Stara, kad mi netko kaže 'regres', ja moram 'guglat' da vidim šta je to". Komentar je to kolege iz medijske kuće osnovane u ovom mileniju, na priču o dodatku za ljetovanje što ga je, doduše u bonovima, primio kolega iz novina, utemeljenih davno prije. U tim novinama, za razliku od mlade firme sarkastičnog kolege, postoje stvari nepoznate radnicima (naj)novije generacije recimo, sindikat i kolektivni ugovor. Za misao da bi jedna "novokomponovana" firma mogla imati sindikat, a kamoli da vodi računa o tome kako će se njen radnik odmoriti i pritom proći što jeftinije, danas je potrebno potpuno izgubiti razum. Zato ćemo odvrtjeti film unazad, u doba kada su građena radnička odmarališta.

Razgovor vodila: Ana Benačić

"Divna obala naše Dalmacije može da pruži mogućnosti za učvršćenje zdravlja radnih masa svih naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Od lijepe dalmatinske obale treba da stvorimo oporavilišta i sanatorijume, da svaki koji radi i daje svoj prilog zajednici može da dođe da popravi svoje zdravlje i zatim ponovo, još jače, da prione na rad". Ovo su riječi Josipa Broza Tita izgovorene u Splitu u ljeto 1946. godine, petnaestog dana primjene Uredbe o plaćenom godišnjem dopustu radnika, namještenika i službenika. To je ujedno i jedna od uvodnih rečenica znanstvenog rada Igora Dude i Igora Stanića u "Iza vrata radničkih odmarališta: Službeni zapisi o nestašnima i gladnima 1947. - 1950.", kojim su rekonstruirani počeci radničkog turizma u bivšoj državi.

Ta je vrsta turizma u Hrvatskoj šaptom pala u zadnjih dvadeset godina, barem u velikom dijelu poduzeća koja su u postupcima pretvorbe i privatizacije predana u ruke privatnim vlasnicima. Naš sugovornik koji će nas uvesti u temu "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor", profesor pulskog Sveučilišta Juraj Dobrila, Igor Duda, kazao nam je da se osobno ne sjeća stvaranja buke oko otimanja tih odmarališta radnicima. Uzmemo li u obzir da su radnici zbog rata i kaotične tranzicije u Hrvatskoj jedva dizali bune i zbog zatvaranja poduzeća u kojima su radili i zarađivali za život, to nije sasvim neočekivano. Tko je proživio devedesete u Hrvatskoj zna da se radnike jedva išta pitalo te da puno drugačije nije ni danas.

RADNICI I GODIŠNJI ODMOR (1969.) Vraćamo vas 45 godina unatrag, kad su građena radnička odmarališta

Duda, jedan od rijetkih povjesničara na ovim prostorima koji se sustavno bavio temom radničke dokolice i industrijske kulture punjenja baterija za kasniji kvalitetniji rad, smatra da razlog tome može biti i mogućnost da je do devedesetih godina 20. stoljeća u svijesti građana već prilično ishlapjela ideja socijalnog turizma. Dopušta da razlog tome bude i činjenica da većina odmarališta nisu bila primjer kvalitetne turističke ponude. Dakle, prije nego što se pozabavimo sudbinom radničkih odmarališta, s Igorom Dudom ćemo pokušati restaurirati potisnuto sjećanje na to što je zapravo izgubljeno; temeljem službenih arhiva i ondje pohranjenih izjava pripadnika radničke klase prisjetit ćemo se problema i prednosti radničkih odmarališta.

Demokratizacija turizma nije, naravno, originalna socijalistička ideja. Pojavila se, kako ističete u svojoj knjizi "Pronađeno blagostanje", s idejama socijalne države, odnosno države blagostanja. Što nam možete reći o začecima širenja turizma na ovim prostorima i na slojeve slabijeg socijalnog stanja uoči uspostavljanja Druge Jugoslavije na ovim prostorima?

