S portala H-Alter prenosimo razgovor Ivane Perić i profesorice za bliskoistočnu politiku pri Fakultetu za istočnjačke i afričke studije (SOAS) na Sveučilištu u Londonu, Laleh Khalili. Khalili se u svojem radu primarno bavi logistikom i trgovinom, infrastrukturom, politikama detencije i mučenja, sindikalnim pokretima na Arapskom poluotoku, izbjeglicama i dijasporama na području Bliskog Istoka. Autorica je knjiga Heroes and Martyrs of Palestine: The Politics of National Commemoration (Cambridge, 2007) i Time in the Shadows: Confinement in Counterinsurgencies (Stanford 2013), te urednica Modern Arab Politics (Routledge 2008) i kourednica knjige Policing and Prisons in the Middle East: Formations of Coercion (Hurst/Oxford 2010). Intervju je vođen uoči Khalilinog gostovanja na festivalu Moje, tvoje, naše održanom od 20. do 22. travnja 2017. u Rijeci.

Vaša knjiga Time in the Shadows: Confinement in Counterinsurgencies bavi se kontinuitetima u protuterorističkim politikama, načinom na koji su se ratne taktike razvile u razrađene sustave detencije i mučenja te potaknule odlučivanje u korist ratova. Tijekom istraživanja i rada na ovoj knjizi, koja su vam bila najveća otkrića?

Trenutak kad sam odlučila raditi na projektu bio je jedna od velikih prosvjetljenja. Završavala sam istraživanje svoje prve knjige o palestinskim Internaliziranje vanjskih praksi nasilja je fascinantno - vidimo primjerice kako se oklopna vozila koriste u domaćim demonstracijama. No, to je i neizbježno - kada vodiš velike ratove, samo je pitanje vremena kada će se te ratne metode i oprema koristiti kod kućeizbjeglicama i razgovarala s Palestincem koji je odrastao u Libanonu i služio kao borac PLO-a tijekom libanonskog građanskog rata. Uhićen je i godinama držan u zatvorima u Izraelu. Otprilike u isto vrijeme kada sam razgovarala s njim, objavljene su fotografije iz Abu Ghraiba. Rekao mi je da mu je teško gledati te slike jer je on također držan gol, i psi su bili korišteni da ga zastrašuju dok je bio u zatvoru. Bilo mi je čudno to čuti.

Zašto vas je to iznenadilo?

Često čujemo o različitim metodama mučenja koje ne ostavljaju fizičke tragove, koje se koriste u tim zatvorima, ali činjenica da su postojale druge stvari, poput pasa i golotinje, zbilja me zaintrigirala. Kad sam počela raditi na projektu, koji je izvorno bio o različitim vrstama detencijskih praksi, što sam više počela čitati, to mi je postalo jasnije da se ne radi o slučajnosti. Postoji poseban način na koji države koje tvrde da su liberalne, koje tvrde da slijede vladavinu zakona i diskurs ljudskih prava, koriste određene metode podčinjavanja koje se ponavljaju u različitim kontekstima. To je istina za Britance i Francuze u 19. i 20. stoljeću, te za Amerikance i Izraelce danas. Postoje stvarni kanali kroz koji te prakse ugnjetavanja putuju. Konačno, ono što mi je bilo jasno jest da što više rat činite "liberalnim" u situacijama u kojima građani imaju demokratsko pravo izraziti se o ratu, što je "humaniji" rat koji vodite - to je bolje za raspravu u korist rata  Možeš reći da ćeš voditi lijep rat, ali jasno je da u konačnici nema lijepog rata.

Prošli je tjedan više od tisuću Palestinaca u izraelskim zatvorima pokrenulo štrajk glađu, tražeći bolje životne uvjete za oko 6500 zatvorenika. Za razliku od sličnih slučajeva u prošlosti, o štrajku izvještavaju i mainstream mediji. Kako se situacija promijenila od trenutka kada ste pisali Time in the Shadows, mislite li da sada postoji više medijskog prostora za takva pitanja?

