Autorica: Andrea Kovač

Fotografkinja: Tjaša Kalkan

Razgovarali smo s Ninom Gojić i Bojanom Muckom, dramaturzima predstave Projekt višegodišnjeg nasada jabuka koja tematizira propadanje tvornice Kamensko i pitanje (kulturnog) rada. Predstava Privremenog kolektiva radnika u kulturi premijerno je izvedena 18. studenog u Teatru &TD.

RAD: Kako ste se okupili i došli na ideju raditi priču vezanu uz borbu radnica Kamenskog, te kako je tekao proces uobličavanja ideje?

N.G.: Ideja je došla kao prijedlog glumica koje su nas zvale nakon što se njima raspao jedan projekt, a nama drugi, a htjeli smo raditi zajedno. Glumice je zanimala tema ženskog rada i tako se iskristalizirala ideja da radimo priču o Kamenskom. Pritom nas nije zanimalo posredovati individualne priče, već problematizirati cijeli sustav – što je omogućilo propast ove tvornice i kako je došlo do toga. Ono što mi je odmah bilo zanimljivo je koliko su teme ženskog rada i deindustrijalizacije odsutne u suvremenom kazalištu.

B.M.: Ideja je bila ne baviti se isključivo na sadržajnoj razini načinom na koje je uništeno Kamensko, nego si postaviti pitanje na koji se način mi odnosimo prema toj temi? Da li je eksploatiramo, da li parazitiramo na njoj, na njenoj jačini? Osnovna premisa je da mi ne trebamo dati glas radnicama – radnice već imaju svoj glas. Bavimo se tom temom baš zato što je njihov glas uz pomoć dijela civilnog društva odjeknuo u javnosti. Propadanjem Kamenskog se bavimo iz pozicije umjetnika-građana koji su zainteresirani za tematiku i misle da je paradigmatska za način na koji funkcionira naše društvo.

 

RAD: Radom na predstavi dovodite u pitanje i status publike – kao građani koji su zainteresirani za tematiku, ujedno ste i "publika" koja ima određeni odnos prema onome što tematizirate, ali i umjetnici, koji tu perspektivu postavljaju na scenu. Kada glumci na sceni preuzimaju glasove radnica, jesu li to stvarne ispovijesti žena koje ste upoznali?

N.G.: Išli smo na tečaj šivanja kod radnica Kamenskog i intervjuirali ih, ali u predstavi nismo koristili doslovne citate. Prolazili smo određenu vrstu edukacije i samoedukacije na više razina. Učili smo osnove zanata, a istovremeno smo u razgovoru s radnicama pokušali saznati informacije o funkcioniranju tvornice prije početka uništavanja i nakon. Slijedio je istraživački proces koji smo prolazili svi zajedno i tijekom kojega smo pokušavali dokučiti sistemske začkoljice koje su dovele do propasti tvornice. Zanimljivo je pitanje kompetencije kulturnih radnika – za što privremeno postajemo kompetentni? Zasigurno nismo kompetentni za pravna pitanja, i ne mislim da moramo biti. Naša je dužnost ipak pokazati da se neka znanja mogu savladati – zato druga scena u predstavi u kojoj razotkrivamo kako funkcionira taj cijeli sustav ima poantu publiku prezasititi informacijama. Cilj je pokazati da smo kroz dva-tri tjedna istraživanja uspjeli savladati osnovne informacije i da je građanska dužnost svih nas da se informiramo o ovakvim pitanjima jer se slični primjeri događaju svakoga dana.

B.M.: Poanta je vidjeti kako se baviti socijalno angažiranom tematikom bez da to bude na razini dnevnopolitičkog pamfleta i ispucavanja prvoloptaških ideja, već da se kroz predstavu uvaži i aktivistički dio priče, istodobno zadržavajući svijest o tome da je aktivizmu mjesto na ulici. U kazalištu to prestaje biti aktivizam i postaje neka druga vrsta političnosti koju pokušavamo preispitivati na formalnoj i sadržajnoj razini.

