Donosimo proširenu verziju razgovora sa sindikalnom povjerenicom RIZ odašiljača Marinom Glokević i osnivačem Udruge branitelja RIZ-a Davorom Frankovićem objavljenim u Zarezu broj 352 od 14. veljače 2013. U razgovoru se tematizira aktualni treuntak ali i povijest RIZ-a. Borba, prosvjedi, zalaganje za radničko dioničarstvo i pokušaj da se spasi visokotehnološka, izvozno orijentirana firma od pljačke i gašenja. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju.

BRID: Nedavno osnovana udruga Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju bavi se problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Jedan od bitnih aspekata povezanih aktivnosti je i upoznavanje s iskustvom proteklih radničkih borbi u Hrvatskoj. S tim ciljem pokrenut je projekt istraživanja radničkih borbi od početka 1990-ih do danas, čijim je dijelom i ovaj intervju.

 

Tvrtka RIZ-ODAŠILJAČI osnovana je 1948. godine u Zagrebu i od tada djeluje kao proizvođač radioodašiljačke opreme kao jedini u ovom dijelu Europe i jedan od malobrojnih u svijetu s tim proizvodnim programom.

Usprkos dugogodišnjoj uspješnoj proizvodnji iza koje je preko 1000 odašiljača velikih snaga u više od 50 zemalja širom svijeta, tvrtka RIZ se u posljednja dva desetljeća zbog nasrtaja raznih interesnih skupina bori za opstanak. U svjetlu aktualnih događanja vezanih uz RIZ, razgovarali smo s Marinom Glokević, glavnom sindikalnom povjerenicom Sindikata metalaca Hrvatske – industrijskog sindikata u tvrtki RIZ Odašiljači te članicom Radničkog vijeća i Davorom Frankovićem, osnivačem i članom Udruge branitelja, dopredsjednikom Radničkog vijeća i sindikalnim povjerenikom brojila. Oboje su radnici RIZ-a s više od trideset godina staža.

 

AKTUALNO

Kako objašnjavate odluku predsjednice Nadzornog odbora RIZ-a Vesne Čizmar da smijeni članove Uprave koje je postavila par mjeseci ranije? Radi li se o sukobu unutar Vlade ili je riječ o nečem drugom?

Marina Glokević Vrlo je jednostavno. Nedavno smijenjeni predsjednik Uprave  Kamilo Vrana te članovi Uprave Robert Inkret i Robert Hirc direktno su opstruirali rad Nadzornog odbora na način da nisu dostavljali dokumentaciju, nisu htjeli prihvatiti menadžerske ugovore koje im je Nadzorni odbor ponudio, tražili su dodatne beneficije, pri dolasku u firmu su se prijavili na mirovinsko i zdravstveno osiguranje premda nisu potpisali ugovore s Nadzornim odborom. Sve to spada u zlouporabu položaja i ovlasti. Također, nezakonito su suspendirali 11 radnika, članove Radničkog vijeća, što je onemogućilo rad Radničkog vijeća, zatim predstavnike Sindikata (mene kao glavnu sindikalnu povjerenicu i moju zamjenicu,  koordinatoricu Povjereništva zaštite na radu), predsjednika Udruge branitelja, predsjednika Udruge malih dioničara, članove Nazdornog odbora i članove Uprave iz redova zaposlenika. Unajmili su zaštitarsku tvrtku čiji su zaštitari pročitali 11 imena suspendiranih zaposlenika i zapriječili im ulaz u firmu. Unutra su cijelo vrijeme hodali naoružani i zastrašivali zaposlenike.  Ljudi nisu međusobno razgovarali, odlazili su na bolovanje. Jedan kolega je prijavio direktora zaštitarske tvrtke, Enimarka Ponjevića, koji ga je uznemiravao. Osim što su suspendirali ljude, nezakonito su oduzeli i računala, konkretno moje računalo i računala nekih kolega su stavili na forenzičku analizu. Tretirali su nas kao najveće kriminalce. Kao opravdanje za našu suspenziju naveli su da sam ja u ime poslodavca pisala neprimjerene sadržaje i neistine prema državnim institucijama i prema Europskoj Uniji. Mi smo doista slali dopise svim državnim institucijama i tražili podršku i pomoć od medija, ali ne predstavljajući poslodavce, već radnike. Osobno sam bila na sastanku u AUDIO-u kad je bio zamjenik ravnatelja, g. Volarević, koji je rekao „ako vi mislite prosvjedovati, mi nemamo o čemu razgovarati“. Ukratko, treba reći da se u radu bivše Uprave nalazio čitav niz nezakonitih radnji.

Mi smo cijelo vrijeme upozoravali javnost da smo trgovačko dioničko društvo u vlasništvu države koje ima rješenje o obnovi pretvorbe. U privatizaciji firme 1993. godine, 17 milijuna dolara RIZ-ove imovine, nekad društvenog poduzeća RIZ odašiljači, bilo je nedostupno. Da je tada ta imovina bila dostupna, naša tvornica, koja je privatizirana, ne bi bila procijenjena na tadašnjih 13 milijuna maraka, već bi procijenjena svota uključivala i tih 17 milijuna dolara. Kad se konačno pojavio taj novac, završio je na računu Ministarstva financija kojeg je RIZ čekao 5 godina (2003-2008). Mi smo se prosvjedima morali izboriti da se novac vrati na račun firme. Kad smo se konačno 2008. izborili, jedini način za povrat novca bio je povećati temeljni kapital, čime je država automatski postala vlasnikom firme. I tako smo se ponovno vratili na 1993. godinu kad su u privatizacijskom procesu dionice išle u Fond za privatizaciju, to jest današnji AUDIO (Agencija za upravljanje državnom imovinom). Problem je međutim nastao kad smo tražili Vladu da nam omogući uvođenje radničkog dioničarstva, što nam je naposljetku i obećala. Radničko je dioničarstvo Vlada omogućila svim firmama kojima je vraćena oteta imovina.

Mi to nismo mogli ostvariti jer su nas tužili vanjski dioničari predvođeni Mihaelom Ljubasom, poznatim lovcem na nekretnine. Pored njega, tu je bio i Tomislav Tukić, vlasnik ST invest fondova, koji je 2007. godine htio preuzeti društvo RIZ Odašiljači koje je praktički bilo pred stečajem jer je bivši većinski vlasnik i direktor, Darko Cvjetko nagomilao gubitak u iznosu blizu 80 milijuna kuna. RIZ je već tada pojeo temeljni kapital koji je bio nešto više od 50 milijuna kuna.

