pitanje. Mislim da sam prvo htio razumjeti s kojim se problemima radnici susreću na poslu, dati im do znanja da sam njihov predstavnik, želio sam da se osjećaju kao dio sindikata. Za početak smo proveli kratku anketu u kojoj smo pitali radnike koji su njihovi glavni problemi – naravno, anonimno. Rezultati su me dosta iznenadili. Naime, očekivali smo da će se ljudi žaliti na radne uvjete budući da je call centar jako stresno radno okruženje, međutim, pokazalo se da je jedan od glavnih problema koji su radnici naveli taj da su htjeli frižider jer su u prizemlju imali kantinu koja je bila prilično skupa. Dakle, sve je zapravo krenulo od jednog frižidera. No, za mene je to bila ogromna lekcija, nikad mi samome ne bi palo na pamet da radnici žele jednu tako jednostavnu stvar,  ali stvar koju ih nitko prije mene nije pitao. Lekcija je bila sljedeća: ne možemo pretpostavljati ili izmišljati zahtjeve naših članova. Oni imaju svoje probleme, a mi kao povjerenici te probleme trebamo rješavati.

To je bio početak, a nakon toga smo tijekom godina organizirali kampanje oko visine plaća, stresa itd. Naš najveći uspjeh bio je taj što smo na radnom mjestu uspjeli stvoriti kulturu "mi protiv njih", "sindikat protiv kompanije“. Ali ne u smislu "sindikat protiv menadžera", jer među članovima sindikata imamo i menadžere. Radilo se o tome da menadžere pridobijemo na našu stranu, da progovore o tome kako kompanija ostvaruje milijardu funti profita itd. To je kultura koju smo stvorili i zbog toga su nam se ljudi pridružili: shvatili su da se borimo za njih i, čak ako i ne pobijedimo, nastavit ćemo se boriti. I to je za mene bila još jedna lekcija: pobjede ne moraju imati materijalni ishod. Ako podignete svijest radnika, makar i malo, to je također jedna ogromna pobjeda.

Možete li nam reći nešto o strukturi Sekcije mladih unutar sindikata i kakva je vaša uloga u svemu tome?

A: Naš sindikat ima 10 regija, dakle 10 regionalnih struktura. Iz tih struktura se biraju ljudi u nacionalnu strukturu i Nacionalni odbor. Ja sam predsjednik Nacionalnog odbora, a Charlotte je potpredsjednica. Najbolja stvar kod strukture mladih članova, po meni, jest to što ona nije sektorski ograničena. Na taj način imate priliku upoznati ljude koje prije niste imali mogućnosti jer ste se sastajali samo s ljudima iz vlastitog sektora. Za razliku od toga, struktura mladih članova okuplja ljude iz različitih sektora na jednom mjestu.

C: Da, na primjer, Anthony je radio u call centru, a ja sam električarka u čeličani. Prije se nigdje unutar sindikata ne bismo mogli sresti i raditi zajedno, a oboje možemo naučiti mnogo iz naših različitih radnih iskustava.

Kako ste započeli s organizacijom Sekcije mladih i kako ona danas izgleda?

C: Dugo vremena bi Nacionalni odbor spominjao neke ideje, ali bi ih se brzo potisnulo u drugi plan. Nismo imali nikakvu kontrolu nad sekcijom ili bilo kakvu informaciju o tome što se točno događa. To je bilo doista frustrirajuće. Uglavnom, nekolicina nas je htjela to promijeniti i tako smo jedan vikend organizirali strateško planiranje na koje smo pozvali kolege iz cijele zemlje i rekli im: "Idemo napraviti vlastitu strategiju, kreirati vlastite kampanje i shvatiti što je važno našim mladim članovima."

Nakon toga smo proveli anketu među 140.000 novih članova o tome što je njima važno imati na radnom mjestu. Kada smo dobili rezultate, osmislili smo pet projekata baziranih na stvarima koje su naši članovi naveli kao ključne uvjete za pristojno zaposlenje: plaća od koje mogu živjeti, siguran i stabilan posao, edukacija, prilika za razvoj i napredovanje i kolektivan glas, odnosno sindikat. Dakle, nakon što smo shvatili što je našem članstvu važno, pokušali smo osmisliti kampanje koje bi adresirale te stvari, nešto za što se sindikat može boriti. Tako smo došli do kampanje protiv Sports Directa, kompanije koja je zbilja katastrofalan poslodavac, s gomilom agencijskih radnika i radnika na ugovorima bez zajamčenog radnog vremena (zero hour contracts). Ta je kampanja bila proizvod spomenutog vikenda, proizvod mladih članova. A kako je ona bila naša i kako smo na njoj zaista mnogo radili, bilo nam je lakše predstaviti je sindikatu kao nešto što je važno našim članovima.