- Turizam se počinje razvijati u 19. stoljeću, no u austrougarskom razdoblju u Hrvatskoj je ostao rezerviran samo za više slojeve. U Beogradu se 1923. osniva poduzeće Putnik kao glavna jugoslavenska turistička agencija. Ona je, među ostalim, imala i zadatak da organizira poučna turistička putovanja u zemlji i inozemstvu radi obrazovanja masa i poticanja razvoja turizma. Međutim, Putnik nije preživio 1941. godinu. Na području NDH Putnik postaje Croatia-Put, no pitanje je koliko su se za vrijeme rata mogli baviti turizmom. To su bile sitnice s obzirom na ambicije da se njime bave po uzoru na organizaciju KdF u Trećem Reichu i Dopolavoro u fašističkoj Italiji. Nakon rata se jugoslavenski Putnik obnavlja, da bi iz njega '60-ih nastale sve velike hrvatske agencije – npr. Generalturist, Kvarner-express, i Atlas. Beogradska filijala zadržala je ime, a hrvatske su tražile modernije nazive. Orijentirali su se na strani turizam. Općenito su '60-e velika prekretnica u razvoju turizma.

Što se tada događa?

- Postsocijalistička priča o komercijalizaciji školstva i zdravstva već se 60-ih počela događati s turizmom koji je do tada uglavnom bio shvaćen kao element društvenog standarda. Međutim, tada se shvatilo da turizam može donijeti novac i biti izvor devizne zarade, bitne za državni proračun. Polovica šezdesetih je prijelomna jer na području Hrvatske po prvi puta ima više stranih nego domaćih, jugoslavenskih gostiju. Tada, također, domaći gosti po prvi puta noće više u komercijalnim oblicima smještaja, nego u radničkim ili dječjim odmaralištima. Razdjelnica je vrijeme između '65. i '67., a ta je godina bila i proglašena međunarodnom godinom turizma. Jugoslavija je tada, dvije godine poslije druge privredne reforme i okretanja tržišnom socijalizmu, ukinula ulazne vize i otvorila put za procvat stranoga turizma, dok će domaći gosti zadržati manji udio.

Ali to se događa zbog povećanja broja inozemnih turista, a ne zbog smanjenja dolazaka domaćih gostiju na more?

- Tako je. Broj domaćih turista je rastao, ali nisu mogli pratiti korak sa strancima kojih je bilo sve više. Što se tiče samih odmarališta, njihovi kapaciteti rasli su i nakon 60-ih: s oko 50 tisuća 60-ih na oko 75 tisuća ležajeva 80-ih što je povećanje za oko 50 posto. Međutim, udio odmarališta u ukupnim turističkim kapacitetima u Hrvatskoj 50-ih je bio oko 30, a 70-ih oko 10 posto, što dovoljno govori o promjeni težišta od socijale prema komercijali.

Tada kreće i gradnja velikih turističkih kompleksa na Jadranu koja traje do sredine '70-ih.

- Da, grade se veliki hoteli, pogotovo '70-ih, s tim da se velika turistička apartmanska naselja počinju graditi već i početkom šezdesetih. U toj situaciji i dalje postoji shvaćanje da je u redu što se  gotovo dvadeset godina turizam razvijao kao socijalni instrument, nešto što je trebalo ublažiti postojeće socijalne razlike, što je trebalo radničku klasu priučiti turizmu i uživanju u godišnjem odmoru. Ta je vrsta promidžbe učinila svoje u poratnom razdoblju pa ni motivacija radnika za sudjelovanje u turizmu nakon polovice šezdesetih više nije bila upitna. 'Izvrtjela' se jedna generacija, stekli su određenu naviku i to više nije problem, sve manje se govori o nezainteresiranosti radnika da negdje putuju i motiviranosti radnika za takve sadržaje u slobodnom vremenu.

Dakle, praksa se ustalila. O kojim brojkama govorimo?

