Donosimo prvi iz serije intervjua s radnicima i sindikalistima UNI Global Uniona, međunarodne federacija sindikata u uslužnom sektoru koja okuplja više od 20 milijuna članova, iz više od 150 zemalja svijeta. O nastanku UNI Globala, njihovoj organizaciji i strategiji te budućnosti sindikalnog organiziranja razgovarali smo s Markom Bergfeldom, regionalnim direktorom za Europu u sektorima za privatne sigurnosne kompanije te u sektoru skrbi.  

1. Možeš li nam ukratko ispričati kako i zašto je došlo do nastanka UNI-a?

Uni Global Union nastao je 2000. udruživanjem četiri velike federacije sindikata, Međunarodne federacije zaposlenih u trgovačkim, uredskim, stručnim i tehničkim službama (FIET), Internacionale za zabavu i medije (MEI), Međunarodne federacije grafičara (IGF) i Internacionale za komunikacije (CI).

Ranih 2000-ih došlo je do opadanja broja članova u gotovo svim sindikatima te je sindikalna strategija u tom momentu bila naprosto spajanje s drugim sindikatima i udruživanje resursa kako bi se povećala učinkovitost organizacija. U tom periodu događa se znatan broj udruživanja te u sklopu tih procesa nastaje i UNI Global. Organizacijska baza i pokretač UNI-a je bio FIET, odnosno Međunarodna federacija zaposlenih u trgovačkim, uredskim, stručnim i tehničkim službama. Oni su već tada imali puno iskustva na globalnom nivou budući da su još od 1970. godine prisutni u financijskom sektoru. Uz njih, tu su još bili sindikati u sektorima koji eksponencijalno rastu od 2000.god, kao što su komunikacije i telekomunikacije, mediji, zabava itd.

Također, 90-ih godina u SAD-u vodila se rasprava oko načina organizacije te je istaknuta potreba za ponovnom izgradnjom sindikata na terenu što predstavlja jedan od impulsa koji prethodi osnivanju UNI-a. Istovremeno s navedenim promjenama unutar sindikata, nastaju  velike multinacionalne korporacije na globalnom nivou koje počinju dominirati političkim i ekonomskim procesima.

Uz ove okolnosti, tradicionalne ekonomske granice među sektorima su dijelom počele nestajati. Primerice, Netflix može biti i medijska i tehnološka kompanija što značajno otežava sindikalno organiziranje zbog različitih pravila u različitim sektorima. Ispočetka, Netflix je bio klasificiran kao medijska kompanija da bi se kasnije prekvalificirao u tehnološku kompaniju. To je značajno promijenilo pravila za sindikalno organiziranje i rad budući da u tim sektorima postoje različiti kolektivni ugovori. Upravo zbog takvih slučajeva bilo je potrebno udruživanje sindikata u uslužnom sektoru, budući da su poslodavci koristili ove procese za snižavanje radnih standarda.

Dakle, četiri su faktora utjecala na nastanak UNI Global-a. Prvi je opadanje gustoće sindikata, odnosno smanjenje broja članova. Zatim je tu agenda organizacije na terenu koja proizlazi iz debata u SAD-u 90-ih koja naglašava važnost obnove snage sindikata. Uz to, imamo rast multinacionalnih korporacija i brisanje jasnih ekonomskih granica među sektorima.

 

2.  Možeš li nam reći, kako je UNI organiziran danas? Koja je vaša opća strategija i gdje ulažete najviše napora?

UNI je i dalje organiziran po sektorima kao što su logistika i poštanski sektor, informacije, komunikacije, tehnologija i telekomunikacije, grafika i ambalaža, financije i bankarski sektor, sigurnosne kompanije i sektor skrbi. S druge strane postoji i podjela na 4 regije: Europa, Amerika, Afrika te Azija s Pacifikom.

