Na nedavno održanom skupu o organiziranju u zajednici razgovarali smo s britanskim sindikalnim aktivistom Davidom Condliffeom iz najvećeg britanskog sindikata Unite, koji je za Radnička prava analizirao aktualne promjene unutar Laburističke stranke, odnose sindikata i britanskih laburista, kao i zakonodavne reforme koje se kreću u smjeru sve veće fleksibilizacije radnih odnosa i ograničavanja sindikalnog organiziranja. Više o promjenama koje je donio izbor Jeremyja Corbyna za vođu laburista, novom Zakonu o sindikatima, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena i Brexitu pročitajte u intervjuu.

 

Možete li objasniti odnos sindikata Unite i Laburističke stranke? Posebno nas zanimaju promjene u tom odnosu proteklih desetljeća.

Devedesetih je godina na vlasti bila Blairova vlada. To razdoblje za nas nije bilo nimalo lako jer ta vlada nije htjela razgovarati o kolektivnim vrijednostima, o zakonima koji ograničavaju sindikalno djelovanje – zapravo nisu htjeli razgovarati s nama. Kada je Brown došao na vlast, stvari su se nastavile odvijati u istom smjeru. Tih je 13 godina laburističke vlasti bilo veoma razočaravajuće za nas. Puno smo naučili iz te situacije, a mnogi su sindikati u to vrijeme primili velik broj apela za prekidanje veza s Laburističkom strankom, posebice zbog pokušaja privatizacije poštanske službe Royal Mail koja je dotad bila u javnom vlasništvu. No mnogi su sindikati, uključujući Unite, odlučili ostati uz stranku. Nakon što je na vlast došla koalicija (Konzervativne stranke i Liberalnih demokrata, op. prev.), bili smo suočeni s još napada. Zatim smo pomogli dovesti Eda Milibanda na čelo stranke. Činilo se da sluša što govorimo i da su mu naše vrijednosti i ciljevi bliski, no nije mogao povući cijelu stranku za sobom. Sudjelovali smo u izbornoj kampanji, radili smo što svi sindikati rade – poduprli smo Laburističku stranku s mnogo novca. Financirali smo Laburističku stranku tijekom kampanje, dopustili smo im da se služe našim prostorijama, osigurali smo im sve materijale. Mislim da smo potrošili 4 milijuna funti u nastojanju da Laburistička stranka pobijedi na izborima, no bilo je teško prodati uvjerljivu priču. Laburistička se stranka tada nije po puno toga razlikovala od Konzervativne. Stoga, iako smo se fizički angažirali u kampanji, duhom se nismo unijeli u nju.

Što se promijenilo kada se Jeremy Corbyn odlučio kandidirati za predsjednika Laburističke stranke?

Tada smo već izgubili izbore, ali iz toga je ipak proizašlo nešto dobro. Prije svega, usredotočili smo se na uključivanje što više svojih članova u rad s Laburističkom strankom na lokalnoj razini. Naši članovi u tom razdoblju nisu bili skloni postati članovima Laburističke stranke, no to se u potpunosti promijenilo u proteklih godinu dana. Zatim su se pojavili kandidati za čelnika stranke – Andy Burnham, Liz Kendall i Yvette Cooper – i shvatili smo da nikoga od njih ne možemo bezrezervno poduprijeti pa smo odlučili razmisliti o odluci u narednih mjesec dana. U to smo vrijeme bili na svim vijestima jer nas je javnost, nakon što smo pomogli da Miliband bude izabran na čelo stranke, smatrala odlučujućim čimbenikom. Neko smo vrijeme bili suočeni s pitanjem zašto uopće podupiremo ikoga kad smo već potrošili hrpu novca, a nitko od izabranih nije spreman na dijalog s našim članovima. No tada je održan prvi sastanak s Corbynom u Nottinghamu na istoku Engleske, tamo gdje ja radim. Pojavilo se nekoliko stotina ljudi i nešto se promijenilo. Nakon toga smo odlučili da će naš prvi izbor kandidata za čelnika stranke biti Corbyn, s Burnhamom na drugom mjestu, i tada je krenulo ludilo.

Možete li opisati Corbynovu kampanju za izbor predsjednika Laburističke stranke i ulogu koju je u toj kampanji odigrao sindikat Unite?

