Denis Sadiković, aktivist Fronta slobode iz Tuzle: Prvi dan je na plenumu bilo dvadesetak ljudi, drugi dan 70, a treći plenum je brojao 200 ljudi. Na zadnjem plenumu sudjelovalo je gotovo tisuću građana. Zadnjih deset dana se dokazalo da jednostavno ne možemo predvidjeti što će se dogoditi sutra.

"Na plenumima sam primijetio da malo tko spominje pokretanje proizvodnje." (Foto: Plenumtk)

Tuzlanski kraj, nekad poznat po razvijenoj industriji koja je zapošljavala na desetke tisuća radnika, ovih se dana našao u centru pozornosti zbog prosvjeda koji su se iz tog kantona proširili gotovo cijelom BiH. Činjenica da su zbog privatizacijskog procesa ostali bez posla te da njihova djeca u potrazi za kruhom sve češće odlaze na afganistansko ratište, gdje ratuju pod zastavom SAD-a, države koja je dugi niz godina u Tuzli imala svoju bazu, potaknula je radnike nekoliko firmi da Vladi Tuzlanskog kantona upute dopis sa zajedničkim zahtjevima. Njih četrdesetak od tada je svake srijede prosvjedovalo ispred zgrade vlade, a onda su im se nakon tri tjedna pridružili i ostali prosvjednici okupljeni preko Facebooka. Akcije građana Tuzlanskog kantona od tada se neprekidno nalaze u fokusu javnosti, a za tu činjenicu su među ostalima zaslužni i radnici tvornice deterdženta "Dita" o čijoj borbi je Denis Sadiković, aktivist "Fronta slobode", snimio kratki dokumentarni film. Prošlu subotu je film "Glas Dite" imala priliku vidjeti i zagrebačka publika, a nakon projekcije je u organizaciji Mladi antifašista i antifašistkinja Zagreba i Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju održana i diskusija s aktivistima iz BiH. Tom prilikom razgovarali smo sa Sadikovićem koji za "H-Alter" govori o plenumima koji se paralelno s prosvjedima redovito održavaju u desetak gradova BiH.

Prije nekoliko sati doputovali ste iz Tuzle. Kakva je trenutno tamo situacija?

Građani i građanke Tuzle se i dalje okupljaju svaki dan u 13 sati ispred zgrade Vlade kantona tojest bivše zgrade tvornice deterdženta Dita. Ti mirni prosvjedi zapravo su svojevrsna javna učionica, gdje građani razmjenjuju mišljenja, razgovaraju o plenumu, druže se i piju kavu. Na taj način javnosti daju do znanja da su oni i dalje tu i da prate što se događa. Istovremeno se održava i plenum. Posljednje zasjedanje plenuma održano je prošli četvrtak u večernjim satima kada je oformljeno dvanaest ekspertnih grupa koje se dijele po resorima. Uzor za sastavljanje grupa su zapravo bila postojeća ministarstva Tuzlanskog kantona, a postoji i trinaesta grupa koja je zadužena za logistička pitanja kao što je suradnja s radnicima. Članovi tih grupa se ovih dana intenzivno sastaju, pregledavaju postojeće probleme i pokušavaju iznaći najbolje moguće primjere za njihovo rješenje, nakon čega će se održati novi plenum.

Kakva je bila prvotna reakcija građana koji nikad prije nisu sudjelovali na plenumu?

Ljudi su u počeku bili iznenađeni. Nekima od njih bilo je teško shvatiti da plenum ne predstavlja nikakvu političku stranku ni da to tijelo nema svog službenog predstavnika pa su na prvi plenum došli ne znajući što ih tamo očekuje. Naravno, vladala je nesigurnost i pojavio se popriličan broj pitanja kojom su željeli razriješiti svoju prvotnu zbunjenost. No, čim su se upoznali s direktnim i konkretnim iskustvima s prvog plenuma, oduševili su se.

Koliki broj građana Tuzle sudjeluje u radu plenuma?

