Ususret prvom maju, novinarka Širenja područja borbe, emisije Radio Studenta koja se bavi ljudskim pravima, civilnim društvom i aktivizmom, razgovarala je s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju o radničkim pravima i borbi danas.

Što je s Prvim majem danas, ima li uopće važnost? Prije se slavila radnička borba, a ovaj praznik je predstavljao dan otpora, dok danas građani i građanke gladni žure na porciju graha.

Ove godine se ipak spremaju prosvjedi pa Prvi maj poprima barem neke konture borbenog praznika, što on zapravo i jest. Inače, na ovaj dan se obilježava povijesna borba čikaških radnika i radnica koji su izašli na ulice zahtijevajući osmosatno radno vrijeme i doživjeli veliku policijsku represiju. Danas neki misle da je osmosatno radno vrijeme logičan rezultat 'civilizacijskog razvoja', no istina je da ono radnicima i radnicama nije poklonjeno već su se za njega trebali itekako krvavo izboriti.

Posljednjih godina Prvi maj i Osmi mart slave se kao obiteljski praznici, ispražnjeni od svog političkoj sadržaja. Takva festivalizacija posljedica je politike koja se provodila zadnjih dvadesetak godina – tranzicija u kapitalističku ekonomiju zahtijevala je izvlaštenje radnika i radnica te privatizaciju društvenog vlasništva, a u tom procesu radnici i radnice su bili prirodni neprijatelji sustava i trebalo ih je utišati. Tako smo svjedočili zatiranju klasnog pitanja i zamjeni kategorije radnika i radnica kategorijom 'Hrvata i Hrvatica' koja ne počiva ni na kakvoj društvenoj solidarnosti već štetnom nacionalizmu koji je poslužio kao izlika ovom procesu pljačke društvenog vlasništva. Sve je to rezultiralo lošim stanjem na radničkoj sceni. Međutim, u posljednje vrijeme socijalna i ekonomska prava sve su više u fokusu pa polako dolazi i do osvještavanja po pitanju radničkih prava.

Razmišljaju li ljudi danas o Prvom maju kao o danu otpora, radničkim pravima i borbi? Što je s ovogodišnjim Praznikom rada?

Pretpostavljam da će ove godine biti kakav- takav odaziv za Prvi maj, ako ništa zbog toga što trenutno vlada velika ekonomska kriza koju ljudi itekako mogu osjetiti na svojoj koži. Isto tako moram primijetiti da je u posljednje vrijeme porastao interes za radnička prava pa se tim pitanjima osim sindikata sve više bave i nevladine organizacije te brojni aktivisti i aktivistkinje, pa i akademska zajednica koja je prethodnih godina uvelike zakazala na tom planu pa smo ostali lišeni analiza nužnih za razumijevanje procesa koji su nam se događali prethodnih godina, a bez kojih je itekako teško bilo što raditi. No čini mi se da danas radnička prava postaju sve više aktualna tema, točka identifikacije u kojoj ljudi mogu prepoznati zajedničke interese i to ulijeva optimizam za buduće djelovanje.

Dean Duda je u svojim 'Radničkim zapisima iz podzemlja' upozorio kako je radnicima i radnicama davno odzvonilo,  a iz Centra za mirovne studije su poručili da je Vlada zajedno s dijelom poslodavaca i uz pomoć medija stvorila sliku da su radnice i radnici krivci za krizu. Štoviše, znaju ih okarakterizirati kao 'društvene parazite'. Kakve implikacije to nosi?

O radničkim pravima se u medijima nedovoljno priča, a kad se i priča o kršenju radničkih prava, tada se na to gleda kao na 'tržišnu nužnost'.  Recimo, vijesti o stečaju tretiraju se kao kakva tehnikalija, posljedica hirovitosti tržišta, a ne kao na nešto što ugrožava životnu egzistenciju radnika i radnica ili čak cijelih zajednica u slučaju većih industrija, kao što je to recimo brodogradnja ili Željezara Sisak. Takva percepcija nužno se mora promijeniti, a do promjena u posljednje vrijeme mislim ipak polako dolazi.