Nikada nismo vidjeli ništa nalik prvim sastancima s Corbynom. Corbyna smo poznavali godinama, mogli smo ga pozvati na sastanak i, prije desetak godina, pojavilo bi se tek nekoliko ljudi. No u međuvremenu se nešto dogodilo s mladim ljudima, nešto se promijenilo u njihovoj reakciji na Corbynovu iskrenost, na njegovo poštenje. Polovica ljudi prisutnih na sastancima nije imala više od 30 godina. Sindikati nisu mogli pridobiti toliko mladih ljudi. Bilo je nešto u njegovu govoru i u činjenici da nije tražio ulogu u kojoj se našao. Naravno, bila je prava muka postići da ga podupre 35 parlamentarnih zastupnika, no, jednom kad se kampanja zakotrljala, bila je jednostavno nevjerojatna. Mislim da nitko nije očekivao toliko medijske pažnje, toliko žara! Kad bismo najavili sastanak s Corbynom samo dan unaprijed, došlo bi tisuću ljudi, čak i u gradovima koji su bili umjereno naklonjeni laburistima – nemojte smetnuti s uma da smo upravo bili izgubili izbore i da je mnogo gradova glasalo za konzervativce. A zatim su došli izbori i Corbyn je odnio apsolutnu pobjedu.

Kako se izabire predsjednik Laburističke stranke i kakvu ulogu u tom procesu igraju sindikati?

Ed Miliband je izmijenio izborni sustav. Prije su sindikati činili jedan od tri izborna kolegija, a sada se glasa pojedinačno. Na zadnjim su izborima članovi Laburističke stranke i pridruženi članovi imali pravo glasa na izborima za predsjednika stranke, tako da su ljudi mogli platiti dvije funte, pridružiti se stranci i glasovati. Nakon toga smo tražili način da postanu redovni članovi Laburističke stranke. No mi nismo Laburistička stranka, mi smo nezavisni sindikat. Stranka i mi smo dvije različite organizacije i mi to poštujemo, a od njih očekujemo isto. Istovremeno vidimo stranku kao vrijedno sredstvo. Otvaranje vrata novim članovima za dvije funte smatramo dobrom strategijom nalik članstvu u našem sindikatu. Ne znam kako su se toga sjetili, no broj članova im je narastao s 200.000 na 420.000. Sada u Laburističkoj stranci lokalna razina ima veći utjecaj, članovi na lokalnoj razini su ti koji će spriječiti napade na sindikate.

Možete li nam reći nešto o trenutnoj suradnji Corbyna i sindikata Unite?

Corbyn dobro surađuje sa sindikatima. Vjeruje u sindikalizam i ističe naše boje. Nedavno je došao na prosvjed Kongresa radničkih sindikata (TUC – Trade Union Congress) protiv Prijedloga Zakona o sindikatima s bedžem na kojem je pisalo “VOLIM SINDIKATE”. To je bilo nevjerojatno – Tony Blair nikad ne bi nosio sindikalni bedž, zar ne? Govori našim jezikom i drži do principa. Bio je pripadnik koalicije koja se protivila ratovima u Afganistanu i Iraku, Stop the War Coalition, pa i po tom pitanju imamo nešto zajedničko. Već se obvezao podržati naše stavove prema Prijedlogu Zakona o sindikatima. Pobijedi li na parlamentarnim izborima, neće dopustiti da taj zakon bude donesen. Podržao je i nedavni štrajk liječnika pripravnika – posjećuje njihove prosvjede, podupire ponovnu nacionalizaciju zdravstva...

Kako to da je Unite odlučio ostati pridružen Laburističkoj stranci unatoč sukobima nakon Blaireova odstupanja s mjesta premijera?

Kada je riječ o odnosu s Laburističkom strankom, sindikati u osnovi imaju dvije opcije. Ili ostajete povezani s njome trudeći se da je usmjerite u nekom poželjnom smjeru, ili prekidate vezu. Puno se govorilo o prekidanju veza sa strankom i neke su organizacije, poput Nacionalnog sindikata prometnih radnika (RMT - National Union of Rail, Maritime and Transport Workers), već davno prekinule svoju vezu s laburistima. Ljudi su počeli postavljati pitanja, zanimalo ih je zašto financiramo stranku ako ne dobivamo ništa zauzvrat. Unite nije imao problema s kojima su se suočili neki manji sindikati jer smo mi imali strategiju. Znali smo da će nam trebati 5, 6, 7, 8 godina da regrutiramo ljude na lokalnoj razini kako bi postigli da parlamentarni zastupnici koji dijele naše vrijednosti budu izabrani. Sada imamo 36 izabranih parlamentarnih zastupnika. I, naravno, jednom kad se pojavio Corbyn, priče o prekidanju veza sa strankom su prestale. Posljednjih su se mjeseci neki sindikati ponovno pridružili Laburističkoj stranci, a vjerujem da i RMT razmišlja o tome. Dakle, da se vratim na vaše pitanje, posrećilo nam se s Corbynom i priče o odvajanju od stranke su zamrle.

Na koji način potičete svoje članove da se angažiraju u Laburističkoj stranci na lokalnoj razini?