Baš kao i sam broj prosvjednika, i broj učesnika na plenumu je eksponencijalno rastao. Prvi dan je bilo dvadesetak ljudi, drugi dan 70, a treći plenum je brojao 200 ljudi, zbog čega svi nisu mogli ući u prostoriju u kojoj se održavao. Na zadnjem plenumu sudjelovalo je gotovo tisuću građana. Budući da se dnevno povećava broj sudionika, sve do samog početka plenuma ne znamo koliko će se točno građana odazvati na poziv. Na predzadnjem, šestom plenumu, jedna od točaka dnevnog reda je bila da se organizira javno prenošenje zbog prigovora da plenum nije transparentan jer građani drugih općina pri Tuzlanskom kantonu nemaju jasan uvid što se na njemu događa. Bilo je prijedloga da direktan prijenos ide preko radija ili televizije, no zbog manjka vremena to se nije moglo realizirati pa organiziran live stream preko interneta. U jednom trenutku je prijenos gledalo preko šest tisuća građana.

Postoji li koordinacija između plenuma koji se održavaju u različitim gradovima BiH?

Ne postoji službena koordinacija, ali postoje međusobne podrške. Također, razvili smo i internu komunikaciju. Nije da ne želimo surađivati, već se sve to događa zbog komplicirane strukture vlasti u BiH. Kantoni imaju tolike ovlasti da građani, na primjer, Tuzle, nemaju što tražiti među građanima Sarajeva koji odlučuju o problemima u svom kantonu. Ti problemi možda jesu iste prirode, ali svaki kanton ima točno određenu strukturu kojoj se obraća. Kantoni su okovi koji građane drže u vlastitim zidovima zbog čega je onemogućen svaki pokušaj solidarnosti. Moguće je da se u dogledno vrijeme izrodi suradnja na koordinaciji, ali zbog različitih problema ne vjerujem da će doći i do ujednačavanja naših zahtjeva.

Postoji li šansa da se plenum ustroji i na državnom nivou?

Smatram da je to nemoguće. Nitko ne može, primjerice, predstavljati građanina Tuzle u Sarajevu. Slični problemi se već pojavljuju u Tuzlanskom kantonu koji je najmnogoljudniji pa je građanima ostalih općina zbog loše prometne povezanosti, financijskih, ali i komunikacijskih poteškoća teško doći u Tuzlu na plenum. Svi smo svjesni da se stanovnici manjih općina boje da će opet Tuzla biti ta koja će im svima kreirati živote. To je problem koji jednostavno ne možemo premostiti i zbog kojeg vjerujem da je nemoguće organizirati plenum na državnom nivou. No, možda se u dogledno vrijeme razvije tehnologija koja će nam svima jamčiti ravnopravno sudjelovanje u procesu donošenja odluka i na državnoj razini.

Prvi uspjeh tuzlanskog plenuma je ukidanje povlastice tkz. bijelog hljeba za dužnosnike, odnosno više im se neće isplaćivati plaća u godini nakon prestanka mandata koju su primali dok su bili na funkcijama. Vjerujete li da će vlasti imati sluha i za ostale zahtjeve?

Budući da Vlade više nema, Skupština je ta koja je prije svega usvojila zahtjev za održavanjem javnog reda i mira u gradu, ukidanje svih prekršajnih prijava koje su bile adresirane na prosvjednike koji su bili uhićeni te zahtjev za njihovim puštanjem iz pritvora. Zbog ukidanja bijelog hljeba samo je u budžetu Tuzlanskog kantona ušteđeno oko milijun i 600 tisuća maraka. Dalje ne možemo predviđati što će se dogoditi. Može se dogoditi da već sutra narod iz kojekakvih razloga izgubi povjerenje u plenum. Zadnjih deset dana se dokazalo da jednostavno ne možemo predvidjeti što će se dogoditi sutra. Tako funkcioniraju plenum i prosvjedi. Pretpostavljam da će Skupština usvojiti dio zahtjeva, a da će ostale prolongirati do izbora.

Jedan od zahtjeva plenuma je i revizija privatizacije. Što je s proizvodnjom?

