Razgovarali smo s Mrežom anarhosindikalista (MASA) o njihovoj nedavnoj kampanji u kojoj se obraćaju radnicima kojima se ne isplaćuju plaće, a dotakli smo se i pitanja o oblicima radničkog organiziranja i metodama radničke borbe.

 

Nedavno smo pisali o tome kako je neisplata plaće radnicima kazneno djelo. U njemu pišemo kako više od 10.000 radnika prošle godine nije bilo plaćeno za svoj rad. Ovo su službeni podaci porezne uprave i jasno je da je ta brojka puno veća kada se tu uračunaju oni poslodavci koji nisu prijavili neisplate plaća i oni koji radnike plaćaju na crno. Upravo tim radnicima se vi obraćate u kampanji koju ste pokrenuli nedavno. Možete li nam reći nešto više o toj kampanji i kako vi možete pomoći radnicima u njihovoj borbi za ono što im po zakonu pripada?

Za početak, važno je naglasiti da članice i članovi Mreže anarhosindikalista nisu nikakvi profesionalni sindikalisti, već smo i sami radnici, studenti i učenici koji se na svojim radnim mjestima suočavaju sa svakodnevnom eksploatacijom i uskraćivanjem prava. Kao takvi, ne želimo da nas radnici koji nam se odluče javiti doživljavaju kao nekakav servis koji će riješiti njihov problem. Nudimo samo solidarnost i zajedničku borbu direktnom akcijom na rješavanju problema koji ne mora biti samo neisplata plaća, nego bilo koji od problema s kojima se radnici mogu susresti na radnom mjestu. Neisplata plaća je pritom samo istaknuta kao jedan od najgorih oblika gaženja radničkog dostojanstva, ali kako ste i sami istaknuli, nažalost vrlo čest način eksploatacije radnika.

Kada kažemo da nudimo zajedničku borbu, mislimo na to da pogođeni radnik ili radnica u borbi za isplatu plaće ili ostvarivanje bilo kojeg prava ne smije ostati pasivan i iz pozadine očekivati da netko drugi riješi njegov problem, već mora aktivno sudjelovati u borbi u kojoj ćemo i mi biti uz njega rame uz rame. Ukoliko ćemo biti u mogućnosti, nastojat ćemo pomoći i pravnim savjetom, no naša osnovna metoda borbe je direktna akcija i pritisak na poslodavce.  U ovom kratkom vremenu otkako smo započeli s uličnom kampanjom, radnici koji su nas kontaktirali zbog neisplate plaće najčešće više nisu zaposleni kod poslodavca koji im duguje plaću i u takvim slučajevima oblici pritiska mogu biti piketi, ukoliko se radi o uslužnim radnim mjestima poput restorana ili kafića, zatim lijepljenje plakata u okolici firme koja ne isplaćuje plaće ili naselja u kojemu gazda živi kako bi ga se javno osramotilo, internetske akcije, koje mogu biti posebno učinkovite protiv firmi za čije je poslovanje izrazito bitan javni imidž, ili što god bude prikladno u datoj situaciji.

Osim što se radnike zakida na isplati plaća, svjedoci smo da im se oduzimaju i druga zakonom propisana prava kao što su isplate prekovremenih sati, godišnji odmori, uvjeti na radu i slično. Kako vi možete pomoći oko takvih problema?

Načini na koje mi možemo pomoći u takvim situacijama isti su kao što smo opisali u odgovoru na prethodno pitanje. No u takvim situacijama u kojima problem imaju radnici koji su trenutno zaposleni na određenom radnom mjestu, oni na raspolaganju dodatno imaju i najmoćnije oružje radničke borbe – štrajk! Pri tome je, naravno, najvažnija samoorganizacija i međusobna povezanost uključenih radnika, a na nama je da pružimo svoju solidarnost. Ponovno, to znači pikete ispred radnih mjesta na kojima su radnici u borbi, kampanje informiranja ili pak prikupljanja financijske i materijalne pomoći u skladu s našim mogućnostima, već kako to situacija i okolnosti budu zahtijevale.

Koji način borbe preporučujete radnicima koji vam se jave?