- Hrvatska je 1986. dosegla turistički vrhunac s oko 68 milijuna noćenja, među kojima je bilo i oko 27 milijuna domaćih (jugoslavenskih) noćenja što je također bio rekord. Tijekom 70-ih i 80-ih prosječno je svako četvrto domaće noćenje u Hrvatskoj bilo ostvareno u radničkim odmaralištima.  Drugim riječima, odmarališta su krajem 80-ih raspolagala s oko 80 tisuća ležajeva pa je to bio i dnevni ljetni maksimum broja gostiju. Tada je oko 40 posto tih ležajeva pripadalo hrvatskim poduzećima, ustanovama i organizacijama, a ostalo su držale druge jugoslavenske republike. Pored tih oko 25 posto noćenja u odmaralištima, jednako toliko domaćih gostiju 70-ih i 80-ih noćilo je u hotelima, dvadesetak posto u kampovima, desetak posto u dječjim i omladinskim odmaralištima te oko 15 posto u kućnoj radinosti. Međutim, taj privatni smještaj bio je velika siva zona. Službeni podaci Zavoda za statistiku ne daju visoko mjesto toj vrsti smještaja dobrim dijelom zato što je do tih podataka teško doći, oni se taje, puno je neprijavljenih gostiju. S druge strane, postoje ankete koje je provodila agencija za istraživanje tržišta ZIT CEMA, prema kojima je u istom razdoblju oko 20 posto ispitanika boravilo u kućnoj radinosti, čak 40 posto kod rodbine i prijatelja – pa za službenu turističku statistiku nisu postojali – i samo oko 15 posto u odmaralištima. 

Zašto je udio ljetovanja domaćeg stanovništva u radničkim odmaralištima tako mali u toj fazi?

- To je rezultat širih društvenih problema, od kojih je prvi novac i želja da se u odmarališta ulaže nakon što su izgrađena '50-ih i '60-ih. Očito se nije ulagalo dovoljno. Uglavnom se radilo o jeftinoj gradnji, bungalovima, što ne može trajati zauvijek i iz svih dostupnih dokumenata čini se da se nije dovoljno ulagalo u održavanje. Većina sredstava namijenjenih za socijalni turizam zapravo se prelijevala u regres za godišnji odmor, i to već od '65. godine nakon faze iskaznica K-15, koje su uvedene 1961. Njima su već reducirani popusti na prijevoz koji od kraja rata bili vrlo izdašni te vrijedili tijekom cijeloga trajanja godišnjeg odmora. Iskaznica K-15 popuste je reducirala na jednu povratnu kartu, a onda nakon tri do četiri godine prestaje ta povlastica. Iskaznicu je izdavala kadrovska služba, a pečatirala bi se na kolodvorima pri kupnji karte. Naziv se još dugo zadržao, ali poslije 1965. radi se o isplati regresa za godišnji odmor u gotovini. To pravo donekle postoji i danas i uskoro bi moglo proslaviti pola stoljeća postojanja. Visina naknade i u socijalizmu je ovisila o uspješnosti poduzeća.

Koliki je bio regres tada?

- Regres se prosječno kretao oko trećine plaće. Primjerice, u prvoj polovicu 70-ih je na plaću od oko 2.600 dinara regres mogao iznositi najviše oko 2.000 dinara. Međutim, u 70-ima i 80-ima javlja se problem gubitka kontrole nad tim novcem. Jedno je kad se on nalazi u jednoj blagajni pa se subvencioniraju razni popusti, a drugo je kada on ide radniku na ruke. Tad se javlja pitanje nenamjenskog trošenja novca. Ako radnik dobije regres, a najčešće je to već bilo u proljeće, do ljeta od njega neće ostati ništa. Često se trošio na krpanje obiteljskog proračuna, kupovanje kućanskih uređaja, odjeće, hrane, čega god. Postojali su krajem '70-ih i '80-ih pokušaji osnivanja SIZ-ova (samoupravnih interesnih zajednicâ, op.a.) za odmor i rekreaciju, da bi se bar dio tog novca zadržao i okrupnio na razini općine, a da samo dio ide radniku u ruke. Cilj je bio obnova starih i gradnja novih odmarališta. Općina Rijeka pokazala se kao primjer gdje je ova ideja dobro funkcionirala. Ipak, čitav niz općina nije niti imao osnovan SIZ, niti je mogao poduzimati takve akcije. Sustav tu pokazuje nemoć po mom mišljenju, jer ono što se pojavilo kao dobra ideja s vremenom se potrošilo kao ideološki koncept. Nije imalo više veliku ideološku težinu omogućavanja radnicima da idu na godišnji odmor, budući da su se zbog povećanja životnog standarda otvorili i drugi kanali. S druge strane, nitko se nije htio previše uplitati u kontroliranje i oduzimanje regresa, jer je to shvaćano kao loša poruka. Regres se tako i dalje isplaćivao, da se troši kako se troši, jer bi sve drugo bilo doživljeno kao bolni rez ili zadiranje u stečena prava. I to je ta siva zona - novac koji se izdvaja za turizam i odmor, zapravo se na njega ne troši. Povrh toga, na odmor se odlazilo neovisno o regresu, kako pokazuju ankete, a u turiste se tijekom odmora 70-ih i 80-ih pretvarala polovica stanovništva Hrvatske, mnogo češće kontinentalci nego primorci jer more je bilo glavna motivacija za putovanje.