 

RAD: Kako je nastala predstava? Koja je bila vaša uloga, koja uloga glumica, a koja uloga radnica koje su na neki način inspirirale cijelu priču?

N.G.: Tečaj šivanja završili smo u svibnju, a ono što je slijedilo je bilo naše upoznavanje s temom i nadogradnja prijašnjih znanja i interesa. Krenuli smo s jednakih startnih pozicija, odnosno donijeli bismo novinske članke i druge radne materijale, te ih zajedno pokušavali savladati. Tu se već prirodno dogodila podjela zaduženja – neki su se glumci bavili problemom pranja novca, ja sam se bavila deindustrijalizacijom, Bojan nekretninskim špekulacijama itd. Materijal je nastajao iz samog procesa, a kroz strukturirane improvizacije smo ga pokušavali utvrđivati i onda smo vidjeli da ima snažan performativni potencijal. Prva scena je improvizacijska, druga strukturirana. Što se tiče scene iz Godardova filma Tout va bien koju koristimo – Bojan i ja smo donijeli film na prvu probu kao važnu referencu u načinu na koji Godard tematizira proizvodnju filma paralelno s obustavom proizvodnje u tvornici.

Paralelno smo se bavili detaljnim izučavanjem teme, s druge strane tražeći reference koje su puno šire – primjerice, popis svih poduzeća koja su privatizirana i uništena. I glumice su imale potrebu koristiti svoje materijale pa je Ivanin monolog nastao na temelju transkripta razgovora s mamom koja je radila u drugom poduzeću, ali je priča relevantna u kontekstu predstave.

 

RAD: U predstavi postoji dio koji se bavi radom u kulturi i konkretno kazališnim radom. Kakvo je vaše mišljenje o suvremenim uvjetima rada u kulturi i kazalištu upravo iz pozicije mladih radnika na primjeru stvaranja ove predstave?

N.G.: S jedne strane, na rad u kulturi se može gledati kao na privilegiju, a s druge strane isti sistem u kojem se gase tvornice zbog pogodovanja privatnim interesima i tajkunima oštećuje i sfere od javnog značaja. Ako kulturu smatramo javnim dobrom, kao obrazovanje ili zdravstvo, jasno je da je trenutna situacija u svim ovim sferama posljedica istih društvenih procesa. Ono što mi u kulturi možemo je progovarati o tome na dvije razine. Jedna je učiniti to svojom temom, a druga je utjeloviti ovu svijest u svoj način rada.

B.M.: Radimo u uvjetima u kojima ne možemo donositi dugoročne strategije i u tom smislu smo prepušteni vremenski ograničenim sustavima financiranja koji ovise o političkoj klimi – o tome naginje li država socijalnoj ili neoliberalnoj politici. Moja "oaza" djelovanja je civilno društvo. Većina projekata koje radim financiraju se iz državnog sektora. Budući da me se honorarno isplaćuje novcem poreznih obveznika, smatram da mi je dužnost raditi projekte koji su socijalno angažirani i kritični upravo prema centru koji ih financira. Kako nemam nikakvu financijsku ni radnu sigurnost i moram biti apsolutno fleksibilan i od projekta do projekta se konstantno usavršavati u novim profesionalnim alatima, onda mi se čini da barem imam pravo zadržati kritičnost i neovisnost u izboru teme, u žanrovskom, estetskom i političkom pristupu. Polje kulture nije pravo polje političke promjene, odnosno jest na nekoj vrlo potencijalnoj razini – ali prava promjena se događa na ulici.

N.G.: U predstavi se referiramo i na umjetnika Gorana Đorđevića koji je pokušao organizirati štrajk – kada je odaslao poziv konceptualnim umjetnicima na zapadu i istoku dobio je zanimljiv odgovor Carla Andrea: "Ne možeš izmijeniti svijet instrumentom koji ga bilježi".