Časopis Rad, čiji je izdavač Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), bavit će se temama iz područja rada te radnih i socijalnih prava s ciljem otvaranja prostora marginaliziranim odnosno nereprezentiranim organizacijama, skupinama i inicijativama. U prvom broju, koji je zasad dostupan isključivo u tiskanom izdanju u zagrebačkim klubovima i galerijama Booksa, Galerija Nova, Mama i KSFF, te po sindikalnim podružnicama, objavljen je intervju s Enesom Čerimagićem iz Zelene akcije i Tomislavom Domesom  iz Prava na grad.

RAD.: Publikacija Zelene akcije i partnera Naša voda nastala je kao reakcija na reforme koje država provodi u području upravljanja vodnim resursima, vodoopskrbom i infrastrukturom. Česta je percepcija u javnosti da je riječ o promjenama koje su uvjetovane ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. O kakvim je mjerama riječ i koje su, zapravo, ovlasti države u ovom sektoru?

E.Ć.: U raspravi o sektoru vodoopskrbe i njegovom zakonskom uređenju često se nameće pogrešan stav da EU uvjetuje oblik upravljanja vodoopskrbnim poduzećima. Međutim, EU ne propisuje način upravljanja niti ima ovlasti da primjerice zahtjeva privatizaciju vodoopskrbe. Ipak, Hrvatska se pristupanjem Europskoj uniji obvezala na poštivanje propisanih europskih standarda, kao što su postizanje određenog postotka pročišćavanja otpadnih voda i dostatna pokrivenost kvalitetnom vodoopskrbnom infrastrukturom, što iziskuje velike investicije, a postoje i rokovi dokle se ta obveza mora ispuniti.

T.D.: Moramo uzeti u obzir da se taj veliki infrastrukturni projekt treba dogoditi u uvjetima u kojima se konstantno traži smanjenje javne potrošnje. No ako s jedne strane želimo investirati u javnu infrastrukturu, a s druge želimo trošiti što manje javnog novca i to smatramo ključnim pokazateljem uspješnosti vlasti, onda se kao jedino logično rješenje nameće ulaganje privatnog kapitala i njegovo sudjelovanje u upravljanju, dakle – privatizacija. Pritom ostaje upitno zašto bi netko želio uložiti privatni kapital u javnu vodoopskrbu, odnosno odakle će se naplatiti profit kojeg privatni ulagač mora ostvariti.

Kada se kod nas govori o privatizaciji vodoopskrbe i odvodnje, pod time se uglavnom podrazumijeva isključivo onaj krajnji oblik – prodaja infrastrukture privatnim vlasnicima. Uz takvu definiciju svi kreatori politika vodoopskrbe i odvodnje, sa svih strana političkog spektra, mogu ponosno reći da privatizacije vode u Hrvatskoj nema i da je nikad neće biti. Nasuprot takvom gledanju, mi pod privatizacijom podrazumijevamo uvođenje privatnog profitnog sektora u isporuku javnih usluga. To mogu biti dugoročne koncesije, javno-privatna partnerstva, prodaja manjinskih ili većinskih vlasničkih udjela u vodnim poduzećima i na kraju prodaja same infrastrukture. Dakle riječ je o kontinuumu, a ne o jednostavnoj opreci  ili 100% javno ili 100% privatno.

Dodatni je problem koji proizlazi iz reforme vodoopskrbe u Hrvatskoj tzv. “načelo potpunog pokrivanja troškova”, načelo koje očito potiče iz poslovnog svijeta, a koje se pojavljuje u svim važnijim dokumentima naše vodne politike. Što to znači? To znači da se pružanje usluge vodoopskrbe i odvodnje  mora u potpunosti financirati od naknade koju plaćaju korisnici, bez prelijevanja proračunskog novca, odnosno bez preraspodjele dohotka. Jednostavnije rečeno, ovim se načelom kao ideal postavlja potpuno privatno financiranje vodnih usluga. Takav ideal u svojoj krajnjoj konzekvenci dovodi u pitanje osnovnu postavku da je voda javno dobro, nužno za život, i da je osiguranje tekuće vode i odvodnje za sve građane, bez obzira plaćaju li je ili ne, jedna od temeljnih zadaća države.

RAD.: U medijima nerijetko znamo naići na floskulu da je Hrvatska zemlja iznimno bogata vodnim resursima. Koliko ta konstatacija skriva, a koliko otkriva bitna pitanja o vodnom bogatstvu i njegovoj dostupnosti?

E.Ć.: Republika Hrvatska ima dobru pokrivenost vodoopskrbnom infrastrukturom, nešto lošiji smo što se tiče odvodnje i pročišćavanja i tu treba uložiti velike napore. Spomenuta priča oko bogatstva vodnim resursima i dalje izaziva oprečne stavove. Neki će stručnjaci reći da su te procjene prenapuhane i da Hrvatska ne spada u zemlje natprosječno bogate vodom, već da spadamo u prosjek, odnosno da smo malo iznad prosjeka. Uz to, činjenica da postoje velike zalihe vode u jednoj državi ne znači ništa ukoliko vodna infrastruktura nije dostupna ili nije jednako dostupna za sve građane.