Nama se imputiralo da smo državna firma jer smo u državnom vlasništvu. Međutim, to nije istina, mi smo trgovačko dioničko društvo, isključivo ovisimo o samima sebi, o tome što proizvedemo i prodamo, tako se financiramo, tako isplaćujemo plaće i sve ostalo. Država nama nikad nije dala ni kunu pomoći, dapače, država nam je dužna 103 milijuna kuna. Naime, u procesu vraćanja 17 milijuna dolara, RIZ je ostao zakinut  za razliku u tečaju koja je iznosila nekih 20 milijuna kuna i za kamate u periodu 2003-2008, koliko je novac stajao na računu Ministarstva financija umjesto na našem, u iznosu 80 milijuna kuna. AUDIO jest vlasnik većinskog udjela u dionicama RIZ Odašiljača, ali do tog udjela je došao rješenjem o pretvorbi zbog čega je morao omogućiti uvođenje radničkog dioničarstva. Da nije bilo tužbi vanjskih dioničara, radnici bi već 2008. godine bili vlasnici tvornice i odlučivali bi o njezinoj sudbini te bi spriječili politička uhljebljivanja. Nama takva politička uhljebljivanja ne trebaju, trebaju nam stručni ljudi, stručni kadar koji zna kako dovesti tvornicu do prosperiteta i održati je na tržištu.

 

U medijima se spominje kredit od 6,5 milijuna kn kojeg je bivša Uprava na čelu s Kamilom Vranom podigla na RIZ. Možete li nam reći nešto više o svrsi podizanja tog kredita?

M.G. Da, oni su podignuli kredit bez suglasnosti Nadzornog odbora. Predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske , g. Vedran Dragičević i ja kao glavna sindikalna povjerenica u RIZ Odašiljačima napisali smo dopis Uredu predsjednika republike, premijeru, predsjedniku Sabora, USKOK-u i DORH-u u kojem smo naveli da je u mjesec dana njihovog rukovođenja nanesena šteta društvu u iznosu od oko milijun kuna. Podastrli smo račune koji to dokazuju. Sve njihove troškove dobili smo na uvid i javno ih iznijeli u emisiji Paravan na HRT1 u kojoj je gostovao i Saša Kosanović koji je izvrsno obradio problematiku RIZ-a. S novcima od tog kredita su samo PR agenciju Krešimira Macana platili 50 tisuća kn. Zaštitare su u konačnici platili 280 tisuća kn.

Jeste li podigli tužbu protiv smijenjene Uprave? Mislite li da će oni zbog, kako kažu nezakonite smjene, tužiti vas?

M.G. Ne znam hoće li oni pravno osporiti tu svoju smjenu jer Nadzorni odbor imenuje, odnosno opoziva Upravu. Navela sam vam glavne činjenice koje su razlog opoziva Uprave, a toga ima još puno. Kad je Nadzorni odbor na sjednici, na kojoj su bila prisutna i dva člana iz redova radnika i malih dioničara, objavio odluku o smjeni Uprave, smijenjeni predsjednik Kamilo Vrana zaprijetio je Vesni Čižmar, predsjednici Nadzornog odbora, rekavši joj da je to zadnje što je u životu učinila. Ne treba zaboraviti da su za vrijeme bivše Uprave radnici bili zastrašivani, prijetilo im se pištoljima, bili su maltretirani. U tu skupinu spadaju i prijetnje predsjednici Nadzornog odbora, ali i predsjedniku Udruge malih dioničara.  Zaštitari su za vrijeme sjednice Nadzornog odbora pratili do toaleta i natrag čovjeka koji 42 godine radi u RIZ-u. To je nešto prestrašno. Kakva je to suradnja između uprave, radnika i sindikata? Kakav je to dijalog? Za vrijeme naše suspenzije u dvorani Ministarstva gospodarstva u Vukovarskoj održano je predavanje na temu socijalnog dijaloga kojeg je vodio ministar rada Mirando Mrsić. Govorilo se o tome kako je između radničkih vijeća, sindikata i poslodavaca nužno uspostaviti socijalni dijalog. Onda je naš sindikalni povjerenik za zagrebačku regiju, g. Juričić, zatražio riječ i rekao „vi nama pričate o socijalnom dijalogu i tripartitnom tijelu, a samo kilometar-dva zračne linije je  tvornica koja nema radničkog vijeća i sindikata jer su izbačeni, zaštitari s pištoljima hodaju po tvornici."

Ali da se vratim,  Uprava na čelu s Vranom je pokrala radnike koji su stvorili novu vrijednost. S Južnom Korejom je potpisan ugovor za proizvodnju odašiljača. To je bio mukotrpno zarađen novac. Odluka o njihovoj tužbi je u nadležnosti nove Uprave, a ako se mene pita, to bi svakako trebalo učiniti.  Inače, svi se čude kako jedna mala zemlja poput Hrvatske izvozi na južnokorejsko tržište, u zemlju koja je tehnološki iznimno napredna. Treba naglasiti da smo mi jedna od tri ne hrvatske, ne europske, nego svjetske firme koja radi odašiljače. Imamo izvrsne, inovativne i kreativne inženjere, vrhunske, ako to tako mogu reći.

Što se tiče suspenzije, postoji li ikakva zakonska regulativa koja bi dopuštala suspenziju radnika?

M.G. Ne. Mene su optužili da sam fizički priječila ulaz u tvornicu predsjedniku bivše Uprave, Robertu Inkretu, što nije točno. 4. lipnja na skupu radnika je 95% radnika RIZ-a potpisalo da naš bivši predsjednik Uprave Robert Inkret nanosi štetu Društvu i da mu se zabranjuje ulazak u tvornicu. To nije zakonito, ali mi smo se borili kako smo znali i umijeli i cijelo smo vrijeme upozoravali institucije da nam pomognu jer se događaju radnje koje našu firmu vode prema likvidaciji. Nas je direktno revoltiralo što je tajnik AUDIO-a, g. Danijel Škugor, koji je između ostalog preporučio Roberta Inkreta za predsjednika Uprave, 13. travnja nazvao našeg tadašnjeg predstavnika radnika, Željka Pinturića i zamolio ga da dođe u sjedište AUDIO-a i da o tome nikome ništa ne govori. Pretpostavljam da Pinturić nije postavljao pitanja jer je išao u Eritreju za tri dana pa je mislio da ga zovu radi terena. U AUDIO-u su ga dočekali predsjednik Uprave, Robert Inkret,  bivši ravnatelj AUDIO-a, Tomislav Boban, sadašnji ravnatelj AUDIO-a, Erik Mohorović i predstavnice Nadzornog odbora imenovane od strane AUDIO-a.  Uglavnom, Inkret i ljudi iz AUDIO-a su Pinturića sat vremena prisiljavali da potpiše odluku o smjeni Uprave. Oni su dakle još 13.4. 2011. htjeli posve nezakonito napraviti smjenu Uprave.

POVIJEST

Spomenuvši g. Bijelića, dotakli ste se i povijesti RIZ-a. Voljeli bismo da nam nešto više kažete o nastanku RIZ-a i razlozima njegove podjele na pet poduzeća 1981. godine od kojih su jedno i RIZ Odašiljači.

