S Ivanom Dobrotić razgovarali smo o stanju sustava predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, velikim regionalnim razlikama u dostupnosti vrtića i Bandićevom konceptu "roditelja odgojitelja".

 

Kad govorimo o sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, nužno govorimo o njegovim višestrukim ulogama i značajkama za djecu, roditelje i društvo u cjelini? Možete li nam reći o kojim je sve ulogama i značajkama riječ? 

Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja primarno je važan za djecu, o čemu se u Hrvatskoj jako slabo govori. Istraživanja jasno pokazuju kako upisivanje djece u predškolske programe doprinosi njihovom boljem kognitivnom i socijalnom razvoju, i to posebice vrijedi za djecu nižeg socioekonomskog statusa, iako je učinak prisutan kod sve djece neovisno o obitelji iz koje dolaze. Radi se o sustavu koji je bitan za izjednačavanje životnih šansi i ublažavanje posljedica i rizika koje sa sobom nosi dječje siromaštvo. Isto tako, bitan je i za roditelje jer znamo da je s aspekta usklađivanja istovremenih zahtjeva tržišta rada i obiteljskih obaveza poprilično važno da takva usluga postoji. I naravno, bitan je za društvo u cjelini jer danas znamo da zaposlenost žena i muškaraca nije važna samo s aspekta rodne ravnopravnosti, nego i zbog održivosti sustava socijalne sigurnosti, što pokazuju i mnogobrojna istraživanja. Također, činjenica je i da programi predškolskog odgoja i obrazovanja igraju važnu ulogu u ublažavanju demografskih pritisaka i danas su zapravo europske zemlje s najvećim stopama fertiliteta upravo zemlje s razvijenijim uslugama na tom području. To su glavni razlozi zbog kojih se u Europi o tom sustavu govori sve više u terminima socijalnog ulaganja – programi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja ne vide se socijalnim troškom već investicijom koja nosi višestruke koristi za pojedinca i društvo.

Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u nadležnosti je lokalnih samouprava. Kako izostanak regulacije sustava na državnoj razini, odnosno prenošenje prije svega financijske odgovornosti države na lokalne jedinice, utječe na različitu razvijenost sustava i njegovu kvalitetu? 

Činjenica je da se u sustavu zbog postojećeg ustroja i organizacije produciraju velike regionalne razlike kako u dostupnosti, tako i u priuštivosti i u konačnici kvaliteti usluga predškolskog odgoja i obrazovanja. Činjenica je da sustav, kakav je, jednostavno nije pravedan – prije svega za djecu. Ne omogućava im ravnomjeram pristup uslugama te im već u početku života ne nudi jednake šanse.

Koja bi prema vašem mišljenju trebala biti uloga države u razvoju sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja?

Uz onu ulogu koju već ima, regulatornu i nadzornu, financijska je manje prisutna u Hrvatskoj, a trebala bi biti puno jača. Činjenica je da kada gledamo Hrvatsku, mi stvarno imamo postojane regionalne razlike u obuhvatu djece predškolskim programima, ali i u njihovoj priuštivosti i kvaliteti. Situacija u pojedinim županijama se ne mijenja i jednostavno kada gledate sve te pokazatelje, i pokrivenost i kvalitetu, u pravilu su u lošijem položaju slavonske županije te, primjerice, Krapinsko-zagorska u nekim segmentima, dok bolje stoje južna Dalmacija, Istra i grad Zagreb, koji ima najveću pokrivenost djece predškolskim programima. I to se ne mijenja. To jednostavno govori da bez veće državne intervencije, pogotovo financijske intervencije, teško da će se bilo što promijeniti. Osim toga, to nam pokazuju i inozemna iskustva. Neke zemlje koje su sad nedavno reformirale sustav, primjerice Austrija i Njemačka,  neovisno o tome što je sustav decentraliziran, upravo su s centralne, državne razine uložile velika sredstva da se prošire kapaciteti jer je to bio jedini način da se sustav unaprijedi.

Osim toga, kad govorimo o regionalnim razlikama i važnosti sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, država bi trebala imati izuzetno važnu ulogu u osvještavanju roditelja o tome zašto je važno da njihova djeca idu u predškolske programe. Naša istraživanja pokazuju da roditelji nisu svjesni te važnosti, te se često odlučuju za neformalne oblike brige o djeci, ne razmišljajući ponajprije o važnosti sustava za obrazovne ishode njihove djece kasnije u životu.

U kojim se sve segmentima očituju regionalne razlike? Možete li nam reći konkretne podatke? 