Kada je odlučeno o preraspodjeli novca koji je prije išao za izgradnju odmarališta?

- To je bila savezna odluka, odnosno dio druge velike privredne reforme, s kojom je došlo do uvođenja tržišnog socijalizma i veće samostalnosti poduzeća u raspolaganju dohotkom prema načelu dosljednijega provođenja samoupravljanja. Tad je rečeno da 1,5 posto bruto dohotka radnici više neće izdvajati u poseban fond na razini federacije iz kojega su se do tad subvencionirale povlastice u socijalnom turizmu. Sve je prepušteno poduzećima i samoupravljanju.

A kroz poduzeća o fondu suodlučuju radnici.

- Tako je, kroz radnički savjet. Tih 1,5 posto postaje dio sredstava zajedničke potrošnje. Radnički savjeti odlučuju hoće li nakon, recimo, pet godina skupljanja novca uložiti u obnovu radničkog odmarališta na moru, povećanje plaća ili stanogradnju tako da prvih deset radnika na listi za dobivanje stana useli što prije. Nekad bi poduzeće bilo tako ekonomski slabo da nije moglo isplaćivati regres. Te 1965. primjetna je promjena gledišta na funkcioniranje gospodarstva u socijalizmu, uvedeni su i tržišni i samoupravni elementi koji su narušili do tada postojeći sustav socijalnog turizma.

Jesu li radnici bili motivirani na putovanja u okviru socijalnog turizma?

- Najveći problem socijalnog turizma u samim začecima je problem stvaranja navike jer tada postoji samo tanki sloj predratne radničke klase koji živi u gradovima i ima industrijsku kulturu koju baštini iz međuratnog razdoblja. Ali tu je i veliki val novog industrijskog stanovništva koje je deagrarizirano i kod kojega tek treba stvoriti oblike suvremenog života, svakodnevne prakse gradske industrijske kulture. Puno energije se ulaže u uvjeravanje novih radnika da je odmor nešto za njih. Varteks, primjerice, 50-ih teško puni kapacitete u svom malom odmaralištu na Rabu sa samo dvadesetak kreveta. Upitan u jednom novinskom intervjuu o tome, predsjednik Radničkog savjeta kaže kako misli da slično slovensko poduzeće ne bi s tim imalo problema, ali da kod nas nedostaje industrijske kulture.

Što to konkretno znači?

- Odlazak na godišnji odmor shvaćan je upravo kao dio industrijske kulture, kao kontrapunkt radu, vrijeme odmora koje služi skupljanju energije, kako bi se ta energija opet uložila u rad, što je stara priča iz 19. stoljeća. Radnici 1950-ih često govore: "Ne, to nije za nas, to je za gospodu, mi nemamo tih navika". I onda ima jako zanimljivih i šarolikih prijedloga kako urediti savršeno radničko odmaralište i koje bi sve sadržaje ono moralo imati, koliko bi moralo biti veliko. Jedan od njih je i da radnici sami donose svoju posteljinu i ručnike. To bi s jedne strane značilo uštedu na pranju i održavanju odmarališta, a s druge bi se radnici koji nevoljko napuštaju svoju kuću i odlaze na put osjećali ugodnije, kao da su kod kuće. Naime, vidjelo se da se autobusi za jednodnevne izlete zaista lako pune, ali kad treba otići iz kuće na nekoliko dana, dolazi do straha od nepoznatog - što ću ja sad, kako...?

Radnici sa sela se zasigurno teže odlučuju na putovanje i zbog održavanja seoskih imanja, uzgoja životinja?

- Problem onih koji su jednom nogom ostali na selu, gdje imaju vrt, životinje i svako popodne i vikend zapravo imaju ozbiljnih poljoprivrednih poslova, je poseban. Oni ne mogu ljetovati kao drugi jer ljeti imaju obaveza u poljoprivredi, a ako kod kuće imaju stoku, onda ne mogu nikako. Sindikalna arhiva puna je takvih odgovora, baš s kraja '40-ih i početka '50-ih: lokalne podružnice javljaju središnjici u Zagreb da ne mogu naći dovoljan broj radnika koji bi koristili pravo na odmor, jer radnici govore kako bi radije ostali kod kuće, kako imaju svog drugog posla, poljoprivrednih aktivnosti i slično.