Danas imamo i plaćenu funkciju nacionalnog koordinatora mladih, a to nam puno znači jer ta funkcija prije nije postojala, odnosno koordinirala nas je osoba koja se brinula za čitav niz drugih timova, i to je bio dio problema budući da broj mladih članova jako brzo raste  i jednostavno morate imati posvećenu osobu koja vodi računa o sekciji.

Kako to da prije nije postajala takva funkcija?

A: Kada sam se pridružio sindikatu, bio sam pozvan na regionalnu konferenciju sekcije mladih. Nije mi bilo ništa pojašnjeno, samo sam se pojavio ondje. U to vrijeme, cijela ta priča oko novih članova nije mi baš bila zanimljiva, čak me i riječ "mladi član" vrijeđala jer sam bio povjerenik zadužen za nekoliko stotina članova. Smatrao sam da je odlazak na tu konferenciju gubitak vremena, da ćemo samo razgovarati o problemima i onda se razići. Prema tome, jasno je da cijela ta struktura nije funkcionirala, a nije funkcionirala jer nismo imali grupu ljudi koja bi je mogla učiniti funkcionalnom.  Zato se nekoliko nas okupilo jedan vikend, napravili smo plan i postavili si pitanje: "Koji problemi postoje u našim strukturama?" I, dok riječ "struktura" sama po sebi može zvučati veoma birokratski, ako ne razumijete kako funkcionira neka struktura, ne možete je nadići ili promijeniti. Uglavnom, sjeli smo za stol, razgovarali o strukturama i o tome kako možemo pokrenuti stvari. Važno je bilo okupiti grupu ljudi koja ima viziju i strategiju. Jednostavno smo rekli: "Ako nam netko stane na put, nećemo se bojati suočiti se s njima." To je također bio važan aspekt cijele priče.

Kampanja o kojoj Charlotte govori rezultat je probijanja kroz užasnu i ponekad jako kompliciranu birokraciju unutar sindikata, koju smo na kraju uspjeli nadići. Iz današnje perspektive, ta nam je kampanja pružila jasan smjer i cilj. Ono što je važno jest da članovi imaju kontrolu nad kampanjom. Oni su ti koji su naveli da ih muči tih pet problema i željeli su da se tim problemima posvetimo, pa smo to i učinili.

C: Kampanja je, između ostalog, dala i legitimitet mladim članovima. Dugo vremena stvari koje smo radili nisu bile vidljive, nismo imali platformu na kojoj bismo mogli predstaviti naš rad. Ali kampanja protiv Sports Directa bila je uspješna jer su je mladi ljudi vodili od početka, preplavila je sve društvene mreže, #sportsdirect bio je posvuda. Dakle, jako smo dobro to odradili i, što je najvažnije, prestali smo samo pričati o stvarima i počeli smo provoditi konkretne akcije. Otkad sam se priključila sindikatu, nikad nismo imali bolji profil mladih članova.

Kažete da profil mladih članova nikad nije bio bolji. Koje su vaše metode rada s ljudima na terenu?

C: Cilj kampanje protiv Sports Directa bio je organizirati prekarne radnike i ljude koji rade na mjestima gdje obično ne postoji sindikat. Dakle, morali smo početi voditi razgovore s pretpostavkom da ti ljudi uopće ne znaju tko smo mi i što radimo. Prvi korak bio je profilirati i približiti ljudima rad sindikata, pa tako sad kada kažemo da smo iz Unitea i da se bavimo Sports Directom, ljudi nas prepoznaju jer su nas vidjeli na vijestima kako prosvjedujemo. Primjerice, na Valentinovo smo radnicima Sports Directa slali čestitke koje su nam pomogle da zadobijemo povjerenje i predstavimo im se kao ljudi koji od njih ne žele ništa osim pomoći im da se organiziraju. Nadalje, otvorili smo telefonsku liniju za radnike Sports Directa koju su mogli anonimno nazvati i zatražiti sindikalni savjet bez da se moraju učlaniti u sindikat. To je bio dio kampanje jer smo shvatili da se ljudi neće učlaniti u sindikat ako ni ne znaju što sindikat zapravo jest i kako im može pomoći.