Imamo više strategija, jedna od njih je program za buduće kandidate – pronalazimo ljude koji su angažirani u lokalnoj zajednici i koji su članovi Laburističke stranke kako bismo saznali koji su njihovi ciljevi. Žele li postati vijećnici? Bi li jednoga dana htjeli postati parlamentarni zastupnici? Ako pokažu interes i ako mislimo da bi kao parlamentarni zastupnici držali do svojih sadašnjih uvjerenja, spremni smo ih podržavati tijekom sljedećih pet, šest godina. Nakon toga će, kada dođu izbori, imati potporu u svojoj izbornoj jedinici. Dakle, ne samo da se učlanjuju u Laburističku stranku, ljudi se u njoj zapravo aktivno angažiraju, a to nam može pomoći da stranku izvedemo na put koji smatramo ispravnim. Usto, svake godine održavamo političku edukaciju, Unite National Political School. Riječ je o poprilično velikom projektu koji privlači oko 150.000 ljudi. Svi sudjeluju u edukaciji koja kulminira velikim skupom u Durhamu na koji dolaze i svi naši predstavnici kako bi se zajedno osnažili i nadahnuli. Također, u svakoj regiji imamo osobu čiji je posao održavati suradnju s laburistima, u sklopu Organizacije za suradnju sindikata i Laburističke stranke (TULO – Trade Union and Labour Party Liaison Organisation), graditi mrežu savjetnika itd. Dakle, u cijelosti pokrivamo lokalnu, regionalnu i nacionalnu razinu.

Naša sljedeća tema je novi Prijedlog Zakona o sindikatima. Možete li objasniti kako je došlo do nacrta tog prijedloga zakona?

Što mislite, zašto je došlo do tog prijedloga zakona? Ne zato što štrajkovi u Ujedinjenom Kraljevstvu izmiču kontroli, ne zato što su sindikati nedemokratični, nego zato što je tu odluku donijela Konzervativna stranka. Oni guraju taj prijedlog zakona jer samo organizirani radnici mogu zaustaviti posljednje pokušaje privatizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu, pokušaje da se privatizira nacionalni sustav zdravstvene skrbi NHS (National Health Service). Dakle, spriječe li radničko organiziranje, njihovi planovi privatizacije će uspjeti – otklanjaju prepreke na putu prema neoliberalizaciji, eto što čine. Dakle, zamišljeno je da će ovaj prijedlog zakona spriječiti radničku organizaciju i olakšati privatizaciju. Oni žele ekonomiju temeljenu na uslužnim djelatnostima, s niskim plaćama i radnicima koji nisu organizirani.

Koji elementi ovog prijedloga zakona su ključni?

Uključili su neke zaista nevjerojatne stavke o upotrebi društvenih mreža prema kojima bismo tweet o nekom sporu poslodavcu trebali najaviti dva tjedna unaprijed, kao i pokretanje stranice na Facebooku. Te su stavke uključene u prijedlog zakona samo kako bi ih poslije mogli maknuti i reći da su nas saslušali i uklonili neke od spornih točaka. No najveći problem su pragovi koje bi sindikati trebali prijeći kako bi glasovanje na radničkim referendumima bilo valjano. Oni bi htjeli da se prag izlaznosti podigne na minimalno 50%, a da 40-50% od onih koji izađu na glasovanje glasuje “za”. Neki sindikati, poput RMT-a, neće imati problema s tim jer izlaznost na njihovim glasovanjima iznosi 80%, sa 75% glasova “za”. S druge strane, u nekim većim organizacijama, poput NHS-a, izlaznost je manja i iznosi 10-20%. A oni žele da takva izlaznost bude nelegalna. Mi smo se s time složili, no rekli smo da, ako već žele podići prag izlaznosti na 50% s 45% glasova “za”, tražimo da nam dozvole elektronsko glasovanje, kao i glasovanje na radnom mjestu. Rekli smo da ćemo se, ako je njima do modernizacije, mi rado modernizirati, posebice s obzirom na činjenicu da svi glasuju na taj način, uključujući Konzervativnu stranku.

Možete li objasniti još neke od stavki ovog prijedloga zakona?

Vremenski raspon u kojem izglasana odluka o štrajku ostaje legitimna još je jedan od bitnih elemenata ovoga prijedloga zakona. Ovaj prijedlog zakona kaže da odluka o štrajku vrijedi samo tri mjeseca pa bi pregovori bili vremenski ograničeni. Ovim prijedlogom zakona također žele povećati vremenski period u kojem poslodavcu moramo najaviti glasovanje. Ne zaboravite da u tom razdoblju poslodavac može na razne načine razjediniti sindikat. Dakle, ako mu glasovanje najavimo mjesec dana unaprijed, poslodavac ima četiri tjedna za lobiranje. Kad započne štrajk, ljudi više neće biti sigurni žele li štrajkati.