Popunjenost odmarališnih kapaciteta je, dakle, varirala od firme do firme?

- Jest. Nakon kraja pedesetih više nema problema s dobrom popunjenošću preko ljeta, a odmarališta su svakako radila samo ljeti, mjesec do tri mjeseca godišnje. Činjenica da jedna tvornica može puniti svoje odmaralište samo mjesec dana godišnje govori samo da ili nema dovoljno novca da bi se pogon odmarališta držao otvorenim tri mjeseca ili da nema dovoljno interesa. Međutim, od '60-ih popunjenost u ljetnim mjesecima više nije gorući problem, već činjenica da su odmarališta veći dio godine zatvorena. Zgrade propadaju i prazne su, ne donose nikakvu zaradu, a postoji trošak hladnog pogona. U svijetu mentaliteta radnika i službenika kojima su namijenjena ta odmarališta se, s duge strane, u šezdesetima događa i sljedeće - postavljaju si pitanje: "Želim li ja dva-tri tjedna odmora provesti s ljudima koje i ovako gledam svaki dan na radnom mjestu?". Bit će, naravno, onih koji će i dalje u tome uživati: "Među svojima sam, ne moram misliti kako ću se ponašati, kako ću jesti, piti, što ću obući..." Taj element kulture zajedništva, u kojoj se zajedno radi i zajedno odmara, tada se zvao "širenje drugarstva", a danas se valjda zove "teambuilding". No, drugi dio radnika od toga počinje bježati, što je sigurno i stvar psihološkog profila, ali i uzdizanja na društvenoj ljestvici ili i jednoga i drugoga. Sve je učestalija spremnost da se oni sami upuste u turizam, unajme smještaj sami, da odu u zimmer frei ili kamp, dok su rođaci na moru potpuno druga priča za koju ne trebaju posebne pripreme. Dakle, u trenutku kada se tim ljudima otvori mogućnost da odlete iz gnijezda socijalnog turizma, oni doista i odlete, da bi si sami režirali svoj godišnji odmor.

Je li bilo rotacije i razmjene radnika među odmaralištima, tj. tvrtkama?

- Jako malo. To je jedan od pet-šest ključnih problema detektiranih šezdesetih uz nevoljkost da se odmara s kolegama i trošak hladnog pogona. Zanimljivo je kako je taj državni, socijalni turizam odigrao manju ulogu u širenju bratstva i jedinstva od komercijalnog turizma: ako postoje odmarališta pojedinih poduzeća, pojedinih sindikalnih podružnica, partijskih organizacija, općina, Crvenoga križa, omladinskih organizacija iz nekih lokalnih sredina, to znači da prilika za razmjenu i susretanje zapravo i nema. Radnici Varteksa odmaraju u odmaralištu Varteksa, a radnici Gavrilovića u odmaralištu Gavrilovića i tu nema komunikacije. Bilo je pokušaja da se dio kapaciteta i kreveta dâ u razmjenu među poduzećima kako radnici ne bi morali svake godine ići na isto mjesto na odmor, ali takvi dogovori nisu bili široka, već vrlo izolirana pojava. Zato radnički turizam ima klasnu ulogu, ali nema onu ulogu koju bi netko od njega možda očekivao, baš tu ideološku nadnacionalnu ulogu širenja bratskih odnosa između naroda i narodnosti unutar Jugoslavije. To će zato prije imati obični kampovi, restorani, hoteli i privatne sobe gdje će se miješati pripadnici raznih nacionalnosti.

Što je s kvalitetom tih odmarališta? Pisali ste o pritužbama na širok dijapazon problema unutar odmarališta, a za pretpostaviti je da je opremljenost odmarališta ovisila o ekonomskoj snazi poduzeća.

