Mario Iveković predsjednik je Novog sindikata, jednog od malobrojnih sindikata kojima pristaje pridjev – borbeni. Sindikalnim radom bavi se 21 godinu. Počeo je u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, gdje je dobio otkaz jer je sinidikalnu borbu shvaćao drugačije nego čelnici ove sindikalne središnjice. Iveković ne djeluje isključivo u uredu, nego radi na terenu, među radnicima. Novi sindikat ne libi se štrajka ili blokade tvornice. U javnosti će ostati zapamćen pokušaj obrane Tvornice duhana Zagreb, kad je na radnike nasrnula specijalna policija ili akcija u tvornici Jedinstvo, kad su radnici u zabetonirali strojeve koje je vlasnik pokušao prodati kao staro željezo.

 

Za Lupigu Mario Iveković govori o preuzimanju Unikonzuma od strane Ivice Todorića, o sindikalnim obračunima s vodećim ljudima duhanske industrije, o nacrtanim bombama koje su mu ostavljali u poštanskom sandučiću i prijetnjama da pripazi što radi, jer ima djecu. Također, predsjednik Novog sindikata reći će nam ponešto o perspektivama hrvatskih radnika, čija prava su danas na razini onih koje imaju radnici u Maleziji, što je još prije deset godina bilo nezamislivo. Devedesetih je Iveković u dva dnevna lista biran za osobu godine, ali kad je odbio ponuđenu priliku da se iz sindikalnih prestroji u političke redove uslijedili su brojni pokušaji njegove kompromitacije. Ukratko, Mario Iveković sindikalist je od glave do pete, a njegov sindikat, nogometnim riječnikom rečeno, ide glavom tamo gdje drugi ne idu kopačkom. Razgovor otvaramo s danom kad je zbog svog shvaćanja sindikalizma dobio otkaz u SSSH-a.

- Otkaz u SSSH-a sam dobio tjedan dana nakon što sam odbio ići na izbornu listu SDP-a za Sabor Republike Hrvatske. Povezujem to s tim. Istina, općenito sam svojim aktivnostima pravio probleme Savezu samostalnih sindikata. Svoje aktivnosti usklađivao sam sa članovima sindikata i sa radnicima, a ne sa predsjedništvom SSSH-a i tu je, također, nastao problem. Čini mi se da je problem što nikad nisam volio politizirani sindikat. Dakle, suradnja s politikom na rješavanju problema tamo gdje se mora, ali ne i politiziranje. 

Vi ste jedan od prvih sindikalista u Hrvatskoj koji je shvatio da se sindikati moraju baviti i pitanjem vlasništva nad poduzećima, a ne samo plaćama i radničkim pravima. 

- To je bio također jedan od problema. Poticao sam osnivanje udruga malih dioničara i pomagao im. Devedesetih je to bio vrlo aktualan problem pa sam čak i formirao Zajednicu udruga dioničara Hrvatske. Zbog toga sam bio tema predsjedništva SSSH-a i pred mene je stavljen ultimatum da se bavim ili sindikalizmom ili problemima malih dioničara. Smatrao sam i danas smatram da je to isti problem. Mali dioničari nisu neki kapitalisti, nego su to radnici koji su dionice dobili temeljem svog dugogodišnjeg rada u tvrtkama. Dobili su suvlasništvo, koje su do danas, na žalost, skoro svi izgubili. Zbog sprega politike i sindikalizma, stav prema kojem bi se trebalo brinuti o problemima malih dioničara i raditi s njima nije bio dobrodošao u SSSH-a.

Ako se ne varamo, Vi ste jedan od ljudi koji bi mogli priložiti važan komad slagalice u slici koja bi nam pokazala kako je svoje bogatstvo stekao najbogatiji hrvatski tajkun Ivica Todorić.