Kad promatramo sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, obično ga promatramo kroz tri segmenta – dostupnost, priuštivost i kvalitetu. Po pitanju same dostupnosti, imamo podatak o obuhvatu djece po županijama. Primjerice, Brodsko-posavska županija ima najlošiji obuhvat – mislim da je svega oko 4% djece pokriveno jasličkim programima, dok je u gradu Zagrebu to gotovo 40%. Vrtićkim programima je u Brodsko-posavskoj županiji obuhvaćeno tek oko 30% djece, dok je u Gradu Zagrebu to gotovo 90% djece. Radi se o izuzetno velikim regionalnim razlikama gdje su ponovno slavonske županije u puno lošijem položaju. Nešto bolje stoje Istra pa Dalmacija. Ista stvar je po pitanju cijena koje su također u lokalnoj nadležnosti i situacija je stvarno šarena. Mi nemamo konkretnih podataka za svaku sredinu, ali imamo za neke od njih i jednostavno se pokazuje da varira kako ekonomska cijena programa, tako i cijena koju roditelj plaća. Znači subvencije su različite i ono što je vidljivo jest da one sredine koje imaju nižu ekonomsku cijenu programa, imaju i lošije pokazatelje kvalitete, ponajprije promatramo li isti u terminima broja djece na jednog odgojitelja. Činjenica je da je Hrvatska donijela pedagoški standard koji traži smanjenje broja odgojnih skupina, veći broj odgojitelja, ali mi ga se ne pridržavamo. Taj problem je prisutan kako u onim jedinicima koje imaju bolju pokrivenost, tako i u onima koje imaju slabiju pokrivenost.

Postoje li istraživanja koja ukazuju na povezanost uključenosti djece u vrtiće s njihovim uspjehom kasnije u školi?

Da, postoje. Kada pogledamo vani, inozemnih istraživanja ima jako puno i ona u pravilu ukazuju kako uključenost u kvalitetne predškolske programe pozitivno doprinosi kognitivnom razvoju djeteta i na kraju krajeva boljim obrazovnim ishodima kroz cjelokupni obrazovni proces. Tu naglašavam kvalitetni jer je kvaliteta jako bitna dimenzija. Zasad u Hrvatskoj, koliko je meni poznato, nema objavljenih istraživanja. Radi se na objavi jednog takvog istraživanja koje je pokazalo kako su generacije djece koje su kasnih 80-ih i 90-ih bile uključene u predškolske programe u Hrvatskoj ostvarile bolje rezultate na kraju osnovnoškolskog procesa i to posebice vrijedi za djecu nižeg socioekonomskog statusa.

Dostupnost predškolskih ustanova, odnosno dostupnost brige za djecu predškolske dobi izuzetno je bitna roditeljima radi usklađivanja radnih i obiteljskih obveza. Međutim, postojeća organizacija vrtića zamišljena je kao servis za zaposlene roditelje, dok oni bez posla nemaju jednaku mogućnost pristupa sustavu. Koje su prema Vašem mišljenju najranjivije skupine koje kontinuirano ispadaju iz sustava predškolskog odgoja i obrazovanja?

Mislim, činjenica da se prednost daje zaposlenim roditeljima u hrvatskom sustavu nije iznenađenje jer u nerazvijenim sustavima, u smislu obuhvata djece predškolskim programima, takva praksa nije iznenađenje, ali činjenica je da to stvara određene probleme i poteškoće pristupa djeci iz drugih obitelji. Tako u Hrvatskoj djeca nezaposlenih roditelja imaju otežan pristup sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja zbog takvih kriterija. To vrijedi i za djecu čiji roditelji aktivno traže posao što im naravno stvara puno problema u samom pristupu tržištu rada. A s druge strane tu je i činjenica da sustav nije dovoljno osjetljiv za pojedinu djecu i ne promovira dovoljno uključenost ranjivih skupina u sustav predškolskog odgoja i obrazovanja –  tu su djeca iz siromašnih obitelji, gdje nije samo pitanje dostupnosti nego i pitanje cijene i priuštivosti tog programa, zatim djeca s teškoćama u razvoju za koje nemamo adekvatnih uvjeta pa ih se ne može primiti, ruralne sredine koje nemaju nikavih programa pa i nemaju gdje uključiti djecu. Ili ne znam, djeca pripadnici manjina, kao što je romska manjina. Država tu nešto financira, ali sve je to minimalno tako da ne možemo reći da postoji neka veća osjetljivost za to, a i bojim se da, dok se ne napravi nešto po pitanju univerzalne pokrivenosti takvim programima, da se situacija skupina koje smatramo ranjivima neće bitno promijeniti.