Ne treba se čuditi načinu na koji mediji prezentiraju radnike i radnice. Kada mediji pišu o'lijenim' radnicima i radnicama, jasno je da to koristi poslodavcima kako bi progurali još fleksibilnije radno zakonodavstvo i dobili još jeftiniju radnu snagu koju će moći izrabljivati. Odgovor na pitanje zašto mediji tako prezentiraju radnike i radnice po meni nije da jednostavno postoje dobri i loši novinari i novinarke. Mislim da postoji jasan problem na sistemskoj razini i on leži u vlasničkoj strukturi medija i velikim dijelom u činjenici da su radnici i radnice u medijima slabo sindikalno organizirani, jako loše zaštićeni i ne mogu u velikoj mjeri utjecati na kreiranje medijske politike. Zato je nužno s jedne strane proizvoditi na sve moguće načine drugačiji tip znanja iz perspektive radnika i radnica kako bi se pružio otpor ovim štetnim tendencijama, ali i raditi na boljoj organiziranosti radnika u medijima.

Radni odnos je pravno definiran, no sve su češći primjeri njegovog nepoštivanja. Tu je nezakoniti prekovremeni, neplaćeni rad, kao i neplaćeni rad vikendima i blagdanima, diskriminacija na radnome mjestu… Ne poštuju se prava na dnevnu stanku i  godišnji odmor, pa čak ni pravo na isplatu plaće. Još uvijek je očito kako muškarci i žene nisu jednako plaćeni za rad jednake vrijednosti. Što zapravo u takvoj situaciji radnik ili radnica, čija prava se krše, može učiniti? Je li stjeran/a u kut?

Radnik i radnica sâm/a teško može nešto učiniti, ali je to moguće ako iza sebe ima radničku organizaciju, a ta organizacija je povijesno, a i zakonski gledano – sindikat. Općenito gledajući, sindikati jedini uživaju organizacijsku infrastrukturu koja može promovirati interese radnika/ica, a uostalom jedini recimo imaju zakonsko pravo organizirati štrajk, kolektivne pregovore, zastupati radnike/ice pred poslodavcima itd. Sindikati kod nas i dalje imaju dosta članova i članica (unatoč tome što je došlo do pada u članstva) i to može predstavljati veliku snagu ako se stvori jasna politička strategija, demokratiziraju strukture i aktivira članstvo.

Inače, radnici/e čija se pravo sustavno krše često šute i trpe i ne organiziraju se sve dok situacija ne postane toliko loša da se više ništa ne može učiniti, pa su onda i akcije koje se na kraju poduzimaju posljedica očaja, a ne organiziranog i promišljenog otpora. Vidjeli smo na bezbroj primjera da radnici i radnice kreću u akciju tek onda kada je poduzeće toliko uništeno dugovima da se gotovo ništa više ne može učiniti. Ako se želimo izboriti za svoja prava, moramo znati da je jedino što nam preostaje organiziranje, ma kako ono ponekad bilo teško.

Radnice Kamenskog su u medijima naglašavale kako ih sindikat nije želio podržati u njihovim nastojanjima...

Istina, sindikat ih nije podržao i to je jedna jako loša sindikalna priča. Međutim, to nas ne bi trebalo navesti na zaključak da su svi sindikati nužno zlo ili, još gore, da nam sindikati uopće nisu potrebni. Ne osporavam da postoje problemi sa sindikalnom scenom i da je potrebna reforma sindikalne strategije, ali smatram da treba biti vrlo oprezan pri formuliranju kritike sindikata. Sindikati su, kao što sam rekla, po svojoj definiciji organizacija radničke klase i mehanizam da zaštitimo svoje interese. Ako pristanemo na medijski diskurs blaćenja sindikata, moramo biti svjesni da tako režemo granu na kojoj sjedimo, slabimo i svoju poziciju, a i poziciju onih sindikata koji rade dobar posao i kojima treba podrška, a imamo i takvih. Ja bih recimo navela izniman primjer sindikalnog organiziranja u Hrvatskoj,  to je EKN podružnica kutinske Petrokemije. Taj sindikat uspio je spriječiti privatizaciju poduzeća te istovremeno dobio velik broj radničkih predstavnika i predstavnica u tijelima odlučivanja. To mu je uspjelo jer je po svojoj strukturi demokratičan, ima politizirano članstvo s jasnim ciljem (protivljenje privatizacije i opstanak poduzeća), jako je dobro povezan s lokalnom zajednicom koja shvaća važnost opstanka tvornice za grad i ima jak mobilizacijski kapacitet. To bi trebali biti neki osnovni postulati svakog dobrog sindikata i na tom primjeru bi trebali svi učiti. Većina sindikata se i danas, i to ne samo u Hrvatskoj, i dalje vode strategijom socijalnog dijaloga, iako je jasno da je razdoblje klasnog kompromisa davno okončano, odnosno da je kapital davno odustao od ustupaka radnicima (poput poboljšanja radnih uvjeta ili povećanja plaća) te agresivno napada sva preostala radnička prava. Zato je mislim potreban zaokret prema sindikatima borbenijeg, a ne pregovaračkog tipa.