- Djelomično da, obzirom da je on preuzeo moju dotadašnju tvrtku Unikonzum. Istina, u to vrijeme on je već posjedovao nekoliko tvrtki. Kod nas u Unikonzumu naišao je na djelomičan otpor, ali taj otpor bio je bez izgleda za uspjeh. Bilo je to vrijeme rata i siromašnih radnika. Kad je Todorić ponudio otkup dionica mi se jednostavno tome nismo mogli suprotstaviti. Tadašnja ekipa u sindikatu i Udruzi dioničara Unikonzuma nije se slagala s njegovim ulaskom u firmu, ali odlučivali su drugi. Prije samog preuzimanja Unikonzuma imao sam jedan sastanak s gospodinom Todorićem i dao sam mu do znanja da on o preuzimanju ne pregovara s ljudima koji zastupaju interese tvrtke. Vjerojatno su zastupali više njegove, nego naše, radničke interese. Rekao sam mu da nam treba par mjeseci da unutar tvrtke posložimo stvari pa da bi nakon toga možda i bili zainteresirani za pregovore, ali bi onda s njim pregovarali ljudi koji bi štitili interese tvrtke. Vjerojatno je to bio razlog da se požurio da otkupi dionice na vrijeme, dok su na relevantnim pozicijama još uvijek bili ljudi koje je on kontrolirao. U to vrijeme je generalni direktor bio Josip Petrović, koji je nakon toga završio u Agrokoru. Uvjeren sam da su oni dogovorili preuzimanje daleko prije nego što se ono dogodilo.    

Što je u tom preuzimanju Unikonzuma bilo sporno?

- U to vrijeme je u svim preuzimanjima tvrtki bilo spornih stvari. Jedna od njih bila je korištenje stare štednje za otkup dionica. Meni ili nekom drugom radniku, recimo, to nije bilo omogućeno. Mi nismo mogli koristiti staru štednju za kupnju dionica neke firme, ali Todorić jest. Njemu je za otkup dionica Unikozuma omogućen kredit temeljem stare štednje. Zatim, sporno je i to što je nama kao malim dioničarima, na zadnjoj Skupštini prije preuzimanja, bilo onemogućeno glasanje, iako smo osnovali udrugu malih dioničara. Naprosto, osporavali su nam punomoći koje smo dobili. U to vrijeme naša udruga malih dioničara organizirala je preko 20 posto kapitala tvrtke, ali Uprava koja je organizirala Skupštinu i tadašnji Nadzorni odbor nisu nam dozvolili glasanje.

Može li se reći da je Ivica Todorić bio politički predodređen da postane hrvatski tajkun?

- Ne da se može reći, to je jasno. To je danas povijesna činjenica. On je bio jedan od ljudi kojima se omogućilo da preuzimaju tvrtke. 

Dakle, on je bio jedan od ljudi iz onog Tuđmanovog koncepta o 200 obitelji koje bi trebale vladati Hrvatskoj? 

- Da, ako se govori o tom konceptu, čemu ja nisam sklon. Da je bio među ljudima kojima se omogućavala kupnja tvrtki na neke čudne načine – da, bio je. 

                                     Kad smo branili TDZ, Polančec nam je rekao: ta ekipa ne sluša ni Vladu (FOTO: Lupiga.Com)

 

To nije bio jedini put kad ste se uhvatili u koštac s vrlo moćnim poslovnim ljudima. Jedan od poznatijih slučajeva je rad Novog sindikata u Tvornici duhana Zagreb. Radnici su tvrtku i blokirali i zauzeli, ali nisu uspjeli spriječiti njezino preseljenje, odnosno gašenje pogona u Zagrebu. 

- Da, mogu reći da je to bio sukob sa moćnijom ekipom od Todorića, mislim čak i najmoćnijom u državi. Oni se bave duhanskom industrijom, a ja mislim da je to ekipa koja je dugo godina kontrolirala i šverc duhanskim proizvodima u Hrvatskoj pa možda i šire. Jasno je da se duhanskim proizvodima švercalo i jasno je da je u pitanju ekipa koja je to mogla zaustaviti da je htjela. Meni se čini čak da je dio šverca bio kontroliran i da se tu ostarivalo puno nezakonite dobiti. 

Koji je bio najteži trenutak u toj borbi za Tvornicu duhana Zagreb?

- Pa najteži momenat bio je dan izbacivanja iz tvornice, kada su na radnike i radnice poslane specijalne jedinice policije. To je bila demonstracija moći. Tada smo imali nekoliko razgovora s predstavnicima Vlade, koju je zastupao uglavnom gospodin Damir Polančec. Moje je mišljenje da je on osobno bio nama sklon i da je bio svjestan da smo načelno, u onom što smo govorili bili u pravu, ali upozoravao nas je da se radi o ekipi koja ne sluša niti Vladu.