Generalno govoreći, za najbolji način radničke borbe mi uvijek preporučujemo - kolektivnu direktnu akciju! Pojednostavljeno rečeno, direktna akcija znači direktan (ekonomski) pritisak radnika na poslodavca, bez oslanjanja na državne institucije i kastu sindikalnih profesionalaca. Glavni argument za korištenje ove metode je njena efikasnost, pošto su kapitalisti obično najosjetljiviji upravo na ekonomsku štetu. U okvirima domaće privrede koju mahom čine mala i srednja poduzeća, kolektivno organizirana akcija, čak i ako broji samo 10 ili 20 radnika, može imati zastrašujući učinak kod sitnih poduzetnika naviklih na razjedinjeno i sindikalno neorganizirano radništvo. No, s aspekta anarhosindikalističke teorije značenje direktne akcije mnogo je šire od puke efikasne taktike. Prakticiranjem ove metode radnici stječu nove vještine, organizaciju i samopouzdanje te razvijaju kulturu solidarnosti, uzajamne pomoći i odgovornosti za vlastite postupke što su sve bitni elementi budućeg slobodarskog društva kojem težimo. U tom smislu, direktna akcija predstavlja poveznicu između svakodnevnih radničkih borbi i dugoročnih ciljeva anarhosindikalizma.  

Poznati alati za rješavanje problema su raznoliki i dobro prokušani tijekom zadnjih 150 godina radničkih borbi. Ovisno o intenzitetu radnog spora ili društvenog problema radnicima su na raspolaganju štrajkovi kao osnovno oružje u borbi, zatim bojkoti (kupovine proizvoda, plaćanja usluga ili obavljanja različitih tipova “građanske dužnosti” ) te piketi kao specifična vrsta prosvjeda koja se pokazala prilično djelotvornom za borbe u ugostiteljskom sektoru. Tu su i radikalnije metode direktne akcije poput zauzimanja radnih mjesta, blokada ili sabotaža, no one se tradicionalno koriste tek u kasnim fazama velikih radničkih borbi i zahtijevaju vrlo visoku razinu organiziranosti i solidarnosti, pa nisu nešto što obično preporučujemo radnicima koji nam se jave. (smijeh)

Upravo oko rasprave na društvenim mrežama oko članka o neisplati plaća se može vidjeti da ljudi nemaju previše povjerenja u pravnu državu. Da li vi preporučujete radnicima da se prvo pokušaju izboriti pravnim putem za svoja prava?

Anarhosindikalisti tradicionalno s nepovjerenjem gledaju na sudjelovanje u zakonski reguliranim industrijskim odnosima i tijelima jer u njima vidimo pokušaj pacifikacije i individualizacije radničke borbe. Osim toga, pretjerano oslanjanje na pravne mehanizme dovodi do birokratizacije radničkog pokreta, odnosno do stvaranja sindikalnih profesionalaca koji jedini shvaćaju komplicirane pravne mehanizme te s vremenom počinju dominirati nad „običnim“ radnicima i formiraju zasebnu kastu sa specifičnim materijalnim interesima. U tom smislu, anarhosindikalisti će uvijek preferirati direktnu akciju pred pravnim metodama borbe. Ipak, s obzirom na realno stanje na terenu, na trenutnu razjedinjenost i neosviještenost radnika, i naš je pokret prisiljen s vremena na vrijeme posezati za pravnim instrumentima, no mi na njihovo korištenje gledamo isključivo kao na odraz slabosti radničkog pokreta. Mogli bismo stoga reći da nam je jedan od ciljeva upravo smanjivanje ovisnosti radnika o ovakvim metodama borbe. U tom smislu, mi ćemo ih radnicima preporučiti kao zadnje, a ne kao prvo sredstvo, samo ako zajednički procijenimo da je to u datim okolnostima jedina realna šansa da ostvare svoja potraživanja.   

U javnosti se sve više može čuti razočarenje u sindikalni rad, pogotovo u privatnom sektoru. Ljudi sve više gube nadu da se sindikalnim organiziranjem mogu izboriti za svoja prava. Kako mislite dobiti povjerenje ljudi da vam se priključe i zajedničkim radom izbore za svoja prava? Po čemu se vaša organizacija razlikuje od klasičnih sindikata?