Medijski prostor za Palestince otvara se i zatvara ciklički i ovisi o tome što se drugo događa u svijetu. Od trenutka kada sam počela svoja istraživanja do danas ipak se otvorio prostor za raspravu o vrstama zločina koje su počinjene. Politika oko Izraela i životni uvjeti Palestinaca unutar Izraela i pod izraelskim kolonijalističkim praksama naseljavanja, način na koji mediji odabiru prikazati te uvjete, zbilja doživljava promjene. Ta promjena ima manje veze s trenutnim ratovima i protuterorizmom, a više s uspjesima pokreta Boycott, Divestment and Sanctions (BDS) u pokušaju pronalaženja glasa u kojem Palestinci ne bivaju sekundarni, u kojima se uvjeti u kojima žive naglašavaju u europskim i sjevernoameričkim medijima. To igra važnu ulogu u tome što smo mogli čuti o štrajku zatvorenika.

Jedan od problema kojim se bavite u Time in the Shadows je ono što se događa kada se države proširuju izvan svojih granica. Posljednjih nekoliko godina u Europi, kada se bavimo tzv. izbjegličkom krizom, svjedočimo eksternalizaciji granica, ne samo u odnosu na treće zemlje, već i same članice EU-a. Kako ova re-artikulacija praksi upravljanja granicama, formiranje novih institucija i politika, utječe na ideje nacionalne države, jurisdikcije i suverenosti?

Postoje određeni načini na koje se oblici kontrole koji su korišteni izvan određenih zemalja sada koriste na izbjeglicama koji su unutar granica ili pokušavaju prodrijeti preko granica. Snaga nadležnosti sada se očituje nad tijelima. Mi se lako krećemo po Europi zbog našeg državljanstva, Uvjeti rada koji su se pojavljivali na terminalima tankera, geografski položaj tih terminala daleko od gradova, način na koji su bili automatizirani vrlo rano, 1940ih i 1950ih, bili su esencijalni u oblikovanju praksi unutar kontejnerske i trgovinske industrije mnogo godina kasnijezbog prava koja nam pripadaju zbog putovnice. Nepostojanje prava vezanih uz tu putovnicu čini nas duboko ugroženima i izloženima različitim oblicima prisile. Granica više nije linija na karti, nije geofizička značajka teritorija, nego nešto što se događa prelazi tijelo osobe. Granica tako postajem ja, granica postaješ ti.  To je jedan od načina na koji se ova eksternalizacija "vraća doma".

Koji su drugi načini?

Više ih je, i nemaju svi veze samo s migrantima. Domicilno policiranje se militarizira, a taktike koje su korištene u protuterorizmu donose se kući u Sjevernoj Americi i Europi. Koriste se u protuterorističkim operacijama protiv građana i onih koji se smatraju strancima, bez obzira na to jesu li državljani ili ne. Cijele zajednice su subjekti ove nove vrste policijskih operacija, zbog njihove religije, boje kože itd. Internaliziranje vanjskih praksi nasilja je fascinantno - vidimo primjerice kako se oklopna vozila koriste u domaćim demonstracijama. No, to je i neizbježno - kada vodiš velike ratove, samo je pitanje vremena kada će se te ratne metode i oprema koristiti kod kuće. I naravno, mnogi bivši vojnici postaju policajci i zatvorski upravitelji.

U vezi s onim što ste prije spomenuli u pogledu državljanstva, Arjun Appadurai iznosi zanimljivo razmatranje kako su većina zakona o državljanstvu koja danas imamo bazirana u prošlosti, u krvi, roditeljstvu itd. Kako bi se promijenili, tvrdi, trebamo razmišljati o državljanstvu koje se temelji na zamišljenoj budućnosti, na težnjama. Mislite li da postoji mogućnost da takav narativ o državljanstvu postane dio mainstream rasprave?

Idealist u meni želi više prostora za takve rasprave, ali gledajući način na koji se pripadnost često koristi kao sredstvo isključivanja, Strukture luka danas, osobito velikih, mehaniziranih, automatiziranih luka na Arapskom poluotoku, i dalje reflektiraju kolonijalne radne strukture. Glavni izvršni direktori luka i vrhunski menadžeri obično su iz Sjeverne i Zapadne Europe, uglavnom Britanci, sljedeća razina menadžera su Europljaniograničavajući postojanje, ograničavajući sposobnost sanjanja, teško mi je zamisliti takvo državljanstvo u praksi. Zanimljivo je razmišljati o aspirativnim oblicima državljanstva i snu o pripadnosti, ali nisam posve sigurna kako te oblike bez konkretnih instrumenata pretvoriti u stvarnost. Važno je zapamtiti da svi oblici pripadanja crtaju granice, čak i ono aspirativno, fokusirano na budućnost. Svi svjetovi od snova dolaze s pripadajućim katastrofama. Važno je razmišljati o tome što želimo, jer sama težnja nije dovoljna. Sadržaj težnje je ono što je važno.

