Ove je godine Dario Farcy, član stranke Demokratskih socijalista i vijeća direktora Fedebabe (Federacije samoupravnih zadruga u Buenos Airesu u Argentini) te aktivist pokreta samoupravnih poduzeća u Argentini, u Zagrebu održao predavanje o uzrocima, uvjetima i ciljevima široko postavljenog savezništva u konfrontaciji s neoliberalnim politikama u Argentini. Tom smo ga prilikom intervjuirali kako bi se bolje upoznali sa sektorom narodne ekonomije u Argentini koji predstavlja neformalne radnike, društvene organizacije, ulične prodavače i zadruge, te čini jedan od najvažnijih prostora istovremene transformacije društvenih odnosa i otpora neoliberalizmu. Donosimo Vam prvi dio intervjua.

Da bismo razumjeli trenutni socioekonomski kontekst u Argentini, za nas je ključno razumjeti pojam "narodna ekonomija", koji obično ne koristimo u Hrvatskoj. Možete li objasniti taj pojam i njegov značaj u trenutnim političkim borbama i otporima te u kontekstu ekonomske povijesti Argentine?

Prije nego što definiramo koncept narodne ekonomije, važno je napraviti kratak pregled ekonomske povijesti Argentine.

Od početka 1940-ih do 1970-ih Argentina je, od svih zemalja u regiji, stavila najveći naglasak na razvoj industrije te je konsolidirala snažnu socijalnu, političku i kulturnu strukturu oko radničkog identiteta. Najvažniji faktor koji je to omogućio duga je radnička tradicija s početka 20.st., oko koje je 50-tih izgrađen veliki sindikalni pokret. Tih se godina pojavljuje peronizam kao politički pokret koji objedinjuje zajednicu, radnike i javne institucije (s određenim katoličkim vrijednostima) te po prvi puta u Argentini gradi socijalnu državu. Taj prvi oblik peronizma bio je duboko povezan s idejom klasne pripadnosti, a razvoj je temeljio na tri dijela društva: na državi u ulozi jamca općeg dobra, poduzetnicima kao predstavnicima nacionalnog kapitala i sindikatima kao predstavnicima radnika.

Slika 1. Dva milijuna na skupu podrške Juanu i Evi Peron uoči izbora 1952.

Takva društvena struktura, uz neke varijacije, održala se sve do vojnog udara 1976. godine, kada su provedene prve neoliberalne reforme, praćene genocidom u kojem je ubijeno 30 000 ljudi, a stotine tisuća ljudi primorano je na izbjeglištvo ili su postali politički zatvorenici. Takva teroristička primjena neoliberalizma uništila je političke organizacije, društvene pokrete i sindikate, koji su bili temelj društvene strukture u Argentini.

Od tada do danas, transformaciju nametnutu vojnom diktaturom primjenjuju ili održavaju različite vlade. Tako su stvoreni novi društveni odnosi, a država, društvo i gospodarstvo prilagođeni su neoliberalnom projektu.

Jedna od najvažnijih transformacija kroz koju se treba razmotriti širenje narodne ekonomije jest pad fordističkog modela. Ona uključuje proces deindustrijalizacije, dodatnu fleksibilizaciju radnih odnosa, smanjenje državne intervencije u gospodarstvo i deregulaciju financijskog tržišta. Iz takve rekonfiguracije gospodarstva, društva i države, na perifernim dijelovima gradova počela se razvijati ​​neformalna ekonomija okarakterizirana nultom ili minimalnom uporabom fiksnog kapitala i radnim uvjetima ispod zakonskih standarda, a temeljena je na lokalnim društvenim strukturama. Navedeni novi ekonomski oblici posljedica su porasta siromaštva i nezaposlenosti, ali i migracija iz seoskih područja u gradove, čime je stvorena potreba da najsiromašniji slojevi društva traže načine za preživljavanje izvan formalnog tržišta rada. Budući da su mnogi isključeni iz formalnih ekonomskih tokova i prepušteni sami sebi, počinju se razvijati novi oblici proizvodnje koji su snažno vezani uz društveni otpor i međusobnu suradnju u preživljavanju. Ta mješavina različitih kultura i tradicija, a ponajviše društvena isključenost, dale su pokretu, koji se počeo razvijati oko nove ekonomije, njegove karakteristike.

Slika 2. Favele Buenos Airesa u kojima je 2011. živjelo pola milijuna - prostori razvoja narodne ekonomije

Tijekom devedesetih, nakon masovne privatizacije javnih poduzeća i širenja politika koje su započele tijekom diktature, ovaj sektor ekonomije eksponencijalno je rastao. 2001. godine gotovo 50% stanovništva nalazilo se ispod granice siromaštva, većina industrijskih postrojenja u zemlji bila je zatvorena, a javne institucije su ukinute. Paralelno s tim, unutar sektora narodne ekonomije, počele su se pojavljivati ​​društvene i političke organizacije koje su pokretu dale više organizacijskih mogućnosti i ujedinile povijesne zahtjeve. Stoga su tijekom narodnog ustanka u prosincu 2001. godine upravo snage koje su proizašle iz ovih gibanja osigurale uvjete za provođenje demonstracija, marševa i blokiranja ulica. Posljedično, državna represija bila je usmjerena na one koji su vodili taj pokret

Pod Kirchnerističkim vladama ovaj je društveni sektor doživio poboljšanje životnih uvjeta, eksponencijalno povećanje potrošnje i političku uključenost na različitim razinama. Međutim, strukturno je i dalje pripadao neformalnoj ekonomiji. Ponovnom promjenom vlasti 2015. godine, stanovništvo počinje osjećati primjenu neoliberalnih politika, a sektor ponovo čini jednu od najaktivnijih političkih sila koja se suočila s posljedicama tih politika. 