I tu dolazimo do pravog problema – iako imamo nominalnu opredijeljenost svih političkih aktera protiv privatizacije vode (pritom se najčešće misli na privatizaciju vodnih izvora, crpljenja same vode), u Hrvatskoj je već prisutna praksa javno-privatnih partnerstava i koncesija u pojedinim područjima. Tako je primjerice u Zagrebu sklopljen koncesijski ugovor s privatnom tvrtkom za pročišćavanje otpadnih voda (nedostupan javnosti) koji je Državni ured za reviziju proglasio štetnim za Grad i njegove građane jer privatnom poduzeću omogućuje dobit od čak 46%. Dakle praksa pokazuje da kad privatiziramo dijelove infrastrukture dobivamo preveliku cijenu vode tj. vodne usluge, što u konačnici znači da ne postoji jednak i adekvatan pristup svih tom zajedničkom dobru.

RAD.: Koja je uloga Hrvatskih voda u ovim reformama? U svojoj publikaciji slikovito ih nazivate “masivnim akterom” i “monopolistom” u sektoru upravljanja vodom, ali i u samoj struci koja se bavi upravljanjem i opskrbom vodom.

E.Ć.: Hrvatske vode prikupljaju sve što se plaća kao naknada za vodu od jedinica lokalne i područne samouprave, dakle od općina, gradova, županija, i onda raspodjeljuju profit prema kriterijima koji nisu sasvim jasni. Istovremeno, Hrvatske vode zbog svoje veličine i značaja okupljaju najveći dio struke u području upravljanja vodom i drže svojevrsni monopol stručnosti.  Također, sufinanciraju veliki dio strukturnih projekata. Mislimo da je jedan od velikih problema u Hrvatskim vodama to što su odluke o financiranju velikih projekata podložne raznim lobiranjima i ne provode se transparentno. No isto tako smatramo da se to može promijeniti tako da se uspostavi društveni nadzor nad takvim odlukama. Primjerice, da u odlučivanju sudjeluju predstavnici lokalne i područne samouprave koji će imati jednako pravo glasa u donošenju odluka u Hrvatskim vodama, ali isto tako da budu prisutni i predstavnici udruga civilnog društva koji se bave zaštitom vode kao resursa i predstavnici sindikata koji se bave zaštitom općeg i javnog dobra, kao i predstavnici Ministarstva, koji bi trebali biti donosioci informiranih odluka.

T.D.:  Drugi problem kojeg ističe velik broj ispitanika s kojima smo razgovarali u našem istraživanju proizlazi iz činjenice da se kroz suradnju Hrvatskih voda i lokalnih vlasti te pripadajućih komunalnih poduzeća često preferiraju predimenzionirani projekti, odnosno projekti temeljeni na procjenama porasta stanovništva koje nisu realne. Za ovo postoje različiti razlozi: od populizma, odnosno potrebe da se biračima pokaže da se rade “velike stvari”, kako bi se lokalni političari održali na vlasti, preko interesa inženjera da izvode velike i impresivne projekte, do korupcije. Sve to dovodi do začaranog kruga u kojem troškove predimenzioniranih investicija nije moguće ni približno pokriti, a impresivni projekti u konačnici proizvode dug kojeg se ne može vraćati. U sljedećem koraku, taj će dug poslužiti kao argument za davanje Hrvatskih voda u koncesiju, te za privatizaciju. Takvu stvar, kada je u pitanju voda, nitko nije spreman javno reći, ali neki primjeri, kao što je pokušaj koncesije autocesta, pokazuju nam da je takav scenarij itekako moguć. Loše upravljanje postaje argument za privatizaciju, a tu privatizaciju – paradoksalno – zagovaraju upravo oni koji su odgovorni za upravljanje.

E.Ć.: Treba napomenuti da nikako ne smijemo upasti u zamku u kojoj se privatizacija predstavlja kao jedan od ravnopravnih modela upravljanja vodnim resursima i njihovom distribucijom. Privatizacija na bilo koji način uopće ne bi trebala biti opcija. Kako je naše istraživanje pokazalo –  svugdje je takav “model” doveo do povećanja troškova i neodrživog sustava koji u konačnici dovodi do procesa ili pokreta rekomunalizacije.

RAD.: Spomenuli ste rekomunalizaciju. O kakvim je modelima drugačijeg pristupa upravljanju vodnim resursima riječ?

T.D.: Jedan ispravak – rekomunalizacija sama po sebi nije model. Radi se o tome da se vodna poduzeća koja su bila privatizirana ili djelomično privatizirana posvuda u svijetu ponovno vraćaju u javni sektor, jer se pokazalo da je privatizacija dovela do rasta cijene i pada kvalitete usluga te smanjenih investicija u infrastrukturu, pri čemu su privatni investitori izvukli ogroman profit. Nerijetko su te privatizacije u konačnici oštetile javni proračun, tako da se čak i onaj osnovni argument zagovornika privatizacije, vezan za fiskalnu disciplinu, pokazao pogrešnim.

