Na vrhuncu smo turističke sezone i javnog diskursa posvećenog turizmu. Ta je pomalo histerična naracija vakuumirala medijski prostor – nema ničeg osim turizma, on je rezon svemu, iako je riječ o uvelike sumnjivoj orijentaciji ekonomske politike. Kako gledate na to?

Turizam je za hrvatsku privredu kao utočište na koje se uvijek možemo osloniti. Hrvatska igrom slučaja ima more, sunce, te iz vremena Jugoslavije naslijeđenu infrastrukturnu osnovicu, datosti koje se mogu eksploatirati naizgled bez brige. Zbog toga se sve vlade okreću turizmu kao grani koja može privremeno generirati više stope zaposlenosti i koja priljevom deviza ima pozitivni učinak na državni proračun. No, uvijek iznova se pokazuje da se od ta dva-tri mjeseca u sezoni ne može stvoriti valjana osnovica ekonomskog razvoja.

A radi se i o svojevrsnoj zamki, pa otud i panika zbog jednog izrazito kišnog ljeta, jer drugih jakih industrija više praktično baš i nemamo? Čak nas je i Bruxelles prije mjesec-dva upozorio da ne stavljamo sva jaja u istu košaru, ali nakon što nas je godinama poticao u autodestruktivnosti.

Opasno je bilo kakvo jednostrano ekonomsko usredotočenje, odnosno postoji više sličnih zamki za zemlje u razvoju. Primjerice, koncentriranje na proizvodnju primarnih sirovina. Ekonomisti poput Prebischa i Singera su pokazali kako izgledaju dugoročne posljedice za zemlje periferije koje se oslanjaju gotovo isključivo na izvoz primarnih sirovina, nasuprot zemljama razvijenog kapitalizma koje proizvode složene proizvode visoke dodane vrijednosti. Turizam je utoliko također industrija pasivne prilagodbe, koja privredu uglavnom usmjerava na jednostavne uslužne djelatnosti. Naravno, tu se otvara niz dodatnih pitanja, na primjer, može li se na primjeren način izvesti komercijalizacija obalnih resursa? Kako tretirati društvene konflikte koji su neminovni ishod promjene u načinu života koji takva turistička komodifikacija zahtjeva?

Europska elita nije željela simetriju

I ovako se stalno ispostavlja i poručuje nam se da nismo dovoljno dobri u toj djelatnosti i da npr. nismo znali pravilno amortizirati kišama pojačanu srpanjsku – sad joj znamo puno ime i prezime – rupu? Što uopće reći o hrvatskoj ekonomskoj politici koja se tako oslanja na ono između rupa?

Teško je biti dovoljno dobar ako se igra samo na jednu kartu. To je uostalom medijska tema koja se perpetuira do u besvijest. O hrvatskoj ekonomskog politici je dosta kritički pisano posljednjih godina, njezine slabosti uglavnom su poznate. Nije riječ o dugoročnom ekonomsko-političkom promišljanju, jer nema nikakvog aktivnog djelovanja u smjeru održivog razvoja. Postoji tek iskorištavanje nečega što je dato, uzimanje prirodnih resursa zdravo za gotovo. Ako nije bilo jasno u sanaderovsko vrijeme prividnog prosperiteta, onda bi moralo biti jasno danas, u ovo krizno vrijeme, da su to sve strukturni uzroci ekonomske neravnoteže koji stavljaju perifernu državu poput Hrvatske u podređeni položaj.

Upravo ste na portalu Bilten objavili osvrt na tzv. strukturne prilagodbe, a prije toga nas je u istom kontekstu još jednom uzdrmao i Fitch, agencija za određivanje kreditnog rejtinga. Kako po vašemu mišljenju Hrvatska općenito stoji u tim prilagodbama, i o čemu je točno riječ?

U predkriznom su periodu zemlje centra stvarale suficite na tekućem računu platne bilance, što im je omogućilo da veoma brzo zauzmu poziciju zajmodavca, dok su zemlje periferije sustavno generirale deficite, što ih je guralo u poziciju dužnika. S izbijanjem krize problem je nastao drastičnim privilegiranjem zajmodavaca, odnosno vjerovnika. Europske elite nisu nastojale iznaći simetrični mehanizam prilagodbe, politika se vodila krajnje pristrano s premisom da periferija mora biti kažnjena zbog svojih „dužničkih grijeha“. U konačnici je došlo do onoga što Fisher naziva dužnička deflacija s kojom se, u situaciji kad su vodstvima zemalja periferije vezane ruke u pogledu monetarne i fiskalne politike, tržište rada ispostavlja kao privilegirano mjesto ekonomske prilagodbe. Pogled na posljednjih nekoliko godina jasno govori da to ne može proći bez ozbiljnih društvenih sukoba.