Istraživanja pokazuju da “postojeća organizacija sustava predškolske skrbi u Hrvatskoj ne potiče značajnije zapošljavanje žena te ne omogućava ravnomjeran pristup pravu na skrb svim građanima.” Kako je zaposlenost žena povezana s dostupnosti vrtićke skrbi?

S aspekta usklađivanja radnih i obiteljskih obaveza, mislim da je danas gotovo nemoguće biti na tržištu rada i imati istovremeno dijete bez da nemate razvijeni uslužni sektor. Slabe tradicionalni vidovi solidarnosti i bake i djedovi više ne mogu toliko uskakati koliko su prije, a moći će sve manje jer se radni vijek produžava, a i sve su prisutnije radne migracije. Sve analize pokazuju da su u onim zemljama u kojima su razvijeniji sustavi predškolskog odgoja i obrazovanja veće i stope zaposlenosti, prije svega žena. A posebno u uvjetima tradicionalnih obrazaca u privatnoj sferi gdje je briga o djeci primarno ženska uloga. Naravno da je za žene posebno bitno da mogu izaći na tržište rada.

I mi smo - kolegica Baran, kolega Matković i ja - u Reviji za socijalnu politiku 2010. objavili jedan rad koji zapravo govori o povezanosti sudjelovanja žena na tržištu rada i pokrivenosti djece predškolskim programima i koji jasno pokazuje kako su stope zaposlenosti žena znatno veće u županijama u Hrvatskoj koje imaju razvijenije sustave predškolskog odgoja i obrazovanja i veću pokrivenost djece predškolskim programima.

Preopterećenosti postojećih vrtića gradonačelnik Bandić je doskočio posebnom mjerom “Roditelj odgojitelj” koja roditeljima s troje i više djece osigurava jednu prosječnu plaću i status odgojitelja. Kako će se mjera odraziti na razvoj djece, odnosno na žene koje će ju pretežno koristiti?

Ta mjera je problematična s više aspekata. Prije svega takva mjera deaktivira dio ljudi i povlači ih s tržišta rada, što je protivno bilo kakvim smjernicama zapošljavanja i politika na tržištu rada, a i naravno, posebno je problematična s aspekta rodne ravnopravnosti jer deaktivira primarno žene. Jednostavno, istraživanja s kojima trenutno raspolažemo pokazuju kako se duže odsustvo žena s tržišta rada negativno odražava ne samo na njihovu radnu karijeru nego i na prihode kroz radni vijek te u starijoj životnoj dobi. A što se tiče negativnog učinka na tržištu rada, vidljivo je kako po pitanju samog pristupa tržištu rada, pa onda napredovanja, plaća, položaja žena u strukturi poduzeća itd. Takve mjere doprinose zadržavanju tradicionalnih obrazaca ponašanja u obitelji u kojima žena ostaje doma i brine se o kućanstvu i djeci, što se naravno dalje reproducira jer i djecu učimo da je to uobičajeno i društveno prihvatljivo.

Osim toga, u Hrvatskoj se jako malo problematizira i raspravlja uloga očeva u životu djeteta. Pokazalo se da mjere tog tipa zapravo smanjuju ulogu očeva, a ona je izuzetno bitna za djetetov emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj.

A o učincima na djecu ne treba niti govoriti. Premda u inozemstvu prema mojim saznanjima nitko nema tako dugu mogućnost ostanka doma uz takvu naknadu. Istraživanja i inozemne prakse pokazuju da tzv. naknade za skrb u pravilu koriste roditelji nižeg socioekonomskog statusa, za čiju djecu je najvažnije da uđu u sustav predškolskog odgoja i obrazovanja jer znamo da on ima važnu funkciju i učinak na kasnije obrazovne ishode i socijalni razvoj djece.

I konačno, uzevši sve to u obzir, smatram da je ova mjera dugoročno puno “skuplja” nego da se išlo na unapređenje sustava predškolskog odgoja i obrazovanja i na povećanje kapaciteta u predškolskim ustanovama.

 

Razgovor vodila Iva Ivšić

 

Ivana Dobrotić, docentica za socijalnu politiku pri Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. S Teom Matkovićem i Jelenom Baran bavila se pitanjima vezanim uz javnopolitički razvoj sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj te povezanosti razvijenosti i dostupnosti sustava sa stopom zaposlenosti žena u Hrvatskoj. Također, surađivala je na projektu UNICEF-a u sklopu kojeg se, između ostaloga, ispitivala dostupnost, priuštivost i kvaliteta sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj te na projektu udruge B.A.B.E. i Fakulteta političkih znanosti u sklopu kojeg se najviše bavila pitanjem regionalnih nejednakosti u sustavu.