Važno je reći da, usprkos kapacitetima za reakciju i mobilizaciju, sektor narodne ekonomija još uvijek ne predstavlja antisistemski ili revolucionarni sektor. Posljednjih godina njihova borba uglavnom je imala korporativnu ili parcijalnu dimenziju, što je predstavljalo umirujući faktor za vladu.

Unatoč tome, narodna ekonomija i njezine organizacije predstavljaju jedan od najvažnijih segmenata aktualne politike u našoj zemlji. Ne samo zbog broja ljudi koji svoj izvor preživljavanja pronalazi putem neformalnih ekonomskih oblika, već i zato što one sadrže veliki pokretački potencijal, kao onaj koji je postignut tijekom pobune 2001. Za vladajuću garnituru sjećanje na događaje 2001. vrlo je prisutno.

Navedene ekonomsko-političke formacije imaju veliki utjecaj na nacionalnu politiku, ali još nemaju kapaciteta izgraditi društvo u kojem bi imale hegemonistički potencijal.

Slika 3. Prosvjedi 2001. jedna su od najvažnijih mobilizacija u novijoj povijesti Argentine, tadašnji predsjednik Fernando de la Rua je uslijed pobune morao bježati helikopterom iz svoje palače


Mogu li se ovi savezi shvatiti kao argument za  lijeve politike koje bi bile populističke u većoj mjeri?

Valja reći da koncept “populizma” ne predstavlja latinoameričku političku stvarnost, već je to koncept globalnog sjevera koji ima složene implikacije na naš način razumijevanja politike.

No ako pod populističkom politikom podrazumijevamo proširenje određenih društvenih i političkih prava u okvirima kapitalizma, odgovor bi mogao biti potvrdan. Sektor samoupravne ekonomije dijeli neke karakteristike sa sektorom narodne ekonomije, ali su njihove političke i društvene tradicije različite, što znači da se, u slučaju Argentine, savezništvom između sektora nastoji konsolidirati zajednička snaga za obranu prava “isključenog” stanovništva. Ono što nam predstoji jest rad na stvaranju saveza koji bi predlagao alternativne modele društva, temeljene na iskustvima zajednice, samoupravljanja i demokracije. Drugim riječima, ideja je transformacija od otpora prema prijedlogu.

S tim u vezi, može li se nešto naučiti od Durana Barbe ili je to potpuno drugačija filozofija?

Ne pristajem nazvati filozofijom politički oblik koji primjenjuju politički konzultant Duran Barba i koalicija Cambiemos koja je do nedavno bila na vlasti. Umjesto toga rekao bih da su oni unutar liberalne i individualističke filozofije, čiji su gorljivi vjernici, implementirali novi oblik političke komunikacije i političke kampanje. U tom smislu, komunikacijske politike koje primjenjuje Cambiemos nastojale su promijeniti koncepte ili sastavnice unutar odnosa država-stranke-društvo-građanin. Shematski: pokušali su zamijeniti državu tvrtkom, stranku timom, društvo pojedincima i građanine potrošačima. Također, na višoj razini, pokušali su zamijeniti koncept radnika konceptom poduzetnika.

Iako ova mutacija nije nova u politici na regionalnoj razini, ona je bila popraćena političkom marketinškom kampanjom kakva u Argentini prije nije viđena. Za Cambiemosov režim su društvene mreže, publicitet i “trolovi” bili važniji od skupština, odbora ili političkih prosvjeda. Po mom mišljenju, Duran Barba je uspio prepoznati želje i strahove nove desnice te ih adresirati kroz društvene medije. Odatle proizlazi rasprava o tome je li politika skrenula prema više nepersonalnom, virtualnom i individualističkom obliku ili je samo stvar u specifičnom načinu vođenja politike Macrijeve vlade. Ne smijemo zaboraviti da je 2015. prvi puta u Argentini neoliberalna stranka došla na vlast izborima.

Kakva su vaša iskustva saveza s radnicima u sektoru narodne ekonomije i koliko su ti savezi moćni?

Za početak možemo reći da se kroz Pokret samoupravnih poduzeća (Movimiento de empresas recuperadas) i neka druga slična iskustva u Argentini, već duže vrijeme grade zajednički prijedlozi sa sektorom narodne ekonomije. Nažalost, tijekom posljednjih godina vlade Cristine Fernandez taj je savez počeo propadati i nije se nastavio.