Podsjetite nas, molim vas, kako je uopće došlo do situacije u kojoj su jedni naglo počeli trošiti znatno više nego prije, da bi na koncu završili u dugovima do nosa? Danas ih se smatra rasipnima, neracionalnim, lijenim, neodgovornim, nediscipliniranim, itd. Kako izgleda objektivna slika?

Zemlje zapadne Europe ušle su u jedinstveni monetarni režim pod pretpostavkom da će, jednom kad uđu u tu konačnu fazu eurointegracija, doći do opće ekonomske, pa onda i političke konvergencije. Isprva smo mogli vidjeti konvergenciju kamatnih stopa, što je omogućilo zaduživanje pod istim ili sličnim uvjetima. Ali drugi makroekonomski faktori nisu konvergirali, naprotiv, recimo Njemačka je s koordiniranom politikom suspenzije rasta nadnica generirala niske stope inflacije i stabilne jedinične troškove rada. Veoma su brzo troškovi proizvodnje u zemljama periferije postali nekonkurentni u odnosu na Njemačku i druge zemlje centra, a jednom kad neka zemlja stekne takvu prednost, može se cjenovno nametnuti svojim partnerima unutar jedinstvenog monetarnog režima i preplaviti njihova tržišta svojim proizvodima. Akumulirani viškovi zatim su reciklirani kroz financijski sektor te su plasirani kao krediti zemljama periferije. Riječ je bila o kreditima usmjerenim k potrošnji. Radi se dakle prvenstveno o zaduženosti privatnog sektora, o kućanstvima i privatnim poslovnim nefinancijskim subjektima kao što je građevinski sektor. Asimetrija ekonomskih odnosa je ovjerena kroz institucionalne nedostatke EU-a, što je rezultiralo nestabilnošću i krizom nakon 2008. godine.

Možda još jedno objašnjenje radi podsjećanja: kakvim su mehanizmima te zemlje i uostalom čitavi privredni sektori nagnani u prekomjerno zaduživanje i potrošnju? Danas ljudi puno moraliziraju o tome, a bojim se da tako odviše površno zaobilazimo strukturne političke uzroke tog procesa.

To je razmjerno složen proces. Ivan Burić napisao je zanimljivu knjigu o toj temi, „Nacija zaduženih“. Naravno, različite zemlje imaju svoje posebnosti, no ukoliko pokušamo promotriti zemlje poput Grčke, Portugala ili postsocijalističke zemlje, dolazimo do dva faktora. Jedan je promjena bankarske strategije zemalja centra, gdje na prelasku iz pretprošlog u prošlo desetljeće bilježimo značajna direktna ulaganja u financijski sektor i osvajanje istočnoeuropskog tržišta. Na osnovu toga možemo razumjeti kreditnu ekspanziju o kojoj je ovisio ekonomski rast na periferiji. Na povoljne je uvjete kreditiranja utjecao i višak likvidnosti na globalnoj razini stvoren zahvaljujući historijski niskim kamatnim stopama. Drugi je faktor radikalna promjena potrošačke norme u postsocijalističkim društvima. Rast potrošačke norme predstavlja poročni krug u koji su se mnoga kućanstva upustila da bi dosegla srednjoklasni status koji je na početku tranzicije funkcionirao kao važan legitimacijski moment kapitalizma.

Demokratska fasada

Išli smo tome na ruku privatizacijom financijskog sektora i gubitkom kontrole nad centralnom bankom koja će monetarnu politiku voditi u korist istog, kao i uvoznika. Pritom za kupnju stana odjednom svi moraju dizati kredit. Ali, sad se paradoksalno forsira štednja, a to prijeti čitavom sistemu?