U prvom proglasu istaknuo se zahtjev za reviziju privatizacije, vraćanje privatiziranih poduzeća u državno vlasništvo te zahtjev za pokretanje proizvodnje u onim poduzećima u kojima je to moguće. Takav zahtjev iznijeli su predstavnici pet tvornica koje su započeli prosvjede. No, na plenumima sam primijetio da malo tko spominje pokretanje proizvodnje. Iznosili su probleme neuspjele privatizacije, kako žele da se regulira radni staž, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ali proizvodnju jednostavno ne spominju.

Kako to objašnjavate?

Pretpostavljam da je riječ o bojaznosti od traženje posla. Naš narod je do te mjere istraumatiziran jer je gotovo siguran da će dobiti odbijenicu i prije nego preda molbu za zaposlenje. Taj strah je toliko usađen da građani više ne razmišljaju na način da su oni zapravo pripadnici radničke klase. Dosadašnja praksa ih je pretvorila u obespravljene socijalne slučajeve, zbog čega gube svoj radnički identitet. Većina prosvjednika zapravo nikad nije radila, a ako je i radila, bilo je riječ o poslovima za minimalnu plaću ili o radu na crno. Zbog toga ne znaju što znači sudjelovati u procesu proizvodnje, redovno uplaćivati izdatke za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i što znači imati radni staž i osiguranje.

Jedan od zahtjeva Tuzlanskog plenuma je da Skupština Tuzlanskog kantona, u suradnji s Plenumom, najkasnije do prvog ožujka ove godine izvrši izbor i imenovanje ekspertne vlade, sačinjene od stručnih, nestranačkih i nekompromitiranih članova. No, uskoro predstoje i novi izbori. Razmišljaju li sudionici plenuma o osnutku nove stranke?

O tome se još uvijek ne razmišlja, o tome će se razmišljati kada krene predizborna kampanja. Za sada je bitno da se oformi ekspertna vlada i da se kanton ponovno stavi u funkciju. Možda članovi ekspertne vlade odluče oformiti vlastitu stranku s kojom bi izašli na izbore. Ako se u osam mjeseci djelovanja dokažu kao dobri, odgovorni i pravedni, možda ih građani i prepoznaju na izborima. Ako se to ne dogodi, bojim se da ćemo ponovno ulicama hodati s markom u džepu i tisuću puta je pogledati prije nego li je potrošimo.

Spomenuli ste mogući prijenos plenuma preko radija i televizije. Kakva je uopće reakcija BiH medija na plenum? Prate li njegov rad adekvatno?

Mediji su do sada izvijestili o svakom proglasu plenuma, ali problem je što oni kao ni građani ne znaju kakva je to forma odlučivanja. Oni koji su se trudili, uspjeli su naučiti kakva je to točno formacija, na koji način ona funkcionira i da ni jedan sudionik plenuma ne može govoriti u ime svih, već u svoje vlastito ime. Mediji redovno izvještavaju javnost o točkama dnevnog reda i proglasu koji nastane nakon plenuma. Zbog zatvorenosti samog plenuma, nisu mogli manipulirati činjenicama i proizvoditi spinove o tome da plenum npr. vode pripadnici različitih stranaka, tajkuni i navijači. Plenum je uvijek korak ispred ostalih.

Zbog prijašnje manipulacije dijela medija, jedan od zahtjeva plenuma je da nadležni organi TK utvrde činjenice, sačine izvještaj i pokrenu inicijativu za utvrđivanje odgovornosti medija za širenje dezinformacija i kreiranje kaotičnog stanja u proteklom periodu. U kojoj mjeri su mediji uspjeli sputati prosvjednike?

Mediji su od svog tog kaosa od prvog dana bili izgubljeni i bukvalno su plasirali informacije koje nisu bile istinite. Događalo se da su u javnost puštali izjave ljudi s ulice koji su nagađali što se događa. To su bili prvi oblici spinanja. Već od prvog dana vidjelo se da je dobar dio medija režimski nastrojen i da izvještavaju po uputama predstavnika političkih stranaka. Ni u jednom trenutku nije bilo kritike Vlade kantona ni premijera. Točno se moglo vidjeti tko za koga radi. Budući da su se na prosvjedima pojavile različite grupe, počevši od tkz. organizatora prosvjeda, Aldina Širanovića, čelnika tuzlanske neformalne skupine Udar, do medija su dolazile i različite neistinite informacije.

