Mladen Jovičić iz Sindikata dizaličara govori o sindikalnom organiziranju u Luci Koper, razlozima za nedavnu blokadu luke i radu sindikata u lokalnoj zajednici.  

 

Sindikalno organiziranje u luci 

Kada je osnovan Sindikat žerjavistov pomorskih dejavnosti (Sindikat dizaličara)? Zašto je osnovan i koje su mu bile prve akcije?

Sindikat dizaličara je osnovan 2007. godine. Tada je u luci postojalo nekoliko sindikata koji su bili neučinkoviti i radili su s poslodavcem. Sindikat dizaličara smo osnovali kao strukovni sindikat isključivo za dizaličare jer smo uvidjeli da, ako mi dizaličari obustavimo rad, stoji cijela luka. Tada nije bilo moguće da organiziramo novi sindikat koji bi okupljao sve zaposlene. S vremenom je sindikat kroz svoj rad postao interesantan i drugim profilima zaposlenih, tako da danas imamo oko 400 članova u luci, približno polovicu svih zaposlenika luke. Nadišli smo taj strukovni dio i sada učlanjujemo zaposlenike sa svih radnih mjesta.  

Kako bi opisao upravljačku strukturu sindikata? Postoje li ustaljena tijela poput predsjednika, upravnog odbora itd?

Sindikat je vođen široko, odnosno njegov rad se temelji na angažmanu širokog članstva. Osnovno tijelo čine svi članovi, a postoji i uži Upravni odbor od 26-27 ljudi. To je organ koji donosi operativne odluke i dijeli mandate. Nakon toga postoji Izvršni odbor, to su pregovarači i predstavnici sindikata na van, kojega čini 5-6 članova sindikata koji odlučuju u sklopu UO, ali ne mogu odlučivati samostalno unutar IO. Međutim, ako se na odborima ne može doći do zajedničke odluke, pitanje se prenosi na članstvo i traži se suodlučivanje članstva. Na taj način svi radimo skupa i nastojimo što više ljudi uključiti u sve procese, dijelimo odgovornost. Pritom imamo nekoliko pravila, npr. da nijedan član ne smije sam nastupati u ime sindikata, ići na pregovore sa socijalnim partnerima itd. To u praksi funkcionira tako da ako Izvršni odbor sudjeluje u nekim pregovorima, čak i ako su oni sasvim svakodnevnog karaktera, prije donošenja odluke mora se konzultirati sa širim članstvom, koje onda daje mandat za potpisivanje dokumenata ili odluka.

Smatraš li da je barem dio uspjeha Sindikata dizaličara postignut zbog specifične upravljačke strukture?

Da, mislim da specifičan način na koji vodimo sindikat ima mnogo prednosti naspram klasičnih sindikalnih struktura. Nas neki kritičari čak nazivaju anarho-sindikatom. Apsolutno izbjegavamo pojam vođe, nemamo predsjednika, što poslodavcu onemogućuje da razgovara samo s jednim predstavnikom sindikata. Organiziranje sindikata je vrlo jednostavna stvar ako se ona bazira na jedinstvu. U principu, mi radnici u poduzeću radimo u istim uvjetima i borimo se za istu stvar. Samo moramo biti dovoljno aktivni na sindikalnom području da se ta sindikalna struktura održi. Ako sindikat ima predsjednika, onda će svi gledati u njega i čekati da vide što će on napraviti, a manje će se sami aktivirati. Ali, predsjednik neće doći do pobjede, do nje će doći radnici koji su udruženi po principu solidarnosti.  

Koje su bile prve aktivnosti sindikata u kojima si sudjelovao?

U trenutku kada je nastao Sindikat dizaličara, poslodavac je izrazito kršio radnička prava. Po mom mišljenju, tada smo mi radnici bili na putu ka prekarizaciji, apsolutno se nisu poštovale odredbe Zakona o radu itd. Zato su prve aktivnosti bile usmjerene ka tome da se te odredbe ispoštuju. Za to je prvenstveno bilo potrebno zaposliti dovoljno ljudi kako se ne bi moralo previše raditi prekovremeno. U toj začetnoj fazi smo ispregovarali i povećanje plaće, a od osnivanja 2007. do kraja 2008. smo u bruto iznosu plaće dignuli možda čak i za 50%. Istovremeno smo ispregovarali novi kolektivni ugovor u kojemu smo dogovorili da se plaće automatski dižu u uvjetima pozitivnog poslovanja.