O lošim primjerima nećemo, ima ih previše.

Nažalost, ima ih previše i na tome bismo trebali svi poraditi. Zato bih htjela naglasiti još jednu stvar: kad govorimo o sindikatima, ljudi često misle da su sindikati nekakva uslužna djelatnost koja bi se trebala brinuti o njihovim pravima sve dok im pristižu članarine. Ali sindikat nije nikakvo nama strano tijelo, njega prije svega čine članovi i članice te može biti uspješan samo ako se njegovi članovi/ice aktiviraju i sami se bore za svoja prava. Dosad smo vidjeli da su jedino demokratični sindikati koji su uključivali u aktivnosti svoju bazu uspjeli izvojevati neke pobjede. Prava moramo sami izboriti, ne možemo očekivati da će netko drugi obaviti taj posao umjesto nas.

Jesu li zaista prava radnika i radnica te navodno prerestriktivan Zakon o radu uzroci smanjenog zapošljavanja i prepreka gospodarskom napretku, kako se isticalo, ili se ipak radi o nečemu drugom?

Fleksibilizacija radnog zakonodavstva počela je još prije nekoliko godina, pogotovo izmjenama Zakona nakon 2002. godine i ona nije donijela nikakve pozitivne ekonomske rezultate. Štoviše, nezaposlenost se povećala. Svima je danas jasno da fleksibilizacija radnih odnosa ne znači više slobode za radnike i radnice, već joj je cilj još više srezati prava radnika i povećati eksploataciju radnika i radnica.

Fleksibilizacija je pomalo apstraktan pojam, možda da malo pojasnimo i konkretiziramo?

Fleksibilizacija rada podrazumijeva slabije radno zakonodavstvo koje bi tobože trebalo omogućiti lakšu prilagodbu tržištu rada poput prelaska s jednog posla na drugi ili fleksibilnog radnog vremena, no u stvarnosti fleksibilizacija za radnike i radnice znači nesigurne poslove, lakše otpuštanje, povećano radno vrijeme, odnosno, fleksibilizacija je prije svega strategija koja odgovara kapitalu, a radnike dovodi u još teži položaj. Najbolji primjer u Hrvatskoj  je recimo eksplozija rada na određeno vrijeme, preko 80 posto novosklopljenih ugovora o radu je na određeno vrijeme, premda bi takvi ugovori prema Zakonu o radu trebali biti iznimka.Radnici i radnice s takvom vrstom ugovora uživaju manju razinu zaštite jer imaju nesiguran posao, lakše pristaju na smanjenje prava, teže ih je sindikalno organizirati itd. 

Kad smo kod izmjena radnog zakonodavstva, spomenula bih najnoviju mjeru Vlade kojom se traži ukidanje ograničenja prekovremenog rada, koji je ionako uglavnom neplaćen. Takva mjera dovest će samo do veće eksploatacije radnika i radnica. Ako je proklamirani cilj Vlade stvaranje zaposlenosti, kako onda dodatno izrabljivanje jednog radnika može stvoriti veću zaposlenost, tj. otvoriti nova radna mjesta?

Sabor je donio Zakon o poticanju zapošljavanja u vidu stručnog osposobljavanja, uz naknadu od 1.600 kuna. Je li to samo 'maskiranje očiju', bez da se radi na konkretnoj, sveobuhvatnoj politici zapošljavanja? Događa li se njegova zloupotreba od strane poslodavaca i na koji način?

Prvo, nakon donošenja te mjere nezaposlenost ne samo da se nije smanjila, već je u odnosu na 2012. godinu, kad je ta mjera donesena, porasla za nešto manje od 50.000. 1.600 kuna nikome nije dovoljno za pokrivanje troškova života pa ljudi u tom slučaju ili moraju imati dodatan izvor prihoda ili su na teret kućanstvu u kojem žive, a koje je već ionako preopterećeno dugovima. Drugo, takva jeftina radna snaga nužno dovodi do toga da se na tržištu još više sruši cijena radne snage pa će se tako na kraju svi radnici i radnice naći u još gorim uvjetima rada.  Zašto bi neki poslodavac ili poslodavka koji mogu radnika/icu platiti samo 1.600 kuna zaposlio nekog radnika/icu za veću plaću? Ako pogledamo slučaj Velike Britanije, tamo je volontiranje i stažiranje postalo pravilo, tako da ljudi nakon što završe školu ili fakultet, nemaju drugog izbora nego pristati na neplaćeni rad jer za 'konkurenciju' imaju mnoštvo ljudi koji imaju 'iskustvo' stažiranja.