Spomenuti Širanović je izjavio da plenum nema legitimitet za pregovore o uspostavi nove vlade jer nije ni stajao iza prosvjeda. Kako komentirate njegova nastojanja? Krije li se iza njih politička ambicija?

To je osoba koju osobno ne poznajem, no od prvog dana prosvjeda, bacanja kamenja, tuče s policijom, njegovog uhićenja pa do traženja da ga se pusti iz pritvora, on u javnost odašilje nedefinirane izjave bez ikakvog uporišta. Na pitanja koja su od krucijalne važnosti, on ne želi odgovarati i cijelo vrijeme prebacuje krivicu na plenum. Kao što su pozvani svi građani na plenum, tako je i on. No još ni jednom se nije pojavio na njemu. Uostalom, odvjetnik koji ga zastupa sjedi u općinskom vijeću i nalazi se u opoziciji vladajućoj strukturi. Poznat je kao oportunist koji pokušava navesti vodu na svoj mlin. Širanović je zbog svega toga ostao bez kredibiliteta i narod mu više ne vjeruje.

Prosvjedi još uvijek nisu zahvatili Republiku Srpsku. Smatrate li da bi se i tamo situacija u skorije vrijeme mogla radikalizirati?

Veliki problem Republike Srpske je centralizacija. Sve je koncentrirano u velikim gradovima, odnosno u Banja Luci i Bjeljini. Dodatan problem je što ti gradovi nisu imali razvijenu industriju, a gradovi bez industrije nemaju ni obespravljene radnike koji bi pokrenuli cijelu priču kao što je to bio slučaj u Tuzli. Tuzlanski kanton je tijekom jednog perioda u Jugoslaviji imao najveći broj tvornica. Samo Dita je u jednom trenutku zapošljavala preko 1 500 ljudi. Zbog toga u Tuzli postoji masa radnika koja je obespravljena zbog privatizacijskog procesa i koja je spremno pokazala zube vladajućim strukturama. U RS-u toga gotovo da i nema.

Koliko je za pasivizaciju odgovoran nacionalistički kurs vlade RS-a?

Nacionalizam se itekako pokušalo provući kroz aktualne prosvjede. S jedne strane optužuje se Bošnjake da su pokrenuli prosvjede, s druge strane se za sve krivi Hrvate, a na trećoj se tvrdi da je situacija u Federaciji eskalirala upravo zbog Republike Srpske. Nacionalizam je slamka spasa za kojom političari najčešće potežu u kriznim situacijama. Tuzla je jedini grad u kojem za nacionalizam nema prostora, i ta se činjenica u našem slučaju pokazala kao moment koji je ujedinio građane. Za razliku od nas, građani Mostara i Sarajeva su se daleko teže uspjeli ujediniti zbog nacionalne netrpeljivosti. Igranje na kartu nacionalizma pokazalo se najštetnijim upravo u Republici Srpskoj gdje su paralelno organizirani prosvjedi i protuprosvjedi. Čovjek se jednostavno naježi kad se prisjeti što se sve izjavljivalo na protuprosvjedima.

Tijekom prosvjeda zanimljivom se pokazala i reakcija Valentina Inzka koji je zaprijetio slanjem vojnih trupa ukoliko se situacija ne smiri. Kolika je njegova uloga u suvremenoj BiH?

Njegova je primarna uloga nadziranje rada političkih struktura, no u praksi je on zapravo marioneta, odnosno osoba koja se pojavljuje na skupovima i koja ne iznosi jasne stavove. Valentin Inzko je za vrijeme prosvjeda iz BiH otišao u Austriju, najvjerojatnije po savjet, nakon čega je dao tu nesretnu izjavu. Ali nema od toga ništa. To su špekulacije kojima se nastojalo zastrašiti političare i prosvjednike. Igrao je upravo na kartu vojske, jer se stanovništvo BiH najviše boji povratka ratnog stanja. To je naša najveća bolest koju je on itekako iskoristio. Doduše, itekako nespretno pa smo se svi samo jako nasmijali.

 

Razgovor vodila: Tamara Opačić