Svi smo svjedoci potpune deindustrijalizacije Hrvatske. Može se reći da je ona u jednom dijelu posljedica nerentabilnosti hrvatske privrede u okvirima socijalističkog režima. Mislite li da je deindustrijalizacija isključivo rezultat te činjenice, odnosno bi li u nekim drugim okolnostima ona bila svedena na manju ili znatno manju mjeru?

- Danas sam uvjeren da se ne radi samo o lošoj efikasnosti, nego da se radi o planu. Iz današnjeg ugla gledanja, kad raspolažem informacijama što se događalo ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji, BiH, Rumunjskoj, Bugarskoj i još nekim državama, mogu reći da sam uvjeren da se jednostavno radilo o planu zapadnog kapitala, kojem nije bio interes da ovdje imamo industriju, nego je interes bio proširiti tržište i dobiti potrošače, a ne proizvođače. Koncept privatizacije išao je na čudan, neprirodan način koji je u stvari ciljano gurao tvornice u propast. Kad se govori o Todoriću i o načinu na koji je stekao imovinu, ja moram čak reći da smo svi mi dobro i prošli, jer on je imao moć raditi što je htio. To je ta neka filozofija kojoj smo se mi suprotstavili baš u Tvornici duhana Zagreb. Kad se nama reklo - pa protiv čega se vi borite, vlasnik može sa svojom imovinom raditi što želi, mi smo odgovarali da je to potpuno pogrešan pristup i stav. U Ustavu stoji da vlasništvo i obvezuje. Vlasništvo nije samo pravo, nego i obaveza. Ja to prevodim ovako: da, ti možeš raditi što hoćeš, možeš upravljati ili prodati vlasništvo, ali ne možeš rentabilnu tvornicu zatvarati i uništavati proizvodnju. Na žalost, u Hrvatskoj '90-ih pa i kasnije novopečenim poduzetnicima dozvoljavalo se da uništavaju industriju, kako bi došli do nekretnina. Pogledajte cijeli potez Heinzelove ulice u Zagrebu. Industrija je uništena da bi se gradili stambeno – poslovni objekti, jer je to vlasnicima u nekom trenutku bilo unosnije. O proizvodnji se nije razmišljalo. Zato kažem, kod Todorića je dobra osobina to što nije uništio ono što je preuzeo, nego i danas ljudi tamo rade, za razliku od onih koji su bili u tvornicama što su ih preuzeli neki drugi tajkuni. Ajmo vidjet što je bilo u Kutlinom carstvu. 

Todorić je još i dobar, kakvi su bili ostali tajkuni '90-ih (FOTO: Lupiga.Com)

Možete li navesti nekoliko poduzeća za koja smatrate da su planski uništena?

- Imamo ih puno, jako puno. Evo, na potezu Heinzelove ulice i Radničke ceste – a to je bivši industrijski kvart – imali smo Naprijed, NIK, Zagrepčanku, Croatia bus i Zagrebačke transporte... To je niz nekoć uspješnih tvrtki, koje nisu zatvorene zato što ne bi mogle poslovati, nego zato što je trebalo osloboditi zemljište za neke druge projekte. Na Radničkoj cesti, tamo gdje je bila tvornica Naprijed, danas je trgovačko-poslovni centar Green gold. Naravno, Privrednoj banci koja je u to vrijeme financijski stajala iza tvornice, Green gold nosi puno više nego što im je financijski nosio Naprijed. Sjećam se i Šavrića, gdje je Zagrebačka banka najprije financijski podržavala vlasnika – inače, lihvarski krediti banaka su jako čest model uništavanja poduzeća – da bi se kasnije domogla imovine tvrtke i na tom prostoru danas imamo shoping centre. Imamo Jedinstvo, koje je također ciljano uništeno, a danas na njegovom mjestu imamo veliku zgradu Zagrebačke banke. Tvrtka kamensko također se može svrstati u tu priču. 

Jeste li doživljavali prijetnje zbog sindikalnog djelovanja?