M.G. Nekadašnji SOUR RIZ imao trinaest OUR-a. Ti OUR-i su proizvodili poluvodiče, transformatore, televizore i sl., a Odašiljači su uvijek bili samostalna jedinica. Pokojni g. Branko Tkalčević je stvorio RIZ od kojeg je tada jedna Pliva mogla posuđivati novac.

Davor Franković RIZ je osamdesetih godina uz svoju odašiljačku tehnologiju (AM, FM, SV, KV) od Siemensa kupio odašiljačku PDM tehnologiju. U to vrijeme je to bila jedna od najmodernijih svjetskih tehnologija, u kojoj je iskoristivost odašiljača bila oko 50%, dok današnja RIZ-ova digitalna tehnologija ima i iznad 95% iskoristivosti. Uz prilagodljivost kupcu, unikatna proizvodnja visokosofisticirane tehnologije, s predznakom na kvalitetu, jedna je od tajni zašto od nas svi kupuju.

A ostali OUR-i?

D.F. Kad je prema socijalističkom ključu ukinuto financiranje i pomaganje ostalih OUR-a koji se uz to nisu uspjeli prilagoditi tržištu, dovelo je do toga da su se pomalo gasili.

 

Hoćete reći da u ono vrijeme ostali OUR-i nisu bili konkurenti na tržištu?

D.F. Ne znam, nismo mi baš previše vodili brigu o njima jer su imali svoje poslovodstvo. Znači, naša tvornica je do rata bila podijeljena na tri grane, medicinsku elektroniku, informatiku i tvornicu odašiljača.

M.G. Postepeno su ukinute medicinska elektronika i informatika, a ostali su samo odašiljači. To je bilo prije pretvorbe 1993. Ja sam konkretno radila od 1981.-1991. u informatici, i to je tada bilo fantastično. Mi smo radili softver za financijska poslovanja kojeg smo prodavali raznim korisnicima na području cijele bivše Jugoslavije i raznim trgovačkim poduzećima. Kasnije se nastavila samo proizvodnja odašiljača. Naši odašiljači su instalirani u preko 70 svjetskih zemalja, na preko 1000 lokacija. Firma je zaista dobro poslovala. Moja prva plaća je bila 2,5 puta veća od plaće osobe koja je radila s istom stručnom spremom drugdje. Dijelili smo stanove, ljudi su se kod nas borili da idu na terene jer su s tom plaćom mogli kupiti kuću, auto, sve.

D.F. Uz odašiljače, dosta se ulagalo i u medicinsku elektroniku. Ja konkretno proizlazim iz te priče. Jugoslavija je imala ono što danas Hrvatska nema. Imala je medicinsku elektroniku koja je bila bazirana na dva programa – uređaju za snimanje potencijala mozga EEG (elektroencefalografija) u varijantama 8, 12 i 16 kanala s automatskim programima dr. Šantića i dr. Ercegovca, priznatih medicinskih stručnjaka i uređaju za snimanje potencijala srca i krvnih žila EKG (elektrokardiografija). Uz to i dodatne uređaje – Foto-fono stimulatore (rano otkrivanje epilepsije), Reografe (elektromiografija), sonde razne namjene, Poligrafe (detektore laži), Monitore intenzivne njege (EKG, respiracija, broj otkucaja, alarmi, ispis), Defibrilatore (mobilni) itd. Snimanje srca u varijantama jednokanalni, trokanalni i mobilni u SMD tehnologiji. Uređaji su osmišljeni, nacrtani i proizvedeni u RIZ-u. Dakle, licenca nije postojala, samo mladi inženjerski kadar s ETF-a, materijal kupljen na svjetskom tržištu, vizija i ideja te realizacija. Novac za razvoj nije bio upitan. Defibrilatori i EKG-i koje smo mi proizvodili su bili u gotovo svim bolnicama bivše Jugoslavije. To su bili uređaji velike vrijednosti. Glavni konkurenti su nam bile švicarske, japanske i njemačke tvrtke te Elektronska industrija Niš s licencom Helige-a.Već 1989. smo  krenuli s tzv. SMD tehnologijom. Zamislite liječnike koji su krajem osamdesetih mogli ponijeti mali mobilni EKG sa sobom na intervenciju. U programu je radilo svega dvadesetak ljudi. Prodano je oko 25 tisuća uređaja. Imali smo vrhunske inženjere ETF-a. Podsjetit ću na profesora Šantića (prof na ETF-u), koji je izumio neinvazivno mjerenje tlaka. Mogli ste sondom  s prsta obaviti mjerenje tlaka. U to vrijeme je to bilo nešto fantastično i bilo je prezentirano RIZ-u kao opcija za proizvodnju. Razmišljalo se i o proizvodnji umjetnog bubrega. Jedan od stručnjaka koji je radio u RIZ-u bio je i moj kolega, g. Jalševac, koji sad radi na programu razvoja umjetnog srca u Australiji. Krajem osamdesetih RIZ je imao u proizvodnji i mobilni Defibrilator, uređaj koji je koristila i ekipa dr. Goldnera na Rebru (u to vrijeme revolucionarne tehnike spaljivanja neželjenih His-purkinijevih žarišta na srcu). Vidjevši naš defibrilator na jednom od sajmova medicinske elektronike u Zagrebu, Japanci su ga doslovno iskopirali. Spomenut ću i uređaje s mikroprocesorima krajem osamdesetih. Svakako ne smijem zaboraviti niti razvoj Tele EKG-a. Ideja je bila da putem navedenih uređaja s bilo kojeg otoka možete poslati svoj EKG, primjerice u centar na Rebro ili svom liječniku. Pazite, govorimo o razdoblju prije devedesetih godina. RIZ je imao EEG s folijskom dodirnom tipkovnicom u vremenu pojavljivanja XT-PC računala u svijetu, i to u serijskoj proizvodnji. Razmišljalo se o ugradnji naših uređaja u kola Hitne pomoći, itd.

Neka mi ne zamjere na kojoj pogrešci, jer prošlo je više od 20 godina i neka mi ne zamjere kolege koje nisam spomenuo, izuzetno ih cijenim i poštujem jer su me naučili svemu što znam.

Eto, to je sve ugašeno 1991. godine.

POSLOVANJE I NEKRETNINSKA POLITIKA

Očito tijekom 1980-tih možemo vidjeti RIZ-ovo dobro poslovanje, ali 1991. na mjesto direktora dolazi Darko Cvjetko. To je period prije privatizacije kada je RIZ još uvijek društveno poduzeće. Elaborat se radi 1992. za pripremu privatizacije 1993. Možete li opisati što se događalo u tom periodu od 1991. do privatizacije i onoga što je uslijedilo nakon nje?