Prije nekoliko godina sindikat je pokrenuo štrajk u luci. Možeš li nam nešto više reći o toj akciji?

Godine 2011. je Sindikat dizaličara bio prisiljen organizirati štrajk. Štrajk je trajao osam dana, a poslodavac je imao jasnu namjeru da prekarizira radnu snagu u luci. Htio je u više radne strukture uvesti nelojalnu konkurenciju podugovornih izvođača koji su bili puno manje plaćeni i čija se radnička prava uopće nisu poštovala. Naša pobjeda je bila ta da su postignuti novi dogovori i ugovori koji su garantirali lučkim radnicima ekskluzivitet za sve više rangirane poslove, čime se ukinula mogućnost da podugovoreni radnici ugrožavaju radna mjesta stalno zaposlenih. Nakon toga smo počeli inzistirati na tome da i podugovoreni radnici imaju ista prava kao i stalno zaposleni u luci, kako se njihovim zapošljavanjem ne bi snižavala cijena rada i kvaliteta uvjeta na radu. 

Koji je najveći problem s kojim se susreću radnici kooperanti?

Prvo, moram reći da su oni izveli svoj štrajk paralelno onome kojega je organizirao Sindikat dizaličara 2011. Radnici kooperanti, tzv. IPS (izvođači lučkih djelatnosti) su 2011. iskoristili uvjete koje smo mi stvorili i započeli neki oblik spontanog štrajka. Bili su jako ugrožena grupa radnika, nisu imali nikakva prava. Znalo se dogoditi da kooperanti provedu pet smjena za redom na svom radnom mjestu. To je bilo krajnje nesigurno, nesreće na radu su se često događale, i to je dovelo do pokretanja spontanog štrajka kojime su pokazali svoju mobilizacijsku i organizacijsku sposobnost. Nažalost, njihov sindikat, koji je pokrenut u tom trenutku, nakon akcija je izgubio zamah i raspao se. Ipak, kada smo mi završili sa svojim štrajkom, preko nekih izmjena vezanih uz sigurnost na radu, uspjeli smo se izboriti da ni oni ne mogu raditi dulje od normativa i ograničenja koja su se odnosila na zaposlene u luci. Međutim, do danas traje problem tih radnika koji su značajno potplaćeni u usporedbi sa stalno zaposlenima. Dugoročno nam je cilj u luci Koper uvesti princip iste plaće za isti rad. Uvjereni smo da ćemo to uskoro i postići jer treba reći da sada i sa strane poslodavca postoji volja da se to ostvari, ali dajmo si još malo vremena.

Kako je izgledala sama organizacija njihovog štrajka?

Mi smo kao Sindikat dizaličara poduprli njihov novonastali Sindikat izvajalcev pristaniških storitev (SIPS) i štrajk kojeg su održali. Unatoč tome, poslodavci su među njih uspjeli usaditi sjeme razdora, povjerenici su dobijali prijetnje, a predsjednik sindikata je dobio otkaz. Time je snaga sindikata bitno oslabljena jer su se ljudi pobojali za poslove i poslodavac se osigurao od ponovnog pokretanja sindikata među tim radnicima. Kada jednom ljudi vide da se zbog sindikaliziranja može izgubiti posao, jako teško ih ponovno možete uvjeriti da se treba aktivirati kroz sindikat, tako da se u takvim slučajevima poslodavac često koristi nelegalnim otkazima kako bi ljude odgovorio od pristupanja sindikatu. Moram dodati, da nas čelnici sindikata SIPS nisu poslušali u vezi organizacijske strukture sindikata, već su izabrali klasični predsjednički i povjerenički model.  

Na koji način se promijenila situacija u luci nakon 2011.?

Od 2011. i kraja štrajkova, mislim da je po pitanju radno-pravnih odnosa došlo do kvalitetnog uređivanja radničkih prava, s tim aspektom smo sada jako zadovoljni. S druge strane, danas se susrećemo s drugim protivnikom, većinskim vlasnikom luke – Republikom Slovenijom, koja ima skrivene planove oko razbijanja firme i prodaje dijelova inozemnim biznismenima, velikim igračima na području lučkog pretovara.