Isto tako, način na koji se organiziramo zna se razlikovati od regije do regije. Na primjer, u mojoj regiji, vlasnik Sports Directa i nogometnog kluba Newcastle domaći je čovjek, pa se naša kampanja fokusirala na klub i navijače. Govorili smo im o tome što se događa, kampanja je bila više fokusirana na zajednicu. Budući da Sports Direct ima jedan od ključnih dućana u Newcastleu, a taj dućan je ujedno i ogroman, dosta aktivnosti smo odradili upravo tamo. Nije loše dobiti koji kadar na vijestima na kojem se vidi dućan s logom Sports Directa i nas ispred njega kako razvijamo svoje transparente.

Kako mlade članove uključujete u ovakve akcije?

C: Mladi ljudi iz sindikata jako dugo nisu bili uključeni u aktivnosti sekcije i jednostavno nisu upoznati s onim što mladi članovi rade. Na primjer, danas sam upoznala jednog člana iz naše regije koji je očito jako aktivan, ali ga nikad nisam vidjela na sastancima mladih članova. Upitala sam ga zašto, a on mi je odgovorio: "Već mi je muka od odlazaka na sastanke na kojima samo razgovaramo, a ništa ne poduzimamo." Pričala sam mu o kampanji i o tome kako kampanja ljudima nudi nešto praktično i trajno što mogu raditi. Mislim da je to ključna stvar: ako želite da se ljudi uključe u neku kampanju, dajte im posao i odgovornost, jer jednom kada pokrenete razgovor o tome što rade mladi članovi, oni su već zainteresirani, samo morate shvatiti što žele raditi i kakve vještine posjeduju. Ne žele svi vikati na megafon, netko može biti dobar, recimo, u dizajniranju letaka ili nečemu drugome. Koristimo vještine ljudi na način da se oni osjećaju ugodno, ali i da to bude korisno za kampanju.

Biste li rekli da privlačite nove članove putem različitih kampanja u zajednici? Što radite na radnim mjestima kako biste privukli nove članove?

C: Kampanje definitivno pomažu. Otkad smo ih pokrenuli, dobili smo 22.000 članova u svega 12 mjeseci. To je ogromna stvar. Mi smo najbrže rastući sektor unutar sindikata jer ljudi vide da nešto radimo i vide da se borimo za one stvari u koje oni vjeruju.

Što se tiče radnih mjesta, ovisi o tome gdje radite. Ja radim na mjestu gdje se utjecaj sindikata itekako osjeti. Glavna sam povjerenica za naučnike, a uzimamo ih između 60 i 100 svake godine. Ispregovarala sam održavanje dvodnevnih seminara na kojima im mogu objasniti što je sindikat, i to vrlo jednostavnim, pristupačnim jezikom, a rezultat je da se sto posto novih naučnika priključuje sindikatu. Mislim da se novaci mogu više identificirati sa mnom nego sa starijim zaposlenicima, jer sam donedavno i sama bila naučnica. Prema tome, kada kažem ljudima: "Gledajte, sindikat mi je spasio posao – kompanija me pokušala otpustiti, ali sam zahvaljujući sindikatu još uvijek ovdje i imam plaću od koje mogu živjeti", oni se s tim mogu poistovjetiti. Dakle, morate im predstaviti sindikat preko stvari koje im nešto znače jer se mnogo sindikata okrenulo prema modelu servisiranja članova, gdje u središtu nisu kampanje, borbenost i  pobjede, nego ulaganje žalbi i tužbi ili nuđenje povoljnih osiguranja za kuću ili automobil. Mislim da to ne predstavlja srž sindikalizma i da sindikalizam ne bismo trebali prodavati, jer ne radi se o tome što sindikati mogu učiniti za vas, nego o tome što možete učiniti vi kao dio tog kolektiva.

Čime se trenutno bavite?