U recentnim projektima bavite se političkom ekonomijom rata i vojske i načinom na koji se ona prepleće s infrastrukturom, logistikom i transportom. Fokus vašeg istraživanja je na Bliskom istoku, točnije Arapskom poluotoku. Kako ste došli do ove točke u karijeri, gdje je kontinuitet s prethodnim radom?

Dvije su stvari koje su me dovele ovdje. Razgovarala sam s američkim časnikom o pitanjima protunapadanja, a on je rekao: "Oh, vi akademici i novinari, svi volite sve što krvari". Da bi doista razumijeli  rat, rekao je, morate proučavati vojnu logistiku, tamo je sav novac. To je bio prvi signal da gledam u tom smjeru. Velika većina američkih vojnih proračuna oko rata potrošena je za dopremanje goriva borcima, hrane, odora i streljiva, uspostave baza. Hrana i gorivo su najveći logistički troškovi. Iza toga postoji čitava mašinerija.

Druga stvar je da su prijatelji koji rade za Međunarodnu federaciju transportnih radnika bili zainteresirani za stanje na Arapskom poluotoku, i poticali su me u tom smjeru. Bilo je to kombinacija želje da saznam više o ulozi vojne logistike i uvjetima rada ljudi u pomorskim infrastrukturama na Arapskom poluotoku. Arapski poluotok je savršen za to, jer su Kuvajt i Katar bili polazišna točka za američki rat u Iraku, a UAE je i dalje logističko tlo za američki rat u Afganistanu.

Prvenstveno ste zainteresirani za ulogu američkih i britanskih vojnih i naftnih tvrtki na Arapskom poluotoku. Na koji način politike tih zemalja utječu na infrastrukturu Arapskog poluotoka, a posebno na uvjete rada ljudi zaposlenih u lukama i pomorskom prometu?

Ovisi o zemlji. U Saudijskoj Arabiji uloga SAD-a mnogo je važnija od uloge Britanaca, dok je u manjim Emiratima, kao i Omanu i Jemenu uloga Britanaca mnogo važnija zbog kolonijalističke povijesti. Emiri u tim zemljama i dalje su savjetovani od strane Britanaca i na nekim razinama Čitajući povijest Jemena, pronalazimo konstantne priče o mobilizaciji radnika u lukama. Oni još uvijek imaju funkcionalan skup sindikata, iako u ovom trenutku, bez funkcionalnih luka, radnici dobivaju malu količinu pomoći, ali ne radeneizravna kolonijalna kontrola nastavlja se i danas. SAD i VB nisu imale značajnu ulogu samo u strukturi tih država. Naftna industrija i terminali za tankere imaju drugačiju povijest, ali je ona vrlo bitna za formiranje tih država i njihovih prometnih infrastruktura. Uvjeti rada koji su se pojavljivali na terminalima tankera, geografski položaj tih terminala daleko od gradova, način na koji su bili automatizirani vrlo rano, 1940ih i 1950ih, bili su esencijalni u oblikovanju praksi unutar kontejnerske i trgovinske industrije mnogo godina kasnije.

Druga stvar koja je važna jest da su naftna poduzeća, kako bi mogla početi izvlačiti naftu na Arapskom poluotoku, morala donijeti sve materijale, cijevi i tešku opremu. Nisu to mogli učiniti jer mnoge od tih luka jednostavno nisu dopustile da brodovi priđu dovoljno blizu, osobito u Zaljevskom području, gdje je kopnena obala vrlo plitka, bez dubokih luka. Zato su morali izgraditi nove luke i to ukazuje na povezanost povijesti teretne industrije s naftnim kompanijama.

U predavanjima često govorite o značaju Jemena i grada Adena kao luke, te o promjenama koje su se dogodile u novijoj povijesti. Zašto je Aden toliko važan?

Aden je bio britanska kolonija od 1834. do 1967. godine. Prvotno je bio koloniziran jer je postojala britanska potreba za lukom za ugljen na tom području, ali i zbog lokacije blizu Crvenog mora i istočne afričke obale. Otvaranjem Sueskog kanala sredinom 19. stoljeća, Aden je postao daleko značajniji nego prije. Tada postaje četvrta najveća postaja za ugljen za brodove na svijetu. Postoji dugogodišnja povijest Jemena na tim trgovačkim rutama, jer je bio središte za kavu. Mocha kava koju danas poznajemo nazvana je po luci u Jemenu.