 

Blokada Luke Koper 

Kako su te namjere države došle do izražaja i na koji način se sindikat bori protiv njih?

Kulminacija namjere države da proda i na taj način uništi poduzeće datira u srpanj 2016. Tada je država pokušala izvesti promjenu članova Nadzornog odbora, koji bi pak promijenili Upravu poduzeća, što bi otvorilo vrata koncesioniranju. Mi radnici smo zbog toga 1. srpnja izveli spontani štrajk i blokadu pristaništa, zbog čega je država istog dana povukla odluku o smjenama u NO. Blokada je potrajala još pet dana, s ciljem da se Vlada i Predsjednik Vlade javno izjasne o tim namjerama, odnosno da javno izjave kako koncesioniranja i privatizacije luke neće biti, da je luka Koper jako uspješna firma te da je važna za ekonomiju države i život stanovništva, gospodarstvo, lokalnu zajednicu... Nama je nevjerojatno da uspješno poduzeće poput luke Koper krenu rasturati upravo u periodu postizanja novih rekorda.

Možeš li kroz primjer pojasniti što se događa s planovima države?

Luka Koper se jako brzo razvija, svake godine premašujemo najoptimističnije planove, i zato nam trebaju novi kapaciteti za pretovar i još jedan željeznički kolosijek na kopnu. Međutim, država zbog skrivenih namjera onemogućava izgradnju kolosijeka. Stoga smo 2016. započeli prikupljati potpise za peticiju "Luke ne damo, hoćemo drugi kolosijek”. Kako država pokušava spriječiti izgradnju, sasvim su nerealno procijenili sredstva koja su za nju potrebna. Prema njima, slabih 30km novih tračnica bi koštalo milijardu i četiristo tisuća eura. Realna cijena je oko 400 tisuća. Sada tu pretjeranu procjenu koriste kao izgovor za neizgradnju kolosijeka – ne može se očekivati da država u ovoj situaciji izdvoji preko milijardu eura za izgradnju, ali kažu da ako prodamo luku, kolosijek će se lako postaviti. To po meni nema smisla, jer onda ispada da će kolosijek postavljati za nekog privatnog investitora, a ne za sebe. Zašto bi nekome prodao dobro poduzeće i još ga nakon toga počastio izgradnjom drugog kolosijeka? Taj kolosijek je potreban LK i Sloveniji, to je važan infrastrukturni projekt i nosit će mnoge pozitivne učinke, jer je luka s tim svojim infrastrukturnim značenjem multiplikator za gospodarstvo. Živimo u apsurdnom vremenu gdje država negira te osnovne postavke, koje su ujedno i osnovne postavke kapitalističkog sustava. Tako da mi trenutno imamo antivladu čak i po kapitalističkim postavkama. 

Koja je razlika između ovog štrajka i onoga iz 2011.?

U slučaju štrajka iz 2011., štrajk je bio organiziran po svim propisima. U ovom slučaju se radi o jako direktnoj, radikalnoj radničkoj akciji otpora protiv nečega na što bi se moglo gledati kao na gospodarsku represiju države. Mislim da je ta akcija bila izuzetno važna. U slučaju neuspjeha, poslali bi jako crnu poruku radništvu Slovenije, koje bi u tom slučaju dodatno zapalo u nekakvo stanje beznađa. Snaga ovog spontanog štrajka je u tome što je poslao snažnu poruku ostatku Slovenije i mislim da je u tjednu nakon blokade još jednoj civilnoj inicijativi pošlo za rukom zaustaviti gradnju ceste koja je na isti način bila planirana kao iskorištavanje državnih resursa za privatne interese. U svojim porukama javnosti, aktivisti su se pozvali na naše aktivnosti i rekli da kao što mi branimo luku, tako i oni brane taj dio infrastrukture. U tome vidim najvažniji učinak naše blokade.

 

Uloga Luke Koper u slovenskom gospodarstvu 

Što luka Koper znači za slovensko gospodarstvo?