- Postojale su otprilike tri varijante za organizaciju odmarališta. Prva je izgradnja nečeg potpuno novog. Druga je korištenje nečeg starog i nacionaliziranog, što se pogotovo događalo nakon rata kada su nacionalizirane brojne vile i hoteli pa su se kasnije ti finiji objekti ipak prepustili komercijalnom turizmu. Treća je mogućnost korištenje kampova ili čak kućne radinosti u organizaciji sindikata, a u slučajevima djece i omladine koristile su se prazne škole koje su ljeti pretvarane u spavaonice. Što se tiče gradnje novoga, bilo je mnogo slučajeva u kojim su bolja poduzeća ili državne ustanove izgradile solidnu zgradu. Čak se osamdesetih tražilo da sva odmarališta u izgradnji imaju minimalne uvjete hotela B kategorije ili da se postojeća dignu na tu razinu.

Zašto?

- Bilo je slučajeva da su odmarališta, koja su do osamdesetih godina oronula, nagrđivala vizure pojedinih primorskih mjesta pa su se pojavili zahtjevi da se ona poboljšaju kako gosti koji ljetuju u okolnim hotelima ne bi pred sobom imali takve prizore. No, osim fine gradnje, bilo je tu i montažnih kućica, a dopuštala se i gradnja jeftinih bungalova. Tipično takvo jeftino odmaralište sastojalo se od malih paviljona s jednom sobom, recimo četiri ulaza s četiri sobe za četiri obitelji, smještenih unutar nekog parka sa stazicama i većom zgradom koja je bila i menza i mjesto susreta, s barom i televizorom, glazbom navečer.
Ta je gradnja, naravno, brzo propadala zbog svoje strukture i tehnike izvedbe. I tu je bilo dosta pritužbi radnika na loše krevete, madrace koji nisu mijenjani po nekoliko godina, na ovakvu ili onakvu kuhinju, premda su ljeti u odmarališta obično dolazile kuharice iz poduzeća. Opseg posla u tvornicama ljeti smanjivao pa su se čitavi pogoni kuhinje, a pogotovo kuhari i kuharice, znali seliti na more i u smjenama kuhati za te iste radnike. Ali, sve te pritužbe na kvalitetu smještaja u zadnjih 20 godina Jugoslavije ovisile su o horizontu očekivanja i poziciji na društvenoj ljestvici. Dakle, i dalje je bilo radnika kojima to ništa nije smetalo i koji su i dalje uživali; iako je bilo i onih koji su si sedamdeset i neke kupili doma televizor u boji i htjeli su i za vrijeme ta dva tjedna odmora kolor TV imati samo za sebe, a ne crno-bijeli koji će biti u menzi, skupa s još 200 ljudi. O tome se radi - razini udobnosti i tome koliko je tko bio spreman - ne baš na robinzonski turizam – ali na uvjete slične kampiranju s velikom grupom.

U kojim mjestima na obali je bila najveća koncentracija radničkih odmarališta?

- To se može jako dobro detektirati. Postoji statistika po općinama koja pokazuju udio odmarališta u ukupnim kapacitetima, koliko ima radničkih, koliko dječjih odmarališta... Najviše ih je bilo u Makarskoj i Biogradu na moru, općinama koje su bile špica radničkog turizma, ali i u Crikvenici, Bujama i Poreču.

Kako se odlučivalo o gradnji odmarališta?

- Prva faza, kasnih četrdesetih i ranih pedesetih, bila je postavljena tako da je sve bilo na sindikatima. Tada postoji Centralni odbor Saveza sindikata Jugoslavije, koji ima glavne republičke odbore, kao i one po općinama. Dakle, radi se o "kišobran" organizaciji koja okuplja granske sindikate; današnjim jezikom rečeno - jedna jedina sindikalna središnjica. Ta središnjica potiče svoje podružnice u poduzećima da se aktiviraju po pitanju odmora i traženja lokacija za odmorišta. No i sindikalne središnjice, savezna i republičke, samostalno grade pojedina odmarališta. Postojao je niz odmarališta baš Centralnog odbora SSJ u raznim dijelovima zemlje kamo su slani radnici iz raznih poduzeća. To je ta rana faza. I tu je bilo jako zanimljivih situacija. Bilo je radnika koji se nisu držali kućnog reda, bontona ili pravila javnoga morala. Kako je bilo moguće da tako neuzorni radnici dospiju tamo? Tako što je krajem '40-ih odmor doista bio po direktivi.

Bilo im je zapovjeđeno da se odmaraju?