M.G. Privatizacija RIZ-a je klasična hrvatska privatizacijska priča. Dakle, Darko Cvjetko je postao većinskim vlasnikom i direktorom RIZ Odašiljača. On je napravio popis od dvadesetak menadžera koji su trebali postati dioničari RIZ-a. Radnicima je ostala mogućnost otkupa paketa koji je sadržavao 192 dionice, to je bilo 19 200 maraka. Cvjetko je od menadžera otkupio dionice, odnosno upravljačka prava tako da su u konačnici uz njega još samo dva čovjeka, Franjo Čačić i Franjo Sremić, bili vlasnici većinskih paketa. Nakon toga i njih dvojica izlaze iz te priče i ostaje samo Darko Cvjetko. Privatizaciju RIZ-a nužno treba ponovno ispitati. Državna revizija je pokazala da su se poduzimale kriminalne radnje u vezi novca s deviznih računa. Radnici još i danas otplaćuju radnički paket dionica. Otplata je ugovorena na razdoblje od 20 godina po dionici čija je nominalna vrijednost 370kn. A naš je većinski vlasnik, bivši direktor, imao oko 53 000 dionica. Kad se sve zbroji i oduzme može se reći da se radilo na način da su se novcima RIZ-a otplaćivale dionice.

I ukratko, taj silni novac se postepeno trošio, a radnicima je u međuvremenu dva puta za 20% smanjivana plaća. Također smo nedavno saznali da je neka offshore tvrtka iz Tunisa tužila RIZ za skoro milijun eura iza kojih stoji Darko Cvjetko. RIZ je dobio presudu, ali privatizacijska priča je jako upitna. Nevjerojatno je da je firma, koja je imala izvrsne ugovore i koja za vrijeme rata nije smanjila proizvodnju jer je poslovala na vanjskom tržištu, nedavno dovedena pred stečaj.

Prema nalazu revizije pretvorbe iz 2003. navedena su sporna mjesta: obveze dislociranih jedinica po Bliskom istoku. U elaboratu o procjeni vrijednosti te obveze su uključene, ali potraživanja nisu. Izračunalo se da je vrijednost podcijenjena na 14 mil maraka, iznos u kojem je gotovo bio i temeljni kapital (13 milijuna maraka) što implicira da je Cvjetko mogao po jeftinijoj cijeni privatizirati RIZ.

M.G. Apsolutno! Ne znam to točno, ali imam neka saznanja od predsjednika Udruge malih dioničara da naš devizni novac koji je bio vani, u Austriji i Švicarskoj, nije ušao u pretvorbu. Jedan dio sigurno nije ušao, a priča o 17 milijuna dolara je poseban slučaj.

 

Biste li podržali tezu da je Cvjetko direktno tim novcem kupovao dionice? Postoje li takve indicije?

 

M.G. Pa da, takve indicije postoje. Sumnjamo da je on s tim novcem koji su bili na računima RIZ-a kupovao svoje dionice.

Možete li nam reći nešto više o nekretninskoj politici koju je vodila Uprava na čelu s Darkom Cvjetkom. Poznato je da su novci iz primarne djelatnosti RIZ-a preusmjeravani u kupovinu nekretnina. Koji su bili razlozi takve poslovne politike?

M.G. To je bila velika greška. On je s tim novcima, umjesto da ulaže u razvoj tehnologije, u proizvodnju i druge resurse, kupovao nekretnine bivšeg RIZ-a, što je prema našem mišljenju bio bačen novac. Tim više, jer smo poslije saznali da kupljene nekretnine imaju neriješene vlasničke odnose i da ih takve ne možemo prodati. Danas moramo plaćati odvjetnike kako bi riješili pitanje vlasništva. A da ne spominjem dodatne troškove za režije, za održavanje i sl.

Iz medija saznajemo o projektu „Biser Maksimirske šume“ koji predviđa izgradnju stambeno-poslovnog kompleksa na mjestu sadašnje tvornice. Da li se u upravljačkim strukturama RIZ-a, u vrijeme kada uprava na čelu s Cvjetkom kupuje nekretnine, spominje ovaj projekt ?

M.G. Projekt se prvi put spominje 2005./06. godine, a 2008. se o njemu pričalo i na Nadzornom odboru. U to vrijeme smo mi već dobili rješenje o obnovi pretvorbe iako još uvijek nismo dobili novac, pa su ovo bili njihovi zadnji pokušaji da na Nadzornom odboru proguraju projekt.

No možda je indikativno da je 2003. godine Darko Cvjetko htio d.d. RIZ Odašiljači pretvoriti u d.o.o.,  znajući pritom da je 17 milijuna dolara već uplaćeno na račun Ministarstva financija. On je kao većinski vlasnik, što smo poslije saznali, igrao dvostruku igru. Prividno je bio uz radnike, dok je s druge strane surađivao sa špekulantima nekretninama. Cvjetko je u RIZ-u kontrolirao sve, bio je većinski vlasnik, imao je svoju skupštinu, glasovao je na skupštini koja bira nadzorni odbor, dakle birao je svoj nadzorni odbor koji bira upravu i njega kao direktora. To je zatvoreni krug. On je apsolutno o svemu odlučivao i nikako mu nije odgovaralo da se 17 milijuna dolara s računa Ministarstva financija vrati RIZ-u kroz povećanje temeljnog kapitala, odnosno kroz obnovu pretvorbe jer bi u tom slučaju prestao biti većinski vlasnik. U nadi da će novac uspjeti uknjižiti kao izvanredni prihod, tražio je promjenu pravnog oblika društva te je sklopio ugovor s jednom offshore kompanijom iz Montreala. Na svu sreću to je saznao naš bivši sindikalni povjerenik, kolega Čučuk, pa smo tu priču zaustavili. U isto vrijeme je nudio nekakve smiješne svote za otkup dionica, s namjerom preuzimanja firme, u čemu su ga spriječili dioničari i zaposlenici koji su se skupili i osnovali Udrugu malih dioničara te prekinuliprodaju dionica.

Kad je krenula priča s Ljubasom i ostalim vanjskim dioničarima koji su djelovali u smjeru uništenja društva, otišli smo u HANFA-u i od predsjednika Samodola tražili sankcioniranje takvih radnji. Tada nam je Samodol rekao da pitamo svog direktora Cvjetka kakve dogovore ima s Ljubasom. Tada, i u trenutku kad smo vidjeli ugovor s kanadskom kompanijom, počeli smo shvaćati da se igra dvostruka igra.

 

Vi ste već 2003. znali da je RIZ-ov novac uplaćen na račun Ministarstva financija?

M.G. Ne, 2003. nismo znali za novac, ali Cvjetko je znao i na skupovima radnika je šutio o tome. Kad su mu 2005. postavljali pitanja, rekao je da nikakav novac nije došao, a dvije godine kasnije, kad smo mi saznali za novac, dakle krajem 2006., i kad smo ga prozivali, on je i dalje tvrdio da novca nema i da ništa od toga. Radnici RIZ-a su se morali ozbiljno boriti, imali smo 10 prosvjeda, kako bi novac, koji je u konačnici i spasio RIZ od stečaja, zakonitim putem došao na račun firme.