Luka Koper je od iznimnog strateškog značaja za slovensko gospodarstvo, a zbog toga i za društvo. Slovenija ima veliku sreću što leži na dva transkontinentalna koridora i mi smo izračunali da bi država, u biti, luku mogla koristiti kao osnovu za razvijanje ostatka gospodarstva. Kroz ulaganja i izgradnje luke, a posredno i potrebne popratne infrastrukture, u Sloveniji bi se moglo postići širenje postojećih koridora, jer se u primjerima iz drugih zemalja pokazalo da se gospodarstvo razvija tamo gdje imaš razvijenu logističku infrastrukturu, a tamo gdje je nemaš, neće se dogoditi ništa konkretno. Kada bi dugoročno država strateški razvijala LK, to bi riješilo velik dio problema razvoja cijele države i društva.

Kako LK kotira kada je usporedimo s drugim lukama na Jadranu?

Luka Koper je u posljednjih 15 godina najjača jadranska luka. Taj primat nastaje jer smo organizirani na način multi-modalnog pristaništa gdje jedno poduzeće upravlja cjelokupnom koncesijom, fleksibilni smo i ne ovisimo o hirovima različitih vlasnika, tako da trenutno funkcioniramo u situaciji gdje sve stranke žele obavljati pretovar kod nas. Osim toga, uz ostale luke na Jadranu, nalazimo se na fenomenalnoj geostrateškoj poziciji. Kako mi vidimo stvar, kada bismo se bolje povezali s lukama u Trstu i Rijeci, mogli bismo zajedno raditi ponude i postati ozbiljna konkurencija lukama sjeverne Europe do kojih se putuje šest dana više nego do Trsta, Rijeke ili Kopra. 

Kako se luka odražava na život regije Primorska?

Luka Koper je jedini veliki sustav u ovoj regiji. Smatram da svaki zaposleni u LK predstavlja stabilnost za obitelj toga zaposlenika. Od štrajka 2011. kada smo prisilili poslodavce da promijene strategiju zapošljavanja, u poduzeću je zaposleno oko 40, 50 novih radnika godišnje, što je također 40, 50 dobrih, solidnih slovenskih plaća i označava stabilnost i blagostanje za njihove obitelji. Također, postoji mnogo poduzeća koji se nadovezuju na poslovanje luke, procjenjuje se da je s radom u LK direktno povezano nekih 6000 radnih mjesta u različitim agencijama, špediciji, građevinskim djelatnostima…

Kako se lokalna zajednica koja toliko ovisi o Luci uključila u ove nedavne akcije?

U nedavnoj blokadi LK lokalno je stanovništo pružilo jaku potporu radnicima LK. Mislim da je na razini cijele Primorske regije postojala visoka razina svijesti što je LK, što ona mora biti i što je prije bila. Na nivou obalne regije Primorska, peticija za drugi kolosijek i protiv privatizacije postala je svojevrsno referendumsko pitanje, i to jako važno pitanje. Peticijom je poslana snažna poruka da država mora slijediti želju velike većine, za korist iste te velike većine.  

 

Povezivanje sindikata i lokalne zajednice

Prilikom zadnjih akcija došlo je do pokretanja šireg društvenog pokreta koji se angažirao u podršci radnicima. Na koji način se sindikat povezao s drugim akterima civilnog društva i kako je ono pružilo podršku sindikatu?

Podrška zajednice otporu u LK je bila izražena kroz civilnu frontu Vstala Primorska - Vstani Slovenija koju su osnovali Sindikat dizaličara LK, obalna sindikalna organizacija i neke civilne inicijative, aktivističke grupe, antifašističke grupe itd. Vstala Primorska – Vstani Slovenija je postavljena šire od samog pitanja LK te se fokusirala i na druge aspekte gospodarstva regije Primorska. Fronta je još aktivna i vodi razgovore sa sindikatima nekih poduzeća u regiji koji su u vlasništvu države, a u kojima se ne događa ništa dobro.  

Čemu smatraš da slične inicijative pridonose?

Za nas u sindikatu su, rekao bih, pravila igre i cilj jednostavni. Sve svoje aktivnosti baziramo na želji da gospodarstvo služi blagostanju što većeg broja ljudi. Poduzeće nema primarnu namjeru stvarati profit za vlasnika koji je skoro imaginaran, već zaposlenicima i lokalnoj zajednici. Kroz budžet se moraju odvojiti sredstva za društvene i kulturne djelatnosti. Mislim da poduzeće nije za mene, već nas i tu priča završava. Fronta je široka i otvorena, ona je životni i civilizacijski projekt.