U nekim od tih slučajeva rekomunalizacija je praćena novim modelima upravljanja, dok se u drugima vraća stari, birokratski model (koji je i kod nas dominantan) s nekim unapređenjima, što se primjerice dogodilo u Parizu. Drugi smjer koji bih izdvojio je onaj iz Napulja, u kojem se nikad nije dogodila privatizacija, a onda ni rekomunalizacija, nego su u upravljanje vodom i odvodnjom uvedeni mehanizmi participativnog upravljanja u kojem postoji javna kontrola koja nadilazi onu klasičnu političku. 2014. smo posjetili Napulj i susreli se s ljudima iz tamošnjeg vodoopskrbnog poduzeća. Model kojeg oni primjenjuju nije savršen niti dovršen, no riječ je o svojevrsnom pionirskom poduhvatu: nastojanju da se u praksi pokaže kako loše upravljanje s jedne strane i privatizacija s druge nisu jedine alternative. Konkretno, u Napulju su u nadzorni odbor vodoopskrbnog poduzeća uključili sindikate, organizacije civilnog društva koje se bave okolišem, odnosno prirodnim resursima, građane kao korisnike i, na kraju, predstavnike gradske politike.

Pored ovog, u svijetu je kao način upravljanja vodoopskrbom prisutan model vodne zadruge, čest u latinskoj Americi, ali i manjim i dislociranim mjestima u SAD-u. Vodne se zadruge uglavnom osnivaju u ruralnim područjima s manjim brojem stanovnika. Ipak, primjer bolivijskog grada Santa Cruz de la Sierra pokazuje da je vodno zadrugarstvo primjenjivo i na veće sredine. U tom se gradu nalazi najveća vodna zadruga na svijetu, s preko 180 tisuća članova, koja vodom opskrbljuje oko 900 tisuća ljudi.

Konačno, zanimljiv je model javno-javnog partnerstva koje počiva na principu solidarnosti jednog javnog poduzeća prema drugom u dijeljenju znanja i tehnologije. Javno-javna partnerstva iznimno su koristan instrument razvojne pomoći, najčešće od globalnog Sjevera prema Jugu, ali i unutar pojedinih zemalja, kao i između, primjerice, istočne i zapadne Evrope.

E.Ć.: U rekomunalizaciji kao trendu najzanimljivije je upravo što se pitanje upravljanja vodom postavlja prije svega kao političko pitanje. Drugim riječima – u prvi plan se više ne stavlja ekonomski uspjeh nego pristup vodi kao resursu, kvaliteta tog resursa, suradnja s drugim subjektima u javnom sektoru, poštivanje radničkih prava itd. Smatramo da je upravo u ovome ključna razlika između upravljanja javnim uslugama i dobrima s jedne strane i profitnog biznisa s druge – pružanje javnih usluga ne obavlja se radi profita niti profit smije biti mjerilo njegovog uspjeha. Voda je javno dobro, a ne roba.

RAD.: Je li moguće predvidjeti poteze u politici upravljanja vodama u Hrvatskoj i na koji bi način trebao reagirati civilni sektor ako dođe do primjene nekih pogubnih modela koje ste ranije opisali?

T.D.: Ta reforma još traje. Dio je završen (specijalizacija), dio nije (okrupnjavanje), a za dio je posve nejasno je li izvršen, poput već spomenutog “potpunog povrata troškova”. Imali smo konferenciju na kojoj smo razgovarali s ljudima iz Ministarstva poljoprivrede zaduženima za vodno gospodarstvo i pitali ih što znači “potpuni povrat troškova”. Podrazumijeva li on da se sve vezano uz vodu i vodnu infrastrukturu mora financirati iz onoga što građani plaćaju? Dobili smo odgovor kako se potpuni povrat troškova odnosi samo na troškove pružanja usluge vodoopskrbe, dok se investicije u infrastrukturu i dalje financiraju iz proračuna. Po meni se ovo ne može nazvati potpunim povratom troškova i to je dobro. Međutim, to načelo, ovako nejasno formulirano, ostavlja prostor i za puno radikalnije tumačenje koje bi u nekoj sljedećoj fazi razvoja politika štednje moglo postati aktualno.

E.Ć.:  Rasprava se dosad vodila isključivo na tehničkoj, stručnoj razini, dok su se ključna politička pitanja izbjegavala. Mi se upoznajemo s temom i ulazimo dublje u problematiku kako bismo mogli parirati u raspravi i nametnuti diskurs, jer se odluke o upravljanju javnim dobrima i šire strateške odluke ne bi smjele donositi u kabinetu iza zatvorenih vrata. U tom će nam procesu ključna biti podrška sindikata i širih društvenih grupa.