Mijenja li ovaj Prijedlog Zakona o sindikatima opcije koje sindikati imaju na raspolaganju u organizaciji štrajkova ili pregovorima s poslodavcem?

Da. Sada, ako dođe do štrajka, poslodavac ne smije zaposliti štrajkolomce preko neke od agencija za privremeno zapošljavanje. No ovaj će prijedlog zakona to dozvoliti. Možete li to zamisliti – slat će agencijske radnike zaposlene da prekinu štrajk i odrade posao radnika u štrajku! No najviše me brine da poslodavci neće zapošljavati štrajkolomce preko neke od agencija, nego nezaposlene radnike koji primaju naknadu za nezaposlenost (eng. workfare). Ti ljudi su u zaista ranjivom položaju, a oni će ih natjerati da prekinu štrajk i odrade posao.

Možete li objasniti pojam workfare?

Nezaposleni u Ujedinjenom Kraljevstvu primaju naknadu koja iznosi 75 funti tjedno. Ako se pojavi neki posao dok primaju naknadu, ti ga ljudi moraju prihvatiti kako je ne bi izgubili. Kompanije sada na temelju te odredbe iskorištavaju besplatnu radnu snagu. Mnogo članova našeg sindikata prima tu naknadu. Znaju da dobivaju dvije funte po satu, znaju da su izrabljivani, no nadaju se da će dobiti posao budu li dovoljno radili dok primaju naknadu. Teško je to gledati jer oni odrade svojih šest mjeseci posla, a kompanija pronađe nove radnike jer je navikla iskorištavati besplatnu radnu snagu. Dakle, radi se o veoma štetnom i podmuklom aranžmanu. Kad god saznamo da neka kompanija iskorištava radnike koji primaju ovu naknadu, pokrenemo kampanju protiv nje, no ta borba nije laka. Jednom kad se kompanije naviknu na iskorištavanje besplatne radne snage, kako uopće možemo pregovarati o povišicama i mirovinama?

Osim Prijedloga Zakona o sindikatima, veliki problem u Ujedinjenom Kraljevstvu predstavljaju i ugovori bez zajamčenog radnog vremena (zero-hour contracts). Možete li opisati zbog čega su ti ugovori problematični?

Koliko je meni poznato, ugovori bez zajamčenog radnog vremena pojavili su se u obrazovnom sektoru prije 10-15 godina. Bili su namijenjeni gostujućim predavačima koji bi došli održati jedno  predavanje pa im nije trebao ugovor o radu – njihov ugovor ne bi jamčio radno vrijeme. U tom se trenutku činilo da takvi ugovori dozvoljavaju fleksibilnost u ispunjavanju te konkretne potrebe pa se stoga nisu činili izrabljivačkima. Činilo se da je riječ o ugovorima koji odgovaraju potrebama određene skupine radnika u određenom trenutku i nitko nije bio previše zabrinut ili zgrožen. S vremenom su poslodavci, napose u maloprodajnom sektoru, pomislili kako su takvi ugovori sjajna ideja – zašto tražiti od ljudi da potpišu ugovor o radu koji im daje pravo na mirovinu, pravo na plaćeno bolovanje, pravo na godišnji odmor? Zašto bismo to učinili kada im umjesto toga možemo ponuditi ovaj ugovor bez zajamčenog radnog vremena na temelju kojeg im ne moramo osigurati ništa?

Dakle, maloprodajni sektor se zaista oduševio ugovorima bez zajamčenog radnog vremena koje su britanskim medijima predstavili kao fleksibilan model koji je oduševio studente.

Nekoliko godina nakon njihove popularizacije, do nas su doprle neke činjenice o ovoj vrsti ugovora. Prosječna dob radnika s takvim ugovorima bila je do 35 godina starosti. Ljudi su radili na ugovore bez zajamčenog radnog vremena između 6, 7, 8 godina. S ugovorom bez zajamčenog radnog vremena ne možete dobiti hipoteku. S ugovorom bez zajamčenog radnog vremena ne možete dobiti kredit jer ne možete jamčiti da ćete zaraditi određenu svotu novca. Jedan tjedan ne radite, drugi radite 40 sati.

Zatim je Vince Cable, ministar u koalicijskoj vladi, otkrio nešto od ogromnog značaja: vlada na temelju ovih ugovora nije primala doprinose za socijalno osiguranje. Dakle, čak ni država nije imala koristi od tih ugovora. Država nije primala doprinose za osiguranje koje bi radnicima osiguralo potrebno plaćeno bolovanje. Poslodavci su jedini zarađivali na ugovorima bez zajamčenog radnog vremena. Novac se nije vraćao u sustav.