Obzirom da znamo da je novac na računu Ministarstva financija stajao nekoliko godina, iako je dokapitalizacija mogla biti izvršena puno ranije, je li moguće da je odugovlačenje povezano s radnjama Darka Cvjetka vezanim uz pripremu terena za preuzimanje poduzeća?

M.G. Apsolutno. Sigurno je da je u sve to upletena i politika. Darko Cvjetko je bio u HDZ-u, s jedne strane stavljao ruku na srce i pjevao Bože čuvaj Hrvatsku, a s druge strane radio sve u privatnom interesu, a nikako u interesu radnika. Taj novac je stajao na računu Ministarstva financija pet godina. Mi sumnjamo da je u to upletena injegova žena, Božica Cvjetko, koja je radila na mjestu zamjenice državnog odvjetnika Mladena Bajića, inače poznata iz afere Brezovica. Pretpostavljamo da je naš slučaj bio godinama u ladicama. Znamo sigurno da je Cvjetko redovito bio upoznat sa svim prijavama koje je naš povjerenik, gospodin Čučuk, nosio u USKOK i DORH bez da mu je to netko od nas iz firme rekao. 5 godina novac očito smišljeno nije prebačen na račun RIZ-a, iako se to moglo realizirati u 2 dana. Sve se radilo na tome da se ne promijeni vlasnička struktura jer je on pao na 12%, prije je imao blizu 50%, odnosno da on upravlja tvornicom kako želi.

Znači li to da je dokapitalizacija, koja je konačno realizirana zahvaljujući prosvjedima radnika, spriječila Cvjetka u naumima?

M.G. Apsolutno. Jer to je RIZ spasilo od gašenja. Cvjetko je postepeno gasio ugovore, znam da je na jednom sastanku, kao direktor i većinski vlasnik, izjavio da program odašiljača nema budućnosti. U RIZ Odašiljačima postoje dva programa, jedan je program odašiljača, kojeg su očito namjeravali ugasiti, a drugi je program brojila, koji je posebna priča. Naime, taj program je relativno nov, osmišljen 1995. godine. RIZ najvećim dijelom proizvodi brojila za HEP. Danas smo s bivšim menadžerima na sudu zbog protuzakonitih radnji povezanih s pranjem novca pri poslovanju s brojilima. U siječnju 2011. spomenutim menadžerima je istekao ugovor i oni su otišli u Elku. Simptomatično je da je RIZ prodavao brojila preko Cotre, čiji je vlasnik ujedno i suvlasnik Elke. On je našim bivšim menadžerima dao utočište u Elki, a sumnjamo da je htio uzeti i kompletan inženjering i razvoj brojila. Prije nego što im je istekao ugovor, bivši menadžeri su uvjeravali inženjere koji su ostali da je s RIZ-om gotovo, da neće biti posla, ni plaća te ih vrbovali da s njima pređu u Elku. Da u tom trenutku ipak većina inženjera nije odlučila ostati u RIZ-u (5 ih je otišlo), mi bi ostali bez razvoja brojila te bi slobodno mogli staviti ključ u bravu. Upravo zahvaljujući mladim inženjerima koji su ostali lojalni tvornici, program brojila je tu i napreduje. Sigurni smo da je interes Darka Cvjetka bio maknuti program koji dobro posluje.

U RIZ Odašiljačima je postojalo više interesnih skupina. Jedna je ova koja se htjela domoći programa brojila, drugu čini građevinski lobi koji na mjestu tvornice želi graditi luksuzne stambeno-poslovne komplekse, treću čine oni koji strahuju zbog naše optužnice i zahtjeva za naknadu počinjene štete Društvu. Tu se svakako ubrajaju Darko Cvjetko i bivši menadžeri. Četvrtu interesnu skupinu čine glavni akteri privatizacije, a petu bivša Uprava (na čelu s Vranom, Inkretom i Hircom) za koju smo saznali da je surađivala s Cvjetkom i skupinom zainteresiranom za brojila.

U emisiji Paravan na HRT 1 ste spomenuli da je Miljenko Hacek, direktor firme Elka, Čačićev školski kolega?

M.G. Da, rekla sam da je on njegov kolega i da je on vlasnik Cotre iz Varaždina i suvlasnik Elke. Simptomatično je da mi ne prodajemo brojila direktno HEP-u, nego preko Cotre što je krenulo još od Cvjetka i bivših menadžera.

Možemo reći da su interesne skupine povezane, u smislu konačnog cilja onoga što žele napraviti s RIZ-om, otkupiti program brojila i zatvoriti tvornicu?

M.G. Da, njima je program brojila interesantan. No činjenica je da je tvornica Odašiljača d.d. od prihoda dobivenih prodajom odašiljača investirala u program brojila te ga je financirala dok je poslovao s gubitkom. Sad kad je poslovanje s programom brojila pozitivno i sigurno je da će tako biti i u buduće, sad bi oni uzeli taj program. Ja sam sudjelovala u jednom razgovoru kada je Hacek rekao da bi kupio program brojila. Rekla sam mu da program brojila koji očito toliko vrijedi njima, sigurno jednako vrijedi i nama.

 

 

 

SINDIKAT, UDRUGA BRANITELJA, RADNIČKO VIJEĆE

U RIZ-u djeluju Sindikat metalaca Hrvatske – industrijski sindikat, Udruga branitelja i Radničko vijeće. Možete li nam opisati dinamiku djelovanja tih institucija i međusobne odnose unutar firme? 

Sindikat

M.G. Što se tiče sindikata u RIZ Odašiljačima, odnosno Povjereništva, imamo 10 članova Povjereništva. Ja sam glavna sindikalna povjerenica. Imamo povjerenike u Nadzornom odboru povjereništva. Djelujemo na način da se sastajemo jednom mjesečno, po potrebi i više, izvan radnog vremena. Imamo dnevni red, zapisničara i ovjeravatelja. O svim temama raspravljamo, pišemo zapisnik koji redovito stavljamo na oglasne ploče tako da je sve transparentno i dostupno i onima koji nisu članovi sindikata. Prema naputku središnjice, financijsko stanje ne stavljamo na oglasnu ploču, ali svaki član sindikata ima pravo uvida u finacijsko stanje ukoliko ga zanima. Imamo blagajnicu koja vodi financijske transakcije. Još jedan kolega i ja smo ovlašteni podizati novce s računa. Na plaći se članovima automatski uzima članarina, 1% neto, 40% ide našoj podružnici, 60% ide na račun središnjice. Jednom mjesečno imamo blagajničko izvješće koje dobivaju kolega supotpisnik financijskog kartona i predsjednik Nadzornog odbora naše podružnice. S obzirom da ja prilikom svake transakcije dobivam izvode računa, uvijek imam uvid u stanje računa. Svaki kvartal radimo financijski obračun naše podružnice kojeg šaljemo središnjici. Također, imamo pravnu i novčanu pomoć. Novčanu pomoć u iznosu 500 kn dajemo ukoliko je zaposlenik koji je član sindikata na bolovanju duže od 3 mjeseca, te u slučaju smrtnog slučaja uže obitelji ili samog člana sindikata. Imamo 160 članova od ukupno 224 zaposlenih. Osobno nisam s tim zadovoljna jer bi htjela da svi zaposleni, izuzev Uprave, budu u sindikatu.