- Ne znam može li se to nazvati prijetnjama, ali bilo je radnji kojih bi se neki uplašili. Dođe mi čovjek u kancelariju i kaže da moram paziti kako radim jer imam djecu. Zatim parkiranje civilnog automobila u mom dvorištu, a u njemu uniformirani policajci, za koje se kasnije istragom utvrdi da nisu policajci. Pretpostavljam da su to bili pripadnici nekih tajnih službi. Shvatio sam to kao zastrašivanje moje obitelji. Ili recimo dobijete pismo u kaslić sa nacrtanom bombom. Međutim, ako se radi ovaj posao..., otpočetka sam bio spreman prihvatiti takve stvari. 

To ste prijavljivali policiji?

- Ma kojoj policiji, kad je neke stvari odrađivala policija. Svjestan sam što se događalo '90-ih godina, a i do danas se to donekle zadržalo, da državne institucije stoje iza nekih kriminalnih radnji. U pravilu nisam prijavljivao. Istraga o parkiranju takozvanih policajaca u mom dvorištu provodila se nakon što je američko veleposlanstvo to zatražilo. Istragom nije utvrđeno ništa. Jedini rezultat bila je prekršajna kazna mojoj suprugi, jer smo se koji tjedan ranije doselili u tu kući pa ona nije na vrijeme promijenila podatke u osobnoj iskaznici. Naplatili su joj kaznu. To je jedini rezultat te istrage. U dvorište su nakon toga prestali dolaziti. Moram priznati, tim stvarima nisam bio previše opterećen. 

Crtali su mi bombe i ostavljali to u poštanski sandučić, ali nisu me impresionirali. (FOTO: Lupiga.Com)

Vaš rad, naravno, pratili su i mediji. Kako ste bili zadovoljni njihovim pokrivanjem slučajeva u kojima ste sudjelovali?

- Devedesetih godina mediji su iznenađujuće dobro pratili sve moje aktivnosti. Čak sam '99. godine u dva lista bio proglašen osobom godine. Međutim, sve se promijenilo odbijanjem ulaska u politiku. Danas mislim da znam o čemu se radilo. Pošteno sam radio svoj posao i zastupao interese radnika, a postojale su i struje u politici kojima je to odgovaralo. Osjećao sam vjetar u leđa. Međutim, kad sam se odbio kandidirati na listi bilo koje od stranaka onda sam vjerojatno postao i opasan. Na neki način svi, prije ili kasnije, uđu u neke dogovore s politikom i onda su pod kontrolom. Ja sam odbio ući u te dilove i osjetio sam pokušaje uništenja. Bilo je nakon toga kroz medije i vrijeđanja, ponižavanja. Sve akcije koje su '90-ih u medijima bile hvaljene, kasnije su u tim istim medijima bile označavane kao neuspjesi. Počelo me se čak optuživati za propast tvrtki koje je neki novopečeni vlasnik uništio. Bio je to nevjerojatan obrat. Po mom mišljenju mediji su danas kontroliraniji nego što su to bili '90-ih godina, koliko god to nekome čudno izgledalo. O sindikalnom radu kakvim se mi bavimo '90-ih se moglo više i objektivnije pisati nego danas. U to vrijeme bilo je i više kompetentnih novinara. Bilo je novinara koji su sindikate pratili po nekoliko godina bez prekida i oni su o tome nešto naučili. Danas je toga ima sve manje, a jako je teško komunicirati s novinarima koji ne razumiju širu sliku.  

Stječe se dojam da su radnici danas u dobrom dijelu razočarani sindikatima. Stvorena je fama o takozvanim sindikalnim "uhljebima" (što je odvratan termin i odvratan način kolektivne difamacije). Mislite li da su sindikati to zaslužili?

- I ja sam definitivno nezadovoljan sindikalnom scenom u Hrvatskoj, a osnivanje Novog sindikata je posljedica mog nezadovoljstva. Mi pokušavamo promovirati sindikalni rad na neki drugačiji način. Međutim, u javnosti se stvara puno gora slika o sindikatima, nego što oni to zaslužuju. Teško je raditi sindikalni posao u neuređenom društvu. Ako imate puno nefunkcionalnih institucija koje bi trebale štiti radnike, a i općenito građanska prava, teško je biti sindikalist. Pogledajte samo ovu sramotnu odluku Ustavnog suda vezanu uz referendum o outsourcingu. Ja se slažem da sindikati na takve stvari loše reagiraju, ali vi morate biti natprosječno sposoban da zbog takvih stvari organizirate akciju koja će eventualno donijeti neki rezultat. Imamo Ustavni sud koji donosi odluku, koja je, smatram, protivna Ustavu. On sprječava demokraciju, koja je zapisana u Ustavu. 