Kada govorimo o strategiji i načinu rada, to ovisi od sektora do sektora. Ja osobno radim na identifikaciji i uključivanju sindikata u organiziranje unutar multinacionalnih korporacija. To je ključno zato jer multinacionalne korporacije mogu postaviti sektorske standarde. Ako počneš poboljšavati standarde u tim multinacionalnim kompanijama i napraviš dobre ugovore, možeš osigurati izbacivanje nepoštenih igrača iz industrije, onih koji krše većinu radničkih prava. To je ujedno i opća strategija UNI-a, prisiliti multinacionalne korporacije na potpisivanje Global framework agreements (Globalnih ugovora). Njome se, uz poboljšavanje standarda, ujedno omogućava UNI-u i srodnim sindikatima prisutnost i pristup radnicima u tim međunarodnim kompanijama, tako da te kompanije ne ometaju sindikalno organiziranje i rad. Da bi došli do toga potrebno je raditi na organiziranju radnika u multinacionalnim korporacijama. Također, kroz globalne ugovore možeš utjecati na to kako se kompanije ponašaju primjerice u Indiji i Latinskoj Americi te možeš podizati standarde u sektorima s jako niskim plaćama.

S druge strane, veliki problem je da mnoge korporacije globalne ugovore vide kao dio svojih “promidžbenih programa” o društveno odgovornom poslovanju, umjesto da zaista rade na demokratizaciji rada ili radnih odnosa. Društveno odgovorno poslovanje podrazumijeva određenu brigu o utjecaju kompanije na društvene procese, no potpisivanjem globalnih ugovora oni smatraju da čine dovoljno i da tu ne treba dalje raditi na participaciji radnika. Jednom kad imamo globalni ugovor, to znači da onda UNI ne može biti toliko agresivan kao prije, ne može i dalje samo napadati. Tako da je nekada lakše za multinacionalne kompanije da potpišu globalne ugovore nego da prolaze kroz procedure Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Međunarodne organizacije rada (ILO) ako postoje prigovori i imaju štrajkove na lokalnom nivou. Ukupno gledano, ova strategija osigurava da radnici na globalnom jugu, u SAD-u ili u mjestima gdje se krše radnička prava budu zaštićeniji, odnosno da kompanija ne krši radno pravo na međunarodnom nivou. S druge strane pitanje je do koje razine to pomaže u jačanju sindikalnog pokreta, budući da globalni ugovori institucionaliziraju radničku organizaciju i daju joj određeni okvir.

U mom slučaju, tj. u mom sektoru imamo 4 globalna ugovora i imamo radnička vijeća na europskom nivou, tako da su odnosi  između sindikata i kompanija vrlo institucionalizirani. Oni su često institucionalizirani do nivoa u kojem su sindikati zaboravili kako raditi na organizaciji te kako ostvariti prisutnost na terenu. Sindikati imaju pristup kompaniji, imaju uspostavljen dijalog, mogu pričati s menadžmentom, no postavlja se pitanje rade li na terenu te postoji li reciprocitet između stvarne snage na terenu i one institucionalne. Neki od ovih institucionalnih ugovora koje imamo, zasigurno ne reflektiraju našu stvarnu snagu na terenu budući da tamo nemamo dovoljno organiziranih članova.

 

3. Možeš li nam reći malo više o situaciji u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi, koje su vaše aktivnosti u regiji? Također, ako nam možeš kratko reći u kojim kompanijama konkretno radiš na sindikalnoj organizaciji?

Ja radim u ISS-u koja je najveća firma u svijetu za tzv. facilities services odnosno održavanje zgrada i infrastrukture. Također, radim s većim brojem privatnih sigurnosnih kompanija, kao što su G4S, Securitas, Loomis. Kada govorimo o razmjerima naših mogućnosti, primjerice, u sektoru čišćenja, imamo podružnice u 18 zemalja Europske Unije a u sigurnosnom sektoru, 15-ak podružnica. No, imamo slučajeve, kao što je sa Srednjom i Istočnom Europom da multinacionalne korporacije ne idu tamo te nemaju svoje podružnice. U tom slučaju postoje lokalne kompanije koje zadovoljavaju određene sektore kao što su različite kompanije za čišćenje ili za brigu (skrb) koje su male i zapošljavaju od 1 do 30 zaposlenika. Mi se ne fokusiramo na njih, a onda često i lokalni sindikati koji predstavljaju radnike u lokalnim kompanijama ne vide potrebu za priključivanje UNI-ju.