Na tribini 'Eksploatacija u naša četiri zida – neproduktivni ženski rad od socijalizma do danas', Domagoj Mihaljević je rekao kako je 70-ih Jugoslavija dostigla zapadne zemlje po udjelu žena u zapošljavanju, dok je 1990. godinu okarakterizirao je kao godinu 'potpune katastrofe'. U kakvom se položaju radnice nalaze danas?

Žene su pretežno zaposlene u javnim službama (zdravstveni, obrazovni sektor, itd.) ili lakoj industriji, primjerice tekstilnoj industriji. Tekstilna industrija kod nas je gotovo propala i država ne pokazuje nikakav interes da radi na njenom obnavljanju. S druge strane, javni sektor je danas pod napadom države i kapitala, režu se socijalna prava, najavljuju se otpuštanja. Pored toga, u kontekstu fleksibilizacije tržišta rada, sve više žena ima ugovor na određeno vrijeme ili obavljaju povremene poslove  za male plaće, a takva vrsta poslova obično dolazi s lošom razinom zaštite prava i socijalne sigurnosti.

Osim toga, ne treba zaboraviti da pored opterećenja na poslu, na kojem obično za isti posao dobivaju manje plaće od muškaraca, na ženama još uvijek leži teret kućanskog i njegovateljskog rada, odnosno neplaćenog rada koji omogućava socijalnu reprodukciju kućanstva. U takvoj poziciji žene su dvostruko eksploatirane, s jedne strane na radnom mjestu, s druge strane u kućanstvu. Situacija je danas dodatno pogoršana mjerama štednje koje podrazumijevaju rezove u javnom sektoru i komodifikaciju socijalnih usluga, a znamo da su žene glavne korisnice socijalnih usluga, poput prava na korištenje porodiljnih naknada, mogućnosti da pošalju djecu u vrtić, itd. Odnosno, mjere štednje dodatno će opteretiti žene koje će sad morati osigurati skrb koju je trebala pružiti socijalna država.

Smatram da je ova pitanja nužno adresirati, potrebno je raditi konkretne analize, stvoriti bazu ljudi koji su spremni sustavno se baviti ovim pitanjima. Stoga je BRID ove godine i krenuo s nizom tribina koje problematiziraju položaj žena u sferi plaćenog i neplaćenog rada.

Postoji li dovoljna razina aktivne radničke solidarnosti u Hrvatskoj? Kako njome upravljati?

Kao što je rekao jedan naš sindikalist: solidarnost netko treba organizirati. Često kada govorimo o solidarnosti, očekujemo da će se ona dogoditi nekako spontano, a kad se to ne dogodi uslijedi razočaranje i vrlo opasna i upitna tumačenja kako se solidarnost ne događa zbog 'mentaliteta' ljudi. Za solidarnost je potrebna velika količina rada, treba postojati organizacija koja može uključiti ljude i ujediniti ih na temelju zajedničkih interesa.Primjeri radničke solidarnosti postoje u vrlo bliskoj povijesti i na njima treba učiti. Kao što sam spomenula, sindikalist Mario Iveković je devedesetih u Zagrebu organizirao mrežu solidarnosti u kojoj su radnici i radnice različitih poduzeća zajedno  djelovali i pomagali jedni drugima, a iza svega toga je stajao velik organizacijski rad. U posljednje su se vrijeme također javili primjeri solidarnosti poput suradnje nevladinih organizacija i radnica u slučaju Kamensko. Međutim, takve suradnje zasad još nisu prerasle u dugoročniji tip organizirane solidarnosti pa je upravo na tome potrebno raditi u budućnosti.

Bliži nam se ulazak u Europsku uniju. Mijenja li se što i hoće li se nam to donijeti pomake u zapošljavanju i zaštiti radničkih prava?

