Sve su češći slučajevi u kojima se unaprijed traže određene vještine i kompetencije za stručno osposobljavanje, čime ono gubi svoju inicijalnu poantu. Time mladi dodatno ulaze u sve veću nesigurnost, pate od anksioznosti i pristaju na loše uvjete od straha da bolje ne može, a što dodatno omogućava poslodavcima da ih više iskorištavaju. Ena Knežević, Marta Jagušt, Anja Repalust i Irena Velimirović aktivistkinje su građanske inicijative Za rad spremne koja ukazuje na specifične probleme s kojima se mladi u Hrvatskoj susreću na tržištu rada. U fokusu rada su im mlade žene, koje su dvostruko diskriminirane - po spolu i po dobi.

Što je pokazalo istraživanje ‘Mladi na tržištu rada’ koje je provedeno u suradnji s Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI)?

Anja Repalust: Istraživanje se ne svodi samo na podatke o broju zaposlenih i nezaposlenih, već obuhvaća sve vezano uz zaposlenje: vrste ugovora o radu, vrste institucija, visine plaća, zadovoljstvo poslom, eventualna neugodna iskustva na radnom mjestu i slično. Također, bilo nam je bitno da zahvatimo i osobne aspekte života mladih ljudi, kao što su njihovo zadovoljstvo životom, emocionalna stanja, strahovi i planovi za budućnosti. Anketa se provodila online, a sudjelovalo je gotovo 3000 ljudi, mladih od 18 do 30 godina, koji se trenutno nalaze na tržištu rada, odnosno više se redovno ne školuju, i to iz svih županija Hrvatske. Žene čine većinu uzorka (77 posto), što je zbog njihove veće spremnosti da se uključe slučaj s gotovo svim anketama koje se provode online. Većina ispitanih (67 posto) su više ili visoko obrazovani, a trenutno ih je zaposleno samo 35 posto.

Irena Velimirović: Od navedenih 35 posto zaposlenih najveći broj radi u nesigurnim oblicima rada, tj. na neodređeno. Samo 357 od ukupnog broja mladih koji su sudjelovali u anketi zaposleno je preko ugovora na neodređeno. U nesigurnim oblicima rada zastupljenije su žene. Također, muškarci češće rade u privatnom sektoru te se samozapošljavaju, dok su ispitanice zastupljenije u državnoj službi. Više od 60 posto mladih ima plaću nižu od hrvatskog prosjeka (4500 kuna), dok su žene zastupljenije u kategorijama nižih plaća. Zanimalo nas je i u kojoj mjeri su mladi zadovoljni životom, a istraživanje je pokazalo da su srednje zadovoljni. Veliki postotak mladih naveo je da osjećaja neke od simptoma tjeskobe, koja na toj razini nije karakteristična za tu dobnu skupinu. Znajući da su rizici za mentalno zdravlje u konstantnom rastu kroz period prvih devet mjeseci nezaposlenosti, rezultate objašnjavamo nezavidnim položajem na tržištu rada. Mladi su također iznijeli i iznose strahove vezane za budućnost koji se u najvećoj mjeri odnose na strah od gubitka posla (41,9 posto), a nakon njega slijedi strah od nemogućnosti zaposlenja.

U sklopu istraživanja prikupljena su i svjedočanstva mladih, osobito žena, o diskriminaciji, zlostavljanju i nepravdi, koja objavljujete u formi ‘nevidljivih vijesti’. Možete li navesti neke primjere?

Anja Repalust: Tokom istraživanja, uz svega nekoliko iznimaka, sva podijeljena svjedočanstva bila su negativna. Većinom je bilo govora o razočarenju zbog ogromnog broja poslanih molbi za posao na koje im poslodavci u pravilu nikad ne odgovore i razgovorima na kojima se otvoreno kaže da je on čisto forme radi jer već znaju koga će zaposliti. Naravno, žene najčešće govore o tome kako ih se na intervjuima za posao pitaju pitanja osobne prirode te im se otvoreno kaže da ih se neće zaposliti zbog toga što su majke ili se očekuje da će to uskoro postati. Ima i primjera direktne diskriminacije pri napredovanju, seksističkih komentara, vrijeđanja i omalovažavanja. Koncept nevidljivih vijesti izrazito nam je bitan budući da postoji opravdan strah od izlaska u javnost s takvim iskustvima. Ljudi se boje da će dobiti otkaz ukoliko se požale. Ukoliko su nezaposleni, boje se da će ostati obilježeni pa da ga zbog toga nikad neće ni dobiti.