Nakon 1950-e, kada su Britanci izgubili veliku rafineriju u Iranu, jer je nacionalizirana, u Adenu je izgrađena velika rafinerija. Uspon Adena kao luke nastavlja sve dok Britanci nisu izbačeni anti-kolonijalnom borbom koja počinje u kasnim 1950-ima. Britanci nisu htjeli odustati od Adena, jer bio značajan grad, kozmopolitski, od strateškog značaja i presudan za vođenje carstva, ali kasnije u 20. stoljeću Amerikanci ulaze u igru.Svi svjetovi od snova dolaze s pripadajućim katastrofama. Važno je razmišljati o tome što želimo, jer sama težnja nije dovoljna. Sadržaj težnje je ono što je važno Ono što se dogodilo u posljednjim desetljećima fascinantno je jer sada regionalni kapital ubrizgava novac u Aden, novac iz Dubaija i tako dalje. Poslovi i ugovori koje te tvrtke rade su korumpirani. Aden je na kraju odveo Dubai Ports World, jednu od najvećih tvrtki za upravljanje terminalima, na sud i uspio s njima otkazati 35-godišnju koncesiju. Sada, kada se Aden uništava u ratu koji vode Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, jedna od prvih stvari koje je UAE najavio nakon što su dobili kontrolu nad Adenom jest da će pomoći obnoviti luku. Toliko je lagan hod između rata i trgovine.

Povezano s Jemenom, to je jedina zemlja na Arapskom poluotoku koja ima funkcionalne sindikate. Postoje li mogućnosti da se radnici organiziraju u drugim zemljama?

Na Arapskom poluotoku samo tri zemlje imaju sindikate - Jemen, Kuvajt i Bahrein. Razlika između njih je da sindikati u Kuvajtu i Bahreinu Korisno je imati različite nacionalnosti koji rade u klasterima, zato što ih možete razdvojiti pa ne mogu surađivati ​​i formirati sindikate ili prosvjedovati. Također pomaže da imate radnu snagu koju možete deportirati, jer ih u trenutku bilo kakvih poteškoća odmah možete poslati van iz zemljenisu funkcionalni kao u Jemenu. U Bahreinu postoje nezavisni sindikati, ali oni služe samo državljanima, a ne migrantskoj populaciji, a i oni su samo sindikati državnih službenika. Isti se propisi odnose na Kuvajt, osim što su tamo još veća ograničenja i sindikati su praktički produžene ruke države. Dio razloga za postojanje sindikata u tim zemljama, a ne drugdje, jest da Kuvajt i Bahrein imaju daleko razvijeniji skup industrijskih odnosa s Britancima, koji su dopuštali stvaranje sindikata kao način kanaliziranja nacionalnih i radikalnih osjećaja među radnicima. Razvijanje sindikata u drugim zemljama nikada nije dozvoljeno.

Što čini Jemen drugačijim slučajem?

Jemen je drugačiji slučaj, jer su sindikati tamo postali vrlo značajni za borbu za neovisnost. Čitajući povijest Jemena, pronalazimo konstantne priče o mobilizaciji radnika u lukama. Oni još uvijek imaju funkcionalan skup sindikata, iako u ovom trenutku, bez funkcionalnih luka, radnici dobivaju malu količinu pomoći, ali ne rade. Prisutnost sindikata je izuzetno važna jer je značila daleko veću odgovornost u pogledu upravljanja lukama i  vidljiviji skup protesta protiv nepravednih politika. Ovakve vrste prosvjeda postoje na mjestima poput UAE, ali zato što nema sindikata, nema načina da ih se bolje organizira i učini značajnijima i dugotrajnijima.

Prolazeći kroz povijest prosvjeda koje su organizirali lučki radnici, kakva je bila suradnja između različitih nacionalnosti, jer je to čimbenik koji se može koristiti za podjelu radnika?