Dok se god budemo oslanjali samo na slovo zakona i pravni postupak, nećemo moći ništa u slučajevima ugovora o radu na određeno vrijeme. Gazda radniku koji je pokazao znakove otpora jednostavno više ne produži ugovor, bez da je dužan to ikako obrazložiti. Zato se profesionalni, socijalnopartnerski sindikati, koje je sistem neutralizirao pravnom i financijskom odgovornošću za svu "kreativu" mimo zakonske procedure, ne bakću s time da prilaze radnicima bez stalnih ugovora i da ih organiziraju. To je dugoročno jedini način, ali kome je do dugoročnoga! Ta Sever, Matijašević, Ribić, i glavnina profesionalnih sindikalista, naročito tih doživotnih predsjednika i tajnika, ionako su na nekoliko godina do penzije. Od njih neće inicijativa krenuti. A od srednjih i nižih razina sindikalnih profesionalaca... Možda tu i tamo ima nekoga van birokratskog i srednjeklasnog mentaliteta, ali kao i na svakom hijerarhijskom radnom mjestu, inicijativa odozdo je suspregnuta. Ali identifikacija profesionalnih sindikalaca s radnicima je nikakva, to je uostalom i jedna od temeljnih kritika anarhosindikalista socijalnopartnerskom profesionalnom sindikalizmu.

Povjerenje ljudi da se priključe našem sindikatu dobit ćemo samo pobjedama. A za prve pobjede potrebno je i prvo povjerenje, što je kvaka 22 zbog koje je teško zakotrljati anarhosindikalističku praksu. Toj kvaki nastojimo doskočiti propagandom kojom ćemo privući pozornost onih idealističnijih, borbenijih, koji sami traže kroz što da se aktiviraju. Te prve pobjede bit će sigurno u sporovima gdje je radni odnos prestao, i gdje gazda radniku duguje.

Sporova takvog tipa ima dovoljno da se sindikat i od nekoliko stotina članova njima bavi desetljećima, a da nikad ne stvori situaciju da prosječnom radniku s ugovorom na određeno postane oportuno da se priključi iz praktičnih razloga, da, recimo, osvoji ugovor za stalno ili da se gazda boji neprodužiti ugovor članovima sindikata.

Ali treba krenuti prema radništvu, treba početi s organiziranjem, treba ljude okupljati makar i na standby. Ne možemo odustati od nužnog puta zato što je dug. Radije ga učinimo ugodnijim. U tome pomaže ako sindikat shvaćamo kao zajednicu radnika, kao mrežu uzajamne pomoći, kao klub, kao “župu”, kao kulturno i sportsko društvo, kao potrošačku zadrugu, radničko učilište, a ne kao izvanjsku profesionalnu agenciju koja po cijenu članarine nudi pravnu pomoć ako nekad ne daj bože zatreba. Treba biti u sindikatu zato da bi se živjelo u skladu sa svojom slobodom i dostojanstvom, a ne zato što je osobno isplativo, niti zato što su šanse za revoluciju ove godine dobre.

Svjedoci smo da je u današnje vrijeme sve teže organizirati radnike zbog toga što su sve češća zapošljavanja na određeno, preko agencija, preko kratkotrajnih ugovara i slično. Također sve veći broj ljudi radi kao samozaposleni (freelanceri) i kao takvi nemaju klasičan odnos poslodavac-radnik, iako su zapravo klasični nadničari čija se prava krše?