Dokinute su socijalne provizije raznih vrsta, primjerice, u stambenoj politici, čime su otvorena vrata komodifikaciji onoga što je prije bilo u nadležnosti države. Naravno, tu opet veoma brzo dolazimo do tzv. strukturnih prilagodbi i paradoksa oko smanjenja javne potrošnje. Možemo primijetiti dvije komponente, mjere štednje koje bi morale proizvesti tzv. fiskalnu konsolidaciju i strukturne reforme kao drugi dio tog paketa. Strukturne reforme obuhvaćaju potrebu da se rad učini konkurentnijim, što se može činiti utjecanjem na cjenovne, ali i necjenovne komponente koje mogu doprinijeti produktivnosti i koje su vezane uz područje obrazovanja, javne uprave, itd. Zdravorazumski gledano, postoji više točaka koje su nominalno svima prihvatljive. Primjerice, nitko ne želi javnu upravu koja služi za zbrinjavanje stranačkog kadra i predstavlja žarište korupcije i klijentelizma, ili javne financije poduprte sličnom logikom. No veoma se često propušta uvidjeti da su i druge, socijalno osjetljivije stvari na stolu, one koje se neposredno tiču odnosa rada i kapitala. Problem sa strukturnim reformama jest to što one, pored intervencija koje u javnim raspravama djeluju barem načelno prihvatljivo, traže i dugoročne promjene u funkcioniranju važnih društvenih sustava. Kod primjerice obrazovanja ili zdravstva se nužno mora postaviti pitanje kome su oni dostupni i pod kojim uvjetima, i koje su posljedice njihovog funkcionalističkog vezivanja uz ekonomiju.

U tekstu koji sam spomenuo dotičete se i suspendiranja demokracije kroz strukturne prilagodbe. Ovih dana se kod nas ponovno zagovara ukidanje čitavih instanci demokratskih predstavništava, a na dominaciju Europske komisije koja zastupa isključivo krupni kapital već smo se i navikli?

Hrvatska je ulaskom u EU postala dijelom tzv. europskog semestra, a njegove komponente su procedura prekomjernog deficita i procedura makroekonomskih neravnoteža. Pritom se može primijetiti tendencija da se strateške strukturne odluke prenose na nadnacionalna tijela. Demokratski deficit je uočen i prije krize, no sada se čini još izraženiji. Nakon gubitka monetarnog i fiskalnog suvereniteta, ostaje fiskalna odgovornost uglavnom prebačena na leđa radnog stanovništva. U tom pogledu je bolje govoriti o nedemokratskom kapitalizmu na razini EU-a i eurozone, nego o demokratskom deficitu. Ništa od dobro poznatih institucionalnih nedostataka procesa eurointegracija nije primjereno adresirano. Države su ostale i dalje bez zaleđa središnje banke koja bi mogla monetizirati dugove i slično. Odlučivanje o presudnim ekonomsko-političkim pitanjima izmiče se iz domene izabranih vodstava i pomjera sve više prema tijelima koja nemaju demokratski legitimitet. Ustvari, u medijima se često slavi ulazak u proceduru prekomjernog deficita jer to navodno donosi mogućnost da racionalni skrbnici natjeraju iracionalne ili nesposobne zemlje na disciplinu. Naravno, to bi moglo uravnotežiti javne financije, ali je pitanje po koju cijenu, kao što postoji i pitanje političkog sadržaja procesa u kojem demokracija i demokratska javna rasprava postaju tek fasada.

* * *

Milanović malo zna i o Pikettyju i o Marxu

Premijer Zoran Milanović je ovih dana poduzeo intrigantan osvrt na Thomasa Pikettyja i Karla Marxa. O aktualnoj hit-knjizi prvog „Kapital u 21. stoljeću“ izjasnio se krajnje pozitivno, dok je Marxov „Kapital“ nazvao improvizacijom, a to zvuči dosta pogrdno. Što mislite o njegovom stavu?

Kolega Hrvoje Štefan, inače član SDP-a, napisao je na portalu Index zanimljiv komentar na tu temu. Milanović nerijetko podliježe različitim idiosinkrazijama u svojim javnim nastupima, a sasvim je jasno da veoma malo zna i o Pikettyju i o Marxu. Piketty je raspravu o nejednakosti iznova uveo u mainstream diskurs, bez obzira na neka bitna proturječja njegove metodologije. Vodstvo SDP-a je s druge strane učinio sve da takva pitanja ostavi po strani kao društveno irelevantna. Mnogi heterodoksni autori poput Jamesa Galbraitha napisali su prije Pikettyja jednako dobre studije o nejednakostima u zemljama naprednog kapitalizma, ali oko njih se iz različitih razloga nije razvila takva medijska pompa. Premijer je očito osjetio potrebu da se u toj intelektualno mondenoj raspravi pozicionira, iako iz načina na koji je to učinio biva jasno da ne razumije teorijsku i političku pozadinu. Naime ono što govori Pikkety predstavlja u najvećoj mjeri suprotnost premijerovom liberalnom kalvinizmu.


Foto: Novosti/Jovica Drobnjak