Procijenjeno je da 800.000 ljudi radi na ugovor bez zajamčenog radnog vremena. Naša je procjena da ih je gotovo 1,5 milijuna. Stoga smo u posljednje vrijeme usmjerili pažnju na tvrtku Sports Direct, koja vrijedi milijarde i koja je jedan od najvećih korisnika ugovora bez zajamčenog radnog vremena, kako bismo ukazali na to da se ovim ugovorima ne koriste male radnje ili studenti, nego velike kompanije.

Tvrtka Sports Direct je sada na zlom glasu zbog ‘viktorijanskih’ radnih uvjeta i iznimno velikog broja radnika s ugovorima bez zajamčenog radnog vremena. Možete li opisati model rada u tvrtci Sports Direct i kampanju sindikata Unite usmjerenu protiv tog modela?

Sports Direct, kao što sam rekao, u Ujedinjenom Kraljevstvu ima 440 trgovina s 28.000 zaposlenih, od kojih 21.000 radi na ugovor bez zajamčenog radnog vremena. U mjestu Shirebrook, koje se nalazi u Derbyshireu, ta tvrtka ima veliko skladište u kojem radi između 3.000 i 5.000 radnika. Mislim da je na neodređeno zaposleno 300 radnika, dok je ostalih 4.700 zaposleno preko agencije.

Prošlog rujna smo započeli s dvostrukom kampanjom: želimo zabraniti ugovore bez zajamčenog radnog vremena u trgovinama i želimo da radnici u skladištu prijeđu na ugovore na neodređeno i plaću dostatnu za život. Sve u svemu, želimo razotkriti prakse zapošljavanja u tvrtci Sports Direct.

U početku smo s četvrtim programom BBC-a radili na emisiji The Secrets of Sports Direct. BBC je potajice ubacio svoje ljude u skladište kako bi snimili sve što se tamo događa. S tim smo počeli prije početka kampanje u rujnu. Znali smo što se događa u tom skladištu. Godinama smo govorili što se događa u toj tvrtci, no nitko nije slušao. Pokrenuli smo ovu kampanju kako bismo u potpunosti razotkrili Sports Direct na kreativan način, s lokalnom zajednicom i mladima kao pokretačkom snagom. Stoga smo prije svega morali pokazati javnosti što se događa u tom skladištu.

Ispričali smo čitavu priču o ugovorima bez zajamčenog radnog vremena i agencijama za privremeno zapošljavanje, no ljudi to nisu smatrali lošim, govorili su da je to u Ujedinjenom Kraljevstvu u današnje vrijeme normalno. Morali smo im reći što se zapravo događa u tom skladištu. Znali smo za priču o mladoj Poljakinji koja je rodila djevojčicu u svlačionici skladišta u vlasništvu tvrtke Sports Direct, što je zaista grozno! Dva, tri puta je pitala za dopuštenje da ode u bolnicu. Jedan od upravitelja skladišta rekao joj je da će, ode li, sljedeći tjedan ostati bez posla. Jednom kad su isplivale priče o radnicima koji strahuju da u narednom tjednu neće imati posla, o djevojci koja je bila toliko prestrašena da je rodila u skladištu, ljudi su se počeli pitati što se tamo događa.

Tad smo se preko BBC-a pozvali na Zakon o pravu na pristup informacijama. Saznali su da je na jedno radno mjesto u godinu dana 78 puta pozvana hitna pomoć – zbog manjih nezgoda i radnika koji je za vrijeme večere u kantini dobio napadaj. Ljudi su mislili da je samo zaspao. 

Jednom kad su takve stvari počele izlaziti na vidjelo, počeli smo raditi s Guardianom koji je u skladište potajno poslao svoje reportere koji su razotkrili za to skladište uobičajene pretrese radnika. Dvije smo godine govorili da ljude pretresaju. Govorili smo im da se od muškaraca i žena traži da na kraju svoje smjene stanu u red za pretres. Odrade svojih osam sati – odrade svojih deset sati – završe s poslom i potom dolaze do osiguranja, staju u red i čekaju pretres. Moraju pokazati donje rublje kako bi dokazali da nisu ništa ukrali od Sports Directa.

Dakle, jednom kad smo počeli razotkrivati sve te stvari, kampanja se stvarno zakotrljala. Uvukli smo se na godišnji sastanak dioničara Sports Directa, kupili smo njihove dionice, i Mikeu Ashleyju, vlasniku, postavili nekoliko pitanja o stvarima koje se događaju u njegovoj tvrtci. Porekao je pretrese u skladištu pred medijima. Kad smo razgovarali s 2.000 radnika kojima je tada završila smjena, rekli su nam da toga dana nije bilo pretresa. Sljedećeg dana pretresi su ponovno započeli. Postajalo je jasno da je Ashley samo stručnjak za medijske spinove. Mediji su to prepoznali i izvijestili o pretresima.