Sve fleksibilniji oblici zapošljavanja kojima danas svjedočimo predstavljaju gotovo nepremostiv problem za profesionalne, birokratske sindikalne strukture temeljene na masovnom i stabilnom članstvu, a koje su se pokazale pretromima da bi odgovorile na ove izazove. Najefikasnijim odgovorom na sve veću fleksibilizaciju zapošljavanja mogle bi se pokazati upravo fleksibilne metode radničkog organiziranja koje zagovaraju anarhosindikalizam i srodne struje. Štoviše, postoje povijesni primjeri koji bi nam mogli ponuditi konkretne organizacijske modele. Možemo npr. spomenuti američki revolucionarni sindikat Industrial Workers of the World (IWW) koji je u prvim desetljećima 20. stoljeća uspješno organizirao brojne migrantske radnike, koji su u to vrijeme ubrzanog industrijskog razvoja putovali diljem SAD-a u potrazi za poslom na velikim infrastrukturnim radovima. S obzirom na privremeni karakter takvog tipa zaposlenja, IWW nije mogao formirati klasične sindikate vezane uz određeno radno mjesto pa su umjesto toga koristili sustav "putujućih delegata" koje je organizacija ovlastila za prikupljanje članarina i formiranje ćelija na svakom novom radnom mjestu na kojem se zateknu. Mogućnosti ima, samo treba biti kreativan i razmišljati van okvira uobičajenog sindikalnog organiziranja na koje smo naviknuti zadnjih 50-ak godina.     

Kako mislite da je moguće pomoći dodatno ugroženim skupinama kao što su migranti kojima često ostanak u zemlji ovisi o tome da negdje rade i koji moraju pristati na sve što se od njih traži? Kod nas se sve više priča o uvozu radne snage, a i javna je tajna da fizičke poslove kao što je građevina obavljaju radnici koji su tu došli iz drugih zemalja.

Činjenica je da su migrantski radnici skupina koja se nalazi u posebno teškom položaju zbog razloga koje navodite te da zbog toga njihovo organiziranje predstavlja poseban izazov. No, oni su anarhosindikalistima posebno interesantna skupina upravo zbog toga što ih srednjostrujaški sindikati uglavnom ne organiziraju. U tom smislu neke naše sestrinske organizacije u drugim zemljama već imaju određenu praksu uspješnog organiziranja takvih radnika. Kao i u svim drugim slučajevima, prvo i osnovno je da se sastanemo s radnikom, utvrdimo sve činjenice i okolnosti problema u kojem se radnik našao, procijenimo rizike i razradimo plan akcije. O okolnostima ovisi koliko daleko možemo ići bez da se ugrozi samog radnika. Sama činjenica da nam se radnik javio za pomoć govori nam da nešto želi i poduzeti, ali bez pristanka i sudjelovanja radnika nećemo napraviti ništa - uvijek naglašavamo da se moramo boriti zajedno, dakle, kao što smo već rekli, da mi nismo neki servis koji će riješiti stvar dok radnik sjedi doma i čeka da mu javimo novosti. Ako kod radnika postoji volja za sudjelovanje u borbi, onda imamo šanse za uspjeh. A nama mjerilo uspjeha nije samo postizanje onog što je radnik tražio, nego nam je cilj i klasno osvještavanje radnika kroz ovakav način borbe.

Koga vidite kao partnere / moguće suradnike u borbi za radnička prava?

Kao anarhosindikalistička organizacija smatramo da su principi horizontalnog uređenja i antiautoritarnosti ključni za uspjeh svake borbe koja si za cilj postavlja emancipaciju većine društva te shodno tome kao potencijalne suradnike vidimo većinu organizacija, grupa ali i pojedinaca koji se vode tim idejama. Na lokalnoj razini postoji određen broj slobodarskih inicijativa, prijateljskih udruga i simpatizera s kojima se nastojimo umrežiti i funkcionirati na temeljima uzajamne pomoći. Osim toga, kao moguće suradnike vidimo naravno i sve ostale progresivne radničke inicijative koje su s nama voljne surađivati, iako se možda ne slažu u potpunosti s nekim našim stavovima (ili mi s njihovim). Što se tiče suradnje s političkim strankama, MASA se zalaže za potpunu neovisnost radničkog pokreta od svih političkih stranaka, uključujući i one koje sebe smatraju političkim predstavnicima radničke klase. To naravno ne znači da smo a priori neprijateljski nastrojeni prema svim inicijativama ovih potonjih, pogotovo ako zaista idu u korist radnika, no smatramo kako radnički pokret ni na koji način nije obavezan prilagođavati svoje djelovanje izbornim kalkulacijama „radničkih“ stranaka te da ih ima puno pravo javno kritizirati kada počnu raditi protiv interesa radnika.