A: Velika kampanja na kojoj trenutno radimo je kampanja za pet zahtjeva  koju smo ranije spomenuli, sada je pokušavamo pokrenuti u Liverpoolu, odnosno tamo uspostavljamo infrastrukturu prije nego krenemo u kampanju. Naime, htjeli bismo osnovati podružnicu u trgovačkom centru Liverpool 1, koji ima oko 2000 radnika i brojne probleme: ugovore bez zajamčenog radnog vremena, rad za minimalac, izrabljivanje, nedostatak sindikalne organizacije. Ondje imamo nešto članova i nadam se da ću ih nagovoriti da dođu na sastanak. Kada se to dogodi, želim ih od početka uključiti u organiziranje, jednostavno ih pitati s kojim se problemima susreću u tom trgovačkom centru i početi od toga. U ovom trenutku oni ne mogu postati sindikalni povjerenici jer sindikat još nema dovoljno članova i nije reprezentativan, no želimo im pomoći da steknu vještine potrebne za zastupanje članova, za vođenje kampanja itd. Bit će i prosvjeda i izravnih akcija, no to će doći u kasnijoj fazi. Prvo želimo izgraditi strukturu koja može podržati naše aktivnosti, jer nema smisla samo stajati ispred trgovine i vikati, a potom otići bez da osoblje zna zašto smo uopće bili tamo.

Budući da sam i sam radio u McDonald’su, znam da članovi osoblja mogu doživljavati prosvjednike s transparentima kao prijetnju jer prethodno ne komuniciraju i ne ostvaruju kontakt s tim osobljem, nego stoje vani, jako su upadljivi i viču kako je McDonald’s loš. I sam sam radio u McDonaldsu i mrzio sam svoj posao, mnogi drugi nisu, no stvar je u tome da ne možete biti sigurni da ste upoznati sa svim problemima i da imate sve odgovore ako se ne povežete s osobljem.

Kako ostvarujete kontakt  s osobljem u situacijama kada poslodavci brane sindikalne aktivnosti, a radnike je strah da će izgubiti posao ako se obrate sindikatu?

A: Mislim da je zbog takvih slučajeva važno otvoriti podružnicu izvan radnog mjesta. Ne morate je nazvati podružnicom, može se zvati bilo kako, no to bi trebalo biti mjesto na kojem se ljudi s različitih radnih mjesta i s istim problemima mogu sastajati u povjerljivoj atmosferi, znajući da će im sindikat pomoći i podržati ih. Od članova ne očekujemo da se dovedu u poziciju da budu otpušteni. Želimo strukturu koja može zaštititi ljude pa da, ako netko i bude otpušten, možemo otići na njihovo radno mjesto i prosvjedovati, i to ne samo radnici učlanjeni u Unite, nego i ostali radnici zaposleni na sličnim mjestima.

To je, dakle, osnovna zamisao – pokušati stvoriti stabilnu strukturu koja funkcionira, koja je aktivna i za koju radnici znaju da im pripada i da je mogu kontrolirati kako žele, a krajnji cilj je uključiti ljude u sindikate i steći moć na radnom mjestu.

Pored toga, radimo i edukacije. Na primjer, vikendima znamo održavati treninge koji mogu biti strateška planiranja za kampanje ili edukacije kao što su političke škole. Ove smo godine na sjeverozapadu zemlje održali edukaciju koja nije bila zamišljena kao tradicionalna politička škola – posvećena predavanjima o političkoj ekonomiji, otuđenju na radu, marksizmu, Laburističkoj stranci itd. – nego je bila politički nešto šira, ali uglavljena u pitanjima klasne borbe, dok smo na drugim mjestima držali tradicionalnije političke škole. Radimo ono što mladi članovi od nas traže. Moj je posao pobrinuti se da nešto nauče, a oni sami sastavljaju program uz našu pomoć. Ako se osjećaju spremnima, neki od njih i drže dio predavanja. Riječ je o nečem što malo odskače od tradicionalne političke škole, što je sjajno.

Bavimo se svačime, mnogo radimo, ali isplati se. Kad odem iz sekcije mladih, želim iza sebe ostaviti model organiziranja prekarnih radnika. Zato mi je Liverpool 1 prioritet, jer bismo onda liverpulski model mogli iskoristiti u Manchesteru ili Londonu, bilo gdje.