U suradnji s Guardianom i BBC-om počeli smo razotkrivati sve više: otkrili smo vezu između smještaja u Shirebrooku i radnika u skladištu Sports Directa. Trosobni stanovi su bili preuređeni u sedmerosobne, a stanodavci su zarađivali izrabljivanjem radnika koji su tamo stanovali. Zatim smo saznali za mnoge slučajeve seksualnog izrabljivanja radnica koje su trebale posao za naredni tjedan.

Radnicima je poraslo samopouzdanje, njihove su priče počele izlaziti na vidjelo i ljudi su se pridružili našoj kampanji. No, kada odemo u Shirebrook i nekome od radnika damo pristupnicu za sindikat, kamere to snime. Moramo biti veoma lukavi u organizaciji.

Što se tiče javnosti, svaka je javnost – i ljudska priroda općenito – sklona reagirati ako vidi nepravdu, ako vidi da nešto nije pošteno. Stoga smo pokrenuli napad na cijenu dionica tvrtke Sports Direct i prepolovili je. Vrijednost tvrtke je pala s 4,8 milijardi na 2,2 milijarde funti. To je uobičajena strategija napada na ugled tvrtke. Njihov ugled sada strmoglavo pada.

I konačno, Parlament je nakon naše šestomjesečne kampanje pozvao Mikea Ashleyja na razgovor o praksama zapošljavanja u Sports Directu, što je potez bez presedana. A što je najbolje za nas, on ih je odbio!

To dovodi autoritet Parlamenta u pitanje.

Nas to stavlja u sjajnu poziciju jer će javnost pratiti ovakav sukob između političara i velikog poslodavca. Mnogo toga ovisi o 7. lipnju. Nemojmo smetnuti s uma da su se na razgovor u Parlamentu odazvali i Murdoch i Google...

Isto tako, nemojmo zaboraviti da je riječ o klasnom problemu. Mike Ashley nije jedan od starih bogataša, njegovo bogatstvo je novostečeno, što mu zamjeraju brojni torijevski zastupnici, potomci stare aristokracije, starog novca. Tko je ovaj čovjek iz radničke klase, novopečeni bogataš koji ne želi odgovarati na naša pitanja – pitaju se.

Ulozi su visoki, počeli su rasti s početkom naše kampanje.

Možete li ukratko opisati uvjete u kojima u tvrtci Sports Direct rade radnici migranti? Kakvi su njihovi ugovori? Razlikuju li se od ugovora britanskih radnika? Igraju li agencije za privremeno zapošljavanje veliku ulogu pri zapošljavanju radnika u tvrtci Sports Direct?

Procjenjujemo da u skladištu tvrtke Sports Direct u Shirebrooku radi oko 700 Britanaca i negdje između 3.000 i 4.000 radnika migranata. U početku je Sports Direct izravno zapošljavao radnike iz Poljske. U Poljskoj su godinama oglašavali te poslove, ‘te fantastične poslove’ u Sports Directu.

U tom skladištu ima samo 300 stalnih poslova, samo 300 ljudi radi na neodređeno. Među njima ima i Britanaca i radnika migranata koji rade kao voditelji timova ili upravitelji. Ljudi ostaju na tim pozicijama jer im Sports Direct svake dvije godine isplaćuje bonuse koji mogu doseći i 30.000 funti. To je ono što nagoni ljude da drugim ljudima upravljaju na ovakav način – žele dobiti 30.000 funti bonusa. Taj iznos ovisi o cijeni dionica pa je Mike Ashley izjavio da smo svojim akcijama oštetili radnike, da smo spustili cijene dionica pa Sports Direct menadžerskom osoblju ne može isplatiti velike bonuse. Novac je za radnike s ugovorom na neodređeno i pozicijom voditelja tima zaista veliki poticaj, neovisno o njihovoj nacionalnosti. Sve ovisi o tome imate li poziciju upravitelja i jeste li voljni upravljati ljudima na određeni način.

Ako radite u skladištu Sports Directa i pakirate robu, postoji određen broj narudžbi koje morate obraditi po satu. Taj se broj stalno mijenja pa ga nikada ne možete doseći. Prozivaju ljude preko razglasa. Ako ne radite dovoljno brzo, prozovu vas imenom i kažu da ne radite dovoljno brzo, da zaostajete i da biste trebali požuriti. Zato je hitna pomoć pozvana 78 puta – ljude tjeraju na strašan napor kako bi odradili predviđeno. A upravitelji ih tjeraju jer žele bonus po isteku dvije godine.