Radničko vijeće

D.F. Bilo je razdoblja kada nisu svi članovi radničkog vijeća bili ujedno i članovi sindikata što je bilo jako zanimljivo. Mi smo kao sindikat primjerice izgubili izbore. Međutim, situacija se razvila u smjeru da su se i oni koji nisu bili članovi sindikata, sada učlanili. Shvatili su koliko je neophodno zajedničko djelovanje. Danas smo svi iz radničkog vijeća ujedno i članovi sindikata. Uspjeli smo objediniti cijelu firmu, točnije 95% zaposlenika prepoznalo je rad sindikata. Na taj način smo uspješno obranili firmu.

M.G. Da, mi smo imali izbore za Radničko vijeće 2011. godine u trećem mjesecu (članovi se biraju na tri godine, do 2014.). Tada se manipuliralo ljudima zbog članstva u Nadzornom odboru koje je svojevremeno donosilo velik novac, ali danas je kod nas 2000 kn mjesečno. Na izbore se izašlo s nezavisnom listom. Radilo se o zaposlenicima koji nisu bili u sindikatu. Nezavisna lista je na izborima dobila većinu u Radničkom vijeću, pobijedili su s nekih 5 glasova razlike. Nama je to bio šok jer smo mislili da sindikat apsolutno treba pobijediti s obzirom da je to institucija koja se bori za zaštitu i prava radnika. Osobno sam to shvatila kao veliki poraz i htjela sam dati ostavku, no predsjednik Dragičević mi je rekao da to ne dolazi u obzir. Tražila sam ponovni izbor za glavnu sindikalnu povjerenicu i tek nakon što sam  reizabrana, odlučila sam i dalje izvršavati dužnost glavne povjerenice. Na tim izborima se svakako radilo o manipulaciji. Naime, kad su imenovali predsjednika Radničkog vijeća, radilo se o jednom mladom dečku koji ima svega 3 i pol godine radnog staža u RIZ-u, mi smo mislili da će on ući u Nadzorni odbor. Na naše iznenađenje, on je za predstavnika radnika u Nadzornom odboru imenovao jednog kolegu koji je ušao u Radničko vijeće, a koji je njemu bio direktno nadređen. Tada smo shvatili da se tu radi o nekakvim dogovorima zbog čega smo imali nesuglasice s Radničkim vijećem.

Međutim, kad je iznesen zahtjev za ESOP-om, kojem se predsjednik Uprave Robert Inkret žestoko protivio, Sindikat i Radničko vijeće su se ujedinili. S obzirom da smo imali zajedničkog neprijatelja, jednostavno se po tom pitanju više nismo razdvajali. Situacija za radnike postaje još gorom po dolasku nove Uprave na čelu s Vranom. Kolegi, koji je bio predstavnik radnika u Nadzornom odboru, uzeli su mobitel i skinuli ga s funkcije šefa te su ga psihički strahovito maltretirali zbog čega je završio na bolovanju. Mi smo kao odgovor sazvali Radničko vijeće i kao novu predstavnicu radnika u Nadzornom odboru izabrali smo kolegicu, članicu Sindikata. Pred kraj, kad je predsjednica Nadzornog odbora prigovorila Upravi za sve nezakonitosti, oni su odlučili razgovarati o tome u Ministarstvu gospodarstva, vjerojatno kod ministra Čačića, uvjereni da u Nadzornom odboru imaju većinu koja će ih podržati. Računali su na dvojicu članova koji su postavljeni političkom linijom preko HNS-a, Dragutin Dominić iz Petlovca i Marijan Rošić iz Rijeke, te na predstavnika radnika kojeg su potjerali na bolovanje i na kojeg su vršili pritisak Protiv Uprave su bili predsjednica Nadzornog odbora i predsjednik Udruge malih dioničara. Šokirali su se kad su saznali da je Radničko vijeće  izabralo novog predstavnika radnika u Nadzornom odboru.

 Udruga branitelja

Koja je uloga Udruge branitelja u RIZ-u?

D.F. Piše vam u statutu, a neke od najvažnijih čuvanje digniteta Domovinskog rata, obrana tvornice, čuvanje radnih mjesta hrvatskih branitelja te članova obitelji, pomaganje obiteljima i djeci poginulih branitelja itd. Osnivač sam Udruge, obavio sam fizički i pravni dio posla. U svakom slučaju, okupili smo 40 ljudi i organizirali Osnivačku skupštinu te je demokratskim, javnim, transparentnim glasanjem izabrana organizacijska struktura. Predsjednik i rukovodstvo je preuzelo dužnost i obveze. Bez obzira što su me predlagali za funkcije, nisam htio. Smatram da ne može jedna osoba sve kvalitetno i na vrijeme obavljati, potrebno je uključiti čim više ljudi, cilj je zajednički, a uz to imam puno obveza u radu Radničkog vijeća i Sindikata. Osobno sam se već počeo osjećati kao da „iskačem iz paštete“ što nije u redu. Predsjednik udruge je gospodin Branko Banjac.

M.G. Još bih nešto nadopunila. 24.9. ujutro, kad su čitali imena ljudi koji ne mogu ući u tvornicu, bio je i predsjednik Udruge branitelja, zaštitari su našeg kolegu branitelja, člana Udruge malih dioničara i člana sindikata koji 38 godina radi u RIZ-u, pitali kako se zove. Budući da ovdje radi 38 godina, smatrao je suludim predstavljati se te je prošao ne odgovorivši im ništa. Zaštitari su ga potom fizički izbacili gurnuvši ga na žičanu ogradu. To je bila točka na i. Nevjerojatno je da danas branitelji doživljavaju da ih netko tako tretira i fizički nasrće na njih.

D.F. Uglavnom, obavijestili smo sve institucije (MB, HVIDRA-u, Sindikat, Inspektorat). Išli smo u DORH i došli smo do vrha vlasti, do ministra Freda Matića. Bili smo izuzetno uporni. Brzo su nas primili, u roku od 2 tjedna smo obavili 5 sastanaka i sve smo im razjasnili. Tad su nas već izbacili iz firme. Bili su nam zapriječeni svi mailovi tako da nismo imali povratne informacije. Ministarstvo branitelja je reagiralo prema svim relevantnim institucijama, obavijestili su o događajima u našoj tvrtci HVIDRA-u, AUDIO-u i Vladu. To je svakako jedan od faktora koji nam je pomogao u borbi.  Zaista je začuđujuća brzina kojom su reagirali i efekti koji su zbog njihove reakcije postignuti. Prepoznali su važnost onoga što želimo i što branimo. Jer između ostalog, mi branimo 40 mjesta branitelja, a oni su bili svjesni da ti isti branitelji mogu biti potjerani iz firme, i da bi sutra bili na burzi, ponovno glavni problem Ministarstvu branitelja i Vladi. Zaista su nas na svim našim skupovima podržali. HVIDRA je organizirala konferenciju za štampu za  RIZ i TŽV Gredelj na temu „Zaustavimo progon hrvatskih branitelja“ na kojoj je bilo više od 100 najtežih invalida domovinskog rata. Od poznatih imena, bili su pukovnik Ljubičić, koji je inače u HVIDRA-i Zagreb predsjednik udruge, Tromblon i ostali poznati pseudonimi, predstavnici specijalnih postrojbi, mnogi znani i neznani branitelji. Bila je nazočna i udovica branitelja, našeg suborca Mladena Mladenovića, koji se zbog problema u Gredelju ubio. Naš predsjednik, Branko Banjac, zaprijetioje samospaljivanjem. Bile su sve velike televizijske i medijske kuće: Nova TV, RTL, HRT. Skup je trajao 2 sata, no nažalost na HRT-u je emitirano svega 30 sekundi, gotovo potpuno zapostavljeno. Uglavnom, braniteljske organizacije i sindikati (SMH – IS i SSSH) su nas podržali jer su prepoznali sebe u nama. Oni su vidjeli da mi to ne radimo iz nekog vlastitog interesa već da zaista branimo 1000 ljudi i da se tu radi o nekim višim ciljevima.

MEDIJI

D.F. Nas malo je u svakom slučaju organizacijski jako puno toga postiglo. Pred kraj smo bili i medijski dobro pokriveni. Pisali su o nama u Večernjem, Jutarnjem, Z1, Jabuci, Net-u, bili smo na HRT-u u emisiji Paravan i Radio Sljemenu. Također su nas podržali i mnogi nezavisni mediji. Katolička crkva je stala iza nas, Glas koncila i dosta malih portala koje vode manje grupe novinara te su se vijesti širile po portalima kao mjehurići od sapunice.

M.G. Glas koncila je zaista puno pisao o nama, a dobili smo i informacije da je naš bivši predsjednik Uprave Robert Inkret stalno zvao i tražio demantije na moj intervju kojeg su objavili. Demantiji nikad nisu objavljeni jer Inkret nije dao dokumentaciju. Također, kad je u Jutarnjem listu 5. kolovoza, na dan Oluje, izašla velika reportaža o RIZ-u, odmah su reagirali i urgirali PR agencije Krešimira Macana (PR Vlade) i Ankice Mamić (PR Radimira Čačića). Prije nego što je uopće reportaža objavljena, tražili su da i njihova verzija priče izađe.

D.F. Zanimljivo je da su oni protiv nas angažirali Krešimira Macana, jednog iznimno jakog PR-ovca. Mislim, mi smo elektroničari, što mi znamo o medijskom marketingu. Ali ipak, mogu reći da smo puno toga napravili i dobro se suprotstavili, što se ispostavilo kao ključno u borbi te je bilo dobro medijski popraćeno. Kolegica i ja smo napisali gomilu dopisa različitim institucijama: Vladi, Saboru, Predsjedničkom uredu...  Također, radnici RIZ-a su prvi prosvjedovali na Markovom trgu. Ispred Udruge branitelja RIZ-a dopis je čitao predsjednik Branko Banjac. Sve informacije i tekstovi od i prema institucijama bile su javno objavljene na uvid svima na oglasnim pločama Društva RIZ.

M.G. I ovih 40 dana kad smo bili suspendirani smo cijelo vrijeme bilo zauzeti. Stalno smo se sastajali i neprestano podnosili prijave, i na državni inspektorat i na općinsko državno odvjetništvo, na udrugu Mobbing, ne znam gdje sve nismo bili.

D.F. Žalosno je što je samo Predsjednički ured odgovorio. Odnosno, on je bio najbrži, a zatim i Ministarstvo branitelja. Na institucije i druga ministarstva  smo zaista bespotrebno trošili vrijeme. To su toliko tromi mehanizmi...bez odgovora...

ODNOS S VLADOM

M.G. Možda još nešto, što je bitno vezano uz ovu parolu „Ministre Čačiću, radnici RIZ-a čekaju vašu ispriku!“ Tražili smo ispriku zbog dvije stvari. Prvo, ministar Čačić, odnosno nitko iz Vlade nije našao za shodno primiti predstavnike radnika, sindikata, uprave ili branitelja. Jedino je Robert Inkret preko AUDIO-a i Škugora prenosio svoju verziju priče  i pritom nas minorizirao. Sramotno je za jedan SDP i HNS da ne razgovaraju s nama i ne odgovaraju na naše dopise.

Druga stvar, na Markovom trgu, na kojem smo prvi prosvjedovali, ministar Čačić je došao, ali nas nije htio primiti, nego se obratio novinarima. Novinari su nam prenijeli njegove riječi koje su bile samo neistine i laži. Izjavio je, a to je kako kažu novinarski spin Krešimira Macana, da je država dokapitalizirala RIZ s 88 milijuna kn te da su radnici prodali svoje dionice. I jedna i druga izjava su notorne laži. Ispada da smo mi dobili novac od države i da smo na teret budžeta. Također, potrebno je znati da nisu samo radnici  OUR-a, znači Odašiljača, imali pravo kupiti dionice, nego radnici cijelog SOUR-a. Logično je da su radnici jedinica nekadašnjeg SOUR-a koje su otišle u stečaj, prodavali dionice. Tu se nije radilo o radnicima RIZ Odašiljača. Dapače, radnici Odašiljača su imali 22% prije nego što je država postala vlasniki još uvijek imaju dionice. U trenutku kad su Tomislav Tukić i Michael Ljubas dizali vrijednost dionica iako je firma bila u gubitku blizu 80 milijuna kn, Cvjetko tri mjeseca nije isplaćivao plaće radnicima. Tada je i nekoliko radnika RIZ Odašiljača iz egzistencijalnih razloga bilo prisiljeno prodavati dionice.

I još jedna stvar vezana uz Vesnu Čizmar i AUDIO. Ona je zajedno s gospodinom Vučemilovićem iz Udruge malih dioničara, koji je član Nadzornog odbora, tražila sastanak u AUDIO-u. Došli su njih dvoje, Rošić, član Nadzornog odbora, Kamilo Vrana, predsjednik Uprave  i Mirko Volarević, zamjenik ravnatelja AUDIO-a. Čizmar i Vučemilović su iznijeli sve nezakonitosti i tražili upute, međutim upute nisu dobili. Vrana je pitao Vučemilovića otkud je odjednom tako dobar s Čizmar, na što mu je ovaj odgovorio da oni nisu dobri, nego jednostavno rade svoj posao po zakonu. Zanimljivo je kako ih je Volarević zamolio da se pomire da ne ispadne skandal jer je Vlada prije mjesec dana imenovala novu Upravu, a o iznesenim nezakonitostima se nije odlučio očitovati.