Jesu li se drugi sindikati uključili u ove nedavne akcije?

U podršku radničkoj blokadi LK priključila se Obalna sindikalna organizacija. To je tradicionalna obalna sindikalna struktura, koja je po našoj ocjeni pasivna u posljednje vrijeme, no ipak je njena pomoć dobrodošla jer je utjecala na potvrđivanje lokalnog radničkog identiteta. Ostali slovenski, hrvatski i međunarodni sindikati s kojima smo povezani kao Sindikat dizaličara su izrazili podršku. Poziv na potporu je bio koordiniran tako da se na Vladu Republike Slovenije pošalju zahtjevi da se ispoštuju neka osnovna načela organiziranja radništva i većinom protiv besmislene prodaje.  

Surađujete li s međunarodnim strukturama i ako da, na kojim temama?

Sindikat dizaličara je sindikat lučkih radnika, na engleskom dockers. Uključeni smo u dvije međunarodne sindikalne centrale. Jedna je International Transport Federation (ITF), odnosno njena kontinentalna struktura, Europska transportna federacija (ETF). Prošle godine uključili smo se u još jednu sindikalnu strukturu lučkih radnika koja se zove International Dockers' Council (IDC). Tu strukturu smo prepoznali kao usmjerenu na direktne akcije i s njima učinkovitije radimo u krizama kao što je bila blokada u LK. Na primjer, IDC nam je organizirao više od deset izjava podrške, zahtjeva usmjerenih na Vladu, imali smo ih u posjeti ovdje u Kopru, gdje su na konferenciji za medije javno upozorili na to što se događa… S druge strane, ITF je poprilično birokratski ustrojen, od njih bi očekivali djelovanje prema EU institucijama.

S kojim se problemima danas susreću lučki radnici u drugim državama i do kojih bi problema možebitna privatizacija luke mogla dovesti?

Problemi koji se u posljednje vrijeme događaju u LK su globalni simptomi. Od krize koja je nastala 2008. godine, lučke strukture u svijetu su se promijenile u bar 50% primjera. Velike korporacije koje upravljaju brodskim prijevozom i lukama udružili su se i organizirali neke moćne, globalne, monopolne strukture koje su počele beskrupulozno kupovati luke po svijetu i sve ovo se donekle događa zbog toga. Primjere vidimo u krizi u luci Pirej, lisabonskoj luci, luci Sines u Portugalu, Velikoj Britaniji, čak i Norveškoj i Švedskoj... Slično se događa i na drugim kontinentima. Mislim da to na neki način dolazi od organiziranog napada iz vrha na sindikate lučkih radnika, jer su oni tradicionalno moćni sindikati sposobni izdržati velike krize i izvojevati teške bitke na sindikalnom području, tako da globalni kapitalisti razmišljaju kako uništiti svog najvećeg neprijatelja.  

Na koji način se sindikati bore protiv rezanja radničkih prava?

Na globalnoj sceni je sindikalna borba jednostavna i bazična. Trebamo biti realni, možda ne možemo uvijek imati svenarodnu podršku, ali svaki sindikat u svom poduzeću mora biti sposoban raditi sve aktivnosti u sindikalnoj borbi i tako doći do pobjede. Središnjice i konfederacije su dobra ideja, kroz koju se lako izmjenjuju iskustva, znanja organiziranja, a mogu se i simultano izvoditi neke globalne akcije koje su više od formalnog značaja, ali to su većinom veliki sastanci, organiziranje demonstracija. Naivno je misliti da bi međunarodna sindikalna konfederacija za sindikate lučkih radnika mogla organizirati industrijske akcije, kao u LK. Uspjeh u sindikalnoj borbi može se postići samo jakim sindikalnim organizacijama na nivou poduzeća, svi konfederacijski uspjesi će onda počivati na moći tih primarnih sindikata.

 

Intervju vodile Matea Grgurinović i Ana Vračar

Naslovna fotografija: Bojan Mrđenović 

 

Intervju je nastao uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga SEE.