Smatrate li da je nužno uključivanje i šire zajednice u kojoj djeluje određeni radni kolektiv u rješavanje određenih problema (od ljudi koji žive u blizini, do korisnika usluga ili proizvoda radnih kolektiva u kojem se krše radnička prava)?

Naravno, da sudjeluju u bojkotu i pomažu štrajkačima. Ali i sindikat se treba uključivati u pitanja šire zajednice – u obranu javnog prostora, borbe protiv štetnih lokalnih projekata, deložacija... Ljudi su danas izolirani jedni od drugih, atomizirani. Kad je neka opća javna frka, sprema se neki poguban projekt, onda se nekolicina aktivista digne i počne apelirati na građane i javnost, zapravo na agregat nemoćnih samotnjaka. Kad bi ljudi bili u sindikatima, a ti sindikati pravi, živi, bazni, anarhijski, bilo bi dovoljno nazvati nekoliko službenih telefona sindikalnih tajništava i sljedeći tjedan bi imao organizirani ustanak protiv tog nekog projekta.

Surađujete li sa sličnim organizacijama iz drugih zemalja?

 U komunikaciji smo sa sestrinskim anarhosindikalističkim organizacijama, poput poljskog ZSP-a, srpskog ASI-a, britanskog SolFed-a, njemačkog FAU-a i španjolskog CNT-a. Suradnja varira oblikom i intenzitetom ovisno o situaciji, trenutnim potrebama i borbama. Mnoge od tih organizacija prošle su put kojim mi pokušavamo krenuti te se iz njihovog iskustva može štošta naučiti.

Stavljate li si neke dugoročnije ciljeve koji ne bi bili samo reakcija na direktna kršenja radničkih prava, nego bi stvarali preduvjete za mogućnost samoorganiziranja radnika u određenim radnim kolektivima u kojima bi radnici sami odlučivali o svojim sudbinama. Tu mislimo na poduzeća kojima upravljaju radnici, na zadruge i udruge i druge oblike udruživanja radi zajedničkog obavljanja određenog rada.

Dugoročniji ciljevi u tom smislu, naravno, postoje, no bitno je istaknuti da primjeri koje navodite po nama ne predstavljaju konačno rješenje za fundamentalne kontradikcije u našem društvu. Eventualno ih se može promatrati kao način da si jedan dio radničke klase život u kapitalizmu učini nešto podnošljivijim, ili pak kao zanimljive, ali nužno ograničene, eksperimente sa samoorganiziranjem. Jedini način da se ostvari potpuna emancipacija radne većine jest ukidanje svih tipova vlasništva koji omogućavaju jednom čovjeku da kontrolira i eksploatira rad drugoga, kao i svih prisilnih, iracionalnih hijerarhija.

Nama se čini da upravo reakcija na direktna kršenja radničkih prava i borba za njih predstavlja nužan prvi korak u samoorganiziranju radnika – naime, naše je iskustvo, bilo kroz rad u našoj organizaciji, bilo na našim radnim mjestima, da se ljudi najčešće, nažalost, probude i požele boriti kada dođe do nekog problema te da se radikaliziraju kada sudjelovanjem u toj borbi nešto postignu. Imamo mnogo takvih primjera i od drugova iz drugih zemalja i gradova, poput npr. Varšave gdje postižu sjajne rezultate upravo takvom taktikom, pa im se pridružuju tete spremačice iz varšavske bolnice koje do nedavno nisu imale pojma o anarhosindikalizmu.

Veliki je problem taj što radnici uglavnom ne misle da išta mogu promijeniti, a kamoli preuzeti poduzeće, za što treba još dosta napraviti na edukaciji i širenju anarhosindikalističke ideje – kroz medije, društvene mreže, radionice, sajmove, predavanja, sudjelovanje na protestima prijateljskih organizacija i slično. Osim toga, i mi kao organizacija trebamo još puno rasti i zadobiti povjerenje šire zajednice, a to – opet se vraćamo na početak pitanja – mislimo da ćemo najbolje postići reakcijom na konkretna kršenja radničkih prava i pobjedama u takvim borbama.

 

Intervju vodio Branimir Šloser