Činjenica da je ostalo osoblje zaposleno preko agencija za privremeno zapošljavanje predstavlja veliki problem. Sindikati u tim agencijama ne djeluju, a radnici im plaćaju određeni iznos za pokrivanje administrativnih troškova. Riječ je o 7 ili 8 funti svakoga tjedna. Pokušavamo saznati je li tako nešto legalno. Mislim da radnici mogu tražiti povrat novca ako moraju putovati do agencije koje je udaljena 20 milja. No, ako agencija od 4.000 radnika dobiva 8 funti tjedno, to je lijepa svota za nepostojeći posao.

Kao što sam već rekao, Sports Direct se prije oglašavao u Poljskoj, no mislim da radnici iz Poljske sada vide o kakvoj je tvrtci riječ i ne misle da je sjajna. Stoga je sada oglašavanje usmjereno na Rumunjsku, Sloveniju, Slovačku, cijelu Istočnu Europu.

Riječ je o velikoj tvrtci koja ne treba zapošljavati radnike preko agencija. Može zaposliti ljude na neodređeno. Da, teško bi radili, no na neodređeno vrijeme i uz plaću dostatnu za život. Nije bitno jeste li iz Poljske, Slovenije, Engleske, Škotske – ne biste smjeli biti izrabljivani. Oni izrabljuju ljude koji ne znaju jezik, koji ne znaju što se zapravo događa. Tu u priču ulaze naši tečajevi engleskog jezika koji radnicima migrantima pomažu razumjeti situaciju i donijeti informiranu odluku o tome izrabljuje li ih netko ili ne. Potom mogu odlučiti trebaju li se učlaniti u sindikat kako bi to izrabljivanje prekinuli.

Spomenuli ste tečaj jezika, postoje li i neke druge aktivnosti namijenjene radnicima migrantima?

Mnogo ulažemo u izgradnju međusobnih odnosa. U Shirebrooku je veliki problem to što se Britanci i migranti u velikom broju slučajeva ne slažu. Došlo je do nekoliko napada nožem. Mediji žele da se takve stvari događaju. Ne žele da se radnici slože, žele da se britanski radnici svađaju s radnicima iz Poljske, Slovenije i Slovačke zbog kulturnih razlika, i da se ne stignu usredotočiti na Sports Direct... Svjedočimo jačanju desnice koja tvrdi da bi britanske poslove trebali dobivati Britanci. No, 700 britanskih radnika koji rade u tom skladištu jednako je izrabljivano kao i svi ostali.

Organiziramo neka kulturna događanja na koja svi donose hranu iz svoje domovine. Zapravo samo razgovaramo i radimo na izgradnji međusobnih odnosa. Danas imamo proslavu – trebao sam biti tamo, no svejedno sam ovdje – za 150 ljudi koji završavaju tromjesečni tečaj engleskog jezika. Podijelit ćemo im diplome, svi donose neku hranu, a rezervirali smo i disko – da, disko, znam da je to staromodno. Dakle, dvjestotinjak ljudi će se skupiti u bivšem radničkom klubu nekad povezanom s rudnikom. To je jedino što nam je preostalo od rudnika. Bit će sjajno kad se svi ti radnici skupe, kad jednostavno počnu razgovarati.

Ovakav proces organizacije može biti veoma spor, no, organizirate li se na ovaj način, gradite čvrste veze koje je teško prekinuti. Sporo je, no zaista vrijedi truda.

Uključujete li migrante u sindikalnu organizaciju? Kako se taj proces razlikuje od organizacije lokalnih radnika?

Očito je da ponekad imamo problema s jezikom, kulturom i objašnjavanjem pojma sindikata. Ponekad se rad s migrantima ne razlikuje od rada s mladim ljudima koji jednostavno ne znaju što je sindikat. Zašto bi se učlanili u sindikat, zašto bi se trebali učlaniti u sindikat – poslodavci će ih sigurno tretirati pošteno. Trebamo se riješiti tog naivnog pogleda na svijet rada.

Organiziramo veliki broj satova engleskog jezika po prihvatnim centrima za izbjeglice i sponzoriramo njihovo članstvo u sindikatu, plaćamo njihovu članarinu. Dolaze na satove engleskog i na taj se način integriraju u zajednicu. Dakle, mnogo radimo s izbjeglicama i radnicima migrantima, radimo na jeziku jer nam se čini da im to daje prvi poticaj za organizaciju. No jednako tako razgovaramo s njima o radu u Britaniji, o pravima koja imaju.

Dakle, trudimo se educirati ih o pravima koja imaju i pomoći im da se organiziraju zajedno s britanskim radnicima. Svi smo mi isti. Nije bitno odakle smo, radnici smo. Nije bitno iz koje zemlje dolazimo, bitno je samo da surađujemo kao kolektiv. Kolektivni etos nam je veoma važan, nužan je ako želimo surađivati i postići promjene.