- Da, prvih nekoliko poratnih godina. Primjerice, Glavni odbor Saveza sindikata za Hrvatsku šalje svojim podružnicama određeni broj uputnica za odmor. To znači da ako podružnica dobije 100 uputnica, svaka od njih ima određeno kada se i u koje odmaralište u Jugoslaviji ide na odmor. Podružnica mora imati imena radnika koji će u određeno vrijeme biti u odmaralištu CO SSJ u Ulcinju ili Vrnjačkoj Banji ili bilo gdje drugdje. Tu nastaju problemi: ako uzorni radnici, udarnici, nisu spremni ići iz bilo kojih od ranije navedenih razloga - daleko im je, hladno, nevični su putovanju, imaju posla kod kuće - onda se traže drugi radnici, jer podružnica plaća kaznu republičkom odboru za uputnice koje nisu podijeljene. To znači da se uputnice moraju iskoristiti po svaku cijenu. Zato se ondje mogu naći radnici koji će stvoriti situaciju koja bi bila za osudu po kojem god ključu, ključu bontona ili onom ideološkom, pa se radnici vraćaju doma s negativnim karakteristikama. U toj fazi, također, radnici putuju sami - ne pokrivaju se troškovi za obitelj i to je dodatni razlog zašto se nećkaju. Zato su i sumnjičavi - ne poznaju turističku praksu, a nekim ih se  dokumentom šalje vlakom tko zna gdje. Pretpostavljam da su se neki i zapitali: "Hoću li se ja vratiti? Tko zna gdje ću stići, što me tamo čeka...?" Ubrzo se takav sustav odmaranja liberalizirao i odmarališta su postala mjesto ugodnog odmora za cijelu obitelj.

Kako su rješavane dozvole i ugovarane lokacije za odmarališta?

- Najprije je trebalo naći zemljište, što su u prvoj fazi radili sindikati pa su nalazili potencijalne lokacije i slali prijedloge Zagrebu, odnosno Beogradu. Dakle, sindikalna povjerenstva obilazila su obalu i gledala koja su zemljišta čija, što je nacionalizirano, što bi se moglo nacionalizirati. Često se događalo da jadranske općine ugovorima daruju ili ustupaju na dugotrajno korištenje zemljišta Crvenom križu, sindikalnoj podružnici ili savezu omladine iz druge općine s kontinenta. To se događalo u većini situacija, mada su se zemljišta i otkupljivala.

Kako je dolazilo do pritužbi pojedinih općina da su "zaglavili" sa socijalnim turizmom dok ostala mjesta žive od deviza?

- Neovisno o tome je li zemljište kupljeno ili poklonjeno, a često se samo davalo na korištenje na 20 godina, te je ugovore bilo teško razvrgnuti, pogotovo zato što nije bilo argumenta koji je dobro zvučao. "Mi vas sad želimo maknuti jer hoćemo zarađivati marke i dolare", jednostavno nije bio društveno prihvatljiv argument. Postojale su i situacije, primjerice u Crikvenici, gdje je tvornica Kamensko iz Zagreba, koristilo za odmaralište napušteni samostan koji je nacionaliziran. Općina je dala taj objekt na korištenje tvornici, a zauzvrat je Kamensko moralo otvoriti mali pogon u Crikvenici da bi Crikveničani mogli raditi. Takav je bio dogovor. Kad je ugovor isticao početkom '80-ih, općina je htjela izbaciti Kamensko, koje je htjelo zadržati odmaralište. Tu su krenule priče kako su uvjeti loši, kako to nije za radnike, jer su zajedničke kupaonice i zahodi te da se tako ne može ljetovati. Stvar je došla do suda. Dakle, bilo je i sudskih procesa. Kamensko je izgubilo, a Crikvenica je dobila novu potencijalnu lokaciju za komercijalni turizam.

Što je bilo s kopnenim radničkim turizmom?