Kako je poznati teoretičar Tariq Ali nedavno rekao: "Pogledajte što se događa u Španjolskoj,GrčkojItalijiIrskojPortugalu i vidjet ćete svoju budućnost". Europska unija provodi istu politiku kao i Hrvatska: mjere štednje, rezanje socijalnih prava, novi valovi privatizacije, itd. Takva politika zapravo ne potiče rast ekonomije već dodatno produbljuje recesiju, što se najbolje vidi na primjeru Grčke, a cijeli teret krize prebacuje na radnike i radnice (rezovi u zdravstvu, školstvu, rezanje radničkih prava, itd.), a istovremeno se na radi na poticanju proizvodnje i stvaranju novih radnih mjesta. Kod nas i dalje vlada vjera u tobožnje 'slobodno tržište' te poslodavce i poslodavke koji bi zemlju trebali izvući iz krize. Ali treba znati daposlodavci nemaju cilj raditi za društvenu korist, njihov primarni cilj je stvaranje profita i napravit će sve ne bi li im se taj profit povećao, pritom im nije važno hoće li zadržati radna mjesta ili ne. To možemo recimo vidjeti na  primjeru Kamenskog, gdje je poslodavcima bilo oportunije osigurati profit kroz prodaju bogatog zemljišta nego nastaviti proizvodnju, sudbina radnica nije ih pretjerano zanimala. Takve situacije nisu iznimka i nisu posljedica onog što mnogi nazivaju 'divljim kapitalizmom', već je to jednostavno inherentna logika funkcioniranja kapitala. 

Što se Europske Unije tiče, jedan od najgorih ustupaka Hrvatske u pregovaračkom procesu s EU bio je taj da udovolji uvjetu i privatizira brodogradilišta, budući da je to jedna od posljednjih velikih strateških industrija u Hrvatskoj, koja je uz sva ulaganja više vraćala u proračun nego što je država za nju izdvajala i koja kao djelatnost ima multiplikativni efekt na privredu, odnosno jedan radnik u brodogradnji posredno zapošljava tri do pet radnika u drugim sektorima. Država se odrekla takve vrste djelatnosti, predala ju je privatnom sektoru koji već sad provodi tzv. 'restrukturiranje', odnosno smanjenje opsega proizvodnje i otpuštanje radnika i radnica. Nije za očekivati da će privatni sektor imati interesa nastaviti s proizvodnjom budući da brodogradnja nije visoko profitabilna djelatnost, ali može generirati veliki društveni profit i upošljavati velik broj ljudi.

Procesi privatizacije u Hrvatskoj još uvijek nisu završili. Kako privatizacija utječe na radnike i radnice?

Jednom kad se poduzeće privatizira, sva moć stavlja se u ruke pojedinca i pojedinke kojima je jedini interes stvaranje profita, a radnici i radnice gube moć odlučivanja u donošenju poslovnih odluka. Mislim da trebamo shvatiti da su interesi radnika i radnice te interesi kapitala nužno suprotstavljeni. Dok je kapitalistu cilj stvoriti što veći profit s kojim može raspolagati kako god želi bez obzira na društvenu korist, radnicima i radnicama je cilj očuvanje radnih mjesta, temeljna socijalna zaštita, rješavanje stambenog pitanja, izgradnja lokalne zajednice, itd. To se sve vrlo dobro moglo vidjeti u cijelom dosadašnjem procesu privatizacije koji je doveo do sustavnog uništenja industrije, velike nezaposlenosti ili smanjenja radničkih prava u svrhu povećanja profita tamo gdje se još poneka firma održali. 

Zato postoje radionice BRIDA - kako bi se ljudi upoznali s mogućnostima za reakcije i otpor. Recite nam nekoliko riječi o Bazi za radničku inicijativu i demokratizaciju?

BRID trenutno radi seriju tribina kojima je cilj samoedukacija i edukacija o nekim osnovnim organizacijski, pravnim i ekonomskim radničkim pitanjima, primjerice, kako organizirati štrajk, kako uspješno provesti stečajni postupak u korist radnika i radnica, kako organizirati solidarnost, itd. Na tim radionicama okupljamo sindikaliste i sindikalistkinje, nevladine udruge te aktivistkinje i aktiviste kako bismo razmijenili i stekli osnovna znanja o ovim pitanjima, bolje se umrežili i organizirali. Sljedeća radionica održat će se 8. svibnja u Radničkom domu na temuKako restrukturirati poduzeće? i tu ćemo, između ostalog, vidjeti i primjer ITAS-a, poduzeća u kojem su se radnici i radnice kroz stečajni postupak uspjeli izboriti za vlasništvo nad firmom koja i danas uspješno posluje u njihovim rukama. Pozivam sve zainteresirane da svakako dođu.