Izgradnja međusobnih odnosa je ono što je bitno, to nas osnažuje kada se želimo organizirati na radnom mjestu. Mislim da svi sindikati žele to postići, ne samo Unite.

U proračunu za obrazovanje ne postoje sredstva koja bi osigurala besplatne sate engleskog jezika za strance. Prije je država plaćala sate engleskog jezika ljudima koji su došli raditi u Ujedinjeno Kraljevstvo. No, uz mjere štednje, to je ukinuto. Unite je sada jedna od rijetkih organizacija u Ujedinjenom Kraljevstvu koja nudi besplatne sate engleskog jezika za strance. Mislim da je to sjajan način da nastavimo pomagati ljudima.

Kakav je stav sindikata Unite prema mogućem izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije (tzv. Brexitu) i zašto?

Referendum o članstvu u Europskoj uniji zakazan je za 23. lipnja. UKIP-ova kampanja za izglasavanje članstva u Europskoj uniji stjerala je Konzervativnu stranku u kut prije posljednjih izbora. Konzervativci u svojim redovima imaju mnogo euroskeptika pa je Cameron rekao da će, bude li izabran, organizirati referendum kako bi zadovoljio i taj dio stranke. Konzervativna je stranka izabrana s malom većinom pa sada Cameron mora održati ovaj referendum, iako to zaista ne želi.

Vrlo je zanimljivo da su i desnica i ljevica podijeljene po pitanju referenduma o izlasku iz Europske unije. Dakle, desnica je podijeljena na dvije frakcije. Cameron i njegova vlada žele ostati u Europi jer gaje viziju poduzetničke Europe koju bi, pod sporazumom nalik TTIP-u, vodili poslodavci. Tu viziju, dakle, podržavaju poslodavci i poduzetnici pogonjeni zamislima o eksploataciji slobodnog kretanja radne snage. To je njihova vizija Europe.

Druga frakcija, s Borisom Johnsonom kao predstavnikom, gaji elitistički pogled na suverenost i tvrdi da je Ujedinjeno Kraljevstvo moćna zemlja koja treba donositi vlastite zakone – broj zakona koji se donose u Bruxellesu je prevelik i to šteti našoj suverenosti pa bismo trebali izaći iz Unije iz principa.

I ljevica je podijeljena. S jedne strane stoji Unite i mi smatramo da bismo trebali ostati u Europi jer tako možemo dobiti veća prava na radnom mjestu. Brojni zakoni povezani s radom, od kojih radnici u Britaniji imaju koristi, pristižu iz Europe. Mi imamo viziju radničke Europe. Želimo društvene promjene u Europi. Želimo Europu kakva je zamišljena pri osnivanju Europske unije. To je naš cilj. Vodstvo sindikata Unite i njegovi članovi progresivno su usmjereni. Ne angažiramo se samo u borbi za uvjete na radnom mjestu, posebno smo angažirani u organiziranju nezaposlenih i organiziranju koje je potrebno za društvenu promjenu. Naši su članovi vidjeli da smo spremni uhvatiti se u koštac s velikom organizacijom. Usto, Laburistička se stranka sada, prvi put nakon dugo vremena, kreće u smjeru koji se poklapa s ciljevima i vrijednostima sindikata Unite. Ostali smo u stranci, promijenili je i sada se kreće u željenom smjeru. Takve nam pobjede, neke manje, neke veće, podižu samopouzdanje – mislimo, ovo je dobra strategija, trebali bismo ostati u Europi i promijeniti je kako bi odgovarala željama Europljana. Stoga ćemo glasovati za ostanak u Uniji.

S druge strane, organizacije poput RMT-a smatraju da ostanak u Europi ide na ruku samo poslodavcima i da će situacija postati samo još gora. Europa nije ispunila zamišljene ciljeve i nikad neće, pa bismo trebali izaći iz Unije.

Bit će to zanimljiva rasprava, sa zanimljivim kampanjama s obje strane. Mislim da nitko ne zna kako će Britanija glasovati.

 

David Condliffe je član sindikata Unite the Union. Radi kao lokalni koordinator regije East Midlands te kao koordinator programa Unite in Schools.



Intervju vodili Ana Vračar i Zoran Veselinović

S engleskog prevela Petra Požgaj

 

O Sekciji mladih u Uniteu možete se informirati u intervjuu sa Charlotte Upton i Anthonyjem Curleyjem.

O edukacijskim programima Unitea, a posebno o političkoj školi koja članove Unitea priprema za izborne liste Laburističke stranke, možete se informirati u intervjuu s Bobom Fazakerleyjem.

O organiziranju agencijskih radnika dodatno se možete informirati u intervjuu s mladim sindikalnim aktivistom iz Unitea Ianom Swanom.