Odgovor se razlikuje ovisno o lokaciji i vremenskom periodu. U vrijeme pojačane nacionalističke retorike, sindikati djeluju kao instrumenti etničke i ksenofobne isključivosti, a to je mnogo više slučaj u sjevernom dijelu Arapskog poluotoka nego na jugu. Jemen je poseban slučaj jer su mnogi radnici u lukama bili somalijskog podrijetla, a sindikati nisu imali razliku između Jemenaca i "drugih". Britanci su aktivno pokušavali potkopati međunacionalno jedinstvo. Jedna od stvari koju su shvatili jest da bi, ako su radnici u lukama bili Arapi, iz različitih zemalja, mogli biti prilično zahtjevni u traženju svojih prava i ne bi ih se moglo lako odgurati u stranu jer postoje vlade koje ih mogu zaštititi. To nije bilo istinito za mnoge južnoazijske radnike čije vlade nisu nudile nikakvu zaštitu, a ti se radnici nisu lako mogli mobilizirati zajedno s Arapima zbog jezičnih problema. To pokazuje kako su Britanci bili dobri u podijeli pa vladaj.

Jesu li kolonijalne taktike i strukture rada prisutne na Arapskom poluotoku i danas?

Strukture luka danas, osobito velikih, mehaniziranih, automatiziranih luka na Arapskom poluotoku, i dalje reflektiraju kolonijalne radne Politika oko Izraela i životni uvjeti Palestinaca unutar Izraela i pod izraelskim kolonijalističkim praksama naseljavanja, način na koji mediji odabiru prikazati te uvjete, zbilja doživljava promjenestrukture. Glavni izvršni direktori luka i vrhunski menadžeri obično su iz Sjeverne i Zapadne Europe, uglavnom Britanci, sljedeća razina menadžera su Europljani. Nakon toga dolaze administratori, obično obrazovani Indijci, a zatim imate veliku radnu snagu koja dolazi iz migrantskih zajednica koje rade u tim gradovima. Uvjeti u kojima rade puno su neizvjesniji od onih u kojima rade Europljani. Postoje različiti radni režimi koji djeluju u tim okruženjima, sasvim poznati iz prošlosti. Korisno je imati različite nacionalnosti koji rade u klasterima, zato što ih možete razdvojiti pa ne mogu surađivati ​​i formirati sindikate ili prosvjedovati. Također pomaže da imate radnu snagu koju možete deportirati, jer ih u trenutku bilo kakvih poteškoća odmah možete poslati van iz zemlje.

U predavanjima i člancima često koristite književne primjere. Spominjete dvije knjige - Melvillovog Mobija Dicka i Kanafanijevu Ljudi na suncu. Zašto su te knjige tako važne za istraživanje koje radite?

Moby Dick je divan jer je to jednostavno prekrasna knjiga. Doista postoji duga tradicija čitanja te knjige kao alegorije za radničku borbu i mnogeŠto više rat činite "liberalnim" u situacijama u kojima građani imaju demokratsko pravo izraziti se o ratu, što je "humaniji" rat koji vodite - to je bolje za raspravu u korist rata druge stvari. Važna je i zbog svih drugih informacija i istraživanja koja uključuje, kao i opisne geografije koju nudi čitatelju. Kanafanijeva knjiga došla mi je kao iznenađenje, jer sam ga čitala mnogo puta i uvijek kao alegoriju za palestinsko stanje. Ali kad sam je nedavno ponovno pročitala, začudilo me koliko je dobro istražena. Možete naučiti sve pojedinosti o migracijskim putevima Palestinaca koji su otišli u Kuvajt kako bi pronašli posao, ali i o Trans-arapskom cjevovodu i njegovim crpnim stanicama te kako su bile povezani s cestama i mnoge druge logističke značajke.

Postoji i treća knjiga, Gradovi soli Abdul Rahmana Munifa. To je prekrasan, težak i gust roman o dolasku Aramca u Saudijsku Arabiju. Sjajno je istražena i to mi se sviđa, jer postoji jako malo memoara ljudi koji su radili u lukama i naftnoj industriji u Saudijskoj Arabiji u trenutku kada je došao Aramco, a Munif je prekrasan dokumentator tog trenutka i svih promjene koje se događaju. Ljudi premalo koriste ove čudesna književna djela kao dokumentarne izvore. Postoji i čitav žanr ribarskih pjesama iz Kuvajta i Bahreina, koje želim analizirati i vidjeti što još možemo naučiti o preustroju iz ribarskih u industrijske zajednice.

 

 

 

 Izvor naslovne fotografije: Drugo more/ Moje, tvoje, naše 2017.