Kakva je situacija s potplaćenošću na poslu?

Anja Repalust: Od ukupnog broja zaposlenih njih više od 60 posto prima plaću koja je manja od 4500 kuna. To je nešto niže od hrvatskog prosjeka, dok su istodobno ispitanici više obrazovani od prosjeka. Stoga ne čudi što njih 67 posto kaže kako im netko financijski pomaže jer im plaća nije dovoljna ni za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Najčešće su to roditelji ili partner/ica. Bitno je napomenuti da žene dominiraju u nižim kategorijama plaća, a muškarci u višim, s tim da su žene obrazovanije. Također, većina ispitanih često radi prekovremeno, za što većina njih uopće nije plaćena. Svjetla točka je da gotovo svi dobivaju plaću, i to na vrijeme. Indikativno je to da nešto što bi trebalo biti potpuno normalno nazivam svjetlom točkom.

Irena Velimirović: Ako uzmemo u obzir sve navedeno, ne čudi nas činjenica da gotovo 80 posto ispitanih razmišlja o odlasku u inozemstvo. Kao razloge navode mogućnost napredovanja na poslu, bolje uvjete rada, višu plaću, daljnju edukaciju itd.

Tokom nedavne akcije koju ste održale u Zagrebu dijelile ste radne ugovore na neodređeno. Oni su posljednjih godina postali iznimka, što zaposlene dovodi u neizvjestan položaj pa mnogi rade bez ikakvih socijalnih prava. U kojoj se mjeri postojeći zakoni provode u praksi?

Ena Knežević: Prema Zakonu o radu ugovor na neodređeno je pravilo, a ne iznimka. Situacija u praksi je obrnuta jer je u 2014. Godini 94 posto novozaposlenih radilo na određeno. Većina su žene. Ugovor na određeno je sredstvo latentne diskriminacije, manipulacije i držanja radnika i radnica u stanju egzistencijalne neizvjesnosti. Dakle, ugovor na određeno vodi u potplaćenost, prekarijat i stvara tržište rada socijalne nesigurnosti.

Kako ocjenjujete mjere Vlade za privremeno zapošljavanje mladih?

Marta Jagušt: Mjera ima mnogo i svaka ima različiti cilj. Većina je osmišljena s namjerom veće inkluzije osjetljivih skupina kao što su etničke manjine, osobe s invaliditetom, djeca iz alternativne skrbi. Sa svim mjerama se želi smanjiti nezaposlenost mladih i olakšati njihova tranziciju iz obrazovnog sustava u svijet rada. Nažalost, ne postoje jasni podaci o tome koliko se mladih uistinu zaposlilo nakon što su prošli navedene mjere. Štoviše, neka europska istraživanja pokazuju da ovakve mjere potiču nestalne oblike rada, radnu nesigurnost i prekarizaciju radnih odnosa.

Može li se o stručnom osposobljavanju, takvo kakvo je sad, govoriti kao izrabljivanju?

Marta Jagušt: Ove mjere nisu nastale s namjerom da se mlade izrabljuje, ali su u praksi zakazale. Naime, poslodavci iskorištavaju mlade za nikakvu naknadu, to jest država pokriva trošak rada, a mladima ta naknada nije dovoljna za osnovne životne potrebe. Također, dobile smo par svjedočanstava u kojima nam se mladi žale kako ništa ne uče tokom stručnog osposobljavanja, već samo rade posao koji nitko ne želi i koji nije u skladu s razinom njihovog obrazovanja. Najčešće se događalo da je visokoobrazovana osoba obavljala radne zadatke koje bi mogla obaviti i osoba sa srednjom stručnom spremom. Također, sve su češći slučajevi u kojima se već traže određene vještine i kompetencije za samo stručno osposobljavanje, čime ono gubi svoju inicijalnu poantu. Time mladi dodatno ulaze u sve veću nesigurnost, pate od anksioznosti i pristaju na loše uvjete od straha da bolje ne može, a što dodatno omogućava poslodavcima da ih, odnosno nas još više iskorištavaju. Stoga možemo reći da je to moderno ropstvo.

Izvor naslovne fotografije: Portal Novosti