Slika 4. Pokret samoupravnih poduzeća na demonstracijama

Potaknuti gospodarskom krizom, opetovanim napadima Macrijeve vlade i teškom socijalnom situacijom u državi, počeli smo zajedno razvijati nove aktivnosti. Jedna od najvažnijih u posljednje vrijeme bila je izrada programskog dokumenta koji smo predstavljali predsjedničkim kandidatima. U pisanju je sudjelovala većina organizacija s iskustvima samoupravljanja, kao i ljudi iz sektora narodne ekonomije. Održane su ulične demonstracije i akcije poput onih koje su od velikih trgovačkih lanaca tražile da, uslijed ogromnih povećanja cijena, besplatno distribuiraju sindikalnu košaricu (osnovne namirnice, higijenske i ostale potrepštine).

Također, neke su zadruge zajednički počele plasirati proizvode na tržište. Iskustvo potrošačke zadruge "Consol" i lokalnih trgovina koje otkupljuju i po povoljnim cijenama prodaju zadrugarske i proizvode sitnih poduzetnika u tom je pogledu ilustrativno. Ta zadruga već nekoliko godina dijeli svoja iskustva osnivanja potrošačkih lanaca za srednju klasu i kontakte sa zadružnim proizvođačima iz većeg dijela zemlje, dok je društveni centar i restoran "La Dignidad" doprinio svojom sposobnošću dosezanja šireg kruga stanovništva i svojom aktivnošću u četvrtima Buenos Airesa.

Konačno, u rujnu ove godine održan je veliki događaj na kojemu je sudjelovalo više od 3000 ljudi. Među glavnim sudionicima bile su organizacije narodne ekonomije, zadruge i pojedini sindikati, koji su se okupili kako bi raspravili o programu koji bi u narednim godinama trebao biti putokaz za sektor.

Koje su njihove lokalne specifičnosti i koji se elementi mogu predložiti kao korisni za pokrete koji se suprotstavljaju neoliberalizmu u ostatku svijeta?

Izgradnja političkih ili ekonomskih saveza određena je uvjetima u kojima se svaka zemlja, teritorij ili regija nalazi. Iako to otežava uspostavljanje komparativnih odnosa, mislim da postoje određeni sadržaji koji se mogu upotrijebiti ili barem koristiti kao primjeri.

Povijesno gledano, progresivni ili lijevi pokreti obično se identificiraju po onome što ih razlikuje od drugih skupina, a ne po onome što ih s njima povezuje. Takva negativna identifikacija često je važna i pomogla je izgraditi pokrete koji predstavljaju strukturnu alternativu ustaljenom stanju stvari. Međutim, u današnje vrijeme u kojem najbrutalniji neoliberalizam napreduje širom svijeta, nerealno je misliti da možemo preživjeti samo na temelju razlika. Zato tražimo zajedničke točke s drugim političkim pokretima, pokušavajući se ne fokusirati na razlike i adresirajući potrebu za mijenjanjem stvarnosti u kojoj živi većina stanovništva.

Slika 5. Lokalno stanovništvo na sastanku Pokreta samoupravnih poduzeća

Za nas je bilo vrlo važno uspostaviti saveze na temelju potpunog odbijanja neoliberalnih politika i njihovih posljedica na stanovništvo. Istina je da postoje organizacijske, tradicijske i kulturološke razlike, međutim, pokušavamo stvarati demokratske prostore za raspravu gdje možemo uspostaviti dogovore koji te razlike nadilaze. Trenutno nije moguće definirati koja je snaga ovih saveza niti koliko će oni trajati, ali možemo ustanoviti jedno: sve dok postoji politička predanost sektora koji su uključeni u održavanje tih saveza, oni će opstati. Vjerujemo da će narodni sektori, odnosno proletarijat, sami pronaći nove načine za prevazilaženje prošlosti, sebičnosti i sitnih interesa, a mi nastojimo učvrstiti temelje za takav priželjkivani razvoj situacije.

Treba napomenuti da je ovaj savez izgrađen s dvostrukom agendom, često oprečnom. S jedne strane možemo reći da polazimo od potreba proletarijata, od potrebe za promjenom stvarnosti siromaštva i gladi u zemlji. To smo učinili stavljajući navedene potrebe, zajedno s odbacivanjem neoliberalne politike, u prvi plan, iznad ideoloških i organizacijskih razlika.

S druge strane, stvoreni su prostori za debatu, raspravu i razradu, čiji je cilj konsolidacija političke platforme za sektor u obliku zajedničkog programskog dokumenta. Ovdje smo težili tome da ideološku političku orijentaciju stavimo iznad goruće potrebe za uspostavom zajedničkog horizonta.

Stoga se ove konstrukcije održavaju u napetosti između neodgodive urgentnosti za zajedničkim djelovanjem i potrebe za izgradnjom programa ili platformi pomoću kojih bi se približili ostvarenju modela društva u kojem želimo živjeti.



Intervju vodila: Martina Nekić
Intervju uredili: Nikolina Rajković i Jakov Kolak
Izvor naslovne fotografije: MAZ

 

Martina Nekić


Preporučite članak: