Donosimo proširenu verziju intervjua sa sindikalistima Mariom Ivekovićem i Tomislavom Kišom, članovima Novog sindikata, objavljenog u Zarezu broj 343. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. U drugom dijelu intervjua Iveković i Kiš govore o važnosti solidarnosti, ulozi lokalne zajednice u borbama na radnom mjestu, odnosu privatnog i javnog sektora, radničkoj participaciji u vlasničkim i upravnim strukturama poduzeća, vlastitim organizacijske metodama itd. Sve to analizirajući slučajeve u kojima su sudjelovali (TDZ, Konfekcija Novska, Jedinstvo, Nacionalni park Plitvička jezera...).

Pretvorba i privatizacija: slučaj Unikonzum

 

Aktivni ste sindikalist još od početka 1990-ih kad ste obnašali funkciju sindikalnog povjerenika Unikonzuma (1994.) i kasnije županijskog povjerenika SSSH (1995.-1999.) Možete li nam reći na koji način su se političko-ekonomske promjene u društvu 1990-ih odrazile na sindikate? Preciznije, je li se raspravljalo o promijenjenoj poziciji sindikata i koje su strategije djelovanja tada predlagane?

 M.I. To je dio na koji ne mogu odgovoriti jer nisam bio član sindikata sve do 1994. godine. Radio sam u Unikonzumu i u svojoj okolini nisam ništa primjećivao jer se u sindikalnom vodstvu nije ništa mijenjalo. Uglavnom su poslovođe firme vodile sindikate i bili su nekakva spona između uprave i radnika. Inače sam bio nepovjerljiv prema sindikalistima, ali u sindikat sam se uključio radi organiziranja otpora privatizacijskim procesima koji su ubrzo nakon toga započeli. Osjetili smo da se s našom firmom nešto čudno događa. Ljudima su se nudile dionice bez obrazloženja na koji način i pod kojim uvjetima ih mogu kupiti. To je bila priprema za sveopću privatizaciju i razmišljali smo kako se zaštiti od toga. Na prvoj skupštini sindikalne podružnice Sindikata trgovine 1994. godine kandidirao sam se za sindikalnog povjerenika. Bio sam izabran za sindikalnog povjerenika i potom smo osnovali udrugu dioničara koja se pokušala obraniti od preuzimanja firme. Nismo uspjeli u krajnjem cilju, ali smo mnogo toga postigli.

 

Sindikatima se predbacuje neadekvatna reakcija na proces pretvorbe i privatizacije. Obično se kao opravdanje navodi kaotična situacija ranih 1990-ih vezana uz promjenu društvenog sistema, ratna zbivanja i slično. Jesu li sindikati mogli napraviti više te ako jesu, koje su bile ključne greške sindikalnog vodstva i što im je uzrok?

 M.I.  Premdanemam pisanih dokaza, sa sigurnošću mogu reći da je dio sindikalaca bio u sprezi s privatnicima od prvog dana. U Sindikatu trgovine je Ana Knežević, koja je na sreću napustila sindikalni pokret, imala zaduženje pratiti taj segment privatizacije i držati pod kontrolom sindikalnu scenu. Naša se udruga dioničara približila paketu dionica od 25% koji je bio jako značajan. Zapravo, već se u to vrijeme počeo pripremati teren za Todorića. Posebno je u tome prednjačila jaka politička struja kojoj je na čelu bio tadašnji direktor Jozo Petrović, kasnije član uprave INE i Sanaderov prijatelj. Kad je postalo jasno da pokret otpora privatizaciji jača, onda je Todorić otvoreno reagirao nazvavši me da mi priopći da je zainteresiran za kupnju dionica. Rekao sam mu da smo upravo oformili sindikat i da organiziramo udrugu dioničara te da nam treba još vremena da riješimo unutrašnje probleme i smijenimo upravu.koja trenutno ne štiti interese firme Todorić je pitao što će biti ako se on bez obzira na sve pojavi kao kupac. Ja sam odgovorio da se svaki građanin ove države ima pravo javiti, ali da će to biti s obzirom na trenutnu situaciju u firmi,„neprijateljsko preuzimanje“.

Otprilike u to vrijeme je donesena odluka da se sve dionice u portfelju Fonda za privatizaciju moraju javno objavljivati. Međutim, naše su dionice bile skinute s javne ponude i nisu nigdje bile jedno mjesec dana da bi se nakon tog mog razgovora s Todorićem dionice ponovno vratile na listu i Todorić se odmah drugi dan pojavio kao kupac. Zašto su bile skinute? Očito je Todorić čekao da mu Jozo Petrović pripremi teren.Do mene je došao zapisnik u kojem sam vidio što predlaže Jozo Petrović. Ukratko, plan je bio smanjivanje i zatvaranje malih dućana te smanjivanje zaposlenih u našoj firmi na 600.  Unikonzum je bio gradska firma, špecerajska trgovina u kojoj ljudi mogu kupovati kruh i mlijeko u susjedstvu. Todorićeva zamisao od prvog dana bili su veliki šoping centri, velike samoposluge, superkonzumi, odnosno način prodaje koji omogućava bolje zarade. Kad se Todorić pojavio kao kupac naših dionica, mi smo isprva ljude savjetovali da ne prodaju dionice. Pružali smo otpor dan-dva, ali je već prvi dan preko 2000 ljudi stajalo u redu da mu proda dionice. Vidjeli smo da nemamo šanse parirati mu, mi nismo imali novce, a kriza je već tada već bila velika. Ljudi su za dionice mogli dobiti po par tisuća maraka, tad je plaća bila oko dvjesto maraka. Bila je i pomalo paranoična situacija jer smo savjetovali ljude da ne prodaju, a moglo se dogoditi i da Todorić sutradan više ne želi kupovati jer je postao većinski vlasnik. Tad sam napravio veliku grešku što sam otišao Ani Knežević. Nikad joj nisam vjerovao, ali sam pomislio da će nam pomoći obzirom da je ona predsjednica sindikata. Došli smo joj reći da smo protiv Todorićeve kupnje Unikonzuma i da tražimo pomoć. Ona je uzela list papira, napisala broj telefona i ime Josipa Gucića i rekla da ga nazovemo. Kolega i ja smo ostali u šoku. Mislim, dođemo joj kao radnici koji žele zaštititi svoju firmu, a ona nam nudi pomoć drugog tajkuna.

 

Sindikalne centrale i ideologija socijalnog partnerstva 

Poslije toga postajete članom županijskog povjereništva SSSH.

M.I. Mene je Ana Knežević odmah imenovala kao povjerenika najveće trgovačke firme. Bio sam član županijskog povjereništva za grad Zagreb u SSSH. Međutim, to tijelo objektivno nije donosilo nikakve odluke jer je koncepcija SSSH bila da granski sindikati donose odluke.Koncept razgranavanja sindikata je zapravo bila borba za prevlast.

 

Imovina nekadašnjeg Saveza sindikata Hrvatske (čiji je SSSH direktni nasljednik) procjenjuje se na 30 000 kvadrata u vrijednosti od pola milijarde kuna i  privremeno je podržavljena temeljem Zakona o udrugama 1997. Dogovor sindikalnih središnjica o raspodjeli imovine, što zakon predviđa kao uvjet za povrat imovine, postignut je tek 2010., ali do danas sporazum nije realiziran. Koliko je po vašem mišljenju neriješena situacija oko sindikalne imovine utjecala na manjak radikalizma kod sindikata koji tu imovinu koriste?

M.I. Može se reći da je utjecala na manjak radikalizma, ali ne u mjeri u kojoj se to misli.

Čak je u jednom dijelu to imalo pozitivan ishod u smislu što su mnogi sindikati koji imaju interes i motivaciju za razbijanjem sindikalnog pokreta, ostajali u središnjicama jer su zakoni uvijek predviđali da će se imovina prvo dijeliti središnjicama. To je sindikate držalo lojalnima središnjicama. Međutim, jasno je i to da je svaka vlada tu neriješenu situaciju koristila kao sredstvo ucjene.

T.K. U tom trenutku je to čak i djelovalo na radikalizam manjinskih sindikata jer ulaskom u veće središnjice to mogu iskoristiti za određene pritiske u smislu podizanja rejtinga i sukladno time dobivaju više imovine jednom kad se ona počne dijeliti.

 

Ipak, rekli ste da je imovina jedan od faktora koji je utjecao na manjak radikalizma. Je li moguće da je i konstantna priča o socijalnom dijalogu utjecala na isto?

M.I. Socijalni dijalog i partnerstvo je nešto što je po sebi pozitivno, kao ideal. Problem je što se kod nas pod socijalnim dijalogom prodaje nešto što to nije. Kod nas nema dijaloga između Vlade, poslodavaca i zaposlenika. Socijalno partnerstvo podrazumijeva da se odluke zajednički kreiraju, međutim to se ne događa, čak ne postoji niti ozbiljna namjera Vlade. Zapravo, niti jedna vlada nije ozbiljno njegovala partnerstvo sa sindikatima osim kad im je ta suradnja pomagala ostvariti nekakve interese.

T.K. Vaša je teza zapravo točna. Inače su sindikati prihvatili priču oko socijalnog dijaloga i popuštali onda kad nije trebalo. Upravo zato što je socijalni dijalog važan i potreban, sindikatima su često prodavana kukavičja jaja pod prava. To je bio i još je uvijek problem. Kad ti netko kaže 'ajmo se dogovoriti' što znači 'ajmo se dogovoriti da bude sve po mom' upitno je koliko je to socijalni dijalog.

M.I. Plod takvog pristupa je jedna velika zamka u koju su mnogi sindikalci upali. Vlada gleda socijalni dijalog kao način da nešto riješi pa privlači neke sindikalce koji postaju bitni kad treba amortizirati ključne situacije. Iz vlastitog primjera mogu navesti situaciju 1990-ih kad sam, neopterećen stranačkom prošlošću, uspio izgraditi poziciju u Savezu i podići razinu ozbiljnosti sindikalnog rada u Zagrebu. U vrijeme kad je HDZ bio čvrsto na vlasti dobivali smo masovnu potporu od SDP-a. Moja snaga je bila što nisam bio manipuliran niti stranački čovjek, ali sam krajem devedesetih, dobivši otkaz u Savezu jer sam odbio ući na SDP-ovu listu i uživati njihovu potporu, shvatio da me žele zgaziti. Nakon toga me ni Bandić nije htio pozdraviti, a Linić je intervenirao da se zabrani štrajk u Zagrepčanki što je dugoročno bilo vrlo opasno budući da je to značilo da vodim nezakoniti štrajk.

 

Dojma smo da  Hrvatsku  izdvajate kao specifikum u cijeloj priči oko sindikalizma i radničkog pokreta. Nije li ipak tip sindikalnog djelovanja, kao i položaj radnika u Hrvatskoj, vrlo sličan ostalim europskim zemljama? Obično se govori da za razliku od Hrvatske, u Europi pravne institucije funkcioniraju. Funkcioniraju li one zaista i na koji način?

M.I. Ne mislimo da je Hrvatska izdvojen primjer. O Hrvatskoj govorim jer poznajem situaciju. Potpuno je isti model u Bosni. Slovencima je bilo nešto drukčije, ali i to se sad mijenja. Njima se trenutno događa „odgođena tajkunizacija“. Također, isto se događa u Srbiji, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Bugarskoj.

 

Naveli ste bivše jugoslavenske države i države u regiji. Što je sa zapadnom Europom, pritom mislimo na Francusku, Njemačku itd. Činjenica je da situacija na njihovoj sindikalnoj sceni nije ništa bolja i da je radnički pokret fragmentiran.

M.I.  Ne. Oni imaju nešto drugo. Mene smeta kad se dogodi jedan generalni štrajk u Francuskoj i onda svi gledaju i govore kako su francuski sindikati snažni. To je čista glupost. Francuski sindikati su možda i slabiji od hrvatskih. Postoji druga stvar. U Francuskoj ljudi izlaze na ulicu kad je generalni štrajk, kod nas još nije bilo generalnog štrajka. Generalni štrajk je jedini način da se masa izvede na ulicu. Očito se kod nas brkaju koncepti štrajka i prosvjeda. Bitna je razlika što za vrijeme generalnog štrajka nitko ne radi, ljudi su na ulici.

A naši sindikati ljudima daju dnevnice za odlazak na prosvjed vikendom. Svi se hvale onim velikim prosvjedom na trgu u Zagrebu kad se skupilo 40 000 ljudi. Tko ne bi uzeo 170 kn dnevnice, otišao na prosvjed i poslije toga u šoping?! Kod nas se ljude šalje na izlet za vikend. I zašto bi onda radnik iz Zagreba došao u subotu na trg kad zna da je došlo 30 tisuća izletnika iz Hrvatske. Pa nije lud. To su te razlike.

 

Kolika je važnost sindikalne infrastrukture u smislu stručnih službi (pravna, ekonomska, istraživačka itd.) regionalnih povjerenika, kontinuirane edukacije članstva za uspješno djelovanje na terenu. Čini nam se da je po pitanju infrastrukture SSSH još uvijek znatno iznad ostalih središnjica. Je li to doista tako i što je razlog tomu?

M.I. Kad se govori o infrastrukturi, Savez je od devedesetih naovamo i dalje neprikosnovena središnjica koja je ikad u Hrvatskoj imala glavu i rep te savršenu infrastrukturu. Međutim, Savez je svojom jako lošom politikom tu infrastrukturu ugrozio do krajnjih granica. Ja sam naivno 1998. govorio Davoru Juriću da postoje tendencije koje će Savez odvesti u propast, ali da ima vremena još sve spasiti. Predlagao sam standardizaciju usluga obzirom da su granski sindikati počeli zapošljavati svoje regionalne povjerenike, a time su veći sindikati počeli ugrožavati manje koji si takvu politiku nisu mogli dopustiti. Uloga Saveza jest pružanje usluge svima, što implicira da sindikat koji na nekom terenu ima pedeset članova dobija uslugu jednaku onoj koju prima sindikat s tisuću članova. U to vrijeme je Savez mogao prema svim svojim kapacitetima zadovoljiti potrebe članstva na terenu. Moja je inicijalna motivacija kao županijskog povjerenika Saveza bila kandidiranje za predsjednika Saveza da mogu promovirati neke ideje i demokratizirati sustav. Međutim, radna mjesta su se zatvarala, broj članova je padao, a veliki sindikati su počeli zapošljavati svoje ljude i otpuštati one na terenu. Upravo je to bila najveća greška jer se radilo o najvažnijim figurama. Ljudi prepoznaju Savez preko svojih regionalnih povjerenika. Njihovim otpuštanjem nestaju i članovi, a na terenu se ne može raditi bez pravnika, savjetnika za međunarodne odnose i ekonomista.

 

U zadnje vrijeme se govori o ujedinjavanju SSSH i HUS-a. Kakva su Vaša predviđanja obzirom na Vaš prethodni rad u SSSH i način na koji ste ga morali napustiti, i kakve bi bile koristi od ujedinjenja?

M.I. Uvjereni smo da će do ujedinjenja doći, ali budućnost takve organizacije se ne smije postaviti na dosadašnje birokratske temelje. Nama ne pada na pamet sudjelovati u takvom tipu organizacije. O Savezu ovisi kompletna sindikalna scena i trebao bi se čim prije konsolidirati, ne ponavljajući stare greške u sindikalnom radu i na terenu.

T.K. Mislim da je ideja o ujedinjavanju sazrijela i da je obostrano prihvaćena.  Pritom je jedino sporno pitanje načina ujedinjenja. Ako se proces ujedinjenja bude odvijao odozgo prema dolje, onda je vrlo upitno da će do njega doći. Ako proces bude obratan, ako se inicira odozdo prema gore, tada je vrlo izvjesno da će do ujedinjenja doći.

 

Edukacija sindikalnog članstva

Kakva je bila komunikacija s europskim sindikatima? U kojoj mjeri i na koji način su oni sudjelovali u edukaciji hrvatskih sindikalista i oblikovanju strategije sindikalnog djelovanja?

M.I.  Bila je prilično značajna. Europski sindikalisti su nastojali pomoći kroz edukaciju naših sindikata. Savez (SSSH) je imao odličnu vanjsku politiku. Imali su jako kvalitetan kadar za međunarodne odnose koji je gradio daleko bolju  predodžbu o sindikatima u Hrvatskoj nego što je to bila u stvarnosti. U godinama rata je djelovalo dosta stranih organizacija, a poseban doprinos dali su američki sindikati. Otvorili su u Hrvatskoj Free Trade Union Institute koji je bio zajednička organizacija njihove sindikalne središnjice i Vlade. Free Trade Union Institute je svakako imao i druge funkcije osim edukacije sindikata. Organizacija Solidarity centar je bila zadužena za provedbu edukacijskih ciklusa naših sindikalnih središnjica s ciljem osnaživanja sindikalne scene u Hrvatskoj.

 

Možete li pojasniti kakvu su ulogu imale te organizacije. Primjerice, kakvi su bili seminari i edukacijski sadržaji? Je li postojala neka jasno zamišljena strategija sindikalnog djelovanja?

M.I. Nas pedesetak je pohađalo ciklus seminara u trajanju od godinu dana koji je obrađivao raznovrsne teme. Meni je najviše koristio seminar o organiziranju sindikata u hrvatskom društvu, jer je naša organizacija slična američkoj premda imamo njemačko zakonodavstvo i tradiciju načina rada koja prilično opterećuje. U Njemačkoj je, uvjetno rečeno, društvo sređenije, dok se kod nas zakoni ne poštuju. Kod nas je prisutniji neoliberalni kapitalizam američkog tipa stoga bi i sindikalno djelovanje trebalo prilagoditi američkom tipu sindikalnog organiziranja. Iako ima prostora, u vrlo malo slučajeva je implementiran američki princip jedan-na-jedan. Radi se o metodi individualnog pristupa ljudima i razvijanja motivacije za organiziranje u slučajevima kad ne postoji komunikacija s poslodavcem, što je kod nas domininatan slučaj. Ja sam i u Savezu nastojao primijeniti američku metodu sindikalnog rada, koja implicira da sindikalne središnjice svake godine razvijaju projekte pomoći i solidarnosti među lokalnim sindikalnim podružnicama. Tu se organiziraju zajedničke akcije u cilju teritorijalnog povezivanja različitih firmi. Zatim središnjica ocjenjuje na kojem se teritoriju učinilo najviše akcija i takve podružnice financijski podupire. To je bitno jer je teško organizirati veće akcije bez materijalnih sredstava, što se nama koji konstantno improviziramo, najčešće događa.

Mreža solidarnosti je temeljena na prethodno spomenutim principima.

 

Koliko je izostanak aktivnije potpore akademske zajednice u smislu proizvodnje analiza, definiranju uloge privatizacije i položaja radnika utjecalo na ishode radničkih i sindikalnih borbi? 

M.I. Strahovito! Akademska zajednica je apsolutno podbacila. Oni su mirno gledali kako se društvo ruinira. Ne sjećam se da je itko ozbiljnije reagirao. Akademska zajednica je znala da se krade i pritom je ismijavala ljude koji su bili lijevi teoretičari i isticali neke radikalnije stvari.

 

To je, pretpostavljamo, izravno utjecalo na ishod radničkih i sindikalnih borbi? 

M.I. Definitivno. Mi smo pokušali dobiti znanstvenu podlogu za ono što radimo. Kad bi stavovi sindikata imali podršku akademske zajednice, to bi onda imalo svoj background i težinu u borbi za javnost.  Međutim, akademska zajednica je u potpunosti zatajila. Definitivno nemam dobro mišljenje o njoj..

 

Radnički otpor 

U svojstvu sindikalnog povjerenika Saveza od ’95-‘99 aktivno ste  radili na povezivanju radnika firmi u stečaju, štrajku ili obrani poduzeća. Osim Zagrepčanke i Zagrebačkih transporta, aktualni su bili i prosvjedi radnika zagrebačkih firmi u stečaju Šavrić, Sintal, Komercijalna banka, Astra, Gortan stolarija čiji ste prosvjed u rujnu 1999. osobno predvodili istaknuvši: „Nisam više spreman na mirne šetnje gradom. Ako ubuduće s nekim krenem u prosvjed, ili ćemo pobijediti ili ćemo izgubiti. Više ne može biti neriješenoga rezultata."

Možete li nam reći nešto više o Vašim  iskustvima  iz tog perioda?

M.I. Zagrebačke transporte je uništavala Kutlina ekipa, a mi smo organizirali da dvadesetak zaposlenika kojima je prijetila deložacija zauzmu firmu. Nakon prvog neuspješnog deložiranja, stečajni upravitelj je drugi put došao s policijom. Igrom slučaja su se na dan deložacije, sat vremena prije, sastajali radnici Zagrepčanke. Poslao sam kolegu na taj sastanak i rekao mu da objasni ljudima što se događa i da dovede što više ljudi, a ja sam otišao ravno u Zagrebačke transporte. Tamo smo pregovarali sa stečajnim upraviteljem sve dok u daljini nismo vidjeli kolonu od 300-400 mesara iz Zagrepčanke. Rekao sam ljudima da uđu u dvorište i pridruže se radnicima Zagrebačkih transporta i zatim upitao upravitelja želi li još uvijek razgovarati. Nakon pet minuta donesena je odluka da se deložacija odgađa.  

 Negdje u to vrijeme mi smo osnivali Mrežu solidarnosti pomoću koje smo organizirali udruživanje radnika iz tri firme Marijane Olujić. Radilo se o radnicima tvornice iz Koprivnice, tvornice obuće Zagreb i Astra trgovine, koji su naizmjenično dobivali plaće. Napravili smo zajednički sastanak u Domu grafičara na koji je došlo 700 radnika, a  pozvali smo i Marijanu Olujić da im svima objasni kad će dobiti plaće. Ja sam ubrzo dobio dojavu da u  Zagrebačkim transportima kreće treća deložacija, ovaj put u ponoć. Granski sindikati su nastojali minirati Mrežu solidarnosti pozvavši sindikalne povjerenike da se ne priključuju otporu deložacije, ipak je to bio otpor režimu. Ja sam iz neslužbenih kanala dobio obavijest da će do deložacije doći pa sam organizirao pet najbližih suradnika da dođemo tamo. Klasična postava, dvadesetak ljudi iz Zagrebačkih transporta, pet povjerenika i ja dočekali smo suca i policajca. Budući da je Mreža solidarnosti u to vrijeme dospijela u medije zaprijetio sam mobilizacijom ljudi iz Mreže. Moram reći da sam blefirao, ali odgodili su deložaciju na neodređeno.

 

Koliko se članova iz Mreže solidarnosti u to vrijeme moglo aktivirati ?    

 

M.I. Moglo se aktivirati barem sto ljudi, ali tada nismo imali tu garanciju obzirom da smo kasno dobili prijavu da je u pripremi treća deložacija. Dakle, radilo se o čistom blefu. Mreža solidarnosti je funkcionirala samo u Zagrebu, međutim raspuštena je uslijed pritisaka iz Saveza s kojim sam imao povećih problema. Jedan od primjera je njihovo miniranje firme Gradski podrum koju je također namjeravao uništiti Kutle. Ja sam s dvadeset ljudi iz Gradskog podruma uspio doći do pregovora sa Zagrebačkom bankom koja je zapravo stajala u pozadini cijele priče. Ona je tamo namjeravala investirati u gradnju nekakvog centra. Budući da su deložirali radnike kad se otvorila priča o Zagrebačkoj banci, ja sam s dvadesetak radnika otišao u Paromlinsku koju smo zauzeli sve dok   uprava nije pristala razgovarati s nama. U mjesec dana smo dogovorili mnoge stvari, ali je u ključnom momentu  predsjednica Sindikata ugostiteljstva, čiji su to bili članovi,  poslala dopis direktoru Zagrebačke banke u kojem me je optužila da akcije vodim isključivo na svoju ruku bez podrške sindikata te je na taj način sabotirala našu akciju Tada na nekakvom značajnijem položaju nije bilo nekoga tko bi radio na osnaživanju radničke solidarnosti, dok je protivnika bilo mnogo.

Zanimljivo je da se 1998. godine javlja Krizni stožer kojeg pokreću radnici kutinske Petrokemije koji postaje izuzetno prihvaćen i popularan način borbe protiv uništavanja firmi i očuvanja radnih mjesta. Iako se krizne stožere smatra metodom na rubu legalnosti, o njoj se, u intervjuima krajem 1990-ih, pohvalno izražavaju i Ana Knežević i Davor Jurić. Smatrate li da je takav oblik djelovanja ono što je nedostajalo hrvatskom sindikalnom pokretu 1990-ih i da je trebalo inzistirati na aktivnoj obrani radnih mjesta umjesto priče o dijalogu i socijalnom partnerstvu.

 

M.I. Jurić i Knežević su pričali jedno, a radili drugo. Za očekivati je da sindikalac neće javno govoriti protiv nečega što su radnici masovno podržavali. Znam da je Davor Jurić osobno minirao akciju u Šavriću samo da ne uspije akcija koju ja vodim, dok je Knežević svjesno potpomagala uništavati firme. Krizni stožeri su u takvoj situaciji bili nužni, bez njih bi mnogo više radnika bilo zgaženo. Kad sam se počeo baviti sindikalizmom gurala se teorija da se sve moralo raditi po zakonu. Uloga sindikata nije i ne može biti da radi po zakonu već da ih kreira, poboljšava i suprotstavlja im se ako su loši. Ako se misli da se može nešto izboriti putem zakona onda treba angažirati odvjetnike, a ne sindikat.

T.K. Sindikat je po definiciji borbena organizacija koja može legalnim putem mijenjati zakon kad joj postane prepreka. To nam se dogodilo s akcijom u NIK-u, odnosno, Naprijed u stečaju. Mi smo legalnim putem promijenili tada legalnu odluku stečajnog upravitelja Naprijed u stečaju za neisplaćivanjem otpremnine radnicama, u protuzakonitu.

 

Strategija organiziranja: solidarnost

Govorili ste o Mreži solidarnosti i povezivanju radnika različitih firmi. Radnici Petrokemije su  u više navrata naglašavali važnost potpore lokalne zajednice u ostvarenju radničkih zahtjeva. Je li moguće povezati lokalnu zajednicu i sindikate pojedinih poduzeća na način da podrška bude uzajamna? Mislite li da se sindikat treba angažirati na pitanjima koja su važna za zajednicu; borba za javni prostor, zajednička dobra poput vode? Ili se sindikat treba koncentrirati na problematiku radnih mjesta, plaća i radnih uvjeta u širem smislu?

 

M.I. Područje djelovanja sindikata je daleko šire od borbe isključivo za zaštitu radničkih prava. Za razliku od pojedinačnih građana i udruga,  sindikat ima materijalne resurse koje dobiva putem članarina te mu oni omogućavaju i nameću odgovornost da se svuda petlja i da mijenja postojeće uvjete. Ukoliko bi sindikati savjesno ispunjavali svoju ulogu ta bi suradnja bila daleko snažnija. Trenutno je situacija šarolika. Podrška lokalne zajednice varira od velike do potpunog ignoriranja. U Tvornici duhana Zagreb prije par godina lokalna zajednica nije maknula prstom. Svi su nas zaobilazili u širokom luku. Mi sada, nakon šest godina, postavljamo pitanje što znači 300-400 odlično plaćenih radnih mjesta u gradu Zagrebu i što znači gradu Zagrebu firma koja je u godini zatvaranja imala pedeset milijuna kuna čiste dobiti? Što to znači za proračun grada i za radna mjesta u Zagrebu? Da je Tvornica duhana u Zagrebu opstala, ona bi dalje uspješno radila, kao i ona u Rovinju. Ne bi nigdje bilo nekakve značajne štete. Vlasnici bi imali nešto manju zaradu, ali i to je značajno manje od  koristi po cijelo društvo. Moje mišljenje je da društvo ne smije dozvoljavati vlasnicima da zatvaraju profitabilne firme. To bi trebalo uvrstiti u kazneni zakon. Ukoliko ne žele raditi, moraju je prodati. Nama je tada u TDZ-u bilo iznimno teško. Imali smo posla s izrazito jakim protivnikom koji financira gotovo sve medije i u šaci drži sve političare. Pod kontrolom drži šverc duhana  i u sprezi je s policijom, carinom i slično. Naravno da je vlast u konačnici stala na stranu jačega, na stranu kapitala, i mi smo izgubili. Međutim, da smo imali podršku lokalne zajednice, odnosi snaga bi bili značajno drukčiji.

S druge strane, imamo slučaj  tvornice tekstilne industrije Konfekcija Novska,. koju je Gucić uništio.

Da bi sačuvali tekstilnu industriju i radna mjesta, mi smo osnovali tvrtku čiji je vlasnik bio sindikat Možemo reći da nas je lokalna zajednica u tome djelomično podržala. Međutim, takvo što je izvjesno u manjim mjestima, ali u Zagrebu suradnja između sindikata i lokalne zajednice potpuno izostaje.

 

T.K. Da, u Novskoj se to jako dobro vidjelo. Tamo se u danom momentu nalazilo između 50 i 200 žena koje su u tvornici egzistirale na ovaj ili onaj način. Gradonačelnik ih je gledao kao 50 do 200 birača. Predsjednici mjesne zajednice su ih također tako gledali. Gledali su ih kao osobe kojima se mora dati da prežive i kao osobe koje će svojim radom zaraditi toliko da će čitava zajednica od toga imati koristi.

 

Možete li nam nešto više reći o metodama koje se koriste pri organiziranju radnika u ugroženim poduzećima? Koji tip podrške je obično najpotrebniji?Je li to pravna podrška, organizacijska podrška pri preuzimanju pogona, nastup prema medijima, stvaranje mreže podrške ili nešto peto?.

 

T.K. Postoji samo jedna jedina metoda koju koristimo i to je metoda osvještavanja radnika. Onog trenutka kad radnik spozna koliko vrijedi njegov rad, kad spozna da postoje određeni mehanizmi koje može iskoristiti u ispunjavanju svojih ciljeva, i konačno, kad osvijesti vlastitu snagu i potrebitost, postaje sve lakše. Tek nakon toga koristimo niz metoda; od tiskovne konferencije, preko različitih oblika pritisaka na vlasnika ili, ovisno o slučaju, na institucije lokalne samouprave, ministarstva te države.

M.I. U početku se suočavamo s generalnim problemima. Kod ljudi je još uvijek prisutno nerazumijevanje da sami mogu i moraju nešto poduzeti. Vrlo često susrećemo radnike koji su uvjereni da će njihove probleme riješiti netko drugi, odnosno sindikat. Naš zadatak je uvjeriti ih da su upravo oni, a ne netko drugi, sindikat. To je prvi i najbitniji korak. Sinergija može dati prave rezultate, ali oni, radnici, moraju biti motor.

Što se tiče konkretnih oblika pomoći, svaki slučaj je različit. Kad uđemo u firmu, napravimo analizu problema koji se kreću od pojedinačnih do generalnih i zatim razgovaramo s ljudima. Budući da do puno informacija radnik sam ne može doći, naš je zadatak prikupiti te informacije i savjetovati radnike što i kako dalje. Poanta je u tome da radnici sami odluče. Akcija može imati pozitivne rezultate isključivo ako je organizirana odozdo. Mi na sindikalni rad gledamo kao na pomoć, što nas, čini mi se, razlikuje od većine hrvatske sindikalne scene. Njezin problem je što previše odlučuje, nameće svoja pravila i prisiljava radnike da je slijepo slijede, iako realno ne postoji neka visoka razina edukacije, znanja i općeg obrazovanja. Kad govorimo o pravnoj pomoći, moramo znati da je ista preduvjet i iznimno je važna. Međutim, problem kod nas je što se sudskim putem najčešće ne riješavaju ključna pitanja, a pozitivan ishod nikad nije izvjestan koliko god bio siguran da si u pravu. Puno je bolje kada se stvari riješavaju sindikalno, poprijeko i bez suda. To je daleko jače, ali to se može jedino tamo gdje postoji jaka baza, gdje ljudi prihvaćaju tu ideju sindikalizma na jedan zdrav način. Mi danas u Novom sindikatu imamo možda 5-6 sredina za koje smatramo da su ljudi dovoljno jaki da im se ne može ništa dogoditi.

 Sve više američkih i europskih sindikalista iz javnog sektora upozorava na nužnost aktiviranja sindikata javnog sektora u smjeru pomoći radnicima privatnog sektora. Sindikalisti kanadskih javnih službi naglašavaju kako se na borbe sindikata u privatnom sektoru za svoje mirovine ili neke druge ustupke često gleda kao na lokalne borbe. Međutim, mišljenja su da je to nužno promijeniti budući da se pad standarda privatnog sektora kroz pritiske da se snizi standard, odražava i na javni. Radi solidarnosti, ali i samoobrane, borbe u privatnom sektoru trebaju znatno veću podršku javnog sektora. Kod nas je takav tip solidarnosti rijetkost (primjerice u cijeloj priči oko Diokija nije reagirao niti jedan sindikat javnih službi). Budući ste organizirali radnike i u javnom i u privatnom sektoru možete li nam reći kakvi su vaši stavovi i iskustva po tom pitanju?

 

M.I. Inače su pitanja solidarnosti i organiziranosti sindikata jedna od ključnih pitanja koja riješavamo na našim seminarima. Ideja sindikalizma je ujedinjavanje, a ne zasebno tretiranje radnika. Osobno smatram da je ključna prijelomnica koja je oslabila sindikate u Hrvatskoj pojava Matice sindikata javnih službi i sindikata državnih službenika koji su izašli iz Saveza. Tu se postavlja pitanje što sindikat treba raditi? On treba, između ostalog, sudjelovati u izradi proračuna jer se sindikati državnih službi doživljavaju kao ljudi koji troše proračun. Sasvim je normalno da se oni moraju boriti da se proračun puni i da se ljudima uzmu porezi u gospodarstvu da bi oni mogli dobiti svoje plaće. A radnicima u privatnom sektoru je apsolutno svejedno da li će ovi radnici imati plaću ili ne, uvijek će ih tretirati  kao štetočine. Naravno, i jedni i drugi su radnici  i zapravo se njihovim odnosima manipulira. Uloga sindikata bi bila da razotkrije tu vrstu manipulacije i da istovremeno štiti  interese javnih službi i interese radnika u privatnom sektoru. Podijeljenost ne može spriječavati ujedinjavanje sindikalnog pokreta. Jedan od novijih primjera je raskol koji se događa na nižim razinama. Uzmimo za primjer Vladino potenciranje strukovnih sindikata u zdravstvu. Kako su sindikati u zdravstvu organizirani? Postoji Sindikat liječnika, Sindikat medicinskih sestara (koji nikad nije zastupao spremačice premda ih ima u članstvu), zatim Sindikat radiologa, anesteziologa, hitne pomoći...to je idiotizam. U teoriji sindikalizma oduvijek je bilo da moraju svi djelovati jedinstveno. Samo, podjele su napravljene, a one nisu došle odozdo, već odozgo, bile su nametnute. Tada to kod nas nije bilo teško. Devedesetih su se svi gubili. Kad govorite o solidarnosti, na primjer slučaj s DIOKI-jem. Nema to veze sa solidarnošću. To je upravo ovo što mi pokušavamo raditi. Solidarnost netko mora organizirati. Ljudi neće spontano doći. Recimo 1999. za prosvjeda sa Šavrićem ne mogu reći da ljudi nisu bili otvoreni. Mi smo na trgu spavali tri noći i u Zagrebu se osjećala podrška. Kad smo napadali Zagrebačku banku, u banci se osjećala podrška.

U toj akciji se banda  uspjela organizirati, ali smo mi skupili ljude i našli druge dvije poslovnice u kojima se podijelilo nas 100. Potpora je bila jaka, ali nitko nikad na ozbiljan način nije pozvao ljude da se uključe. To je onaj organizacijski dio koji nedostaje. Čovjeku kojeg zoveš, moraš nešto ponuditi. To je ta umjetnost organizacije.

 

Radnici kao vlasnici: Konfekcija Novska i Jedinstvo Zagreb

 

Na konferenciji za tisak 2003. na temu Konfekcija Novska rekli ste da se vaš sindikat nakon podrške radnicima odlučio poslužiti argentinskim iskustvom u spašavanju tekstilne industrije što znači

da će vlasnici nove tvornice biti radnici, da nema privatnog vlasnika koji ubire profit, već svu dobit, osim u plaće, radnici ulažu u poboljšanje uvjeta rada i novu tehnologiju. Spomenuli ste i tvornicu Jedinstvo u kojoj su radnici u stečaju osnovali vlastitu firmu. Zanima nas koliko je po Vama model radničkog dioničarstva, radničkog (su)odlučivanja i vođenja pogona, primjenjiv?

 

M.I. Prije svega moram reći da naše iskustvo iz Novske nije dobro.  Konfekcija Novska je preopterećena Gucićevim kreditima otišla u stečaj. Raiffeisen banka je postala hipotekarni vlasnik. Ideja je bila relativno novu tvornicu u centru grada prodati nekome tko će se baviti trgovinom. Na mjestu tvornice bi izgradili trgovački centar i otvorili trgovinu s tridesetak radnih mjesta u kojoj se ništa ne proizvodi. Naša ideja je bila osnovati firmu koja će se baviti tekstilnom industrijom i na taj način sačuvati radna mjesta. To je uvjetno rečeno postignuto jer u firmi je, i nakon što je  preuzima Amadeus koji se bavi proizvodnjom tekstila, i dalje zaposleno 200 žena. Danas i oni imaju problema, ali u onom momentu, taj dio je uspio.

Mi smo osnovali tvrtku čiji je vlasnik bio sindikat. Tako smo nakon otvaranja stečaja, bez i jednog dana prekida, osigurali ljudima nastavak rada. Na računu nismo imali ništa novaca i osigurali smo isplatu plaća nakon četrdeset dana od naplate poslova. Međutim, radnice tada nažalost nisu shvatile vezu između rada i plaće. Nisu shvatile da one mogu istovremeno biti vlasnice firme i radnice. Gledale su na sindikat kao novog vlasnika koji će sve voditi, a one će sigurno dobivati plaću. I ono što je bilo fantastično, prva dva-tri mjeseca su zaista izvrsno radile, stvorila se jaka baza i zaposlenost je s dvadeset ljudi porasla na sto. Stečajni upravitelj koji je našoj firmi dao prostor i strojeve u najam je bio oduševljen. Vidio je da se proizvodi i da sve funkcionira kao neka normalna tvornica te nam nije uzimao za najam. Davao nam je punu podršku. Međutim, nakon prvih par mjeseci počeli su se pojavljivati problemi. Stvorili su se klanovi, a žene su počele doma uzimati materijale, šivati i privatno prodavati. Firma je sve lošije poslovala i mi smo nakon godinu dana zaključili da se moramo povući jer u takvim uvjetima nismo mogli radnicima osigurati plaće, a nismo htjeli ostati dužni. Inače, stečajni upravitelj, Šket, se poslije zajedno s nama izborio da se Raiffeisen banci ne dozvoli prodavanje firme nekome tko bi je pretvorio u trgovinu već je uvjetovano da novi vlasnik mora doći iz tekstilne industrije.

Imamo i primjer tvornice Jedinstvo. Iskustvo iz te firme je dobro, ali je i tamo izrazito prisutna neosviještenost radnika. Firma je također bila vrlo jednostavno koncipirana. Ideja je bila da radnici osnuju svoju firmu, a  da se daljnje odluke donose ovisno o tome kako se stvari razvijaju. Pretpostavljalo se da će ili nekakav strateški partner preuzeti firmu te radnicima od prodajne cijene isplatiti jednak dio ili će svi radnici biti dioničari. Borba za tu firmu je bila iznimno žestoka. Doslovno smo se tukli sa stečajnim upraviteljem jer je odvozio i prodavao strojeve u staro željezo. Jedan dan smo saznali da će upravitelj doći pa su radnici strojeve zabetonirali u zemlju i napravili obrambeni zid tako da ih teoretski nisu mogli uzeti. Također, viljuškarist je bio naš glavni povjerenik i bivši predsjednik Stožera za obranu Jedinstva, što stečajni upravitelj i njegova ekipa nisu znali, pa  je palete koje su odabrali prebacivao iza obrambenog zida. Borba je trajala cijeli dan, međusobno smo si prijetili policijom, ali smo na kraju dobili.