Ukupno gledano nemamo previše aktivnosti u srednjoj i jugoistočnoj Europi, budući da mnoge multinacionalne korporacije ne dolaze tu. Dijelom zbog malog tržišta i činjenice da ne mogu biti kompetitivne u odnosu na male lokalne kompanije koje su tu ukorijenjene. S druge strane, multinacionalne kompanije u polju telekomunikacija i IT sektoru rade na tržištima srednje i jugoistočne Europe i tu smo radili neke stvari. UNI je imao globalnu kampanju u Deutsche Telekomu, koji je vlasnik Hrvatskog telekoma i grčkog OTE, s kojom se išlo prema stvaranju globalnog ugovora. To je u stanju mirovanja sada, nije naša primarna kampanja, ali će se nastaviti rad na tome. Također, imamo dobar primjer u Albaniji gdje smo uspjeli stvoriti prvi sindikat u call centrima u vlasništvu globalnog Teleperformance-a. Imali smo i aktivnosti u Slovačkoj i Sloveniji, gdje je poslovao ISS. No, oni su se povukli s tog tržišta tako da su i naše aktivnosti tamo prestale.

Ono što je možda od važnosti za aktiviste, sindikalce i radnike u  srednjoj i jugoistočnoj Europi jest da UNI radi organizacijske treninge sa zainteresiranima u stvaranju neovisnih sindikata. Naš osnovni prioritet je organiziranje unutar multinacionalnih korporacija, ali jedan dio naših aktivnosti je i organiziranje nezavisnih sindikata u zemljama gdje su sindikati generalno slabi.

 

4. Za kraj nam još reci, kako vidiš budućnost UNI-a? UNI je federacija koja radi na globalnoj razini u rastućim sektorima ekonomije, je li to federacija budućnosti?

Mislim da tu postoji jedan veliki problem. UNI radi u sektorima koji zaista jesu rastući i zapošljavaju jako puno ljudi. No, najmanja je vjerovatnost da će ovi sektori bio dio političkih debata. Kada se priča o budućnosti rada, priča se o stabilnim poslovima, o industriji i proizvodnji ili se priča o javnom sektoru, ali se uopće ne priča o uslužnom sektoru koji rapidno raste po broju zaposlenih. Za mnoge poslove u uslužnom sektoru vlada mišljenje da su to nestalni poslovi i da oni ne zahtijevaju političko predstavništvo no to su u praksi cjeloživotni poslovi i karijere, a ne samo nešto što radiš da bi platio račune sljedeći tjedan. Tako da je naš ključni izazov za budućnost pokušati promijeniti ovakav pogled na stvari i stvoriti preduvjete za političko predstavljanje radnika u uslužnom sektoru. To je veliki politički izazov za budućnost.

U ekonomskom smislu, globalna nejednakost je danas ista kao što je bila u vrijeme 19. stoljeća, a dio problema je to da sindikati pregovaraju s poslodavcima na razini kompanije, a ne na razini sektora. Kompanije to naravno iskorištavaju, te vode utrku prema dnu na način da snize standarde u jednoj ili više firmi gdje nema kolektivnog ugovora. S takvim potezima im se povećava zarada, a to istovremeno prisiljava konkurente koji imaju kolektivne ugovore da snižavaju svoje standarde i smanjuju radnička prava. Primjerice u Španjolskoj u sektoru čišćenja postoji 65 različitih kolektivnih ugovora, što poslodavcima ostavlja puno manevarskog prostora. Situacija je dosta bolja u Švedskoj i Finskoj gdje imamo kolektivne ugovore na sektorskoj razini. To je dakle drugi veliki izazov koji sada vidim, a to je kako pridobiti sindikate da rade u smjeru sektorskog pregovaranja umjesto da se bave pojedinačnim kompanijama jer jedino tako možemo podići standardne na razini cijele grane.


Razgovor vodio: Miloš Vlaisavljević
Naslovna fotografija: Brid