Kako se mladi članovi financiraju?

A: Financiranje je prilično centralizirano, raspodjeljuje se na regionalnoj razini. Dakle, odbor se mora obratiti financijskom odboru u svojoj regiji koji onda odlučuje o financiranju predložene aktivnosti. Podružnice funkcioniraju drugačije jer se financiraju iz članarina članova podružnice, pa o financiranju odlučuju demokratski izabrani blagajnik i predsjednik podružnice.

Sindikat Unite ima razvijene tzv. sekcije za ravnopravnost koje okupljaju ranjive skupine (žene, LGBT osobe, rasne manjine itd.) Koja je logika iza organiziranja ovih sekcija?

A: Pa, iza njih stoji sama bit sindikalnog rada, zar ne? Tu smo da predstavljamo i odražavamo strukturu društva pa stoga imamo i strukture za žene, LGBT zajednicu, osobe s invaliditetom i rasne manjine. Te se skupine u našem društvu suočavaju s diskriminacijom i ako im mi ne damo glas i suprotstavimo se toj diskriminaciji, tko će to drugi učiniti? Ne možete se nazivati sindikatom ako se ne pobrinete za reprezentaciju ovih skupina. Naše strukture za ravnopravnost nešto su čime se ponosimo, one nam daju drugačiji glas, drugačija mišljenja i nevjerojatno su nam važne.

No, naravno, ništa od toga nismo dobili na pladnju. Čak se i u sindikalnom pokretu morate boriti za ovakve strukture. A da biste ih izborili, morate imati jasnu viziju i strategiju i ne smijete se bojati. Zato danas u sindikatu imamo ove sekcije za ravnopravnost, jer se za njih borilo i izborilo tijekom naše sindikalne povijesti. Tako danas brinemo o rodnoj ravnoteži u svim situacijama, primjerice kad imamo neku veliku stratešku konferenciju ili konferenciju za novinare, trudimo se da nas na njoj predstavljaju ljudi koji odražavaju naše članstvo jer je to ono što jesmo, to je ono što zastupamo.

Kako se nosite s političkim razlikama unutar sekcija, primjerice, što ako ljudi ne dijele političke stavove, ako primjerice postoje problemi s homofobijom itd.?

A: To je dobro pitanje. Za početak, ne toleriramo diskriminaciju. Na primjer, na početku neke edukacije uvijek jasno naglasimo da se stvari poput homofobije, seksizma i diskriminacije neće tolerirati i da ćete jednostavno biti zamoljeni da odete, i to je to. No, takve se stvari baš i ne događaju među mladim članovima jer smo se pobrinuli da mladi članovi shvate da je cijela struktura naša,  da smo svi odgovorni za nju, pa se takvo ponašanje ne tolerira jer ono ne odražava samo pojedinca nego cijeli kolektiv.

Također, bitan dio borbe protiv diskriminacije je edukacija. Na primjer, na prošlogodišnjoj političkoj školi na  sjeverozapadu zemlje održali smo predavanje o feminizmu, iako su većina sudionika bili muškarci, no svejedno smo govorili o feminizmu jer je to važno i polaznici to moraju razumjeti.

Kakvi su vam planovi za budućnost, što misliš kako će se struktura mladih članova razvijati  u sljedećih godinu ili dvije?

A: Vjerujem da će rasti, da će dolaziti više ljudi, posebice mlađih ljudi i da će generacija nakon mene postati još više politički angažirana, posebice oko Jeremyja Corbyna u ovom trenutku. Moj je posao zapravo pobrinuti se da sindikat i dalje ima važnu ulogu za mlade ljude, da postoje strukture unutar sindikata koje mladim ljudima daju prostor za raspravu o njihovim problemima. Mogu nas zamisliti samo kako rastemo, jer moramo rasti. Članstvo britanskih sindikata stari, dob sindikalnih povjerenika raste, ne pada. Sve u svemu, sindikati trenutno imaju 6,4 milijuna članova, a samo desetak posto su mladi članovi. Dakle, ako sada ne odradimo stvari kako treba, gdje ćemo biti za 10 ili 20 godina? Mislim da to znači da se moramo nastaviti boriti jer će se ljudi u sindikalnom pokretu čija se kultura i ideologija razlikuje od primjerice moje jednog dana morati probuditi i morat će prihvatiti da, ako ovo ne odradimo kako treba, za nas će to značiti kraj – neće više biti sindikalnog pokreta. Stoga, da, rast ćemo, samo se trudimo osigurati da strukture koje imamo ostanu na istoj razini ili postanu bolje.