Međutim, kako smo nakon toga imali puno posla oko organizacije i otkapanja strojeva, radi jednostavnosti smo se dogovorili da se firma registrira na dvije osobe. Jedan je bio taj povjerenik, a drugi čovjek koji je bio predsjednik radničkog vijeća. Oni su samo formalno upisani kao vlasnici, ali radnici su ih otpočetka počeli gledati kao gazde. Firma je krenula od nule zbog čega je određeno vrijeme trebalo raditi bez plaće. Rokovi plaćanja su bili 60, 90 ili čak 120 dana. Da bi se posao završio, ponekad je trebalo ostati par sati duže i doći subotom, a radnici to nisu shvaćali. Od formalnih vlasnika su tražili da im se za prekovremene sate odmah isplati plaća. To je sasvim razumljivo jer su ti radnici prije prevareni milijun puta, ali sada su praktički sami vlasnici koji odlučuju, a to nikako ne shvaćaju. Činjenica je da firma koja je prije propala, danas relativno uspješno radi u vlasništvu radnika, bez i jednog inženjera, međutim, problema je napretek i jednostavno ćemo morati ostaviti nekom drugom da ih riješava.

 

T.K. Naime, kad smo izgovarali tu rečenicu, mi smo stvarno mislili da je to tako kao što je, ali nismo uzeli u obzir nekoliko faktora koje danas znamo. Kada kompariramo argentinski model i situaciju u Hrvatskoj u trenutku kad smo ga odlučili primijeniti, uviđamo da u našu rečenicu nismo ukalkulirali da je do tog modela došlo u drugačijoj povijesnoj konstelaciji nego u Hrvatskoj. Argentinski model je duže vremena bio u onom negativnom dijelu kad ljudi nisu imali ništa i onda im je malo više vremena trebalo da dođu do nečega. Naime, trebalo im je nekoliko godina da se počnu organizirati, a mi smo se počeli organizirati gotovo drugi dan, što je za primjenu argentinskog modela možda ipak malo prebrzo. I upravo zbog toga ljudi ovdje nisu bili spremni, nisu bili osviješteni. Nažalost, uz svu volju i želju te kvalitetno označen cilj, mi toga nismo bili svjesni i jednostavno smo prerano krenuli s nečim tako velikim. Prilično sam uvjeren da bi, kad bi nas danas, toliko godina poslije Novske, netko vratio u istu situaciju, stvari uspjele. Što se tiče Novske i Jedinstva, razlika je u  sljedećem. Upravo zato što su radnici Jedinstva raspolagali s više vremena i što su se duže borili da uopće dođu u priliku, znali su kvalitetnije od radnika u Novskoj cijeniti ostvareno.

 

Modeli radničke participacije

 

Vaš sindikat je inicirao osnivanje radničkog vijeća u Nacionalnom parku Plitvice. Sindikati imaju podijeljene stavove o radničkim vijećima i često ih se smatra oruđem u rukama uprave. Kakva su vaša iskustva s funkcioniranjem radničkih vijeća i ulogom koju sindikati imaju u vijećima?

 

M.I. Vrlo je jednostavno. Radnička vijeća funkcioniraju dobro onda kad je sindikat dobar.  To je pravilo, premda postoje situacije u kojima radničko vijeće savršeno funkcionira, a sindikati su nikakvi. Ako sindikati ne rade kvalitetno, nemaju kontrolu nad radničkim vijećem.

                

Koje još metode sindikat koristi kako bi zadržao kontrolu nad radničkim vijećem?

 

M.I. Prema zakonu koji je sad izmijenjen, radničko je vijeće bilo ovlašteno sazivati skupove radnika dok sindikat nije imao te ovlasti. To je bilo fantastično oružje koje smo mi koristili jer nismo morali prolaziti procedure najave štrajka pa mirenja i slično. To se radilo tako da predsjednik radničkog vijeća sazove skup radnika, pozove poslodavca i kaže mu da skup radnika traje dok poslodavac ne donese zadovoljavajuću odluku. A zakon je predviđao da se za odluke donesene u funkciji radničkih vijeća ne može odgovarati ni krivično ni materijalno. Ako si se time koristio na ispravan način moglo se dosta toga postići. Drugo, postojalo je pravo na zaštitu sindikalnih povjerenika, a time i pravo na zaštitu članova radničkih vijeća, što znači zaštitu od otkaza. Prije je poslodavac svaka tri mjeseca bio dužan davati financijska izvješća radničkom vijeću, a sindikatu ne, što je bitno jer ukoliko postoje radnička vijeća lakše se dolazi do podataka. Ljudi jednostavno razmišljaju na način da pretpostavljaju da sindikat dolazi izvana. Tom stavu su pridonijeli i sindikati koji se bave špijunažama i rade za neke poslodavce. Konkretno, za sindikat trgovine smo čuli da sve nose Todoriću.

 

T.K.  Složio bih se s rečenim, ali treba reći da je radničko vijeće zamišljeno u glavi poslodavca da uništi sindikat, uvijek je utrka između poslodavca i sindikata da pridobiju radničko vijeće. U sindikalnom žargonu postoji radničko i služničko vijeće. Zbog toga se i išlo na produžavanje te zakonske regulative. Tamo gdje sindikati djeluju kvalitetno, radničko vijeće im postaje suoružje u borbi protiv poslodavca. Upravo se to dogodilo na Plitvičkim jezerima koja su eklatantan primjer mehanizma koji sindikalno povoljno djeluje za radnike. Tamo je naš sindikat pokrenuo inicijativu za izbor za radničko vijeće u trenutku kad smo od četiri sindikata mi bili najmanje zastupljeni članstvom, ali dobili smo izbore s najviše glasova. Tu se radi o kvalitetnom taktičkom potezu unutar relacije sindikata i radničkog vijeća. Danas postoji samo jedna jedina razlika između radničkog vijeća i sindikata s ovlastima.