Kad uzmemo u obzir Zakon o reprezentativnosti i slične zakonske propise, može li se reći da je država planirano uništavala sindikalnu scenu?

- To je sigurno. U tome si je ova Vlada posebno dala truda. Novi sindikat čak je imenovan kod nekih odredbi pri izmjenama zakona. Mi smo navedeni kao razlog da se neke odredbe mijenjaju, jer smo koristili mogućnosti koje nam je zakon ranije pružao. Konkretno, radi se o imenovanju sindikalnog povjerenika. Sad su ograničili da u nekom poduzeću mora biti pet sindikalnih članova da bi se mogli imenovati povjerenika. Za mene je to znak da se definitivno sprječava sindikalno organiziranje svih radnika kod malih privatnih poslodavaca. Kako će biti pet članova u firmi gdje radi četvoro ljudi? Dakle, oni više nemaju pravo na svog sindikalnog povjerenika. To je protuustavno, protivno međunarodnim konvencijama i pravu na slobodu organiziranja.      

Ova Vlada dala si je truda na poslu uništavanja sindikata i radničkih prava (FOTO: Lupiga.Com) 

Danas se podrazumijeva da u malim tvrtkama sindikat ne treba postojati. 

- To je stvar općeg stava. Sasvim je normalno da poslodavac koji zapošljava troje, četvoro ljudi smatra da kod njega sindikat nije dobrodošao. On je najbolji sindikalac, on ljudima daje posao. To je protivno i civilizacijskog dosegu za koji sam mislio da ga već imamo. Članstvo u sindikatu, na kraju krajeva, ne mora imati izravnu vezu s poslodavcem, ali to ljudi ne shvaćaju. Ne shvaćaju da čovjek može biti član sindikata jer želi osnažiti sindikalnu organizaciju ili želi osigurati sebi mjesto na kojem se nekom može obratiti za savjet ili za pomoć. Poslodavci sindikalno organiziranje doživljavaju uglavnom kao napad na sebe, što je potpuno krivo. Na taj način se stimulira da se sindikalno organiziraju samo oni koji dođu u velike probleme i onda stvarno dolazi do konflikta. Sindikati bi trebali biti društvena snaga, ali oni to danas nisu. Krivnja je definitivno i na našoj strani. U tom smislu krivim sindikalne središnjice za postupak nakon prikupljenih potpisa za referendum o promjenama Zakona o radu. Sporazum koji je tada stvoren s Jadrankom Kosor osvetio se sindikatima, ali se osvetio i radnicima. Na kraju smo dobili puno gore izmjene Zakona o radu nego što je Jadranka Kosor ikad predlagala.

Kakva je u ovakvim okolnostima perspektiva radnika i rada u Hrvatskoj? U Makedoniji, recimo, imamo slučaj da je cijena rada snižena do razine nekih azijskih zemalja, poznatih po niskim nadnicama i plaćama.

- Najprije, mi uopće više nismo daleko od toga. Još se, istina, držimo, ali tonemo. To je definitivno posljedica planskih aktivnosti i to nije slučajno. Modeli rušenja radničkih prava su isti u svim državam u našem okruženju. Pitanje je samo dinamike kojom se to odvija. Na našu sreću, na globalnoj razini došlo je do zasićenja, odnosno najjeftinije države na svijetu postale su dovoljno skupe da pad vrijednosti rada više neće biti moguć. Nas su počele stizati Kina i neke druge azijske države. Po nekim kriterijima utvrđivanja standarda, Malezija danas ima bolji standard radnika od Hrvatske. To je prije deset godina bilo nezamislivo. Oni su bili zemlja u kojoj se iskorištavalo radnu snagu, a mi smo bili u razvijenoj Europi. Danas se njihov radnik osjeća bolje od našeg.    

 Lupiga.Com  

Naslovna fotografija: Lupiga.Com