Charlotte, ti si također dio tima za međunarodne odnose u Uniteu. Možeš li nam reći nešto o vašoj strategiji izgradnje međunarodnih odnosa?

C: Bavim se dvjema različitim stvarima vezanim uz međunarodne odnose. Prva je rad na akcijama solidarnosti. Na primjer, u Meksiku svake godine sudjelujemo u maršu s Los Minerosa, rudara čija je dva člana policija ubila tijekom štrajka. Bila sam u Teksasu na štrajku ljudi koji rade za kompaniju sličnu mojoj kako bismo zajedno povećali njihovu  vidljivost itd. No, sudjelovala sam i u pothvatima kojima je cilj bio ojačati sindikate na međunarodnoj razini. Primjerice, povezali smo se sa sjevernoameričkim sindikatom United Steelworkers i s njima osnovali sindikat Workers Uniting koji djeluje na globalnoj razini jer, ako kompanije djeluju na globalnoj razini, i sindikati bi trebali. Dakle, radi se o tome da jačamo sindikalni pokret, stvaramo društvenu moć i tako postignemo društvenu promjenu. Bila sam i u Palestini. Sindikat me poslao tamo kako bih saznala nešto o tamošnjoj političkoj situaciji. Upoznali smo pripadnike pokreta Boycott, Divestment and Sanctions (BDS), kojem je cilj okončati izraelsku okupaciju Palestine, i članove palestinskih sindikata te saznali nešto o njihovoj borbi. Kad sam se vratila, postala sam regionalna koordinatorica za kampanju solidarnosti s Palestinom pa sam radila na tome da podignem svijest o tom problemu među članovima Unitea, među ljudima s kojima radim. Izgradili smo veze s muslimanskim zajednicama u područjima do kojih sindikati obično ne mogu doprijeti zbog razlika u načinu rada i zaista je dobro da smo pronašli zajednički cilj na kojem možemo raditi. Sada od njih primam pozive da sudjelujem u iftaru i ramazanu, a oni dolaze na naše kampanje sa svojim zastavama. Ono što je tu važno je da ljudi koji se inače nikada ne bi upoznali sada surađuju.

Dakle, u vašim međunarodnim kampanjama solidarnosti naglasak stavljate na direktne akcije?

C: Najvažnije je moći napraviti nešto u praksi kako bismo si međusobno pružili podršku. Nema smisla recimo otići u Kanadu samo kako biste razgovarali o tome da su vaši poslodavci grozni, bez da nešto poduzmete, jer to onda uostalom možete napraviti i preko Skypea. Kad smo recimo posjetili dečke u Teksasu koji su u tom trenutku bili bez posla šest mjeseci, to je prije svega podiglo moral radnicima jer smo im dali do znanja da nisu sami, ali je ujedno poslužilo i kao vijest za medije koji su ponovno imali o čemu izvještavati, slučaj je ponovno dospio u javnost, što je stvorilo dodatni pritisak na kompaniju. Dakle, ako kompanije djeluju na globalnoj razini, nemojte misliti da će nas udaljenost spriječiti da međusobno surađujemo, jer  šteta nanesena jednome od nas je šteta nanesena svima nama.

 

Razgovor vodile Marina Ivandić i Jelena Miloš

S engleskog preveli Matko Brusač i Petra Požgaj

 

Izvor naslovne fotografije: unitetheunion.org

 

O Uniteovoj strukturi, radu i odnosu s Laburističkom strankom dodatno se možete informirati u intervjuu s Davidom Condliffeom.

O edukacijskim programima Unitea, a posebno o političkoj školi koja članove Unitea priprema za izborne liste Laburističke stranke, možete se informirati u intervjuu s Bobom Fazakerleyjem.

O organiziranju agencijskih radnika dodatno se možete informirati u intervjuu s mladim sindikalnim aktivistom iz Unitea Ianom Swanom.