 

ESOP

Iz medija saznajemo da je Vlada odobrila uvođenje ESOP-a u RIZ-u. Ukoliko su te informacije točne, možete li nam reći kakav model ESOP-a konkretno predlažete i podrazumijeva li taj model prijenos svih 64% dionica koje su trenutno u vlasništvu AUDIO-a?

M.G. Ovako, mi nismo dobili odluku Vlade, nego smo tražili sastanak s ministrom Linićem koji je rekao da će podržati program radničkog dioničarstva, ali ne i ono što smo mi cijelo vrijeme tražili, dakle, prema primjeru Varteksa, dionice za 1 kn. Linić je odbio otkup dionica za 1 kn, ali je rekao da dođemo s prijedlogom, s programom i da ćemo onda o tome raspraviti. U svakom slučaju, rekao je da on i njegova socijaldemokratska Vlada podržavaju radničko dioničarstvo.  Ukoliko radnici idu u priču s radničkim dioničarstvom, sigurno je da im je stalo da industrija ide dalje svojim razvojem i da tvornica opstane. U konačnici, ako znamo proizvoditi, onda sigurno znamo upravljati firmom. Sigurno nije jednako biti najamni radnik ili vlasnik. Ako netko drugi, kao Ljubas, preuzme firmu, izvjesno je da će se tvornica ugasiti jer je njemu interesantnije graditi luksuzne stambeno-poslovne objekte. U svakom slučaju, mi ćemo tražiti svih 64% dionica.

Dakle, još uvijek nemate gotov model?

M.G. Nemamo. Za početak moramo osnovati RIZ ESOP d.o.o., zatim moramo osmisliti kako ćemo kupovati dionice, ali definitivno će radnici morati dizati kredite.

D.F. Nama je ESOP interesantan jer prvenstveno onemogućava da dođe do neželjenog preuzimanja tvrtke. Jedna od osnovnih stvari koje smo tražili je da onemogućimo, odnosno da „zaključamo prodaju dionice“ na  5 do 7 godina. U početku smo mislili 6 do 10 godina, ali u tom slučaju bi umrtvili dionicu, a ni to nije poželjno. Za dionicu je poželjno da uvijek raste. Još važnije je da dionica nosi prihod, dividendu. Slijedeći je razlog, i možda u svemu tome najvažnija stvar, da spriječite odljev intelektualne radne snage. Uvođenje ESOP modela čini spojnicu na moderno svjetsko gospodarstvo. Nismo to mi izmislili, takvi modeli se u mnogobrojnim industrijama koriste već zadnjih desetak godina. Međutim, u Americi je primjerice već i sedam godina provedenih u istoj tvornici puno. Za razliku od Amerike, u Hrvatskoj su ljudi  i po trideset godina u istoj tvornici. Zato je bitno  zadržati intelektualnu radnu snagu koja može ostati u tvornici i do svoje mirovine. Ukoliko je tvrtka dobro organizirana, uređena, ako posluje s ostatkom dohotka, odnosno s dividendom i ako se isplaćuje 13-ta, 14-ta ili 15-ta plaća i osobni dohoci su uredni s plaćenim davanjima državi i iznad prosjeka, ne vjerujem da bi ljudi htjeli otići. Vjerojatnije je da će pozvati svoje kolege. U tom slučaju se firma razvija, a dionice se mogu prodavati samo unutar firme, znači neko ograničeno vrijeme ne mogu doći na tržište. Opasnost otvorenog modela je da vas investitori pojedinačno ili fondovi koji nemaju namjeru razvijati, već ugasiti proizvodnju, lako mogu preuzeti. Možda to nekome zvuči kao utopija, ali mi se jedino tako i na taj način možemo izboriti da ne budemo najamni radnici, nego vlasnici u dijelu. Važno je uspostaviti strukturu koja radi za tvornicu, zna raditi i ima viziju stjecanja i razvoja. Ne želimo socijalu, nego ravnopravnost u budućoj zajednici u koju uskoro stupamo te poštujemo različitost.

U zapadnom svijetu postoji i pojam reinvestirane dobiti, odnosno povlastica kod plaćanja poreza, ali to je trenutno utopija.

A dobar primjer ESOP-a je, primjerice, Kraš.

Međutim, poznato je da u Krašu, ali i u drugim firmama u Hrvatskoj, radnici nisu većinski vlasnici dionica i samim time, nemaju udjela u upravljačkim strukturama.

D.F. U RIZ-u ćemo nadam se mi biti većinski vlasnici dionica. Premda je dovoljno biti članom ESOP-a zbog, recimo, dividende u slučaju pozitivnog poslovanja. Znači dobit ćete tu 13-tu, 14-tu, 15-tu plaću. Bitno je da se u tvrtci pravilno definiraju odnosi između Sindikata, Radničkog vijeća, Udruge malih dioničara i Uprave. Sindikat, Radničko vijeće i Udruga malih dioničara su glavni kontrolni mehanizmi u rukama radnika, oni čine povratnu vezu, odnosno komunikaciju između radnika i uprave. U firmama u kojima su ti odnosi pravilno definirani, nazovimo ih odlikašima, program ESOP-a ima smisla. Ne upravljaju radnici sami dionicama, oni upravljaju kroz predstavnike u nadzornim odborima, glasanjem na glavnim skupštinama kroz predstavnike udruga dioničara, a menadžment  upravlja. Ako se postavi menadžment i uprava koja malverzira i ne donosi dobit, onda ESOP nema smisla.

Međutim, ako imate većinski vlasnički paket, uvijek možete opozvati ili postaviti Upravu koja radi u interesu dioničara, u našem slučaju radnika.

 Imam susjede koji rade u Krašu koji su izuzetno zadovoljni svojim modelom ESOP-a. Njima je dionica stabilna i u ovim recesijskim vremenima globalne i lokalne krize, kao model oročene štednje s dobrim prinosom. Samo u krajnjem slučaju potrebe prodaju dionice između sebe. Međutim, oni na osnovi dividende školuju svoju djecu u privatnim školama.

 

103 milijuna kn potraživanja od države, je li to prošlo svršeno vrijeme ili to može biti ulog u pregovorima za ESOP?

M.G. Tih 103 milijuna kn nije zastarijelo i nije prošlo svršeno vrijeme. S obzirom da nam je ministar Linić rekao da dođemo s prijedlogom ESOP modela, a znamo da se bori za svaku kunu, vjerojatno ćemo i mi u tom pogledu biti korektni. Da li mi možemo nešto s tim kalkulirati, mislim da ne. Jedino možda za vrijednost dionica, ali to bi bila čista trgovina. Znamo da je Uljanik dobio 20% od tržišne vrijednosti dionica i 1% popusta na godinu staža unutar firme. I mi ćemo tražiti nešto slično. Ali