- Gotovo je bio nepostojeći, iz više razloga. Vrijeme od 50-ih do 70-ih pripada Sredozemlju i sunčanju na toplim plažama. Sunce i more su svjetski i europski hit za ljetovanje - treba ići na more i pohvaliti se preplanulim tenom po povratku s odmora. Drugi je argument cijena. Lakše je radnike poslati u šatore ili bungalove, kojima nije potrebna izolacija i za što im trebaju samo kupaće gaće ili kostim. Puno kompliciranije i skuplje je sagraditi odmaralište u planinama, gdje je potrebna izolacija, grijanje i sva potrebna oprema za skijanje. Zato je oko 90 posto kapaciteta za radnički odmor u Hrvatskoj bilo na moru. Na kontinentu su se najčešće organizirali kratki, jednodnevni sindikalni izleti, a bilo je situacija da poduzeća s mora zakupljuju bungalove ili kapacitete u hotelima na kontinentu, tj. da ne grade svoja odmarališta.

Što je od zakonskih propisa bilo ključno za taj segment razonode radnika i odmarališta?

- Zakon o odmaralištima iz '58. je prvi kompletan tekst koji regulira funkcioniranje odmarališta. Nadalje, vrlo su važni Zakoni o radu koji su regulirali duljinu radnoga tjedna i godišnjeg odmora - od prvih uredbi iz 1946. do Zakona o udruženom radu iz 1976., točno se može pratiti trajanje godišnjeg odmora s obzirom na godine staža i uvjete na radnom mjestu te skraćivanje radnoga vremena i radnog tjedna. Jedan od ključeva i još jedna prijelomnica opet je polovica šezdesetih, koja je i vrijeme postupnog prelaska na 42-satni radni tjedan i stvaranja preduvjeta za vikend. Do tada se, naime, radilo 48 sati tjedno, što je podrazumijevalo i radne subote. Nakon '65. postupno se uvodi 42-satni radni tjedan, na način da ne naruši proces proizvodnje. To znači da većina radne populacije, izuzev onih koji imaju dežurstva i specifične radne uvjete, mogu raditi osam sati dnevno pet dana u tjednu, a ostatak se odrađuje jedne subote mjesečno ili se jedan dan tjedno radi dva sata dulje. Ne bez razloga upravo '68. godine počinje izlaziti tjednik Vikend, kako bi se promovirala nova vikendaška kultura.

Koje su razlike u cijenama u komercijalnom i radničkom smještaju?

- Evo primjera. Početkom 60-ih Gavrilovićevi radnici ljetuju u svom odmaralištu na moru po cijeni koja je za trećinu niža od realne. Cijena tjednog odmora za trećinu je niža od njihove tjedne plaće, a s mjesečnom bi si plaćom mogli priuštiti čak 42 dana u odmaralištu. Europski ideal povoljnog odmora još od 1930-ih bio je "tjedni odmor za tjednu plaću", a ovdje je to uvelike premašeno. U komercijalnom hotelu bilo gdje na obali plaća ni deset godina kasnije ne bi pokrila 30 dana u hotelu, ali mogla je pokriti 20-25 dana.

Je li to po vašoj ocjeni bio dostojanstven odmor za radnike?

- Rekao bih da je sigurno bio dostojanstven za sve one koji su tu vrstu odmora koristili. Osim faze kasnih četrdesetih i početka pedesetih kada se ljude doista slalo na odmor preko uputnica, pa možemo govoriti o dirigiranoj dokolici, odmor u odmaralištu postao je prilično demokratski oblik odmora. Nitko radnika nije tjerao da se upiše na listu čekanja i traženja termina za odmor i krevet. Tko želi – taj ide. Tko osjeća potrebu za takvim odmorom na moru, a ne može si drugačije platiti, pa i ako ne uživa na takav način, on će isto otići. Postoji motivacija - ili samo uživanje, ili prihvatljivost financijskog aranžmana. Brojke su toliko velike u '70-im i '80-im godinama da se ne može govoriti o gubitku interesa. Zato sam siguran da je to koncept koji je tada sigurno bio potreban, mada je njegova društvena uloga bila mnogo veća u prvih dvadeset godina socijalizma, baš zato što je tada odradio svoju prosvjetiteljsku ulogu stvaranja domaćeg turističkog tržišta, odnosno publike kojoj se turistički proizvod može prodati pa makar i u socijalnom paketu. Turizam je doista bio dio svojevrsnog općeg društvenog ugovora, bio je simbol blagostanja i prečica kako do njega doći, ali i opipljivi simbol i motor modernizacije svakodnevice.

Naslovna fotografija: Privatni album čitatelja Lupige. Fotografija je snimljena 1983. godine u odmaralištu Željezare Sisak na otoku Krku